HRVATSKA USPJEH 'SVOGA' PRIZNA, TEK KAD GA 'STRANAC' PROSLAVI

...Da krenemo od početka, bilo je to prije...ima već vremena. Ručala sam sa svojim prijateljima u Beču i pita mene prijatelj mog prijatelja (s tim da ovaj put nije 'prijatelj od prijateljevog prijatelja' grin emotikon već zaista prijateljev prijatelj), zašto su u Hrvatskoj ljudi tako hladni? Kako to da oni koji su inovativni, pametni i vrijedni, moraju otići van iz države, da bi imali uopće šta za jesti? (Moram priznati da mi je na tu izjavu bilo čak malo i neugodno u ime svih!)

Zašto se ovdje ne priznaje i ne podupire uspjeh i zašto ljudi jedni drugima, kad mogu, ne pomažu?

...Nastavili smo priču, ali i poslije par dana sam razmišljala o toj temi i onda sam slanje upita (za ovo što ja radim) iako neplanirano baš svima kojima jesam, iskoristila i za maleni test!

S obzirom da 'nastupam za sebe', tako sam i poslala upite za posao pisanja, nekim manjim, nekim malo većim, te velikim portalima i časopisima, bez puno podataka o sebi, izbacila sam sve 'suvišno', sve je bilo bez ikakvih mogućih poveznica (i nagovijesti za njih) sa ikim poznatim i uspješnim mi bliskim ljudima. Izostavila sam čak i moj fakultet, obrazovanje...sve. Sve osim onoga šta bi trebalo biti najbitnije za prvi odgovor- mog pisanja, znači članak-dva sa poveznicom isključivo na moj blog.

I znate koji je bio rezultat?

-Urednici manje poznatih portala uglavnom nisu niti odgovorili ali su teme o kojima pišem ubrzo obrađivali (ovaj put neću reći da li je bilo copy paste) wink emotikon

-Urednici malo većih jesu, sa hvaljenjem rada, načina pisanja, talenta, plus sa ponudama koje su mora se reći bile male, ali visina ponuda je u skladu sa njihovim mogućnostima,

-da bi urednici velikih portala i časopisa ne samo odgovorili nego su odgovorili odmah i to sa hrpom pohvala, prijedloga i ponuda. Pogotovo jedna baš onako kako cijenim, moderna urednica jednog ženskog časopisa. Ona me oduševila dragošću!

I sad, što se tiče upita stranim časopisima -odgovorili su svi, ama baš svi i tu sam prihvatila neke dobre ponude priznajem. Bilo je neplanirano ali što da ne? Tko kaže da mi maleni, ispadne nazovimo 'test' osim za temu novoga članka, ne bi mogao biti i od poslovne dobrobiti wink emotikon grin emotikon iako su moje preference drukčije, ali što da ne kad već volim to što radim.

I sad, jesam li imala sreće, jesu li me 'ipak prepoznali' i je li tako sa većinom ljudi koji dobro pišu? I je li uspjeh ljubaznost i kad netko može ili ne može ili kad ta ljubaznost dovede do realizacije posla i ponude?

Da se vratimo na temu.

Kažu da kod nas čovjek ne može uspjeti, ako ga netko 'ne pogura'.

Ako netko, tko je na poziciji da može, ne pruži šansu onome koji želi da uspije i da se 'dokaže', od uspjeha nema ništa, barem onoga priznatoga i dobro plaćenoga (a to je često na razini preživljavanja).

Ispadne, kaže se, DA BEZ OBZIRA ŠTO JE ČOVJEKOVO 'PRIRODNO' PRAVO DA BUDE DOBAR U ONOME U ČEMU JESTE DOBAR I DA NAPREDUJE U TOME I DA SE DOVEDE DO 'SAVRŠENSTVA', ON TO NE MOŽE AKO GA NETKO NE LANSIRA U ORBITU USPJEŠNIH.

Kod nas...zamislite ovako...kao da u svemu postoji samo jedno slobodno, ali već zauzeto mjesto (razumijete), za koje svi konkuriraju. Na primjer...mjesto za koje se 'bore' Rozga i Severina (bez namjere uvrede ikoga). Ne one doslovno naravno, ali takva je klima stvorena, da sve izgleda kao da na pozornici, ima mjesta samo za jednu.

S druge strane, pogledajte koliko je 'severini i rozgi' na primjer u Srbiji i Bugarskoj, toliko ih je da se nabrojati ne mogu.

I sad tu metaforu prebacite na sva područja javnog djelovanja. Meni je to smiješno. Ali zaista situacija takva jeste.

I onda tko najgore prođe? Onaj tko nema sreće da je njegov talent primjećen i 'odobren'?

Onaj koji nema vezu niti nekoga da ga progura na pozornicu?

Onaj koji nema nikoga da mu pomogne kad treba?

I na koncu, onaj tko nema drugi izbor, osim samo se tu boriti za svoje mjesto ili još gore, svoj kruh?! I to jeste grubo i žalosno.

Ali zato...kad odu vani, ljudi tamo rade isto što i doma...i budu plaćeni i priznati zahvaljujući svom radu. Naravno, nije sve potpuno lijepo bajkovito nigdje, ali ljudi se 'tamo negdje vani' ne moraju boriti za ta svoja prava. Jednostavno ih imaju.

I ne samo to! U Hrvatskoj ljudi pokazuju dosta sujete kad je u pitanju tuđi uspjeh. Ljudi se boje pružiti ruku nekome i čestitati jer izgleda kao da svačiji uspjeh doživljavaju kao svoj neuspjeh, pa ako nešto dobro ne mogu barem ocrniti ili pokušati poniziti i obezvrijediti, neće učiniti ništa. Osim ćiriti (viriti) sa strane. Sve do onog trena dok netko Veliki ne kaže- to valja! E onda su svi tu. Oduvijek. Atmosfera je takva, priznalo se to ili ne.

Ljudi primjećuju i dive se ali misle da se valjda radi i o njihovom komadu kruha pa ako to ne mogu iskoristiti za sebe...'neće ni dirati pohvalama'.

Kod nas je najbitnije uspjeti (ustvari, preživjeti). A mnogi uspiju na račun blaćenja drugog a ne na račun onoga što kod njih valja i vrijedi.

Ljudi su zbog borbe za egzistenciju i za sebe samog usput negdi zaboravili da veličinu čovjeka čini i pomaganje drugima (ne samo radi primjera drugima već onako od srca, uvijek a ne samo u posebnim prilikama), davanje komplimenata i toplih riječi bez materijalne i ikakve koristi, čestitanje na nečijem uspjehu bez straha i sujete da će se time onaj koji čestita osiromašiti ili poniziti...

Razumijem sve ali ja ipak volim ljude koji imaju tu veličinu u sebi. Nekako mi je to ljepše, galantnije. Tako ustvari vidiš tko je a tko nije na toj velikoj pozornici slave i uspjeha UISTINU. I zar nije ljepše biti okružen vedrim i srdačnim ljudima, iskrenim, nego namćorima koji će drugog čovjeka radije spuštati nego s njim slaviti? Zar nije ljepše slaviti nego zvocati? Zar nije ljepše tražiti razloge za biti sretan nego uporno kopati po negativnosti i tuđem vešu? ...Zar stvarno treba misliti i vjerovati da mjesta nema za sve?!

Na koncu, opet kažem, nisu ljudi loši i lipe su ove naše male državice. Pune dobrih i toplih ljudi. I iskreno se nadam da će doći bolji dani za sve. Za sve gladne i bez krova nad glavom. Za sve one kojima su potrebne pomoć i potpora. Ja zaista vjerujem u naše ljude. Gdje god bili. Nema to veze sa nikakvim nostalgijama. Premladi smo mi za to. To ima veze sa svima nama ovdje i onime što nas povezuje. Srcem. Iskreno se nadam, ne da ljudi neće odlaziti raditi negdi vani , neee, to bi bilo presmiješno i jedno veeeliko nazadovanje, već da ČOVJEK NEĆE MORATI IĆI 'TRBUHOM ZA KRUHOM' BIO TAJ KRUH ZAISTA KRUH ILI ZASLUŽENO PRIZNANJE ZA NJEGOVU VRIJEDNOST I VRIJEDNOST NJEGOVOG RADA I TRUDA!

Da je ono što je tamo gdje želi biti uzdignute glave zbog toga, a ne pognute jer to ne može bilo zbog borbe za sušto preživljavanje ili nebrige sredine za viši nivo od preživjeti.

Ljubi Vas sve Vaša Brigita!

Maša i Viktor (nastavak)

(Lipi moji, kako radim na vama već poznatoj knjizi Maša i Viktor su malo čekali, ali evo ih, tu su, uživajte u nastavku, sve Vas ljubi Vaša Brigita!)

-Ne mogu više-rekla je umornim glasnom -jednostavno ne mogu. Izgubila sam sebe u tome.
-Ali nismo ni pokušali...
-Jesmo, tisuću puta, samo što ti na te prilike zaboraviš čim čuješ da si priliku dobio. Ja ne mogu više, shvati. Ja želim razvod.
-Ali ljubavi...
-Nema ljubavi...ne mogu. Ne želim nove prilike, nove svađe...
-Neće ih biti, znaš da te volim!
-Pusti...znaš da se ne radi o tome...ne mogu...izvini ali više ne mogu...došla sam do ruba...izvini...
istrčala je da se ne vidi kako plače. Nije bila od onih koje plaču a u zadnje vrijeme suze su navirale same...
Znao je da nema smisla da je razuvjerava, znao je da će biti kako ona odluči, ali nije znao da je upravo tu najviše griješio, griješio je u tome što nikada nije pokušavao zapravo pokazati joj na njegov način koliko je voli, a volio ju je više od svega, činilo se više od sebe samoga. Ipak, nije učinio ništa. Ništa drukčije nego u bilo kojoj svađi ranije.
Pustio ju je da se isplače, sredi se... i sutra ode.
Sa svakim korakom dalje ka razvodu on se tješio, neće... Ona je bila sve bliže i bliže tome da kaže kraj a on ju je puštao sve dalje i dalje od sebe, vjerujući da će se nešto samo od sebe preko noći promijeniti....ali nije...ustvari jeste ali ne onako kako je on želio. Ustvari, ni kako je ona željela...
I našli su se tu...na kraju puta...
                                                                      ***
-Mama!-povikala je glasno iz sveg srca kao da je želi zagrliti i prije nego što do nje dođe
-Mašo! Dušo moja!-povikala je majka ugledavši je. Kako si putovala? Blijeda si...pusti stvari, tata će...
-Dobro sam...-oči su joj se napunile suzama...
-Ajde, sve će biti dobro, polako samo...

-Bože, ovdje vrijeme kao da stoji. Ništa se nije promijenilo, kao da sam u nekom filmu, tipična priča, tipična scena ali zaista, sve je isto kao nekada...-pomislila je gledajući oko sebe.
-Mašoo!
-Tata!!
Poletila mu je u naručje...
-Taataaa...
...znala je da je sada na sigurnom...bila je doma, tamo gdje joj ljubavi nikada nije nedostajalo...bila je među svojima, daleko od magle i svih problema, daleko od svega...