Homoseksualni i heteroseksualni brakovi

(Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

Brak.
Vremena su se promijenila i ne samo da su se promijenila, već se i dosta mijenjaju.
SVE STARE TEKOVINE ODNOSA, POGOTOVO ONIH NA KOJIMA SE STOLJEĆIMA TEMELJILO DRUŠTVO I OBITELJ, GOTOVO DA NESTAJU.
Pitanje je samo da li nestaje nešto što je bilo istinski dobro ili nestaje ono što se temeljilo samo na potrebi da se društveni poredak i slika društva kao takvog, zadrže?

Mene i danas još čudi koliko se ljudi još uvijek bore sami sa sobom kad je u pitanju homoseksualnost. Ali pritom ne mislim na sudionike i nosioce istog, već heteroseksualce. Stvari su se jednostavno promijenile. A neki ljudi kao da misle da svojim negiranjem ili nepriznavanjem istih mogu stvari vratiti na poziciju na kojoj su bile prije dozvoljene slobode da svatko javno obznani šta voli i bude sa osobama onoga spola koji ga privlači. Smiješno, zar ne? 
*TO JE KAO DA GLEDAŠ NEKOGA TKO GLEDA FILM I VIDIŠ GA KAKO RUKAMA PREKRIJE OČI DA NE GLEDA SCENU KOJA MU SE NE SVIĐA, KOJA KOD NJEGA IZAZIVA SRAM ILI STRAH, 
A ONDA KAD SCENA PROĐE, ON NASTAVI GLEDATI DALJE.*

Dosta ljudi na homoseksualnost i promjene društva koje se zbog javnog priznavanja iste događaju, gleda upravo tako, sa rukama na očima nadajući se da će scena proći. Ali neće. Jer to nije moda. To je prisutno oduvijek u društvu, to je priroda.
JEDINA RAZLIKA IZMEĐU NEKADA I SADA SAMO JE U SLOBODI IZRAŽAVANJA I JAVNOG ŽIVLJENJA SVOJE SEKSUALNOSTI I SEKSUALNOG OPREDJELJENJA.
Možda se neće svi složiti ali složili se ili ne, to je tako.

Netko bi rekao, ne želim o tome jer me se to ne tiče. Ali, tiče nas se svih!
Možda ne radi nas samih ali itekako radi onih koji dolaze iza nas. Naše djece. Budućnosti. Homoseksualnost je isto seksualnost kao i heteroseksualnost. 

Istina je da se 'pojavom' ili bolje rečeno, društvenim dopuštenjem da se homoseksualne zajednice sklapaju i slobodno žive, mijenja izgled već naučenog, prihvaćenog i uobičajenog oblika i slike obitelji. 
Mijenja se njezin izgled.
Mijenja se možda prije svega, na neki način uključeno roditeljstvo, uloge i to prvenstveno na način da se djeca više ne dobijaju od muža i žene, kao mame i tate, već su tu uključene i neke treće osobe, suprotnog spola od homoseksualnih partnera, koji je nužan da bi se dijete začelo. Pa tako imamo obitelj, sa više genetski uključenih osoba od sama dva roditelja, pri čemu se jedan možebiti 'isključuje' a uključuju se osobe koje nužno nisu dio tog braka. 
I šta se drugo mijenja? To što će dijete možda biti posvojeno, možda rođeno od strane surogat majke ili začeto od donora oca a odgajat će ga homoseksualni partneri? 
Odgajano od strane mame i tate koji su istog spola? I što se možda neće više mama i tata vezivati za određene spolove...što će možda otići 'toliko daleko' do te mjere, da se i ti izrazi brišu kao osnova obitelji i nositelja roditeljstva?
I šta još?
Šta se još mijenja?
Šta je to što tako strašno smeta nekome da bi radije da ta scena ne postoji, da prođe? 
To što se umjesto dvije žene, najmanje, u nekom porniću, sad ljube dva muškarca, najmanje ili ne, i to nije na porniću i u svrhu onoga radi čega se pornići snimaju, već je to sad novi temelj obitelji, rame uz rame hereroseksualnim partnerima koji brak čine?
Zašto netko misli da je scena dvije žene u ljubavnom klinču uistinu normalnija od scene dva muškarca u istom?
Jesu li takve stvari prihvatljivije samo ako se nalaze u pornićima i služe isključivo heteroseksualcima ili pak homoseksualcima koji nemaju hrabrosti priznati svoje seksualno opredjeljenje i žive pod maskom tipičnog, prihvaćenog braka, ne bi li ostali i dalje u istoj povlaštenoj ulozi u društvu, za seksualnu zadovoljštinu?
A kome je prvome na pamet pala homoseksualna scena u tim pornićima? Homoseksualcu koji smatra da je 'zdrav' i heteroseksualan ako voli gledati dvije žene koje se ljube i maze ili dva muškarca koja se ljube i maze, a ima partnera suprotnog spolan, ili homoseksualcu? Čija je to zapravo ideja bila?

Brak u ovom našem okružju prvenstveno znači i uključuje monogamiju, znači jednog partnera.
Ako se ljudi već hvataju tumačenja i poštivanja crkvenih pravila, zašto je kršenje jednoga od njih, i to Božje zapovjedi, i to baš te vezane uz zakonsku monogamiju, a to je vjernost tom istom partneru, manji grijeh ili oprostiviji, ili dopušteniji u tim istim krugovima, od homoseksualnosti? 
Zašto je važnije sačuvati brak po cijenu svega, iako on možda uopće nije, u tom nekom slučaju, oličenje onoga i onakvoga braka kakav bi trebao biti, ako se već poštuju zapovjedi i pravila, od štovanja toga da se brakom smatra baš to kad to takvo uistinu jeste?
Zašto je prihvatljivije da jedan vjernik ima klasičan brak i da pritom vara supružnika i uopće ne uživa u tom braku ni on, nit njegov supružnik, a u isto vrijeme, obožava grupni seks možda samo u pornićima, svejedno, i pritom sebi dopušta da se uzbudi na homoseksualne scene glumaca u njemu, i ta homoseksualnost mu je kao vjerniku dopuštena ili bar oprostiva od iste, a istinski poriv jedne osobe prema drugoj osobi istog spola nije? 
Nije čak ni nužno da se radi i monogamnim osobama, već ljudima kao ljudima, boljima i manje boljima, u nekom svom obliku ponašanja, karakteru... jer ne zaboravimo, BEZ OBZIRA NA SEKSUALNO OPREDJELJENJE, VJERNOST I POŠTIVANJE INSTITUCIJE I TEŽNJA KA ISTOJ ZVANOJ BRAK, NE OVISE O SEKSUALNOJ OPREDJELJENOSTI, VEĆ O TOME KAKAV JE TKO KAO OSOBA I KAKVE VRIJEDNOSTI, STAVOVE I CILJEVE IMA u sebi, I KOJIMA TEŽI u svom životu.
Znači, šta ako se radi o dvije osobe istog spola koje imaju u sebi usađenu ili izgrađenu težnju ka monogamiji i braku, šta onda? 
Treba li taj brak manje poštovati od onoga heteroseksualnih partnera? 
'Treba li im biti dopušten uopće', kao što se naveliko određuje svugdje po svijetu? 
Ili je on privilegija samo heteroseksualnih osoba makar one niti ne shvaćale niti podržavale njegovu istinsku namjeru i bit?

Trebaju li i smiju li ljudi biti diskriminirani po svojim ljudskim pravima po svom spolnom i bilo kom drugom opredjeljenju?! Ičemu?!
Brak kao brak je divna stvar.
Problem sa tim brakom je što je on nažalost na silu forsiran i nametnut kao društvena norma koja se mora ispoštovati da bi čovjek bio ostvareno ili pak prihvaćeno ili uvaženo ljudsko biće.
Iako u samoj srži braka stoji ljubav, malo tko se pozivao na nju kad se brak pokušavao očuvati. A nema sa čim se ljude nije uvjeravalo da se on mora 'imati' u životu.

Ustroj društva, logično mora postojati, ali molim vas, KAKVE VEZE IMAJU PRISILJENE OSOBE NA NAMETNUTI DOGOVORENI BRAK naprimjer, SA BRAKOM KAO SIMBOLOM I ČINOM ISTINSKE LJUBAVI I ŽELJE ZA PRIPADNOŠĆU JEDNE OSOBE DRUGOJ I SVJESNOM ŽELJOM ZA TRUDOM i ciljem DA ON OPSTANE I PREŽIVI DO KRAJA ŽIVOTA, DO STAROSTI OBOJE?!

Zar je moguće da je bolje biti u braku u kojem se ljudi ne vole, ne poštuju, ne poštuju ni zavjete sebi i Bogu koje su dali, ali ipak su u braku, od toga da su ljudi u braku ili zajednici zato što se zaista vole i znaju svoj zajednički cilj u životu i sa tim brakom, te stoje iza svog izbora zbog ljubavi na primjer? 
ZAR JE MOGUĆE DA JE BRAK SVETINJA IZNAD JEDNOG ČOVJEKA?
ZAR JE MOGUĆE DA JE BRAK KAO INSTITUCIJA VREDNIJA OD ČOVJEKA KAO ČOVJEKA?
ZAR JE MOGUĆE DA LJUBAV NE MORA IMATI NUŽNO NAJVAŽNIJU PA I IKAKVU ULOGU I VEZU S NJIM?
'Naravno da je'. 
Ali s obzirom na to 'naravno', za koje nitko od nas nije danas saznao, sasvim je 'naravno' i da postoji otpor prema tome, prema takvom pravilu, ponašanju, ustroju i poštivanju istog.

Naravno da postoji borba i revolt u ljudima koji iskreno cijene brak i ono što on predstavlja spram svega što on po njima ne predstavlja a forsira se ili ne dopušta.

Uporno govorimo kako ništa ne smije biti važnije čovjeka a čini se da je često ipak važnije ono što čovjeka od čovjeka dijeli po njegovom opredjeljenju nego cijenjenju čovjeka kao čovjeka po njegovoj srži. 
Bit svake prave vjere ( a nećemo vjeru brkati sa religijom ali reći ćemo i vjere i religije!) je LJUBAV.
Svaki čovjek teži ljubavi jer 'od ljubavi dolazi, ljubav živi i ka ljubavi odlazi'.

Pozadina svakog braka trebala bi biti upravo to, ljubav. Ali ne ljubav prema želji da se netko uklopi u društvo, popne na društvenoj ljestvici, iako svatko ima pravo na to, i prema tome da brak kao odrađenu kvačicu i cilj u životu ima odrađen i ispunjen, već bi pozadina trebala biti ljubav, obostrana ljubav, jedne osobe prema drugoj koje taj brak sklapaju i čine.

Ne pričamo o moda brakovima, ma to je sad nebitno!
PRIČAMO O BRAKU KAO NEČEM ŠTO SE SVJESNIM ODABIROM ZASNIVA, ŽIVI I POŠTUJE. 
E sad, svaka religija, kultura, imaju svoje viđenje o tome da li brak mogu činiti samo muškarac i žena ili i dvije istospolne osobe koje se vole.
Za početak prvo bi bilo najvažnije vratiti ljubav u brak koji se želi poštivati, a onda sasvim bi prirodno bilo, shvatiti i prihvatiti da ljubav nadilazi i spolne razlike i sličnosti među partnerima i da je ona svojstvo svega živoga, svakog čovjeka i da nitko od nas niti može niti treba pokušavati mijenjati ničiju prirodu kad je u srži ljubav. 
Nečiji ljubavni ili seksualni odabir vam se može ili ne mora sviđati, to je pravo svakog čovjeka. 
Ali žalosno bi bilo život proživjeti s rukama na očima da ga ne vidite takvim kakav jeste i prihvatite ga i živeći ga slobodno kako želite i poštivajući to da ga drugi žive kako oni žele.
Vaše je da stvarate vaše ljubavne priče, vaše seksualne priče jer to je nešto što vas zaista usrećuje ili unesrećuje. Vjerujte mi. 
FRUSTRACIJE 'ZBOG' ILI NEODOBRAVANJE NEČIJEG HETEROSEKSUALNOG ILI HOMOSEKSUALNOG OPREDJELJENJA SIGURNO NISU RAZLOG VAŠEG ZADOVOLJSTVA ILI NEZADOVOLJSTVA. Vjerujte mi! To je samo guranje vašeg nosa tamo gdje mu nije mjesto umjesto da ga gurate tamo gdje mu je mjesto, u vašem životu! Za sve nas ovo vrijedi.

Da homoseksualne porniće ima svatko odrastao pravo gledati, valjda i snimati, ima, ali smatrati da određuje u šta će se homoseksualnost i kada 'koristiti', živjeti, nema nitko, iako misli svatko da to ima. Kao ni heteroseksualnost. 
To je odabir svakog čovjeka ponaosob, ne homo ili hetero seksualnost, već njegova seksualnost kao njegov odabir.

Isto tako, mislim, da nitko ali zaista nitko od nas, nema te kvalitete niti veličinu da pokušava ne nametnuti, nameće se sve i svašta, svatko ima izbor, već određivati ali istinski, šta je vrednije, bolje, iskonskije, poštenije, ćudorednije, Božije. Nitko od nas!
Bit je ljubav. A ljubav ne sudi i ne osuđuje.

Ok, ljudi mogu vjerovati da su u pravu, imaju pravo na 'sviđa mi se' ili 'ne' stav, ali nije lipo mrziti. Ne zato što smo mi hodajući sveci ali ako je već čovjek toliko sebičan onda bi trebao znati da time uništava svoj život i gubi svoje vrijeme koje je mogao iskoristiti za nešto dobro u vlastitom životu.

Kad sam rekla da se 'ta scena' tiče svih nas jer bez obzira na našu seksualnu opredjeljenost, iza nas dolaze naša djeca, unučad, mislila sam na to da čim prije sklonite ruku sa očiju i vidite stvarnost kakva je, što je prije prihvatite i prihvatite da ste i vi dio nje, to ćete prije moći i onim generacijama koje iza vas dolaze kao vaše (šta god smatrali vašim!) pomoći da se izgrade u dobre ljude koliko je to do vas. 
Biti im potpora i podrška i prihvatiti ih i razumijeti koliko god najviše možete. 
Poklopljenih očiju stvarnost neće nestati jer ta stvarnost nije jedna sporadična scena na filmskom platnu, to je stvarnost i ne događa se na platnu već oko vas, u vašim životima. 
Svak ima pravo živjeti vlastiti odabir. I vi. I drugi. Ali kojeg god seksualnog opredjeljenja vi sami bili, morate znati da vi sami ne činite svijet, čine ga i drugi. I poštujte svoj i tuđi izbor. 

NE MOGU VAM NAREDITI DA NE OSUĐUJETE, ALI NEMOJTE.HOMOSEKSUALNOST NIJE TREND, NIJE MODA. TO SU LJUDI KOJI JEDNOSTAVNO IMAJU SKLONOST U LJUBAVNOM I SEKSUALNOM SMISLU ISTOM SPOLU KAO ŠTO SU I ONI I NIŠTA VIŠE I NIŠTA MANJE NISU DRUKČIJI OD SVIH NAS HETEROSEKSUALNOG OPREDJELJENJA...

SUTRA VAM MOŽDA DIJETE KAŽE DA JE GAY A TO SUTRA JE MOŽDA VEĆ DANAS, A VI VEĆ SAD BIRATE DA LI ĆE VAM TO BIT NORMALNO, ILI BAR DA ĆETE POSTUPITI S LJUBAVLJU LIJEPO I POŠTENO ILI ĆETE IZNEGIRATI I VLASTITO DIJETE I NJEGOV ŽIVOT, I VAŠ ODNOS, PROŽIVJETI SA RUKAMA POKLOPLJENIH OČIJU ILI ČAK NE DAJ BOŽE NEČEM GORIM... 
Jer propustiti svjesno neku scenu na filmu nije ništa naspram svjesno propustiti cijeli život zato što vam se ne sviđa nečiji odabir!
...Ljubite se i volite i poštujte jedni druge!

Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

TEASER TRAILER IZ ROMAN PRIČE O MAŠI I VIKTORU

 (teaser trailer iz priče o Maši i Viktoru, Vaša Brigita)
                   
                                                               I POGLAVLJE

- Je l to to? -upitala je već pomalo umornim ali još uvijek hrabrim glasom?
 -Jeste, sad ste službeno razvedeni.
Podigla je ručku svog ružičastog kofera i krenula put aerodroma. Kiša je lagano padala i vjetar je puhao i kvario joj frizuru ali ništa od toga joj nije smetalo. Inače bi, ali sad je htjela samo jedno-otići. Visokim štiklama koračala je ulicom. Taxi!-doviknula je!
 -Kuda?
 -Na glavni aerodrom, molim Vas.

...Gospođice, hoćete popiti nešto? -trgnuo ju je glas stjuardese. Hm, moram se naviknuti na ovo 'gospođice'...-Ne, hvala-odgovorila je i nastavila pomalo drijemati, pomalo gledati kroz prozor aviona. Ništa se osim oblaka nije vidjelo ali ona ni nije bila tu. U mislima je bila negdi dalje...
-Bože, a još jučer smo imali planove...toliko vremena sam bacila...šta je tu je, trgni se, ne smiješ sad misliti na to...bit će bolje-tješila je samu sebe...

Gospodine Viktor, hoćete Vi još dugo? Ja bih morala kući, kasno je a djeca me čekaju...
-Oh, Rosa, Vi ste još tu? Naravno idite, samo idite, ja ću ugasiti svjetlo i zaključati za sobom.
Pregledavajući spise ostao je budan do jutra. Nije htio u stan jer je znao da Ona više nije tamo.
-Mogu i u uredu prespavati...svejedno je...pomislio je i uz viski ostao u svojim papirima a mislima negdi dalje.
                                                                         * * *

...Je l ti vidiš gdje  hodaš!-viknula je vidno iznervirana, mogao si me srušiti.
-Izvini, molim te, nisam te vidio, jesi dobro?
-Pa da gledaš kud hodaš, vidio bi!
-Oprosti, stvarno. Mogu se iskupiti jednim pićem?
 Hm...da nema te lijepe oči i taj osmijeh...-pomislila je...
-Pićem? A papire ću ostaviti na podu?
-Hahahaha ma nee, ja ću, oprosti još jednom...Je l se ti i inače tako ljutiš?
-Nije mogla nego se nasmijati...daaa-odgovorila je.
-Sviđa mi se to, volim osobe sa stavom, oprosti, ideš iz referade? Nisam te viđao do sada ovdje.
-Aha...
-Studiraš tu?
-A ti bi odmah sve da znaš!-nasmijala se
-Naravno-nije mogao skriti osmijeh od uha do uha.


(nastavak uskoro, Vaša Brigita)

Ti jesi dovoljno dobar!

(Odlomak iz moje skore knjige, za sve one koji su se zaželjeli malo motivacijskih priča i afirmacija, Vaša Brigita) 

Tko te uvjerio da nisi dovoljno dobar? Tko te uvjerio da ne valja ništa što radiš? Tko te uvjerio da tvoji snovi nisu važni? Tko te uvjerio da nisi vrijedan najljepših stvari u životu? Tko? Tko je imao to pravo? Tko posjeduje tu moć da te određuje, spušta i uništava? Kome si povjerovao više nego sebi? Koga si slušao više nego sebe?
Zar misliš da netko zna bolje od tebe za tebe samog?
Zar misliš da netko osjeća tebe više nego ti sam?
Zar misliš da je nekome darovan tvoj život osim tebi pa da umjesto jednog živi dva, svoj i tvoj? Misliš li da nekome duguješ upravo to, svoj život?
Koga to voliš više nego sebe da radi njega uništavaš sebe? Znaš da to nije ljubav, zar ne? Znaš da to nije ni uvjet ni dokaz iste, zar ne?
Znaš li da ljubav znači slobodu? Ljubav nisu uvjeti. Ljubav nisu kazne. Ljubav nisu ucjene. Ljubav nije patnja.
Ljubav je radost. 
Ljubav je ushit. 
Ljubav je mir u nemiru. Svjetlo u tami. Nada u tuzi. 
Ljubav je tvoje pravo da otkriješ tko si i da to budeš. Ljubav je da to znaš. Ljubav je da to znaju i drugi za sebe. 
Ljubav je pomoć i potpora. 
Ljubav je voljenje čovjeka onakvog kakav on uistinu jeste a ne onoga što on po ikome treba biti. 
Ljubav je otkriće najboljeg u sebi i drugima. Ljubav je podržavanje toga.
Ljubav je prihvaćanje drugih ma koliko oni bili drukčiji od naših zamisli za njih.
I ne samo to, ljubav je prihvaćanje sebe. Onog sebe kojeg samo vi poznajete. Onog sebe koje ne ispunjava tuđa očekivanja. Onog sebe koji 'nije dovoljno dobar za nekoga'. Onog sebe koji je 'predobar za nekoga'. Onog sebe koji je dobar sebi samome a polazi od ljubavi. Ljubavi prema sebi i sebi bližnjemu.
Promijeniti svijet ne znači promijeniti sve. To znači promijeniti sebe i svijet oko sebe. Učiniti sebe i njega boljim i ljepšim. Za sve ostalo se brine Netko viši od Tebe. Netko tko je i Tebe stvorio. Ma u šta god vjerovao, stvoren si iz ljubavi i za ljubav. 
Svijet je možda strog, okrutan, možda 'loš prema tebi', možda te zanemaruje, možda te ne razumije. Ali Ti nemoj biti takav prema sebi. Da, Ti. Ti snosiš odgovornost za sebe i svoju sreću. I ne, nisi kriv ako netko misli da moraš ispunjavati tisuću uvjeta da bi te volio. To je njegov problem, ne tvoj. Tvoje je da voliš sebe i svoj život. A njegovo da voli sebe i svoj.
Odgovaraš za ono što sam stvaraš.
I kao što bi volio i voliš ono što ti je najvažnije na svijetu, tako voli i sebe. Ne, to nije sebičnost. To je uvjet preživljavanja u ovom svijetu u kojem kao da nitko nikoga ne voli. A sve i da svak svakoga voli, to ti ništa ne vrijedi ako ne voliš samog sebe. 
A da bi volio samog sebe moraš se prihvatiti. 
Moraš imati razumijevanja za sebe.
Moraš si opraštati.
Moraš se tješiti.
Moraš se podizati.
I moraš vjerovati u sebe. I u nešto više od sebe samoga. U ljubav.  Zapamti to,
Jer,Ti jesi dovoljno dobar! 

Zavist

(Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

Zavist je mnogo zjb emocija. Ako s njom čovjek ne zna upravljati ona upravlja njime!
Šta to ljude navodi da osjećaju ljubomoru i zavist spram drugih ljudi?

Ja kažem da je ZAVIST SLJEPOĆA ZA VLASTITO DOBRO. 
Zar nije tako? 
Neki dan sam vidjela jedan primjer toga i ponukalo me da pišem o tome.

Postoje ljudi koji su jako usmjereni na druge i što je još gore, POSTOJE LJUDI KOJI CIJELI SVOJ ŽIVOT IZGRADE KAO REAKCIJU NA NEČIJI TUĐI. 
Još je gore od svega što se onda pitaju zašto su nesretni? Oni jesu nesretni, jer po meni, kao i u većini pozadina svih problema, POSTOJI MANJAK LJUBAVI U NJIHOVOM ŽIVOTU, manjak toga da su nekome bitni, da ih netko voli neograničeno i da sami sebe tako znaju voljeti i brinuti o sebi. 

VLASTITA SREĆA ILI SRETAN ŽIVOT SE GRADE NA OSTVARENJU VLASTITIH ŽELJA. NE TUĐIH ZA VAS.
-Postoje ljudi koji su svjesni da su na ovom svijetu da bi ostvarili svoj put, (našli) svoj smisao. 
-S druge strane, postoje ljudi koji smatraju da su tu da bi ili drugi ostvarili njihove želje i njihove potrebe, ili su tu da služe ostvarenju nečijih. Koliko je koje bivanje ispravno? Nema neispravnog. Samo postoji za svakog ispravno nešto od toga. 
**NIJE SVE ZA SVAKOGA. NIT SU SVI LJUDI NA ISTIM RAZINAMA POIMANJA ŽIVOTA I NEKIH STVARI U NJEMU.

Ljudski je osjetiti zavist, međutim ako ona čovjeka potiče na mržnju prema osobama po njemu, boljim od njega, onda to nije dobro. Ako čovjeka nečiji uspjeh motivira na vlastiti, to je dobro. Ali uspjeti ne pod svaku cijenu, već zbog svoje sreće.

Neki ljudi su jednostavno, puni negativnih emocija. A kako čovjek koji se hrani stalno informacijama kako drugi žive i šta imaju, može biti sretan i zadovoljan, a da pritom ne radi ništa dobro za sebe?
Imati nešto što drugi imaju (kuću, auto, dobar posao, šminku, frizuru) vas može usrećiti ako i vi to isto želite jer bi vam donijelo zadovoljstvo. 

IMATI NEŠTO SAMO ZATO ŠTO NETKO DRUGI TO IMA, ČOVJEKU NE MOŽE DONIJETI DUGOROČNO ZADOVOLJSTVO AKO PRIMARNO TO NIJE BIO NJEGOV CILJ.

Stalno ponavljam, čovjek da bi uspio u svom životu, mora osvijestiti svoje želje i ciljeve, i ići ka njima. 
Svi imaju nešto u svom životu, na čemu im drugi zavide, bili oni toga svjesni ili ne. Vjerujte mi, ama baš svi!  
Pogledajte samo par ljudi među svojim facebook prijateljima, ili ljude iz svoje blizine. Sigurna sam da ćete moći vidjeti da su baš neki od njih ljubomorni na vas i vaš život. Zašto? Zato što imaju na šta biti ljubomorni. Nisu oni zbog toga loši ljudi. Nee. Oni su samo ljudi. Pitanje je šta rade sa svojom zavisti i kako je usmjeravaju. Ako ih to potiče na dobro, to je ok. Ako ih potiču na loše, to nije ok. I ništa nije vaša krivnja niti odgovornost. Svak odgovara za sebe. 

Svatko od vas ima nešto lijepo i posebno zbog čega mu čak i bliži mogu zavidjeti ali ipak sudjelovati u vašoj sreći zbog toga a da ih to isto potakne na nešto više i bolje u njihovom životu. 
Gadno je kad se neki ljudi smatraju žrtvom i traže žaljenje zbog nečijeg uspjeha. Isto tako, gadno je kad koriste sva raspoloživa sredstva da nekome pokvare sreću. To je kukavički.

Po mom proučavanju, LJUDI NISU ZAVIDNI TOLIKO NA STVARIMA I OSOBAMA U ŽIVOTU DRUGIH LJUDI KOLIKO NA STAVU TIH ISTIH,  I  ONIME KAKO SE ONI PONAŠAJU SA TIME ŠTO IMAJU!

Recimo, zavide vam na dečku (curi), a kad ga vi ostavite i recimo da se te dvije osobe spoje, vidite da to ushićenje jako brzo splasne, jer taj dečko više nije onaj koji je bio sa vama, i toj osobi prestane biti zanimljiv.
Recimo da vam zavide na komadu garderobe koji imate, i priušte si ga ali ni to im nije dosta i vide neku manu, jer nije onakav kakav je bio na vama.
Ili vaš posao. Dobiju isti ali to nije to. Jer niste vi tu.
Kad je motiv zavist, 
LJUDI VAM ZAVIDE NA STAVU KAD NEŠTO IMATE ILI NEMATE NE NA STVARIMA ILI OSOBAMA. VJERUJTE MI!

I zato je jako gadno kad je netko stalno usmjeren na nečiji život i na to da ima sve što ta osoba ima, jer nikada ne doživi potpunu sreću i zadovoljstvo kao ta osoba čak i sa istim stvarima i u istim pozicijma, jer to nisu bile njezine želje već želje te osobe.
Te osobe su nesvjesne sebe i svojih želja, i njihov put je trčanje za nečijim. Čak i ako su svjesne, one se boje da će ako im se posvete a propuste ostvariti što taj netko drugi ima, opet biti 'ispod' tih osoba jer svoje snove smatraju manje vrijednima od tuđih!
I sve u tuđim rukama i na drugim osobama im je ljepše i privlačnije nego na njima zato što tu ljepotu svemu tome ne daju oni već osobe kojima zavide!

Ljudi često misle da zaslužuju nešto što drugi imaju, i na koncu, imaju pravo na to, ali ako im misao vodilja i motiv ka tome nije ispravan, čak i da to sve postignu neće biti sretne i zadovoljne.
O zavisti bi se moglo naveliko. Ali bit svega jeste, da je ona prirodna pojava i da je bit, naučiti je usmjeriti pozitivno ne negativno. 
Prije svega, ma koliko vam bilo teško i ma koliko ne imali sve što smatrate da trebate imati, blaćenje nekoga tko to ima ili je po vama do toga došao opet po vama, na lakši način, ne opravdava to isto niti će vama donijeti uspjeh.
**Bitno je skoncentrirati se na svoj život i činiti korake ka svom uspjehu, ne tuđem.
Bitno je osvijestiti vlastite želje i potrebe. 
Bitno je znati se radovati tuđem uspjehu i ne doživljavati ga kao prijetnju vlastitom. Jer iz svega toga vjerujte mi, možete nešto naučiti, vidjeti...
S druge strane, nepotrebno je da se osjećate loše ako vam netko zavidi. Bitno je da živite svoj život.

**LJUDI BI SE ČESTO MIJENJALI SA VAMA ZA TO GDJE STE KAD VAM JE DOBRO, ALI MALO NJIH BI UZELO I PUT KOJIM STE DO TOGA DOŠLI, zapamtite to. **

RECEPT ZA VLASTITU SREĆU JE OSTVARENJE VLASTITIH ŽELJA. 
Nema tu puno filozofije. Ali znamo da su upravo najjednostavnije stvari, najteže nekako za izvedbu.
Ako susjed ima novi auto i vi istog želite, ok je težiti ka tome i kupiti si ga. Ali bit je poslije uživati u njemu. Inače, čovjek nije ispunio svoju želju, svoj gušt, već je samo pokazao da i on to može. Ništa više. A tko danas ima vremena nekome pokazivati šta može ili ne može. Danas je vrijeme tu da bi se radilo ono što vas čini sretnima! 
Čovjek je sretniji kad gradi svoj život na ostvarenju svojih želja. Pariranje nekome je samo bacanje svoga vremena i života u vjetar! 
SVATKO U SVOME ŽIVOTU IMA DOSTA TOGA NA ČEMU MU DRUGI MOGU ZAVIDJETI. 
BIT JE DA SVI IMAJU NEŠTO LIJEPO I DRAGOCJENO U SVOM ŽIVOTU NA ŠTA SE TREBAJU SKONCENTRIRATI. JER TO ČINI NJIHOV ŽIVOT I NJIHOVU SREĆU. 
Od toga se raste. Od zavisti se, ne kaže se u narodu uludo, čovjek samo grize. A to nije in!

...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!