Zadnji 'ples na kiši'

(Odlomak iz moje skore knjige, ljubi Vas Vaša Brigita)

Rekao mi je -'Ništa se nisi promijenila, ostala si dijete'.
Te riječi su me trgnule. Ton kojim ih je izgovorio.
Pogledala sam ga i shvatila -U njemu više ne stanuje onaj čovjek s kojim se mogu naglas smijati i ljubiti na kiši kao nekad.
Taj čovjek je nestao s mojim odlaskom. To dijete u njemu.
I bilo mi je žao. Jako žao jer vjerujte mi, mi smo bili tako sretna 'velika djeca' koja su se voljela kao oni sretni likovi iz bajki nakon one - i živjeli su sretno do kraja života.
Bilo mi je žao. Jako žao. Osjećala sam se kao da sam izgubila najboljeg prijatelja. Nekog mog. Samo mog.
Ispred mene je stajao stranac u poznatom tijelu.
Pričao je kao On.
Izgledao je kao On. Ali nažalost u pogledu više nije bilo Njega.
Ustvari, bilo je. Ali za doći do njega trebalo je puno dječjih suza a odrasla osoba u meni umorila se od toga.
Odšetala sam tu našu zadnju šetnju u kojoj smo bili sretni kao nekad i pustila sam ga da bude 'odrastao'. Odrastao onako kako on misli da treba-bez snova, želja i težnji za nečim više od onoga čemu se nekad podrugljivo smijao. Pustila sam ga da bude prosjek. Prosjek od kojeg je uvijek bježao.

Živo srce

(Odlomak iz skore knjige, Vaša Brigita)



Dokle god Vam se srce napuni emocijama kad vidite i osjetite tuđu sreću i tugu, dobro je -živi ste!
U suprotnom, samo Vam je tijelo živo, a srce preplašeno i umorno.
Hladno srce nikada nije znak živog čovjeka, ni doslovno, ni figurativno.