Šta ćeš biti kad porasteš?

 Sjećate se onoga pitanja -šta ćeš biti kad odrasteš? Kako li su se samo vremena promijenila! I dobro je to. A zašto bi čovjek morao donositi odluke još kao mali koje će mu 'konačno' odrediti život. Šta ako se predomisli? Je li ga itko podržavao u tome? Ili je to bilo skupo i nepotrebno?
Danas...danas se može drukčije. Drukčije i bolje.
  Ja sam oduvijek znala šta ću biti, ali priznajem, redosljed ostvarivanja i realizacije mi se malo 'brkao  i išao po svome', ali opet, sve je na koncu tako kako i treba biti. Ja sam zaista bila sretnica kao dijete. Roditelji su me podržavali u mojim snovima.
Bila sam mala odlikašica koja umjesto da trči oko škole i igra se 'ganjanja' sa ostalom djecom, ide kući sva sretna jer je još nešto novo naučila i žuri pročitati i obaviti sve što još nije. Teke su mi bile najurednije, zadaće (domaći zadaci) uvijek napisani na vrijeme, vježbanke (radne teke) unaprijed ispunjene a lektire za iduću školsku godinu pročitane na raspustu (praznicima) prije početka škole. Voljela sam učiti, šta da kažem. Jedino što me baš nije zanimalo bili su domaćinstvo i priznajem tehničko. Obavila sam ja i to ali...hmmm...nije me uopće na duge staze držalo zainteresiranom. Pa sam mamu i tatu malo aktivirala u tome, doduše možda i više zato jer su se malo osjećali isključenima, jako brzo sam sve radila samostalno, nisu imali prostora ni moje potrebe za pomagati mi pa je to nekako moja malena glavica povezala i uključila ih, barem malo. Gluma, ples, recitiranje, takmičenja...uživala sam u svemu. I oduvijek sam znala šta ću biti kad odrastem. Ali nikada to nije bilo jedno zanimanje. Bilo ih je dosta. Odrasli su me znali pitati -a kad ćeš to sve stići (dok me ne bi upoznali). Još kao mala pokrivala sam dosta područja mojih zanimacija, tako se nastavilo i kad sam porasla. Možda sam malo drukčiji plan ostvarivanja pojedinih imala, ali mislim da sve to ispadne bolje nego što mi sami možemo zamisliti i ostvariti. I vjerujte mi, skroz mi se sviđaju ova moderna vremena! Školovanje ne završava u 24-oj dapače, možete se educirati i u 82-oj ako vas život posluži, možete sa 70 vježbati jogu, postati 'netko i nešto' u 60-oj...zar to nije divno? Zar nije bolje od onog ustaljenog načina kad u 18 već imaš zvanje, njime se baviš cijelog života, još ako si nezadovoljan, u braku si već u 21-oj (ako to nije vaš odabir i želja!), a u 45-oj za bacanje. Zar nije ovo novo bolje i ljepše?
Zar nije život ljepši kad se prilika za ostvarenje snova ne daje samo jednom na početku zrelog života? Zar nije lijepo tijekom cijeloga moći ostvarivati svoje snove. I ne samo ostvarivati stare već i sanjati i ostvarivati nove? Zar nije sve to razlog za više sreće i zadovoljstva? Razumijem da je nezgodnije onima koji su se uljuljuškali u svoju kolotečinu i boje se promjena...ali dobra stvar je da i oni mogu živjeti svoj stil života, ne moraju se mijenjati ako neće. Dobra stvar danas što se ma koliko to još nije idealno, razlike među ljudima poštuju više nego ikada prije. Ne živimo utopiju niti bajku, to je istina, ali dobra stvar je da se stvari mijenjaju na bolje. Neki ljudi vide samo loš izbor glazbe, mlade koji su navodno neodgovorni i nezreli a ja vidim puno mladih koji žive neopterećenije ono što oni jesu a manje ono što netko od njih zahtjeva. Vidim mlade koji biraju, mijenjaju odabire, trude se, razvijaju. Možda se društvena pravila (ona od nekada) manje poštuju, ali danas ono što se poštuje- poštuje se iskrenije.
Danas nije nužno da u školi imate sve petice, nije to ključ za otvaranje svih vrata, nema pritiska na djecu koja možda i ne vole puno učiti pogotovo ne sve, nije nužno niti da volite sve predmete koje u školi imate, dobra stvar je da možete birati šta ćete učiti, i ne samo to. Neopterećenije se doživljavaju manje bitne stvari. Veća je sloboda izbora. I veće je razumijevanje društva koje upravo čine takvi ljudi. Možda je ovo period promjena, možda sadašnjost ima puno mana i nedostataka ali mora se priznati da ima i dosta prednosti u odnosu na nekada. Zato podržavam sve one koji odluče upisati fakultet sa 50, prekvalificirati se sa 40, imati svoju firmu sa 30. Zašto ne? Bitno je biti svoj. A ako vam to kaže netko tko jeste svoj oduvijek...onda to nešto i znači zar ne?
   Sad kad sam vas i nasmijala...brže bolje svi na ostvarenje svojih snova ili bar maštanje o novima uz kavicu i u toplome u ove zimske dane. 
Sve Vas ljubi Vaša Brigita!!