Ima li veza cijenu?

(Iz moje skore knjige i za kolumnu, vaša Brigita)

  'Imaš 150 kn za tjedan dana, rasporedi to kako znaš, ja više nemam!To nam je sve! Šta si trošila, jesmo li imali 200 kn prošli tjedan, kako su tako brzo nestali? Sve što se donese nije dosta, sve potrošiš na neke gluposti! Šta sad plačeš, kriva si i trpi.' Ostala sam šokirana. Mislim, u današnje vrijeme?! I to mlad čovjek. Navelo me na razmišljanje...zloupotrebljava li u vezi moć onaj koji ima pare? Kako žive oni koji ne rade uz nekoga tko radi i kad je to kronična situacija? Kako to podnose oni koji ovise financijski o nekome?
 Svi smo mi financijski povremeno u inferiornijoj poziciji nasparm partnera i povremeno u superiornijoj. Ali je li normalno da taj netko tko je u očigledno boljoj poziciji maltretira i zlostavlja onog drugog? Zašto je to ljudima ok? Kako smo to odgajani da nam je trpljenje potlačenosti postalo normalno porad čega? Zašto generacije i generacije nisu učene o vlastitoj vrijednosti i moći koju imaju da sami brinu o sebi ili da nadju boljeg partnera? Zašto su oni koji tlače sebi takvi ok, kakvi su to ljudi njih odgajali kad im je u redu nekoga maltretirati?! 
Koliko god se pokušala oduprijeti dojmu, nisam mogla, pitala sam se zašto je takav prema njoj? Ako su skupa za pretpostaviti je da se valjda na neki način vole, a ako je voli kako se može tako ponašati prema njoj? I zašto ona to trpi, zašto ona sebe ne voli više nego što je on voli?  Hej, 200 kn na tjedan?! U našoj državi?! Oni će 'umrijet od gladi'... nije mi se parilo da su sa sela pa imaju osiguranu hranu, dapače, oboje su bili prilično 'gradjanski nastrojeni', bar su tako djelovali, kao da su se tek vjenčali i dapače, ona mi je djelovala 'pametnije' od njega. Pitala sam se, zašto to trpi? Čime je ucjenjuje? Zar nema izbora, zar nema nikoga da joj pomogne? Zašto se ne zaposli bilo gdje, zašto se ne 'skine' za neki časopis i zaradi pare, 'ma bolje i to' nego da trpi nekoga da je ponižava. Kakav je on to čovjek kad se tako dere na nju i iskorištava situaciju koja ju je dovela do toga?!  Ne znam njihov odgovor...ali u busu svašta čuješ...
Čuješ život. U svim oblicima.
   Financijska samostalnost. Nevezano da li se radi o muškarcu ili ženi, oboma isto znači. To što se naviklo da muškarac radi i zaradjuje za obitelj te je financijski uzdržava očigledno nije usrećilo baš svaku ženu koja je to trpila. Jer na žalost, nisu svi muškarci 'dobri', očigledno negdje ima i takvih koji to zloupotrebljavaju, šta god već... To je opet neka druga problematika. Ali zašto danas kad je normalno sve i svašta, zašto nije uobičajeno učiti djecu na vrijeme o tome? ZAŠTO SE PRIHVAĆAJU TRENDOVI A ZANEMARUJU TEMELJI?
Zašto je nekome moralnije trpiti zlostavljanje nego se skinuti gol za naslovnicu i tako zaraditi? Zašto je taj potlačeniji naučen da je bolji čovjek ako trpi nečije iživljavanje a gori ako konobari (ovo pišem onako kako u narodu vole reći) ili pleše na šipki, pa bar je to danas cool. 
Zašto je moralnije biti 'čestita žena' koja pati umjesto sponzoruša da ne kažem neko drugo ime za to, jer nebitno je. Zašto je moral tu uvjetovan? I je li to pravi moral?
Danas je jako puno cura i momaka koji svojim tijelom zaradjuju za život, nije bitno da li ja to opravdavam ili ne, sad je bitno da razmislimo da li je bolje živjeti tako ili slušati svaki dan ono s početka priče a ima i goreg, zar ne?
Zašto se majkama utuvljava grižnja savjesti kad nisu s djecom i zaradjuju a očevima ne? Zašto su pravila dvostruka?
I zašto su ŽENE TE KOJE UPRAVO I OSUDJUJU TU PROMJENU?! PROMJENU ŽIVOTA U RAVNOPRAVNO POŠTIVANJE. Jer ja baš nisam čula od svojih muških vršnjaka da osudjuju tako nešto ali od žena...žene osudjuju sve. Zašto? Koji apsurd. Zašto žene osudjuju one koje koriste tijelo da bi zaradile? I to na njihovim muževima? Zar misle da su čestitije PREMA SEBI OD TIH kojima sude? Da, prema sebi.  
Zašto dečko koji se oženi sa imućnijom curom biva često tretiran kao njezin radnik a ne muž?
Zašto novci upravljaju odnosom u vezi? I zašto se to trpi? Da li bi ijedan od vas roditelja, nas mladih danas, svom djetetu savjetovao budi žigolo i sponzoruša ako treba al ne daj na sebe ili trpi i pati tako se mora?! Zar bi svome djetetu itko poželio patnju?!
Da, vraćamo se na obrazovanje ali ne pričamo ni o tome, to se podrazumijeva, već o svijesti o tome koja su naša životna prava. Nisam navikla da muškarac tuče ženu, niti žena njega, da se zbog ičeg pa ni zbog para medjusobno ponižavaju.
  Novci su svakako vrlo bitni u životu ali i stav koji imaš prema njima. Moraš znati šta je dobro a šta loše u svemu pa i tome spram sebe i drugih. Moraš znati šta 'trebaš' raditi i trpiti a najvažnije od svega je za znati da trpiti ništa ne moraš!
Nemam ništa protiv toga da jedan partner radi, drugi ne ako je u njihovom odnosu sve ok. Svatko ima pravo izbora a u životu i ovako dodje period kad netko radi netko ne zbog hiljadu i jednog razloga. Ali zar onda nastupa zlostavljanje?! S kim si ti to onda u odnosu, ako će se taj kad nastupe takvi dani tako loše ponašati prema tebi? Tu nije problem u parama, kužite? Trpiti loše ponašanje cure, dečka, žene, muža radi ičega pa i novca? Dopustiti nekome da te ponižava, da te ucjenjuje i da te uči kako živjeti? Hello, pa ovo je 21 stoljeće! 
Taj netko tko te ponižava, taj netko ti ne treba. Taj netko ne zaslužuje nikakva opravdavanja. Nema ih! Jednostavno je takav a to ti ne treba ako cijeniš svoj život. Jer novci su samo izgovor za takve ljude. Oni su u sebi takvi, loše posloženi i novci su im samo sredstvo kojim pokazuju kakav odnos žele. Često ta ista inferiornost spram njih njima služi samo da bi te imali. Takvi su u tolikoj manjini zašto bi pristajala/o tako nešto trpiti danas? Zato što će ti susjeda reći da si zlatan ili zlatna, ma daj, bolje budi svoj/a, ponosan, sit i zadovoljan...to zlatan i dobar na račun trpljenja ugnjetavanja batali! Nadji onoga koji prije svega voli tebe. Onaj koji te voli neće te ponižavati već će ti pomoći da i ti uspiješ steći tu financijsku sigurnost ako ste u startu neravnopravni, a ako je tako stalno onda to ne bi smjelo biti ustrojeno tako da se netko osjeća loše zbog toga niti da ga to uvjetuje kako se ponašati, jer 'mora'.
Taj netko te neće držati u inferiornosti niti će je stvarati, već će bez obzira na sve razmirice i situacije koje vas zadese, imati u vidu kako svoju, tako i tvoju sreću. Ne zato što je divan i krasan već zato što je to sasvim prirodno. Kako je prirodno od drugoga, pogotovo svog izabranika očekivati dobro, tako je prirodno i prema sebi se odnositi lijepo, znati da ti to zaslužuješ. Ako ne voliš sam sebe neće te ni drugi voljeti. Isto je i sa poštivanjem. Ako ti sam pristaješ na loše ponašanje prema tebi...zašto bi tebe netko tretirao i volio bolje i više od tebe samog?! Ne ide to tako. 
Nemoj pristajati na manje, ma kako da su ti majka i otac živjeli, ma šta god da selo priča, tvoje pravo na lijep život je tvoje!
Jer sa 200 kn preživjeti tjedan...i još trpiti takve grube riječi...

SVI SVETI

   Blagdani, vaši datumi...ovi dani pred Svi Svete...svi su nekog izgubili, zar ne? I ti dani baš za inat bole više nego ostali...fale...sve podsjeća na njih i na to da ih ovdje više nema...i čini vam se kao da sva ta pompa oko obiteljskih blagdana samo pogoršava već postojeću tugu a zar ne bi baš tad trebalo biti veselo i vedro...čini se kao da svi nekako lakše to podnose od vas...svi se smiju, šopingiraju ili nekako to ne pokazuju...a radi se upravo o tome...ne pokazuju...
  Kako godine idu, svi izgube nekog..i sve je više onih koji odlaze...kako se radjaju nova djeca tako 'stara' napuštaju ovaj svijet...sve je to već odavnina poznat tijek...tako je bilo prije nas tako će biti i poslije nas...ali kako se nositi s time, kao prebroditi gubitak...kako naučiti živjeti s time baš u te blagdanske dane?
Ljudi na smrt dok im netko blizak ne umre gledaju na potpuno drugačiji način od onih kojima se to desilo. Smrt mijenja čovjeka. Mijenja njegov pogled na život i poimanje života...mijenja sve...  i samo onaj tko je to doživio, razumije. Svi mi vodimo različite živote ali najvažnije stvari u njemu su nam iste. Rodjenja, rastave, gubici, smrt...ma koliko da ste siromašni, ma koliko da ste bogati, ma koliko da ste fensi ili manje fensi...smrt vas pogadja isto. Ona uglavnom zatekne čovjeka makar sve i ranije upućivalo na to da će se desiti...zatekne...šokira...i mijenja...
Važno je o tome pričati sa svojom djecom, sa svojim roditeljima...prijateljima...to ne bi smjela biti tabu tema iako je svi najradije izbjegavamo koliko možemo. Ona je sastavni dio života. To što ćete pričati o njoj neće umanjiti boli i tugu kasnije ali važno je znati na to gledati usudit ću se reći zdravo. Na dobar način. Vjera je u tome najbitnija. Čovjeku je bitno ostaviti nadu...nadu da život poslije ovoga života postoji. A vjera to pruža. Svatko od nas će jednoga dana umrijeti...i ostaviti iza sebe one koji ga vole a prije toga će i nas napustiti oni koje mi volimo i oni nas...teško je to pojmiti. Pojmiti da životu dodje kraj...da toga nekoga više nema...ipak, Bog je dao da umremo i dao je kako da se nosimo s time...samo moramo vjerovati...vjerovati srcem... nije važno da l će netko reći da je to samo utjeha, nije ustvari ništa od toga bitno...bitno je da vi nadjete dobar način nositi se s time. Vaš način. Vjerujte mi, svi kad im je najteže od Boga traže spas...ljudski je to. Bol će biti tu...uspomene bole. Nekada ćete se rasplakati na njih, nekada nasmijati, nekada tražiti smisao svega, nekada ga znati...sve se to mijenja...kako dodju bolji tako i gori,pa opet bolji dani...sve je to život.
Svi mi imamo neki svoj 'zadatak' u ovom životu...i svi se trudimo najbolje što možemo...to je jedino bitno...truditi se...da l je život kratak ili dug...zavisi kako kad...kužite...ali vjerujem da svatko od nas ima svoj rok na ovom svijetu i to je jednostavno tako, nazovite to sudbinom ili čime god već, ali to je tako...rodiš se i umreš...kad...onda kad te Bog Pozove k sebi. Tako i ljudi oko tebe. A kako to preživjeti? Kao i sve drugo...jednostavno...truditi se...moliti...vjerovati...plakati...raditi ono što vam pomaže da 'izbacite emocije', da preživite. Nemojte potiskivati...to nikada nije dobro a nemojte ni potonuti...ni to ne valja. Shvatite da je to što vas boli i što vam fali normalno i da niste sami...tako je svakome tko je nekoga izgubio. S vremenom, naučit ćete živjeti s time, naći ćete 'objašnjenje za život' koje ce vam pomoći da idete dalje, preokupirat će vas neke nove stvari u vašem životu i moći ćete na to gledati 'zdravo'. Kad netko ode ne možete ga vratiti...ne možete učiniti ništa da se to promijeni...morate prihvatiti stvarnost. Svima je ista. I morate nastaviti sa svojim životom i tom boli u vama...morate žvjeti dalje i truditi se biti dobro. Biti sretni. Jer i ta bi vam osoba to poželjela. Da ste dobro. Morate biti. I možete! Nitko vas ne može pripremiti da ne boli. Uvijek boli iznova. To je normalno. Zar je za očekivati da ne boli i da nije teško? Mora biti. Ali morate dalje. Uspomene će uvijek biti tu. I kad vas zateknu, i kad vas rastuže...znajte...tu su za vaše dobro...tu su da vas podsjete i nešto nauče...i kad vas nasmiju...opet su tu za vas. One su vaše. A vaše je da živite i stvarate nove...ma koliko teško bilo, ma koliko bolilo...ustanite, sredite se, i proživite vaš dan. Jer tako je najbolje. Jednoga dana...jednoga dana tamo negdje gdje samo Bog zna, tamo negdje ćete se sastati sa onima koji su otišli prije vas. A do tada...znajte...imate vaše Andjele čuvare...
One stvari koje svi prolazimo u životu, one najsretnije i one najtužije..za njih vrijede najjednostavnija pravila. Za sve ostalo da se filozofirati. Za ovo...za ovo je najbolje da znate da netko gore zna odgovor na sve pa i na to...a ako ima odgovor na to ima i utjehu za vas...snažni ste...možete vi to...sutra je novi dan...i zasjat ce sunce...proživite ga i za osobu koje nema...ona bi to voljela...
a blagdan k'o blagdan...proći će...šteta samo da izgubite trenutak koji sad imate sa ljudima koji su tu i koji vas vole...volite se, ljubite se...to je ipak najbitnije od svega...a kad sve prodje ostaju uspomene i lipe i manje lipe...al takav je i život...i sretan i tužan...sve je to na koncu vaše...
...tako mora biti... 

Roditeljska ucjena za ljubav

(iz moje skore knjige)
  Šta kad vas roditelj ucjenjuje za ljubav ako ga ne poslušate?  Vidjela sam mnoge nesretne mlade pa čak i stare ljude koji cijeli život pate jer od roditelja nisu dobili blagoslov ili bar slaganje u vezi njihovih odluka pa su ih se roditelji jednostavno ‘odrekli’ a oni svoj život žive u stalnom preispitivanju jesu li pogriješili, nesigurnosti, lelujaju od bijesa do tuge, da bi s vremenom s grižnjom savjesti ili ogorčenosti i nemogućnosti prihvaćanja situacije, uništili svoj život i često obitelj koju zasnuju. 
Kako to ipak ide kod nas na Balkanu, to je bila najgora kazna za ‘neposlušno dijete’. odreći ga se javno, da svi znaju, ‘preko novina’. Užas! Za nasmijat se od muke, ništa drugo. Kažu da se s godinama teže mijenjaju stavovi i šta učiniti da nešto promijenite ako ste u zrelim godinama? 
Pomiriti se s tim. Oprostiti sebi i njima.
Pokušati šire razmišljati o životu i shvatiti da vas zbog toga nisu nevoljeli već da su se ponašali u skladu sa onim što su znali u skladu sa svime oko sebe i vi za to niste krivi. 
Voljeli su vas jedino kako su znali, tako. 
Stvari nisu tako jednostavne, i ne ide to tek tako. To je istina ali život je prekratak da se pozivate na to i jadikujete. Možete, ali gubite svoje vrijeme i život.

U svakom slučaju, koliko god godina imali, imate dva izbora,  ili ćete se izdići iznad toga i shvatiti da to ponašanje nema veze s vama, niti je odraz vaše dobrote ili ne, već dio problema koji vaš roditelj tko od zna kad vuče za sobom ( To morate razdvojiti od kriterija kojima vrednujete sebe) i nastaviti po svom jer znate da na to imate pravo ili ćete se pokunjiti i uraditi po njihovom. 
U svakom slučaju, izbor je vaš, kao i odgovornost koji god način da odaberete. Mislim da nema krivog, u svakom ćete naučiti ono što morate. Jedino je šteta ne samo vremena koje je prošlo, ok, šta je bilo bilo je, idemo dalje, već je šteta vremena koje dolazi i današnjeg dana ako ćete ga uništiti kriveći sebe ili njih. 

  Znači, poslušnost i poštivanje (u odrasloj dobi) nisu sinonimi. Imate pravo na svoje odluke i svoj život.

...Ako vas mnogo boli to što su bili takvi kakvi jesu, zalječite se sami, dajte sebi ono što vam oni nisu dali. Ne im se svetiti ne sebe uništavati već stvoriti život kakav želite. Vaš raj, vašu oazu...kužite? 

Roditelji su kao vi, samo ljudi, sa toliko godina koliko su imali i imaju, radili su najbolje što su znali ili jedino što su znali, i možda rade i danas, i stavite točku na to. Oprostite i otpustite. Ok, možda će potrajati dok ne ‘stanete na vlastite noge’ po tom pitanju i stvari ne posložite kako želite ali polako, vremena ima, cijeli život je pred vama bilo da imate 20 ili 60, vaš život je pred vama, toliko vremena koliko je ali vaše je...i mjesto gdje vi možete mijenjati stvari. Već s time što ste nešto spoznali učinili ste puno. 
Voljeti nekoga je jedno. Poštivati ga, drugo. A živjeti svoj život po svojim pravilima je nešto treće. Svatko ima pravo na to. Prihvatite ljude kakvi jesu i okolnosti kakve su bile. Ne sudite ni sebi ni njima. I probajte se smijati, smijati svemu pa i onome što vas boli. Kad se jednom nasmijete svojoj boli, ona više neće imati moć nad vama. Tako je i sa problemima, nesuglasicama. One možda ostanu takve kakve jesu ali bitno je da se vaš pogled na to promijeni  na bolje za vas! 

Roditelji kao posebna kategorija kojoj 'sudimo' prestrogo ili?

( Iz moje skore knjige, vaša Brigita )
  Ako nećemo preemotivno započeti onda ćemo reći da je roditelj netko tko te napravi i rodi, donese na ovaj svijet, odgaja i brine o tebi i tvojim potrebama dok sam ne budeš u mogućnosti, dok ne odrasteš, i sazriš dovoljno da kreneš u samostalni život. Roditelj ostaje roditelj do kraja života, ali zašto na te iste roditelje gledamo tako kako gledamo, 'sudimo' im strogo i mislimo da su krivi za sve? Kad i jesu, a tu su da nas zaj.. jer na čemu bi mi ostatak života radili (smijeh), zašto se od toga teško ljudi oporavljaju, distanciraju? Jasan nam je odgovor ali ajmo dalje... 

...kad skužiš godine u kojima su te imali i možda ti nanijeli neku traumu, a pričamo o ovim svagdašnjim, skužite li da su oni tad možda bili vaših godina sad ili malo mladji? Šta se može očekivati od nekoga tko vas dobije sa 20? Da li to isto očekujete od sebe? Ako i jeste, bravo! Ali jeste li uradili sve ispravno ili učite u koracima? 

Za nas moderne koji kasnije ulazimo u brakove i kasnije u odnosu na njih imamo vlastitu djecu, zamisliti sebe sa 20 sa nekim klincem, helloooo a u isto vrijeme očekujemo da su oni sa svojih 20, 30 kad si ti bio klinac bili 'tate mate' za život i eksperti za odgoj.  Nećemo ih sad lišiti odgovornosti za sve što su nad djecom pogriješili (smijeh), dakako da ostajemo na svojoj strani ali ajmo vidjeti bi li nam život bio lakši kad bi u njima prestali tražiti odgovornost za nas, kad bi ih prestali kriviti za sve ili očekivali da su nešto što nisu? Roditelja treba poštivati. To je po meni osnovno pravilo dobrog odgoja i samoodgoja. O tome koliko će tko voljeti svoga roditelja, preintimni je dio vašeg života da bi se tu postavljala nasumična i globalna pravila. Svatko za sebe zna kako mu je bilo s njima, kakvi su bili prema njemu..i to je na kraju krajeva, vaše potpuno pravo na slobodu osjećaja. Niste loši ako nosite bijes ili tugu zbog njihovog lošeg ponašanja prema vama. Isto tako niste loši ako odete i živite svoj život, suprotstavite se nečijim željama za vas porad vaših...imate pravo na svoje osjećaje i izbor, ali za vaše dobro, dobro je raščistit s tim i u globalu shvatiti roditeljstvo na ovaj novi, moderniji, slobodoumniji način koji vam može pomoći u svladavanju trauma koje nosite iz djetinjstva. Zašto o tome pričamo kad se to podrazumijeva? Zato što nažalost još ima puno ovakvih loših primjera oko nas. 

'Nisu bili dovoljno doma, nisu obraćali pažnju na mene, nisu me podupirali, nisu imali razumijevanja, nikada nisu pričali sa mnom o tome i sad se osjećam zakinuto.' Najveći broj djece roditeljima zamjera upravo to...manjak ljubavi koju su osjetili i pažnje koju su im davali (odnosno nisu). 

Postoje situacije kad dijete na sebe preuzima emocije jednog, najčešće povrijedjenog roditelja pa se prema agresivnom ponaša onako kako i povrijedjeni ili pak zaštitnički prema potlačenom ali o tome ćemo u drugoj temi.

Znači, roditelji su bili neki mladi ljudi, klinci ( samo primjer ), u svakom slučaju dvoje ljudi koji su u odredjenom trenutku začeli i dobili vas. Djetinjstvo vam je bilo takvo kakvo je, jer su oni bili takvi kakvi su bili a bili su takvi kakvi jesu zbog njihove priče prije vas. Kužite? Ne, ne trebate sada potiskivati vlastite emocije ili se osjećati krivima zato što se osjećate kako se osjećate. Dapače! Samo, ajmo sad o tome kako se izdići iznad toga i osloboditi se onoga što vas sputava da budete slobodni i “svoji” ljudi. Znači, ukratko RADILI SU NAJBOLJE ŠTO SU ZNALI. Roditelji nisu neka nadljudska vrsta. Nisu bolji od drugih ljudi zato što su VAŠI RODITELJI VEĆ ILI JESU ILI NISU ZATO ŠTO SU TAKVI KAO LJUDI, SVAKI ZA SEBE. Oni su takvi kakvi jesu zbog života i okolnosti kakve su ih pratile i okruživale. Nisu imali internet (smijeh), nisu o seksu i mnogočemu drugome slobodno pričali sa svojim roditeljima kao mi, mnogi i danas žive u tabuima, izvori informacija su bili takvi kakvi jesu...kužite..i sad ćete reći a zašto su vas onda pravili kad nisu bili sposobni da urade sve kako treba? E na to pitanje nema odgovora koji bi ublažio vašu patnju niti povukao to šta je bilo. Tu ste zato što trebate tu biti. Rodjeni ste zato što ste trebali biti rodjeni. I dobili ste svoj život na dar. Onog trena kad shvatite da je to vaš život i da unatoč utjecaju roditelja ili nekog drugog na njega, to je i dalje samo vaš život...tad ćete biti slobodni da preradite emocije koje su zaostale, naučite živjeti s njima i činjenicama, jer prošlost ne možete promijeniti, i krenete dalje onako kako VI hoćete. Krivili ih ili ne to neće promijeniti ono što je bilo, samo će vam progutati prvo sadašnjost a sutra i cijeli život. Kao i u svemu, možete se držati prošlosti i biti joj rob ili izbaciti emocije na dobar način i pustiti sve...radi sebe, da bi stvorili sadašnjost i budućnost kakvu želite!

Vratimo se još na roditelje da bi bolje shvatili bit. Znači, poštivanje roditelja je potrebno ali treba znati razliku izmedju poštivanja i poslušnosti. Nismo tako daleko od prošlosti u kojoj se jasno znalo da se roditelj mora slušati i to šutke. Nema tu hoćeš nećeš- moraš. Roditelji su u životima svoje djece imali glavnu ulogu u odlučivanju dok su živi a i onda kad ih više nije bilo to što su usadili toj djeci u karakter nastavilo je živjeti u jima i njihovim životima i poslije njih. Nastajale su generacije i generacije nesretno izgubljene djece koja su bila ovisna o roditeljima do kraja života, zagubljena u tom životu bez prava da razmišljaju a kamoli djeluju drukčije od toga što im se nametnulo. I sad zamislite da je baš takav život imao vaš roditelj a putem nije naučio bolje? 

Kakvi god da jesu, oni su isto što i vi, ljudi. U odredjenoj dobi roditelj postaje prijatelj, i to na neki način, ravnopravni u životu. Tako bi to trebalo biti. I da vas je tako odgojio da i sami to shvaćate. Da je vaše odrastanje i osamostaljivanje išlo bez ičije drame, bilo njihove bilo vaše, da su vas podupirali u vašim željama bez obzira jesu li ‘tako zamislili vaš život’. 

A šta ako nije tako?  Ni jednom svadjom, ni jednom raspravom, ničim ne možete mijenjati njihov mentalni sklop na silu. Takvi su kakvi su. Zapamtite, oni su vaši roditelji, ne vaši vlasnici. Čak i ako su vas učili da ste vi njihovi i da je njihova riječ ‘zadnja’ i da nemate nikakva prava ako oni ne dopuste, čak i tad u odredjenoj dobi Vi morate shvatiti razliku izmedju ispravnog i neispravnog ma koliko bili u pitanju ljudi koje volite najviše na svijetu.  Da su to gluposti i rudimentarni ostaci svijesti koja je vladala nekada. Zašto, kako, to nas se sad ne tiče. Radimo na tome da čovjek prevazidje problem, ne udubi se u njega. 

Roditelj  je netko tko vas je donio na ovaj svijet i ma koliko se zbog vas žrtvovao vi imate pravo na vaš izbor ma koliko da se njemu to ne svidja. Jer to je vaš život. Šta kad vas roditelj ucjenjuje za ljubav ako ga ne poslušate?  Vidjela sam mnoge nesretne mlade pa čak i stare ljude koji cijeli život pate jer od roditelja nisu dobili blagoslov ili bar slaganje u vezi njihovih odluka pa su ih se roditelji jednostavno ‘odrekli’. Kako to ipak ide kod nas na Balkanu, to je bila najgora kazna za ‘neposlušno dijete’. odreći ga se javno, da svi znaju, ‘preko novina’. Užas! Za nasmijat se od muke, ništa drugo. 

Ipak, shvatite, nisu vas zbog toga manje voljeli, ponašali su se u skladu sa svime oko sebe, vi za to niste krivi. Voljeli su vas jedino kako su znali, tako.

U svakom slučaju, imate dva izbora,  ili ćete se izdići iznad toga i shvatiti da to ponašanje nema veze s vama, niti je odraz vaše dobrote ili ne, već dio  problema koji vaš roditelj tko od zna kad vuče za sobom, to morate razdvojiti od kriterija kojima vrednujete sebe, i ili ćete nastaviti po svom jer znate da na to imate pravo ili ćete se pokunjiti i uraditi po njihovom. U svakom slučaju, izbor je vaš, kao i odgovornost i koji god način da odaberete. Mislim da nema krivog, u svakom ćete naučiti ono što morate. 

Znači, poslušnost i poštivanje (u odrasloj dobi) nisu sinonimi. 

...Ako vas mnogo boli to što su bili takvi kakvi jesu, zalječite se sami, dajte sebi ono što vam oni nisu dali. Ne im se svetiti ne sebe uništavati već stvoriti život kakav želite. Vaš raj, vašu oazu...kužite? 

Roditelji su kao vi, samo ljudi, sa toliko godina koliko su imali i imaju, radili su najbolje što su znali ili jedino što su znali, tako rade i danas i stavite točku na to. Oprostite i otpustite. Ok, možda će potrajati dok ne ‘stanete na vlastite noge’ i stvari ne posložite kako želite ali polako, Vremena ima, cijeli život je pred vama bilo da imate 20 ili 60, vaš život je pred vama, toliko vremena koliko je ali vaše je...i mjesto gdje vi možete mijenjati stvari.

Roditelj bez obzira što ima pravo kao i svaki čovjek postupati kako hoće, nije u pravu ako želi upravljati vašim životom, ucjenjivati vas, zakidati za ljubav...ali sve da i tako postupi, vi morate imati zdravi pogled na odnos i postupiti ispravno. Možda niste dobili savršeno dobre roditelje, možda nisu postupali ili ne postupaju savršeno dobro ili onako kako bi vi bili sretniji ali VI kao odrasle osobe morate raditi na svom životu ne otporu ili ulagivanju ikome pa ni njima, jer u suprotnom, nemaju problem vaši roditelji već vi. Vi morate shvatiti šta od svog života želite, vi morate znati šta je ispravno a šta ne i raditi u skladu s tim. Na kraju, vi se morate radi vašeg dobra pomiriti s time, da nitko nije savršen pa ni roditelj i da ma kakve god on mane imao iz vaše perspektive, postoji trenutak kad se više ne biste trebali 'vaditi' na to. A to je upravo taj kad to shvatite. Vaš život je vaš. Oni su svoj živili i žive kako su htjeli, željeli ili mogli. Ma koliko da ih volite, suludo je svojim nadoknadjivati njima ono što oni nisu u svom napravili. To vam ne bi trebao biti cilj niti smisao. Niti ćete na taj način zaista išta ispraviti. Vi ste samostalna bića koja će isto tako sutra odgajati svoje dijete ako već niste, i radije mislite na to da budete roditelj kakav treba biti njemu (ili dobar čovjek sebi) nego da patite zbog nečega na što niste mogli utjecati. Roditelj prije svega treba biti roditelj. Netko tko svoje dijete voli reći ćemo, najviše na svijetu jer to njihova djeca vole čuti, netko tko je tu kad zatreba i netko tko daje bezuvjetno ljubav. Vi budite takvi roditelji! A sa svojima radite onako kako možete. Zagrljaj i poljubac ne traže nikakva objašnjenja niti razloge. Vi budite čovjek a sve što niste dobili, dajte onome tko će vas zvati mama ili tata (i samome sebi, svojim voljenim osobama). Ali bez pretjerivanja, ok? Da ne bi i oni sutra ispravljali vas. A i ovako hoće...tako je oduvijek, zar ne? 

Nemoj se izvinjavati...

Nemoj se izvinjavati zato što si pametan. Nježan. Strpljiv. Veseo. Zafrkant. Šutljiv. Glasan. Zamišljen. Otvoren.
Nemoj se izvinjavati zato što voliš glasno. Tiho. Strasno. Suptilno.
Nemoj se izvinjavati zato što voliš house, narodnjake, rock...
Nemoj se izvinjavati zato što si mršav. Deblji. Nizak. Visok.
   ...nemoj se izvinjavati ili osjećati loše zato što si to što jesi jer to što jesi, to je najveći 'miraz' koji posjeduješ.  

Jer sa tim srcem voliš i patiš. Sa tim očima gledaš i plačeš. Sa tim usnama se smiješ i vičeš...

....sve si to ti. JEDAN I JEDINI, NEPONOVLJIVI UNIKAT. 

Voli se jer to zaslužuješ baš takav kakav jesi!

Ljubin vas sve, baš takve kakvi jeste! 

'Plejboj i fejs'

Cure i dečki su napokon u nečem ravnopravni. Sad i 'obični' imaju mogućnost svoje slike retuširati tako da se  njihovi partneri ne mogu odlučiti tko je ljepši...nepoznata ljepotica na nekoj naslovnici časopisa ili njihova cura na svojoj na fejsu. Sad je fejs postao ravnopravan plejboju. I sad dečki imaju ozbiljan problem. Više drugi muški ne kupuju časopise da bi se dirali na 'nepoznate poznate'.  Sad upale fejs i instagram i to čine na vašu (retuširanu ili ne).  
E to ti se zove RAVNOPRAVNOST I KARMA (isto vrijedi i za dečke i za cure, ali mooorate priznati preeesmiješnooo) 

Najljepše je biti voljen i voljeti...

Najljepše na svijetu je biti voljen i voljeti. Nema ljepšeg osjećaja od toga.
Nema sigurnijeg 'skloništa' od nečijeg srca u teškim danima...
...nema toplijeg nego u nečijem zagrljaju...
...nema većeg odmora za dušu nego znati da imaš nekoga tko je tu...
...nema većeg poleta i vjetra u leđa od onoga koji ti daje ljubav...
Ljubav je smisao života...svih lutanja i traženja...svih suza i nedaća...
ljubav je na početku i na kraju puta...ljubav je bit svega...
...Samo uspomene pune nečijeg osmijeha,
samo sjećanja puna nečijeg pogleda,
samo prisjećanje puno nečijeg dodira... diže bolesnog iz postelje a da neće zdravog...
Ljubav daje život.
Ljubav briše svu bol i patnju.
Ljubav uzima sebi sve probleme i pitanja koja muče. Ljubav daje smiraj i odgovor na sve.
Ljubav je dah kojim dišeš...ljubav je otkucaj srca kojim živiš...
...sve zbog čega jesi i ono zbog čega nisi...
...I kada imaš i kada nemaš...ljubav je sve...
                                                                                                           Brigita

Ta divna ljubav

Znate onaj divni, krasni osjećaj kad vam srce zatreperi zbog nekoga, kad ga jedva čekate vidjeti i dotaknuti, kad ne možete dočekati novi susret, kad vam je sve vrijeme koje ste skupa malo? Kad si trčite u zagrljaj, kad se stalno smijete kad ste skupa...kad se ne možete nagledati osobe u koju ste zaljubljeni? Kad hodate ulicom sami i imate osmijeh na licu zbog nje kao totalni idiot?
 Znate onaj osjećaj kad vam se čini da bez te osobe ne možete i ne želite i kad bi sve što radite ostavili samo da ste nakratko s njom..pa još malo i još... kad u tom osjećaju nestanu svi razlozi za išta drukčije, kad nisu bitne ni godine, ni vrijeme, ni boja kose, ma ništa... onaj osjećaj kad srce odlepi... e pa lipo, sad sam vas podsjetila šta to biješe ljubav i na spavanje!

Partner kojeg su svojim brakom 'uništili' njegovi roditelji

(odlomak iz moje skore knjige, vaša Brigita)

  Odrasli i zreli ljudi svoje odnose ne grade na principu odnosa roditelj-dijete. Medjutim, sve više primjetim oko sebe takvih simbioznih odnosa. Oboje s nekom problematikom, a ruku na srce, svi imamo nešto, ali ni jedno iz toga ne izlazi, samo kukaju i žale se na onog drugog. 

Nezreli muškarac koji se s partnericom više svadja nego seksa i stalno radi nepodopštine ne bi li ga ona stalno imala razloga kritizirati a kad je dobar pogladiti po glavi i pohvaliti, je čovjek kojeg je sjebala vlastita mater. U samom startu nije kriv on. Kao dijete nije mogao na to uticati. Velika je vjerojatnost da je majka imala jako loš odnos sa mužem i da ga je pred sinom isto tako kritizirala, omalovažavala i isto tako nesvjesno djetetu usadjivala princip ponašanja i preveliku odgovornost da on ne bude takav PREMA NJOJ. U biti, od njega je radila zamjenskog muža. To nema veze sa razmaženošću, povladjivanjem i privrženošću majke i sina. To je problem loših odnosa i brakova u kojima su ta djeca odrastala. Nisu od koga imala naučiti kako se normalno ponašati, nisu imali od koga naučiti kako zdravo komunicirati, kako zdravo riješavati probleme, i na koncu nisu imala primjer zdravog odnosa koji mogu 'oponašati'. S druge strane, takve nezrele djevojke u partneru traže da ih se stalno spašava i ponaša se prema njima kao da su male djevojčice jer njihov tata je njima bio heroj. Nisu naučile kako se pouzdati u sebe pa to u muškarcu traže.

Veza s takvim partnerima ako se dvije 'patologije' poklope može funkcionirati dovijeka. Disfunkcionalno, ali ta disfunkcija ih hrani i nadomješta prazninu iz djetinjstva. 

Postoje ljudi koji toga postanu svjesni a u isto vrijeme ne žele takvu simbiozu za svoj budući život te odluče raditi na sebi i mijenjati to. U svakom odnosu se morate izdići iznad emocija i objektivno sagledati sebe i partnera. Umjesto dugog zajedničkog života ispunjenog frustracijama treba tome dati rok i naći si onoga tko će s vama graditi sadašnjost kakvu oboje želite a da ste pritom sretni i zadovoljni.

Ti ljudi nisu loši ali ako sami ne shvate svoj način ponašanja, i ako u tome ne vide ništa loše, postaju problem prvo za partnera potom za dijete. Jer nikada se ne popnu na sljedeću razinu razvoja već nastave cijeli život funkcionirati na razini djeteta i cijelog života su 'emotivni teret' drugoj osobi. Nisu sposobni kod partnera izazvati poštivanje.  Seksualno ih  ne mogu zadovoljiti jer nije da su oni aseksualni već sa partnerkom vrlo brzo počinju funkcionirati kao sa majkom. Rade nepodopštine, prkose, inate se, sve ne bi li ih majka iskritizirala. Oni, da se razumijemo, majku puno vole ali kako su naučili da otac iskazuje ljubav prema njoj a ona je to trpila i prihvaćala, tako rade i oni danas u svom odnosu sa svojom novom 'majkom'. Time su zadovoljili i majku i oca u sebi. Seks s partnericom imaju ili jako rijetko i to samo jer se od njih očekuje da stvore obitelj ili je on jako nekvalitetan koliko god čest da je. U biti oni vam uvijek izvan te veze traže simpatije kao i kad su živjeli s majkom. Svoju partnerku ne znaju zadovoljiti i uglavnom je smatraju odgovornom za sve u zajedničkom životu a kad nastupe svakodnevni problemi  prozivaju je krivom jer od majke se očekuje da sve riješi to nije radio otac u njegovoj prvoj obitelji i on samo oponaša. Oni nisu tu za njene probleme niti znaju biti podrška i potpora. Najviše što mogu dati je da su fizički tu. To su uglavnom prilično dobri ljudi na prvu, vječiti dječaci koji se trude svidjeti svima. Ne podnose dobro kritiku, odgovornosti, svadje. Često su 'mirni' i time provociraju emocije kod partnera a u isto vrijeme kad 'puknu' tom količinom agresije često naude sebi ili drugima. U djetinjstvu se nisu naučili kako se nositi sa emocijama niti šta se od njih očekuje kad odrastu.

Majke su bile prezauzete problemima s njegovim ocem i to dijete 'nisu uspjele' odgojiti za sebe samoga. Medju njima isto kao i svom ostalom populacijom, postoje brojni gejevi medjutim oni to nikada ne bi priznali i oženit će se bilo s kim ne bi li prije svega bili s nekim a sa brojnim švrljanjima koja su najčešće potpuno brzopasna i svode se na gledanje i li pipkanje svega oko sebe, pokušavaju zakamuflirati svoju homoseksualnost. Oni će pod svaku cijenu tražiti bilo koga samo da nisu sami jer prije svega trebaju nekoga da brine o njima. Samoću nikako ne žele. Nemaju razvijene kriterije i bili bi sa bilo kim, ali su u isto vrijeme jako kritični prema svima. Čim se smjeste u vezu jako brzo nastavljaju svoje staro ponašanje jer dalje od započeti vezu ne znaju. I stalno se vraćaju na početke.

U društvu ćete ih obično prepoznati kad im ni jedna s kojom su bili ne valja, svaka je bila za nešto kriva i oni su vječite žrtve. Medjutim, unatoč svim problemima, partnerku nikada ne bi oslobodili njih samih. Kad pogriješe, ako se ne uspijevaju izvući s lažima (jer je njihov otac uvijek lagao) onda se pretvaraju u malo nevinašce sve da bi majku oraspoložili i dobili njeno odobrenje. Tako su vidjeli da se i njihov otac ponašao kad bi pogriješio. A onda kad dobiju oprost, opet ispočetka. Ti ljudi su cijeloga života problem kojim se njihov partner mora baviti. Oni vole svog partnera ali ne znaju se ponašati bolje od onoga kako su naučili i često su zbog toga nesretni i tužni, stalno nezadovoljni i bijesni. 

Iako rade, to im nažalost bude jedini vid samostalnosti i na poslu obično su niže rangirani bez obzira što imaju predispozicije za više ali ostaju poslušni radnici koji se boje autoriteta i šefa kako ne bi 'nadmašili i u isto vrijeme naljutili oca'. Na poslu njihovi sinovi nikada ne postanu ti autoritetni šefovi. Obično strepe od šefa i sa kolegicama pričaju ženske teme. Nemaju puno muških drugova a ono što imaju nikada ih ne smatraju konkurencijom. 

Tu nastupa problem iz odnosa sa njim koji ga nikada nije 'doživljavao' i uskraćivao ga je za ljubav kao i majku. Ustvari, njegova ljubav bi bila nagrada ili već samo prisustvo pa makar i loše po njih je smatrano činom ljubavi.

Otac koji je previše izbivao iz svoje kuće i obitelji, nikada zaista nije bio prava uzorna očinska figura i osim što je donosio plaću u ničem drugom nije sudjelovao. Vjerojatno i danas živi kao momak i radi nepodopštine svojoj supruzi i ne smatra se ocem sinu već vršnjakom, pa skupa s njim 'lovi njegove vršnjakinje' i time mu nanosi još veću 'bol'. On kad je i bio kući nije sebe doživljavao kao muža i oca. Oboje su se zbog toga osjećali zakinuto te su razvili obrambene mehanizme. On je i u svojoj obitelji nastavio ono kako se ponašao dok je živio sa svojim roditeljima te kao otac nikada nije pratio ni znao na kojem je nivou razvoja njegov sin, a u isto vrijeme nije bio ni pravi muž jer je njegova žena prije svega tu bila da mu osigura topli dom kao i majka mu, skuhano i oprano. Povremeno su imali seksualne odnose ali sve reda radi jer vani bi se sa drugim ženama igrao seksualne igrice kao da mu to nije bilo dopušteno sa vlastitom ženom što je i logično jer je nju stavio u ulogu majke koja se brine o svemu, radja i odgaja a on živi kao njen sin. 

Sinovi takvih očeva obično budu nježniji i preosjetljivi a ustvari su samo nesigurni. Od oca su naučili potpuno krive za sebe obrasce ponašanja pa u svojim vezama obično imaju puno problema i situacija koje ne znaju kako riješiti. 

Uvijek se prikače za bilo koju žensku ne bi li s njom mogli pričati o svemu što ih muči kao što su sa majkom i vječito su zaljubljeni u nekog i to u iluziju o nečem ali bitnije od realizacije te zaljubljenosti i ljubavi im je maštanje o tome i imati o čemu pričati s majkom. 

Ti sinovi nikada neće postati, ako se ne promijene, 'pravi muškarci'. Žene im obično s vremenom nadju partnera koji će ih seksualno zadovoljavati ili emotivno razumjeti, i prerastu ih. U najvećem broju slučajeva ih ostave zbog nekog drugog. I time izazovu jaku povredu i bol djetetu u njima koje ih izvrijedja kao dijete ali u isto vrijeme im učine uslugu jer oni dobiju temu u kojoj su žrtve a na osnovu koje traže novu žrtvu sebi. Partnera koji će se sažaliti, koji će ih žaliti i spašavati iz dvorca patnje i nepoštenih žena oko njih...ustvari...spas iz braka njegovih roditelja nesvjesno.

To je idaelno za djevojke koje žele takvo dijete u partneru.

I za one čiji karakter zahtjeva da su vječne žrtve. One su žrtve zbog njega takvog a on zbog nje takve.  Ustvari, to i nije daleko od istine jer oboje i jesu na neki način žrtve. I tu bol vuku iz djetinjstva. Idealna veza za one koje žele samo brak i krov nad glavom. One koji od toga i misle da ne zaslužuju više. Udaju se za njegovu titulu, imaju njegovu plaću a on eto nije 'nenormalan', oženio se, napravio čak i dijete. U svakom slučaju...ni seksa ni razgovora...ali nekima to i ne treba u vlastitom krevetu ni za vlastitim stolom, zar ne?

Najveći doseg vašeg životnog uzdignuća bit će upravo ovo što sam vam napisala. Prosvjetljenje kakav je partner promašaj i razina vaših frustracija zbog propuštenih prilika, dana živciranja i na koncu potrošenog vremena. 

  Ako morate živjeti s takvom osobom dok morate, jedini način da to preživite je da se bavite sobom. Svaki slobodni trenutak bavite se svojim stvarima, hobijima, radostima i s tom osobom držite odnos na razini koja vas ispunjava zadovoljstvom. Izbjegavajte teme koje ne želite koliko ne želite, a u svim situacijama koje su nesnošljive gledajte da sačuvate sebe. Ako vam je stalo do odnosa oboje ćete raditi na njemu. Ako se netko miri sa problemom, a takvi ljudi obično ne žele mijenjati ništa osim vas jer ne žele izgubiti vlastitu žrtvu koju 'muče' ...onda morate raditi na sebi i partnera ostaviti da sam uradi šta mora. Vaša odgovornost ste samo vi dok nema djece. Vi ste odgovorni samo za svoj put a ako su tu i djeca, opet gledajte da ni ona ne pate. Bolje dva sretno odvojena roditelja nego dva zajedno frustrirana...

Odgovornost prema vlastitoj djeci

Nekada su se brakovi sklapali tek tako. Moralo se. Djeca su se podrazumijevala. I onda su odrastala u lošim brakovima s lošim odnosima. Gledala i učila na njima. Vremena su se promijenila. Ostaje pitanje, jesu li ljudi s odlukom ulaska u zajednički život ili pravljenjem djece svjesni svoje odgovornosti u odgoju te iste? Jesu li spremni za žrtvu porad dobrog odgoja ali ne onu njegovanu desetljećima...ostankom u lošem odnosu zvanom brak tobož radi djece, već upravo suprotnom? Odgovornošću da dijete poštede njihove ljubavne drame?
Jesu li roditelji danas svjesniji koliko njihovo ponašanje utječe na rast i razvoj njihovog djeteta te da to isto dijete zahtijeva i ima pravo da ga se zdravo odgoji i učini 'svojim' čovjekom? Jesu li roditelji svjesni te odgovornosti da se ne radi više samo o krovu nad glavom i školovanju...nikad i nije... znaju li danas ti isti koji su griješili i ti nad kojima se griješilo da odgoj čini puno više od kruha i knjiga? Odgoj čini i vrijeme djeteta s vama...dijete iako je malo nije gluho i slijepo pred svim vašim obrascima ponašanja. Jesu li roditelji svjesni da neispravljajući stare greške u svom ponašanju njih prenose i na svoje dijete i njegov život sutra? Je li potreba da se dijete ima, jer se tako treba jača i prisutnija u svijesti i odluci od spoznaje da je dijete puno više. Odgovornost. Ne samo kockica u slagalici da kažu da imaš savršen i potpun život jer imaš obitelj već svjesna odluka za odgovornost za taj isti. Čovjek ne može utjecati na sve, niti iako djetetu omogući sve učiniti da ono bude uvijek sretno, zdravo i zadovoljno, (postoji trenutak kad nastupa djetetova zrelost i kada on sve više i više odgovara sam za sebe, odraslost i kada ga treba znati i pustiti da bude svoj)...ali itekako mora znati šta jeste do njega. Nije vaše da ga izolirate od lošeg svijeta već da ga naučite kako se sačuvati u njemu, kao se ponašati u njemu... nije vaše da mu dajete natuknice ali jeste da ga naučite kako, šta i kada treba... za sutra kada bude odrasla osoba da se sa životom zna i umije nositi i da bar nema previše trauma jer ste vi bili prezauzeti vašim i tako ga potpuno zanemarili ili uništili kao biće...dijete nije etiketa, niti medalja kojom se hvalite po potrebi. Dijete nije samo netko koga ćete imati da vam doda čašu vode u nemoći...dijete je svoj čovjek, biće za sebe...i u taj odnos treba ulagati...Veliki like za majke i očeve koji ovo razumiju! 

Sve što je bilo...

Sve što je bilo, Bog zna zašto je baš tako moralo biti. Postoji dio života u kojem hodaš kao muha bez glave kroz njega nesvjestan svojih moći i odgovornosti. Samo si dijete ili kao dijete i tvoja sreća ovisi o drugima, ponajprije roditeljima. (Djetinjstvo je predivnan period života ali ne pričamo sad o tome.) Oni ispunjavaju tvoje želje, brinu o tebi kad se razboliš, tješe te i kupuju ti. Onda dodje onaj dio života u kojem odrasteš, dobiješ novi pogled na život. Nekome se to dogodi ranije nekome kasnije ali svima se desi kad tad. I tad skužiš svašta. Spoznaš svoje odgovornosti spram sebe. Spoznaš moć i sposobnost koju posjeduješ da nešto učiniš i mijenjaš. Nije samo stvar plaćanja računa ni kupovine odjeće. Već i mogućnosti odluka koje možeš donijeti o promjeni...promjeni svega. Spoznaja da sve možeš kako hoćeš i da ništa ne moraš kako si do sad ako nije dobro za tebe. To je ono duhovno odrastanje koje nema nužno vezu sa fizičkim. Nekada godine psihičkog tupila traju unatoč tome što je tjelesna zrelost nastupila odavno. Ali taj trenutak odrastanja...to je trenutak najveće slobode i najvećeg straha. Tu počinje vjera u sebe i vlastiti život. Borba sa samim sobom koja te podiže, osnažuje, potiče...borba koja traje cijeli život....a svrha joj je da na kraju znaš da si bio voljen i da si volio...da znaš da ti je život bio ispunjen i vodjen ljubavlju. Ljubavlju prema sebi, ljubavlju prema drugima i ljubavlju prema životu. Jer iz ljubavi izvire i sve ono drugo čime ćeš se ponositi i biti zadovoljan. Čovjek vodjen ljubavlju donosi ispravne odluke i na kraju pobjedjuje sve. Sve nevolje, sve nedaće, sve probleme...i samoga sebe...

Kad se nadješ na raskrižju...

Kad se nadješ na raskrižju i ne znaš kojim putem krenuti, kad ne znaš šta je ispravno, kad nemaš ni vremena za razmisliti...imaš samo jedan izbor...kreni tamo gdje osijećaš da trebaš...i to je to...putem ćeš već skužiti šta i kako. Samo nemoj stajati na raskrižju i čekati jer gubiš vrijeme...iako je možda 'krivi' (čitaj neplanirani) i taj put je izazov...takvim ga i prihvati. Kao novu avanturu koja će ti donijeti tko zna koliko toga novoga i uzbudljivoga. Sjedenje na mjestu neće...

KOLIKO SMO MI EMOTIVNO INTELIGENTNI KAO NAROD ILI BAR KAO GENERACIJA?

  Danas sam razmišljala i dolazim do zaključka da smo mi ovdje na Balkanu malo emotivno neću reći glupi, već neosvješteni. Negdi tamo vani, dok se prikazivao Beverly Hills a mi smo bili klinci, tamo negdje su neki drugi klinci naveliko razglabali o svojim osjećajima i osjećanjima...baratali veelikim terminima opisujući kako su i šta misle...danas dok gledaš Sulejmana skužiš da su i Turci bili čak i u to doba, u kontaktu sa sobom samima...jedino nekako mi, čini se ovdje, imamo problem sa ne izražavanjem samo, već i prepoznavanjem emocija i cijenjenjem sebe i vlastitog života. Do čega je? Do okolnosti u kojima smo odrastali? Naših roditelja? Nastavnika?
  Jučer sam pričala sa frendicom i kaže ona meni kako danas djeca imaju tolika prava na svoja prava da se njoj sve više čini da je njeno djetinjstvo izvorom trauma ipo. Počela sam se smijati. Ali nije li svima ovdje zaista tako? Danas kad slušaš djecu skužiš da su mnogo slobodnija nego djeca prije i ne samo slobodnija već i jasnija sama sebi, svjesnija toga tko su ali i šta osijećaju. Tko je u naše doba pričao o tome kako je, tko te osim roditelja ikada pitao kako se osijećaš, a nije baš ni da su oni toliko upirali s tim, pitala me.
Zašto je u našem narodu sve normalno osim osjećaja za sebe onog istinskog, pravog?
Zašto se kod nas osjećaji liječe alkoholom, tučnjavama, lijekovima? Zašto se kod nas učilo kako potisnuti i nepokazati ih, a u isto vrijeme smo obožavali gledati Beverly Hills i pratiti njihove živote? Jesu li oni bili ono što mi potajno jesmo ali to nismo imali uvjete živjeti. Jesmo li samo mi u EX YU toliko sjebana nacija da smo zbog silnih ratova totalno kao pojedinci emotivno postali stranci sami sebi, neprepoznatljivi si ako nema nekog globalnog razloga da nas poveže i da nam smisao? Jesu li nas ta ratovanja i stalna borba za preživjeti toliko ustvari unazadila ne samo u tehn.smislu već ovako kao ljude? Jesmo li izgubili pojedinca i prije nego što smo ga osvijestili da postoji? Zašto je jednom prosječnom odraslom mladom čovjeku negdje vani sasvim normalno da mu je dijete gej, da mu ćerka i sin sa 10 godina imaju simpatije ili čak i 'dečke' i 'cure' i o tome se doma priča, a u našim krajevima otac će se kćeri odreći ako slučajno ostane van braka trudna i sa 18, majka se sina odreći ako nadje djevojku druge nacionalnosti?
Zašto se kod nas odrastanje za roditelje smatra traumom, udaja i ženidba kao smrću, i izaziva salve suza kod majki i očeva a tamo je sasvim normalna spoznaja da dijete mora živjeti svoj život. Zašto se ovdje djeca smatraju roditeljskim vlasništvom a tamo pojedincima za sebe? Zašto su tamo negdje ljudi svjesniji bijesa, tuge, stresa i kako si pomoći a kod nas rintaš dok se ne razboliš i crkneš, da da baš tako, da crkneš ne umreš? Zašto kod nas umirovljenici po cile dane sjede u ambulantama, voze se tramvajima ili nemaju šta jesti dok tamo negdi uživaju uz more, na putovanjima sa svojim partnerima? Ne kažem za sve, samo za one bolje stvari, zašto su tamo negdje ljudi naučeni da više cijene sebe i da sebe bolje od samog početka života upoznaju nego ovdje kod nas? Zašto se mi ovdje prema sebi samima ponašamo kao da smo bezvrijedni dok tamo negdi u isto vrijeme ljudi osluškuju sebe i imaju sve mogućnosti, podrške i potpore da žive i mijenjaju svoj život? 
Činjenica je da smo mi ovdje dosta temperamentni ljudi, da volimo muziku, da se volimo veseliti, da volimo guštati, piti kave i lijepo se oblačiti. Činjenica je. Ali isto tako je činjenica da smo totalni idioti kad su u pitanju brojne predrasude i predosude. Kod nas se sve osudjuje. Kod nas ništa nije normalno dok negdi još nije pokazano da se smije. Kod nas se mora kako su radili naši preci a njih već dvjesto godina nema kao ni njihovih uvjeta života, ali se mora zadržati tradicija. Slažem se al tradicija dobroga ne primitivnoga. 
Obožavam povremeno baciti pogled na neki od stranih rialitija i meni dragih serija i to ne samo zato što me namijavaju već zato što baš tamo vidim neke stvari koje i mi prolazimo, jer svi smo mi samo ljudi ali na normalniji način proživljeno i pokazano...volim tu slobodu. Nikad ne čuješ...ma nemoj da te netko vidi ili to je sramota, ili šta plačeš, nemoj bit papučar, ne vrti se sve oko toga šta će reći ljudi.   Ustvari, u normalnim, čuješ puno toga što te ni u školi ni doma neće naučiti jer sramota je o tome pričati. Zamisli seksualnost. Ne daj Bože da se priča slobodno o spolnosti, seksu, kontracepciji.
Ne daj Bože da djeca skuže da imaju izbor i da ne moraju kao njihovi preci. Šta bi bilo s nama? Nestali bi kao nacija? Zameo bi nas vjetar? Maaa daaaj.
   Ne mogu garantirati da ćemo mi kao roditelji biti bolji, pametniji ali jedno vidim...baš zbog toga u čemu smo mi bili ograničeni, bit ćemo prema svojoj djeci otvoreniji. Mnogi medju nama već jesu. I drago mi je to vidjeti. Kad se djeci dopušta da budu ono što jesu, kad ih se potiče u onom pozitivnom smjeru za koji pokazuju afinitete...kad ih se uči kako da brinu o sebi, da drže do sebe i na koncu, da budu zdravija, nova generacija ljudi...ne samo tamo negdje, što je predivno, već i ovdje...TU NA BRDOVITOM BALKANU... 

Kad se smijete predomisliti?

Kad se smijete predomisliti u vezi nečega što radite ili želite raditi?  Pa možete sad...sutra...za koji dan, godinu...na samrti... Malo se šalimo ali u razgovoru s jednom osobom...pričali smo o preispitivanju jednog mu kolege da li studiranje na tom faksu ima smisla...rekla mi je- pa da, normalno je da se čovjek preispituje na početku, ne na kraju.
Samo sam se nasmijala. To mi je bilo tako simpatično smiješno, i ma koliko moglo biti površno to je ipak samo znak kako svi, ama baš svi, imaju vlastita "ograničenja" u vezi razmišljanja i vjerovanja u neke stvari (koja se dakako daju promijeniti).
Um ne miruje. Um stalno razmišlja i nešto "mozga". To mu je u prirodi, kako bi rekli mudri ljudi. Preispitivanja se odigravaju svakodnevno. I to je normalno. ...Kad god se pojave, pojavila su se s razlogom.
U svakoj dobi, na svakom stupnju možete od nečeg poželjeti odstupiti, neću reći odustati jer to nije odustajanje. Odustajanje nije odstupanje od jednog i promjena smjera kretanja u nekom drugom pravcu (cilju). To je samo mijenjanje smjera ili puta. I kako na to možete pomisliti i o tome razmišljati bilo kada, tako možete i u bilo kom trenutku to i učiniti. Cijeli život imate pravo na to. Jedino što morate imati je hrabrosti i vjere u sebe. Jer bez vjere i ljubavi prema sebi, mučit će vas sumnja u vlastite postupke. A ako krenete u promjenu i stalno se previše zapitkujete...znači morate biti i odlučni. Možda ćete imati potporu okoline možda ne, ali to ne smije biti razlogom nastavka ili ne provođenja vaše odluke.
Bit svih tih preispitivanja jeste da s vremena na vrijeme baždarite svoje potrebe i želje, da vidite gdje ste i šta dalje. Bit je i osluškivanje smisla. Sve što čovjek radi, s vremena na vrijeme, mora proći ponovni proces spoznavanja zašto je to i započeo i da li sebe sad vidi u tome takvome kakvo je. Inače, kako bi znao je li sretan, uspješan, zadovoljan i da li prati svoj put? Onaj unutarnji osjećaj je uvijek mjerilo.
Slijediti svoj put ne znači hodati njime kao s glavom u borši već naprotiv, biti svjestan toga zašto i zbog čega. Svog motiva i strasti. Volje i ljubavi.
Preispitivanja su nužna i dobra ako na njih gledate kao na nešto normalno i prirodno.
Ona nisu cilj puta već samo pomoćno sredstvo kojim se služite na njemu. Isto tako, možete se oglušiti na svoje osjećaje, potrebe i želje. Možete nastaviti raditi nešto automatski, po stavu da je kasno za mijenjanje...VI MOŽETE SVE.
VI BIRATE I ODLUČUJETE, MA KOLIKO NEKADA MISLILI DA JE DO DRUGIH ILI SPLETA OKOLNOSTI. 
VAŠ ŽIVOT JE U VAŠIM RUKAMA! 
Ljubi Vas Vaša Brigita

...Pokušati ili ne pokušati promijeniti nešto na bolje u svom životu... nema tu puno filozofije. UVIJEK POKUŠATI. Ako ne pokušaš, uvijek će ostati a šta bi bilo da jesam. Ako pokušaš, možda uspiješ, možda ne uspiješ ali svakako nećeš biti na istom mjestu kao prije pokušaja. Svaki pokušaj je pomjeranje s mrtve točke i ako ne bude u konačnici odredište na koje si krenuo sigurno će biti ono na kojem trebaš biti.

Nije sve što znaš za pokazati, niti sve što misliš za izreći...

Pesimist i optimist

PESIMIST...SJEDI I ČEKA DA NETKO PRONADJE  RIJEŠENJE ZA NJEGOV PROBLEM. OPTIMIST DOLAZI S RJEŠENJEM. PESIMIST I DALJE SJEDI I TRAŽI NOVE PROBLEME U RIJEŠENJU... 

Ne možeš spasiti nekoga tko ne želi biti spašen. Dokle god mu je i njegov problem sa svim mukama draži od pomjeranja i pokušaja, ne možeš ništa. Ali jedno ne smiješ. Dopustiti da tebe uvuče u to. Netko u kiši vidi mokro odijelo i cipele a netko u suncu sunčanicu. Pomisao da uzmu kišobran ili sjednu u hlad će odmah sabotirati. Jer, vjetar će iskidati kišobran a do hlada će se preznojiti. Neki ljudi jednostavno moraju ostati sjediti i ne raditi ništa dokle god sami ne shvate da trebaju ustati i riskirati. Ne možeš nikoga na silu izvući iz problema. 

Budi mu potpora i poticaj za izaći iz toga a ne hrana za crnjake. Drži se svoje vedre strane! 

DA LI SU ŽENE U PROŠLOSTI ZAISTA BILE LJUBOMORNIJE OD MUŠKARACA?

(Iz moje skore knjige, i iz kolumne, sve Vas ljubi Vaša Brigita!) 

Sjedili smo tako u društvo i naš djedica je počeo sa pričom:
 "...Joj što je moja žena ljubomorna, uvijek je bila takva. Ja s njom nisam mogao izaći na kraj. Morao sam je za svaku ženu s kojom sam radio uvjeravati da s njom nemam ništa. Kad bi me neka nazvala, žena me odmah ispitivala tko je ta.
Najgore je bilo kad se jedna s kojom sam izlazio, pojavila pred našim vratima, ustvari još je gore bilo kad je muž od jedne pozvonio na vrata. Ja sam pobjegao kroz prozor! ...Žena mi je živi..."
 Ustvari, djedica nije loš. Ja ga obožavam slušati. On i baka su živo čudo. Kako oni pričaju njihove dogodovštine, to je za umrijet od smijeha. I razumijem ja djedicu, nije lako kad ti žena ne da da imaš djevojku (a muž momka)!
Kaže on -Joj kako je ovu istjerala iz kuće...
a baka...-Da sam je samo dohvatila, kosu bi joj počupala.
I drže se za rukice i skupa smiju tome.
Ovaj put nećemo pričati o onoj ljubomori u vezama, ni onoj u pubertetu, niti onoj koja je ozbiljan problem i zovemo je bolešću.
Ovaj put ćemo pričati o ljubomori kad su ljudi u braku, kad žive skupa i pokušati odgonetnuti zašto se kaže da su žene ljubomornije od muškaraca.
 
 Kad se muškarac javno hvali u društvu da mu je žena ljubomorna...uvijek znam da je on takvom pravi i daje joj povoda. I gotovo pa uvijek to nije ta 'prava' ljubomora koju bi on htio.
A kad pogledate takve likove, uvijek ćete se pitati 'zašto je ljubomorna na njega?!'
Skužit ćete da to nisu frajeri, nisu zavodnici, nisu ljubavnici već obični 'šmokljani' koji napokon imaju 'curu' pa si daju malo na važnosti. A kad vam muško nasamo kaže da ima ljubomornu ženu, tad gotovo uvijek znaš da i je tako.
E sad zašto je došlo do toga da su žene ljubomornije i jesu li? Odgovor ne može biti logičniji.
Kad pogledate život žena kroz povijest i život muškaraca sasvim je jasno da su im uloge u odnosu oduvijek bile različite i oduvijek superiorno-inferiorne, rijetko ravnopravne.
ŽENE SU ODUVIJEK BILE FINANCIJSKI OVISNE, PRVO O OCU, POTOM O MUŽU, SAMO SU IZ JEDNE OVISNIČKO-INFERIORNE ULOGE UŠŠLE U DRUGU. A MUŠKARCI SU ODUVIJEK IMALI POSAO I NOVAC. SAMIM TIM I MOĆ. A muškarci 
Žene gotovo nikad ništa nisu mogle bez muškarca ni izreći a kamoli sprovesti u djelo a da za to imaju podršku obitelji i okoline. 
I danas ćete kad žena mijenja partnere ili vara muža čuti da je nazivaju kurvom i da se automatski čuje 'šta će sutra njena djeca reći kakvu su majku imali'.
Te mnogo starije generacije muškaraca će znati reći da im je uspijeh bio imati ljubomornu ženu. Kao da time dobijaju na cijeni. A svi odreda su varali žene i to bez imalo skrivanja.

I PITAŠ SE
-DA LI JE TA ŽENA KOJA MU JE RODILA DJECU (mada nije nužno ali pravilo je uglavnom takvo) 
I USPUT SE VIŠE NIJE MOGLA VRATITI U SVOJU PRVOBITNU OBITELJ (jer bi to bila sramota za njenog oca, a dijete nazivano pogrdnim imenima),
ZAISTA BILA LJUBOMORNA? 

Žena koja je bila materijalno ovisna o tom mužu i koja ako ode od njega ili gubi dijete ( jer od čega će ga uzdržavati ) ili oboje budu izvrgnuti javnoj sramoti, po meni teško da je bila zamantana njegovim spolnim organom i ljubavnim umijećem te brigom da joj baš to druga ne ukrade. 
Muškarci su tada dakako bili svjesni svega ovoga o čemu pišemo, a pogotovo položaja žena u društvu i nitko ih, ne da nije osuđivao zbog takvog ponašanja, već su dobijali pohvale i veći status u tom istom svom društvu.  Zamisli, ima ženu doma a ako je još lijepa i zgodna, a on je vara sa nekim 'prostakušama' po kafanama...to je bio uspijeh (bez namjere uvrede ikoga!). Nitko nije žalio ženu.
Čak su im i majke govorile da se tako mora. Samo, kakve to veze ima s ljubomorom?! 

Kad god je netko u odnosu superiorniji, a ta moć uvijek ima veze s novcem, tad to često i zloupotrebljava jer mu više nije dosta da ga voli već mu sad satisfakciju pričinjava to da skriči za njim, da mu tjera ljubavnice s vrata i pokuša se ubiti radi njega jer zamisli...toooooliko ga je voljela. Ma nije budalo! Sorry zbog izraza ali... -Nije te toliko voljela, i nije da te nije htjela zamijeniti i nije da to nije poželjela...već nije mogla. Morala se boriti da ima krov nad glavom, da ima šta jesti, da joj dijete ne zovu kopiletom (muka mi je od tog izraza), ostala je i borila se za svoje mjesto u tvom životu jer drugi nije imala! 
Ne da nije željela...ma bilo je i boljih od tebe. I možda te i varala samo ti to nikada ali nikada ne bi saznao niti ćeš, zapamti i ona je ženskog roda kao i one s kojom si je varao. Ali znala je da mora ostati u tome, znala je da se kao lavica mora boriti da svaku otjera jer gdje će, to joj je dom... nije to ljubomora...to je borba za opstanak i ostanak. 
Nije to ljubomora...nije to ljubav...to se zove preživjeti. I ti možda jesi varao i jesi bio uspješan u tome i jesi je možda ponižavao i jesi od nje radio budalu...ali nisi zato velik muškarac, niti faca.
Nisi zato niti dobar ljubavnik niti dobar otac. Ponajmanje si zato dobar muž.

 Ima toga i danas. Vremena se jesu promijenila ali ne dovoljno i ne svugdje da su se i ljudi promijenili skroz. Još i danas ćete čuti iz tih primitivnijih obitelji, kako otac savjetuje sina da ne bude papučar već da mora imati i nešto sa strane. Još i danas ćete čuti kako se muška varanja odobravaju a žene su i dalje samo kurve. Ali dobra stvar u svemu tome je da se žene više ne obaziru na to. Dapače, danas se 'školuju' za bit prostitutkom. 
Danas mašu sa svih naslovnica sa svojim grudima i pritom prkose vremenu i primitivizmu a u isto vrijeme hvale se kako su dobre majke. Danas žene bez srama konobare i znaju da opet moraju bit razgolićene i proste da bi dobile bakšiš ali ih više nije briga. I DANAS ĆE BITI OSUĐIVANE KAD ODU ALI ONE IPAK ODU I KAKO GOD DA PREŽIVE, ONE PREŽIVE.
Danas su stupove srama zamijenili časopisi koji ismijavaju one koji su primitivni, oni koji su licemjerni i one koji zlostavljaju pod bilo kojom izlikom. 
Danas je dopušteno svašta ali idemo ka tome da nije dopušteno upravo to, iživljavanje i zlostavljanje ikoga pa ni one osobe koja je financijski ili na bilo koji način u potlačenijem položaju u odnosima.
Ooo da, još je jako puno lažnih moralista. Prije svega žena koje takve nazivaju a kako nego 'klasičnom pogrdnom rječju ilitiga kurvom' jer su one imale hrabrosti promijeniti svoj život, za razliku od njih.
DANAS JE PUNO, PUNO VIŠE DOBRIH MUŠKARACA KOJI SE NE SRAME BITI ONO ŠTO JESU, ne boje se to pokazivati i ne boje se suprotstaviti primitivnoj sredini i takvim očekivanjima od njih. 
Danas je puno više ljudi koji na život gledaju drukčije. Onih koji znaju kako se dobar ugled stiče i onih koji cijene ono što imaju. Da, danas je puno onih koji sjede u grupicama i komentiraju gdje je ovaj svijet otišao?...bojim se tamo gdje ste ga doveli sa previše licemjerstva, previše nejednakosti, previše zabrana i previše nametanja. Zato se danas ljudi opiru svemu i svačemu.
  
  Ipak da se vratimo na temu... kad drugi put čujete nekoga kako se hvali kako mu je žena ljubomorna, a ne sjedi sa svojom bakicom i skupa se ne smiju tome, dva puta razmislite u kojoj inferiornosti se naspram njega našla, materijalnoj, emotivnoj, fizičkoj. I gotovo uvijek znajte da to nije ljubomora, a to nisu frajeri. 
Frajeri su oni cool likovi koji svoj život žive po svojim pravilima i kraj njih hoda žena puna sebe, sređena i dotjerana sa smiješkom na licu. Da li tu netko nekoga vara, potpuno je nebitno za okolinu. Frajeri su oni muškarci koji prije svega svojoj ženi ( i djeci) omogućuju dobar život...a ostalo...to je njihova stvar... 

Volite se i ljubite! Vaša Brigita

BATALI MIJENJANJE DRUGIH

  (Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

  Koliko čovjek mora biti 'glup' da se uporno vrti oko jedne te iste stvari koju ne može promijeniti, i koliko treba biti pametan, da ne kažem snažan, da to shvati i prestane?
  Jedna od, usuđujem se reći, 'najglupljih' ljudskih osobina je upravo baš ta- upornost koja nema nikakvu konstruktivnu svrhu i učinak, a upotrijebljena je za mijenjanje drugih. Rezultat su samo bijes, ljutnja, patnja...jednom riječju, frustracija koja traje i gomila se, i mora se priznati da ju žene velikim dijelom posjeduju. I to najčešće u ljubavnim odnosima.
Koliko ste se puta i sami našli u situaciji da od nečeg ili nekog, pokušavate napraviti nešto što nije? Poboljšanu i bolju verziju za sebe. 
To je ono očekivanje da ako imate sve sastojke za savršenu tortu, da torta mora ispasti savršena. Ma ne mora! Unatoč svim prisutnim sastojcima, za sve treba i malo 'one čarolije'. Kako za tortu, tako i za odnose.
Najgore od sveg je ako čovjek dobro ne raspoznaje svrhu nečega u svom životu. 
Bez obzira na zaljubljenost, postoje oni ljudi koji trezveno i hladne glave znaju šta je šta, i šta sa time mogu, a šta ne. A postoje i oni ljudi koji od svega u svom životu očekuju savršenstvo ili da je baš onako kako su oni zamislili, i onda sami sebe pošteno izmuče pokušavajući da ono što to nije, to postane. Pa tako žene svoga dragog koji možda nije za njih, uče, savjetuju, oblače i preoblače, daju mu natuknice kako i šta... Pa pokušaju ovako, pa pokušavaju onako...i onda kad nalete nakon svog truda opet na njega onakvog kakav on zaista jeste, kad ga opet u nekoj situaciji čuju, i to sve ono što one uporno ne žele da on govori, kad ugledaju ponovno neku njegovu osobinu koju bi najradije da on nema, rasplaču se, razbjesne i pate. I umjesto da nakon jedan, dva, deset puta shvate šta sebi rade i da to nije dobro, one nastave. Nastave s pokušajima, nastave s opravdanjima njega i njihovog odnosa, i sebi i drugima... sve dok ne postanu ogorčene na njega, djecu, i cijeli svoj život, jer su ostale u toj priči i dale sve od sebe a nitko im nije rekao hvala i nitko ne cijeni njihov trud i žrtvu. Bivaju nesretne i bijesne...
Ajmo ispočetka. Znači, ma koliko željeli da je nešto ili netko onakvo ili onakav kakvo bi nam bilo bolje da je ( jer bi nam uštedjelo vrijeme, trud i prolazak kroz neizvjesnost iskustva novoga, i još bol i bijes zbog propuštenog vremena i uloženog truda sa starim) stvari stoje ovako...kakvo je, takvo je!
Bez okolišanja, bez previše razmišljanja, bez zanosa... osoba je takva kakva jeste i život s njom je takav kakav je. Daleko od toga da se nešto ne može popraviti, ali to moraju željeti, htjeti i činiti obje strane.
A obično to ne ide tako, jer ova druga osoba to obično doživi kao pritisak, i na samu pomisao i spomen pokaže revolt, i u konačnici imate dvoje ljudi koji bježe kad god mogu jedno od drugoga ali često zbog okoline i društva ostaju u tome iako više ni jedno ne uživa u tome.
Nekada su druga vremena bila, bitnije je bilo uklopiti se u sredinu iz koje si, nego biti sretan.
Ljudi bi to kompenzirali. "Loš brak...malo borave skupa...on ode i nema ga a ona doma ima svoj prividni mir. Vrijeme koje su bili skupa obično prođe u svađi ali tu su gdje su, ne daj Bože da se razvedu, šta će reći svijet. Od čega će ona hraniti djecu, gdje da se vrati kad možda ima brata kojem ostaje sve kao nasljedniku... ona bi bila sramota za obitelj, a on opet ne bi imao skuhano i oprano i tako su oni u dugom braku i trpe se.
Poslije su im njihova djeca kriva što je tako, jer često se govorilo da se radi djece ostajalo u tom braku"...i priča nema kraja. Nitko pametan.
Da se razumijemo, ni sa svim današnjim spoznajama nećemo ni mi biti netko tko je otkrio toplu vodu. Samo kad već postoje znanje, spoznaje, izbor, zašto ljudi i danas toliko bježe od promjena?
Zašto svima nedostaje hrabrosti? -Zato što i dalje većinom ni djeca tih istih roditelja nemaju njihovu podršku i potporu da bi nesto promijenili. Zato što će mnoge od tih majki i danas reći svojim kćerima-svugdi je tako, šuti i trpi, a očevi svom sinu -ma nek' ti rodi djecu i dobro kuha...jb ćeš sa strane.
  Bit cijele priče, uz sve digresije koje putem dođu, je da nikoga ne možete niti trebate mijenjati i ISTO TAKO, VI STE ZADUŽENI SAMO ZA SVOJU SREĆU. NE TUĐU. 
SVAKI ČOVJEK JE AKO JE ZDRAV, ODGOVORAN SAM ZA SVOJ ŽIVOT.
Nisu sve priče koje nam se dese, s istom poukom za nas. Neke dođu samo porad nekih lekcija koje moramo naučiti, svladati..i idemo dalje. A taj korak je najteži za većinu. Nema tu 'tko je kriv, nema tu zašto meni, zašto tebi'. Isplači se i izjadaj kao žrtva onoliko koliko ti treba, ali istina je takva kakva jeste.
Možeš sam sebe 'zakopati' u nečem lošem i odreći se svega dobroga što je trebalo doći.
Možeš ostati i možeš otići. Imas izbor ma koliko to izgledalo drukcije i imas pravo na njega.
U redu je htjeti da nešto bude bolje. U redu je truditi se. Ali u redu je i pomiriti se sa time da ti se nešto ne sviđa, ne donosi dobro i izaći iz toga i biti u onome što ti više odgovara.
Muškarci su odrasla bića i ne trebaju majku u ženi da brine o njima i cijeloga života ih odgaja i preodgaja. Muškarci su u današnje doba isto tako samostalna i snažna bića koja žele imati sretan život. I sa onim s kojima ti se poklapaju pogledi na život, moralne vrijednosti, afiniteti i seksualna komponenta, možeš ostvariti lijep odnos.
  Ako se želiš ostvariti kao žena, kao osoba, onda ti treba netko s kim ćeš moći rasti a ako se već odlučiš na mijenjanje drugoga, onda prihvati da je to tvoja odluka i da sama snosiš odgovornost. Nemoj okrivljivati niti njega, (jer mogla si biti s drugim), niti djecu, (jer ona nisu tražila tu žrtvu od tebe a sve da i netko jeste!), niti 'svoje' (jer su te natjerali u taj brak). Sve je tvoja odgovornost. Zvuči grubo, ali tako je. Jer ma koliko ta istina grubo zvučala, još je grublja stvarnost življenja iste.
Ako želiš da je nešto bolje od onoga šta jeste, pomaži bolesnima, siromašnima, educiraj se, radi nešto. Uredi dom da je ljepši. Ali prihvati da su ljudi takvi kakvi jesu. Pa i on. I s tim si ili sretna i zadovoljna ili nesretna i mrzovoljna. Umjesto da od nečeg stvaraš ono šta nije, a ne da ti se plesti džemper ili raditi neki drugi ručni rad, nađi onoga koji ima baš te osobine koje želiš. POSTOJI GOTOV 'PROIZVOD'. Bez kenjkanja, bez plakanja, bez grintanja...rez.
ILI UZMI ŽIVOT U SVOJE RUKE I SAMA BIRAJ ILI OSTANI I PATI. Samo nemoj reći da nije pravo vrijeme, jer bolje od ovoga za promjenu ne treba.
Nigdi ne piše da netko nekoga mora trpiti. Ni on tebe ni ti njega. Ako si i vjernik, baš zbog toga bi trebao cijeniti život i ne činiti samom sebi loše.
Neće te Bog manje voljeti ako kreneš dalje. Plus da, svatko ali svatko ima pravo biti s nekim tko mu odgovara. Ma kako da su te učili, ma kako da su tvoji majka i otac živjeli, ma kako da si mislio da trebaš...imaš pravo biti sretan! Imaš pravo birati s kim ćeš, da li ćeš, koliko i kako živjeti. A puno je ljepše biti s nekim doma s kim uživaš, nego s nekim tko ti stvara grč u želucu.

...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

OČEKIVANJA

(odlomak iz knjige koja će se uskoro naći u tisku, vaša Brigita )

Očekivanja...

Kad malo bolje razmisliš, čovjek ima očekivanja od svega oko sebe, ponajviše od sebe samog i onih koje voli... A s druge strane, tu su očekivanja drugih od nas. Kad sve to zbrojiš, to je jako velik izvor i količina pritiska i stresa na jednu osobu.
  Prvo kreće sa očekivanjem roditelja od vas, pa vas od vas, pa vas od drugih, pa drugih od vas. Cijeli začarani krug koji u biti nema baš nikakvu pozitivnu svrhu u životu. Jer čovjek ima tri izbora, živjeti ispunjavajući svoja očekivanja, 
živjeti ispunjavajući tuđa očekivanja 
ili živjeti ne obazirući se na njih, već slušajući sebe i svoje potrebe. 
Jedino zadnji izbor, donosi zadovoljstvo i radost. 

Jer, ma koliko se trudio udovoljiti svima, nikada u tome nećeš uspjeti. Uvijek će se naći netko tko će biti razočaran jer je stvari zamislio drukčije i to u tvom životu. Što je suludo. 
Čovjek je samostalno, jedinstveno biće svaki za sebe i svatko od nas ima svoj vlastiti životni put. Ma koliko da se i nađemo u sličnim okolnostima, svak će na svoj način sve to izvesti, osjetiti i misliti o tome. Ni roditelj, ni dijete, ni partner nemaju veću ulogu u našem životu i odlučivanju od nas samih, kao ni mi u njihovom.
ŽELJETI NEKOME ISPUNITI NJEGOVA OČEKIVANJA, ČOVJEKU JE VAŽNO SAMO PORAD LJUBAVI I POTREBE ZA ODOBRAVANJEM VLASTITIH POSTUPAKA.
S druge strane, ako čovjek ima očekivanja od drugih, a o ispunjenju istih ovisi njegova sreća, opet je u nekom ovisničkom odnosu spram drugog.
Voljeti ne znači ne očekivati. Živjeti ne znači ne osluškivati druge, no dati ikome moć da odlučuje umjesto vas ili da o postupcima drugih ovisi vaše raspoloženje je nezdravo. 
Očekivanja zbog ovog teksta neće nestati, ali vjerujem da će pomoći da neki ljudi razmisle o tome i shvate neke poveznice, te se usput odvaže živjeti život svojim snagama i prvenstveno s ljubavlju i blagošću prema sebi i drugima, te isto tako da shvate da samostalnost nije samoća niti otuđenost a kamoli razlog zbog kojeg će izgubiti nečiju naklonost i podršku. To se dakako može desiti ako su u pitanju ljudi koji misle da imaju veća prava od vas za vas i koji vole kontrolirati sve pa tako i neke stvari u vašem životu, no to vas ne treba zabrinuti. I oni to samo rade zato što vas vole i ponašaju se zaštitnički prema vama. Ali, vratimo se na očekivanja. Znači, velika očekivanja uvijek donose još veća razočarenja. Svoj život morate imati u svojim rukama i na neke stvari u životu morate biti spremni. Morate se naučiti na postojanje i dobro podnošenje tuđeg mišljenja ma koliko ono bilo suprotno od vašeg te isto tako, unatoč ljubavi prema određenim ljudima, morate slušati sebe i slijediti svoj put. Ljubav mora biti iznad toga. Ona ne smije biti uvjetovana poslušnošću niti ispunjavanjem vaših ili nečijih želja. Sami morate preuzeti odgovornost u svoje ruke za svoju sreću, a isto tako prihvatiti da i drugi to moraju uraditi za sebe. 
Voljeti nekoga znači doslovno voljeti nekoga. Ne ga uvjetovati, ne ga 'pritiskivati', ne ga kontrolirati. 
I isto tako kako izgleda ljubav prema drugome, izgleda i ljubav prema vama. I prema vama se morate odnositi fer i pošteno. Očekivati ovo ili ono je potpuno beskorisno. To samo moć stavlja izvan vas. Kad nešto želite, napravite to za sebe. Kad nešto želite od nekoga, tražite jasno i glasno. Kad vam nešto smeta, isto tako imate pravo to reći. Isto vrijedi i za druge spram vas. 
A NAJBITNIJE U ODBACIVANJU NEZDRAVIH OČEKIVANJA I JOŠ NEZDRAVIJEG PRITISKA KOJI ONA STVARAJU, JE ODBACIVANJE SVIH NAMETNUTIH TUĐIH ŽELJA I SNOVA PROJICIRANIH NA VAS!
  Zapamtite, svi imaju svoj život i koliku-toliku mogućnost da taj dar iskoriste kako žele od onog trena kad to spoznaju. 
A vaš život je dar vama da vi s njim napravite ono što VI ŽELITE, I SVOJ ŽIVOT NIKOME NE 'POKLANJAJTE' DA BISTE DOKAZALI DA NEKOGA VOLITE!
U Vašem životu je najvažnije Vaše mišljenje, Vaši osjećaji i Vaši snovi. 
Nametnuta očekivanja odbacite, i punim plućima živite vaš život!

...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

Nekada treba pustiti...

Nekada treba pustiti...ne odustati, već pustiti ono što ne ide, ono što vas unesrećuje, ono oko čega se toliko trudite a ne možete promijeniti ništa... Nekada treba napraviti pauzu. Tek sa tim odmakom od svega, neke ćete stvari, ljude i situacije vidjeti bistrije, jasnije, i objektivnije ćete moći odlučiti šta dalje. To vam je kao sa onom pričom o stablu i šumi. Pauze ne znače nužno kraj nečega, nego baš naprotiv mogu značiti period pred početak nečega novog, svježeg, uzbudljivijeg. Tako je i sa odnosima. Nekada se neki odnosi previše zasite svakodnevnicom, vašim brigama, problemima i da biste opet osjetili žar morate se odmaknuti, udaljiti od očekivanja, isprazniti...sve da biste opet cijelu priču oživjeli i dali joj novi polet...upravo to, udahnuli novi život..

Šta su to papučari i jesu li to slabiji ili jači muškarci od onih koji se takvima ne smatraju? Jesu li taj naziv za muškarce koji udovoljavaju svojoj ženi izmislili muškarci koji su u braku sa ženom koju ne vole ili žene koje su bile ljubomorne što ih dotični nije primjećivao i prevario svoju s njima?
Zezancija je jedno ali pritisak čopora na muškarca koji živi za svoju obitelj da bude onakav kakvog oni žele često i najjače izbaci iz ravnoteže da jednostavno ili popuste pred tim pritiskom ili prekinu kontakt sa tim društvom. Zašto ljudi ne vole one koji vole i to javno pokazuju? Je li u pitanju samo strah dotičnih od osjećaja i naučenost da se isti ne smiju pokazivati? Jesu li 'papučari' uistinu slabiji ili su ustvari jači i mudriji muškarci koji znaju kako imati ili dobiti od žene šta hoće i kad hoće?

Savršen brak

(Odlomak iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

   Kako vi zamišljate savršen odnos, brak? Je li to nešto što sliči ljubavi Rachel i Rossa ili Bradu i Angelini? Ljubavi i braku Vašeg oca i majke, ili onom totalno suprotnom od njih?

Jeste li u tom dijelu svog života sve posložili kako ste htjeli ili radite na tome?
Mislite li da je bolje biti s nekim mada to možda i nije najbolje za vas, ali se bojite biti sami i mislite da je kasno za promjene, ili 'režete' kad ne valja i idete naprijed?

  Gledam oko sebe brojne parove i sasvim je jasno da su se stvari promijenile u odnosu na ono kako su nekad parovi živjeli. Ruku na srce, meni se čini da je danas to ipak bolje nego prije. Ljudi imaju izbor. Nisu osuđeni na ostanak niti trpljenje lošeg. U svemu dobrome, što je to pravo na slobodniji izbor donio, postoji i ona mogućnost da čovjek pretjera pa ode u onu drugu krajnost. Ali nećemo sad o tome. Zadržat ćemo se na temi savršenog braka.ZNAMO DA SAVRŠENSTVO NE POSTOJI, ALI ISTO TAKO ZNAMO DA BEZ OBZIRA NA TO, SVATKO OD NAS IMA POTREBU ZA TIM SAVRŠENSTVOM. Fizički izgled, bezuvjetna podrška i potpora i oslonac u svemu... I muškarci i žene dođu do faze kad žele nekog posebnog, nekog za sebe... I sad kad taj netko bude tu, i vi ste tu, i nađete se u ljubavnoj priči...preskočite sve predrasude iz filmova...je li stvarnost puno drukčija od slike o kojoj ste maštali ili radite na tome da bez obzira što se možda i razlikuje od prvobitne, izvučete najbolje od svega?

U tom idealnom odnosu, živite li za sebe ili za vas?

Nije sve kako je nekad bilo, ali nije ni kako (dobro) može biti...kao da smo u nekoj međufazi gdje svašta može i ne mora. I u tome 'svašta i ne mora', za šta se vi odlučujete?
Je li savršen brak mjesto gdje vi možete dati najbolje od sebe ili najgore od sebe?
Je li vam to samo sigurnost koju izgradite pa svoj život nastavite živjeti bez te osobe, ili s njom gradite planove?

Puno je tih pitanja koja se nameću i svatko od nas bi na njih mogao na svoj način odgovoriti.
Nekad se govorilo da se suprotnosti privlače, ali ja bih odgovorila da mi je sasvim dovoljna razlika da je on muško a ja žensko. Ako s nekim mislite graditi život i ići u sutra ne opterećivajući se koliko dugo će to trajati, iako će romantičar u vama misliti dovijeka a realist dok valja, vrlo je bitno kakvi ste u kombinaciji. Nije nužno da slušate istu muziku, mada nije naodmet, niti je bitno da volite gledati istu vrstu filmova...budimo realni, život se bazira na puno više ozbiljnijih odluka nego gledanje filmova, ali opet, bitno je da se zabavljati možete zajedn, i da oboje u tome uživate. Osim zajedničke zabave, jako je bitno da su vam moralne vrijednosti usklađene ili da se putem usklađuju jer ako netko nešto smatra moralnim a drugi po tome gazi, jasno je da će oko toga biti puno neslaganja i u konačnici, netko će više patiti... te pogled na obitelj...ne samo moralnu stavku nje, niti zabavnu...već krucijalnu...kako tko od vas vidi obitelj, zajednički život i svakodnevnicu...Ne čarape, ne zahodska daska..već ono što stoji iza toga, ophođenje jedno prema drugom, briga oko potreba onog drugog, potreba da se sluša i čuje ono drugo...to je jako bitno. To donosimo iz prve obitelji. Odgoj. Naučeno. Ali bitnije od odgoja i naučenog obrasca funkcioniranja iz braka naših roditelja je svjesnost i spremnost mijenjanja sebe i tih starih, naučenih načela.

Da li ćete radi onoga kog volite mijenjati neku svoju 'lošu' osobinu ili ćete samo odglumiti da ste ono što niste da dobijete šta hoćete a poslije ćete osobu ostaviti bez toga što joj je bitno?

Jeste od onih koji prvo misle na sebe ili na drugog?

Bez ljubavi prema sebi nema ni zdrave ljubavi prema drugoj osobi.
Ako je brak zajednica koju gradite, jako je bitno da znate zašto. Zašto ga želite? Zato što je dio tradicije, nametnutih pravila, iz mode ili zato što s nekim koga volite, želite na taj način živjeti i graditi odnos?

Za dobar brak po meni, nije presudno da sve radite skupa, ali isto tako on neće biti uspješan niti izvorom sreće, ako vas veže samo krevet u kojem skupa prespavate.

Nikako ne smijete zapostaviti svoje želje, potrebe i osjećaje misleći više o drugoj strani, ali nikako ni zanemariti njeno radi držanja do svoga. 
Kompromis? Samo ako je on sredina zajedničkih želja. Pretrpjeti radi nekoga, žrtvovati se? Hoćeš, nećeš, to je tako, danas je tebi bolji dan, sutra njemu i ako je ta dinamika uravnotežena u davanju i primanju, na to ni ne gledate kao na žrtvovanje, ali ako se radi o konstantnom očekivanju nekog da druga strana popušta i čini ustupke, to samo vodi do frustracija.
  Svi imamo neku viziju svog života, braka, obitelji, odnosa. To je privatni i intimni dio nas.

Prošla su vremena kad se brak podrazumijevao i namještao. Prošla su vremena kad se u njemu ostajalo pod svaku cijenu. Danas se o ulasku u njega ili razmišlja dugo ili ne razmišlja uopće. Ali ako vjerujete u vječnu ljubav, koliko god ona trajala i ako želite imati takav odnos sa voljenom osobom, trebate dobro vidjeti vidite li isto osnove koje će ga činiti. U hodu se puno toga može naučiti i učiniti. Ne moraju se svi odgovori imati odmah. Naprotiv! Ali oko ulaska u brak treba razmisliti i biti svjestan tko smo mi i tko je ta druga osoba. 'Promijenit će se' -to razmišljanje je mnoge dovelo do patnje.

Najbitnije od sveg je biti načisto sa sobom, sa onim što mi hoćemo i želimo od života. Ne da se slijepo držimo dječjih fantazija, već da bi i dijete u nama i odrasla osoba bili zadovoljni u onome što imamo danas i onome ka čemu idemo sutra. Raditi na sebi i svojim osobinama.

I priuštiti si onoga tko na nama bitne stvari, gleda na sličan način. Tko vas neće upola razgovora ostaviti kad vam je najpotrebniji, jer to neće ni shvatiti, netko tko neće biti gluh kad mu pričate o onome što vas muči ili onome što želite. Niti onaj tko će vam cjelokupnu svakodnevnicu 'svaliti na leđa'. Te svakako ne ni onaj pored koga ćete biti uspavani seksualno.

Jako je bitno da držite do svog odnosa prema sebi. Tek tada ćete moći imati partnera koji će to isto raditi.
U brak se ne ulazi samo iz zaljubljenosti već se na toj zaljubljenosti ljudi upoznaju i grade dobru osnovu za sutra. Ili se jednostavno raziđu.

Nikad nije kasno. I nikad nije nepotrebno izaći iz nečeg lošeg ako vi to želite i hoćete. 
Isto tako, nikad nije kasno za imati onakav odnos, brak kakav vama odgovara i koji vam pruža ono što od njega očekujete. Sve ostalo nije brak iz ljubavi niti prema sebi, niti prema drugome. Sve ostalo je samo hod kroz život u nečem gdje prividno niste sami a u čemu gubite važan dio svega...svoje vrijeme, snove i osmijeh na licu...

...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

Nakon sveg...

 
  Kad odrasteš i kad se prve ostavinske rasprave počnu događati, skužiš nešto...kao da ti netko skine ružičaste naočale i odjednom iste ljude vidiš u drugom svjetlu.
Toliko puta sam prisustvovala ružnim događajima, u kojima se ljudi doslovno zamrze zbog diobe imovine. Uvik postoji netko tko misli da zaslužuje više, netko tko bi drugog bez razmišljanja ostavio bez ičega, i netko tko to šutke radi ljubavi dopusti. Scenarij isti, uloge iste...rasplet isti.
  I nakon 500 godina, svih smartphonea, makeovera i silnih tehnol.napredaka...čovjek u niskim strastima isti kao i prije sveg tog. Sve se mijenja samo ljudska pohlepa ostaje ista. I više tetka ne poznaje nećakinju, ujak sestru, stric bratovu djecu, sestra brata. Strašno? -Samo onima koji su ih s ljubavlju gledali. Ovima drugima....ma kakvi! Još su uvrijedjeni i povrijedjeni. Nestanu. Nestane sva njihova ljubav, dobrota...sve. I ti si uvjetovan...ako ih hoćeš u svom životu, ako ti treba njihova prisutnost i topla riječ, moraš pogaziti sve svoje. Odreći se bilo kakvih prava. I udovoljiti im.
I urade to ljudi. Ali više ništa nije isto. Nemaš više ružičaste naočale. Pamtiš bol. Oprostiš ali džabe. Ne zaboraviš. Ne vjeruješ im. Nemaš povjerenja. I onda ih pošalješ k vragu!
Skužiš da ti je život bolji bez tih ljudi, i da ti njihovo licemjerstvo ne treba.
Patiš opet s vremena na vrijeme, na datume, blagdane, uspomene ali ideš dalje. Ideš dalje i usput shvatiš da ti život daje bolje ljude.
Krv nije voda, ali nije presudno da sa svima s kojima je dijeliš nužno po cijenu vlastite patnje, zadržavaš te veze u svakodnevnici. Imaš pravo birati ljude s kojima ćeš dijeliti život.
Imaš pravo na izbor. Koji god da je...stoj iza njega...ali srcem... Da pare su bitne! Ali na kraju, odeš bez ičega...na kraju, imaš uz sebe samo one koje si volio i koji te vole. Nosiš ih u srcu tamo negdi gdje čovjek nakon svega ode.
  Ni pare, ni kuće, ni odijelo...ništa...na kraju samo oči govore...i traže ljubav i voljene...

Princ na bijelom konju ima 60?

(Nova kolumna, ljubi Vas Vaša Brigita)

  Nikad baš nisam pretjerano čitala bajke a još manje vjerovala u te priče ipak, dio mene voli vjerovati u savršene odnose, trenutke i savršeno dobro u ljudima. Neki mali romantik možda ipak čuči u meni.
  Svoje djetinjstvo sam provela više čitajući knjige i to sve što mi je došlo pod ruku (ne moram reći da sam lektiru za sljedeću školsku godinu pročitala još na početku raspusta), slikajući i pišući, nego igrajući se s lutkama. Imala sam ih dakako, ali sam više dizajnirala odjeću za njih nego ih 'hranila i kuhala im'. Nisam zamišljala svoje vjenčanje, vjenčanicu niti kako princ treba izgledati. Sve to mi je i danas skroz 'pekmezasto'... Ali u ljubav vjerujem. I razmišljam za ovu temu, kako bi to trebalo da izgleda taj dotični gospodin. Princ, naravno. 
Šta je to što mora imati u sebi da bi zadovoljio sve potrebe, želje i interese jedne djevojke. I sve mi više pada na pamet da bi morao biti neki GMO (genetsko modificirani organizam)  nego obični smrtnik. Ozbiljno.
I možda onda i nije stvar samo u tome kakav je, nego i kad dođe. I MOŽDA NE POSTOJI SAMO JEDAN, VEĆ VIŠE NJIH- SVAKI ZA ODREĐENU DOB I NAŠU FAZU ŽIVOTA. I sad je već postalo prekomplicirano, a znamo da ma koliko o ljubavi razglabali, ona se desi bez pitanja, najave i pravila, pa se snađi.
Današnje cure žive skroz ludim tempom života u odnosu na njihove pretke. Bake možda jesu od jutra do sutra bile na poljima ali ajde ti sad izađi na kraj sa fejsom, tviterom, instagramom, kolegama, prijateljima, rodbinom, letovima od desetak sati preko oceana i prilagodbom da ti je dan noć a noć dan...a onda u sve te silne odlaske, dolaske, sastanke i rastanke, budi i cool mama koja na sve zna odgovor, sve joj je ok i ima vremena za sve.... I onda princ...hm...ne želiš da to bude neki konj koji će doći kući s posla i pitati šta ima za jesti, niti će uz sve to raspravljati zašto ta torbica košta toliko koliko košta i da se njome može napraviti azil za životinje. Znaš ti to, jer kao moderna cura, naravno da imaš razvijenu svijest i o tome. Znači, primitivan ne može biti. 
S druge strane kažu, vršnjaci ste pa je lakše jer skupa prolazite neke stvari i sazrijevate...sve to stoji ali uz moje razmišljanje o smislu života, braka i vjernosti ne treba mi i njegovo. Znači, mora biti 'iživljen' i zreo da me razumije, a ne parira mi.
Pod tri, roditelji. Svaka čast starim vremenima i tradicijama ali za ime Gospodnje, tko još ima vremena misliti zašto mu je mama ostala u lošem braku ili zašto mu je otac agresivan...ok je da se čujemo, povremeno vidimo ali to je to. Suci i porota...ne hvala, ni ja njima ni oni meni. Ide- ide, ne ide- ne ide. 
I sad kad sve zbrojimo i oduzmemo, mislim da su muškarci poput Georgea Clooney-a idealni za ulogu princa. Ti lipo u četrdesetima, on u 60-ima. On već proživio sve i svašta, otplatio sve alimentacije(budimo realni), dokazao se i sebi i drugima, ne zuji i nije neispunjen...taman kao stvoren da ima svo vrijeme, mogućnosti i strpljenje za jednu modernu ženu. Da joj udovoljava, ispunjava želje i prohtjeve, trudi se da je zadovolji u krevetu, pazi na nju kao damu i tretira je kao svoje najvrjednije.
On napokon smiren i stabilan a ti bi eto možda mogla biti spremna biti majka uz karijeru koju gradiš.
On idealan za potporu i podršku a ti za zaigranu devojku pred kojom je život. Poslije ćemo razmišljati o tome šta ako, o starosti i smrti...to i ovako nitko ne zna...
  Znači, princ na bijelom konju dolazi u vašim tridesetima, četrdesetima..sa svojih 60 i nešto... a onda tamo negdi, u vašoj 50-oj bit ćete spremne za ulogu Demi Moore i nekog mlađahnog Asthon Kutchera. Baš sam romantična! :::
...Ljubi Vas Vaša Brigita!