Maša i Viktor (nastavak)

(Lipi moji, kako radim na vama već poznatoj knjizi Maša i Viktor su malo čekali, ali evo ih, tu su, uživajte u nastavku, sve Vas ljubi Vaša Brigita!)

-Ne mogu više-rekla je umornim glasnom -jednostavno ne mogu. Izgubila sam sebe u tome.
-Ali nismo ni pokušali...
-Jesmo, tisuću puta, samo što ti na te prilike zaboraviš čim čuješ da si priliku dobio. Ja ne mogu više, shvati. Ja želim razvod.
-Ali ljubavi...
-Nema ljubavi...ne mogu. Ne želim nove prilike, nove svađe...
-Neće ih biti, znaš da te volim!
-Pusti...znaš da se ne radi o tome...ne mogu...izvini ali više ne mogu...došla sam do ruba...izvini...
istrčala je da se ne vidi kako plače. Nije bila od onih koje plaču a u zadnje vrijeme suze su navirale same...
Znao je da nema smisla da je razuvjerava, znao je da će biti kako ona odluči, ali nije znao da je upravo tu najviše griješio, griješio je u tome što nikada nije pokušavao zapravo pokazati joj na njegov način koliko je voli, a volio ju je više od svega, činilo se više od sebe samoga. Ipak, nije učinio ništa. Ništa drukčije nego u bilo kojoj svađi ranije.
Pustio ju je da se isplače, sredi se... i sutra ode.
Sa svakim korakom dalje ka razvodu on se tješio, neće... Ona je bila sve bliže i bliže tome da kaže kraj a on ju je puštao sve dalje i dalje od sebe, vjerujući da će se nešto samo od sebe preko noći promijeniti....ali nije...ustvari jeste ali ne onako kako je on želio. Ustvari, ni kako je ona željela...
I našli su se tu...na kraju puta...
                                                                      ***
-Mama!-povikala je glasno iz sveg srca kao da je želi zagrliti i prije nego što do nje dođe
-Mašo! Dušo moja!-povikala je majka ugledavši je. Kako si putovala? Blijeda si...pusti stvari, tata će...
-Dobro sam...-oči su joj se napunile suzama...
-Ajde, sve će biti dobro, polako samo...

-Bože, ovdje vrijeme kao da stoji. Ništa se nije promijenilo, kao da sam u nekom filmu, tipična priča, tipična scena ali zaista, sve je isto kao nekada...-pomislila je gledajući oko sebe.
-Mašoo!
-Tata!!
Poletila mu je u naručje...
-Taataaa...
...znala je da je sada na sigurnom...bila je doma, tamo gdje joj ljubavi nikada nije nedostajalo...bila je među svojima, daleko od magle i svih problema, daleko od svega...