Neposluh prema majkama

(odlomak iz knjige 'Balkanske svekrve', vaša Brigita)

U našim krajevima postoji jedna osobina koja se jako puno cijeni a to je poslušnost odraslog djeteta. Davno, važnije je bilo održati tradiciju nego podržati osobnost svog djeteta. I nije to samo bila stvar htjenja nego moranja. Moralo se tako da bi vas okolina prihvatila. Da biste bili cijenjeni i uvažavani. Nisu muškarci tada pravili po desetero djece dok ne dobiju muško samo zato što su htjeli sina a nevoljeli kćerke koje imaju. Radili su to jer se od njih tako očekivalo. Učeni su tako. Da je imati nasljednika a muška djeca su bila nasljednici, važno ako ne i najvažnije da bi se sačuvala loza i prezime. Ženska djeca su bila manje poželjna možda ne svojim roditeljima ali cjelokupno društvo je funkcioniralo tako kako je i pravila i kriteriji su bili takvi kakvi jesu. Ženidba i udaja nisu bile kao danas stvar osobnog odabira ili stvar ljubavi. To su bili točno i jasno predviđeni događaji sa unaprijed određenim sudionicima. Slušati roditelje u to vrijeme i svoj život živjeti po već postojećim pravilima je bilo sasvim uobičajeno, kako po pitanju sveg ostalog tako i toga za koga se udati i sa kime oženiti. Strašno zar ne? Zamislite ne imati pravo na svoj izbor? Zamislite da je roditeljska ljubav uvjetovana vašim posluhom a ne bezuvjetna i srdačna. Nije im bilo lako zar ne? Ni djevojkama nit mladićima. Momci su se ženili onom koju nisu voljeli a dane i noći su provodili po birtijama sa drugim ženama dok su njihove žene sjedile doma i odgajale njihovu djecu šutke jer se tako moralo...
Danas...ostalo je još malo ostataka tih starih običaja još po negdjei u nekim obiteljima i u našem modernom vremenu, zar ne?

 Poslušnost roditeljima je i danas negdje važnija od djetetovih prirodnih i zdravih želja i potreba. I to ne ona poslušnost da dijete sluša i nauči razlikovati šta je dobro a šta loše, već ona poslušnost u kojoj se od odraslog djeteta očekuje da izabire ono što mu roditelj misli ili želi za njega po dobroj staroj da on zna šta je i za njegovo odraslo i samostalno dijete dobro i najbolje više i bolje od ikog pa i njega samog. Roditelji često djeci nameću škole, hobije a onda na kraju i ljubavne partnere sve ne bi li njihovo dijete imalo najbolji mogući život i 'ne ponavljalo njihove greške'. Tako su neke majke toliko vezane za izbore svojih sinova, a očevi za društvena pravila da se ne mogu pomiriti s time da njihova djeca još nekoga vole osim njih ili da žive život drukčije od onog šta bi oni htjeli ili kako to već je u njihovoj sredini uobičajeno i većinski. I onda počinju problemi. A čini se da tih problema ima oduvijek i svugdje.
Kad jednom srce zavoli tu je teško slušati i svoju a ne još i tuđu pamet. Al tad majke kao da to ne znaju ili ne žele znati i čine sve kako im dijete ne bi bilo a pričamo o odrasloj djeci odnosno ljudima, sa tom osobom koju voli već sa bilo kim drugim. Ljubav odjednom postaje neprijatelj protiv koga se treba boriti. A to ne bi trebalo biti tako. U toj bitci gube nerve svi a najviše njihovo dijete i to koje ono voli. Ti ljudi. Gubi se i vrijeme koje se moglo potrošiti i uložiti na nešto puno bolje, konstruktivnije. 

Znate li ikoga tko se u toj borbi prizvao pameti? Samo u filmovima, zar ne? 

U našim krajevima, čak i danas te borbe ne završavaju tek tako a još manje sa 'i bili su sretni do kraja života'. Naprotiv! Gotovo uvijek se diže zid između roditelja i djeteta dok roditelj čuva svoje uvjerenje i tvrdoglavost čak i po pitanje sreće (pa i zdravlja) svog djeteta. I to uglavnom majke muške djece.

Ovdje se, na ovom tlu ženskoj djeci još uvijek od očeva, je rijetko ali još ima toga, ne opraštaju izvanbračna djeca a muškoj djeci od strane njihovih majki, brakovi sa ženama koje se njima ne sviđaju.

 One često ne odustaju po pitanje svega dok ih ne razdvoje. U 'najboljem' slučaju prekinu kontakte sa njima. 

......Jer bit opet na koncu nije sreća već poslušnost. A ovdje je još uvijek neposlušati i ne slušati majku (kad se ženiš i sa kim se ženiš) veliki grijeh. Veći od odbacivanja vlastitih snova.