Nekada su žene...

Nekada su žene koje su materijalnu sigurnost imale uz svog muža, često bile nesretne, ucviljene, zanemarene, zapuštene. Danas...danas su žene koje su s muškarcem isključivo zbog novaca dotjerane, očuvane i njegovane.
Ispadne da je nekada bilo nezahvalnije biti financijski inferioran mužu, nego danas sponzoru. Jer izgleda da sponzori više drže do svojih sponzoruša nego muževi nekada, do svojih supruga.

Postoje one žene koje...

(Maleni odlomak iz nove kolumne)

'...Postoje žene koje se ne boje drugih žena. To su one žene koje druge žene smatraju za prijatelje a kad se desi prekid povjerenja to su one žene koje 'puste i prepuste' i baš tad imaju to što su naizgled 'izgubile'. Ali tad on više nije bitan. Tad je bitna povreda ženskih principa.
To su one žene koje znaju da sve što daju, dale su jer im više ništa značilo nije i da su poklonile samo svoje 'ostatke' ali onda kad osjete da je toj drugoj ženi sve postalo milo i drago kao nekada njoj, urade joj isto. I tad se vidi tko je jaka, a tko slaba žena. Jake žene mogu skričati i plakati, mogu biti mirne i smijati se, mogu dapače sve to, ali ono što uvijek znaju to je da one uvijek ali uvijek mogu onoj što je njima 'ukrala' mir 'ukrasti' njen kad god požele! Jer one svoj svijet ne grade na nekom drugom nego sebi i sve što imaju pustit će olako da bi sačuvale sebe. Ali isto tako olako uzet će toj drugoj baš to isto!
Zločesto, osvetoljubivo, proračunato, lukavo ili mudro? Reći ću samo-žena je to. A u jednoj te istoj uvijek čuči i svetica i vještica. ...Najljepše kod tih jakih žena je što svoj život žive neopterećene ali su u svakom trenu svjesne da jedino što zaista imaju su one same. Vole i ljube ali nikada tako da sebe izgube zbog toga. I najljepše su onda kad ih čovjek ispunjava ljubavlju jer njihov život je potpun kad se vrti oko iznadprosječnih stvari. To su one žene koje ne tračaju ali se njih trača. To su one koje i vole i zavide im u isto vrijeme svi oko njih. To su one koje znaju da mogu sve što požele. I valjda baš zato njihovi postupci bole više nego ičiji drugi.'

One koje te obilježe za cijeli život

...Neke traže malo...da ih držiš za ruku, kupiš im cvijeće, poljubiš ih prije spavanja i poželiš laku noć. Lako je s njima. Ali one druge...eh one su problem. Za njih ti nisu dovoljni ni ruka u ruci ni poljubac.

Za njih trebaš više. Bolje! Jače! One te tjeraju da se mijenjaš iz korijena. Radi njih prođeš metamorfozu i sto puta požališ zbog toga a opet, nije ti dosta. Zbog njih postaješ bolji čovjek. One traže sve ili ništa. I slome te i ovako i onako. Ali znaš da je vrijedilo. I ne događaju se svaki dan.

Nee, nee...ali kad se dese-pamtiš ih cijelog života i nosiš na srcu njihov žig. Zauvijek.

Šta ćeš biti kad porasteš?

 Sjećate se onoga pitanja -šta ćeš biti kad odrasteš? Kako li su se samo vremena promijenila! I dobro je to. A zašto bi čovjek morao donositi odluke još kao mali koje će mu 'konačno' odrediti život. Šta ako se predomisli? Je li ga itko podržavao u tome? Ili je to bilo skupo i nepotrebno?
Danas...danas se može drukčije. Drukčije i bolje.
  Ja sam oduvijek znala šta ću biti, ali priznajem, redosljed ostvarivanja i realizacije mi se malo 'brkao  i išao po svome', ali opet, sve je na koncu tako kako i treba biti. Ja sam zaista bila sretnica kao dijete. Roditelji su me podržavali u mojim snovima.
Bila sam mala odlikašica koja umjesto da trči oko škole i igra se 'ganjanja' sa ostalom djecom, ide kući sva sretna jer je još nešto novo naučila i žuri pročitati i obaviti sve što još nije. Teke su mi bile najurednije, zadaće (domaći zadaci) uvijek napisani na vrijeme, vježbanke (radne teke) unaprijed ispunjene a lektire za iduću školsku godinu pročitane na raspustu (praznicima) prije početka škole. Voljela sam učiti, šta da kažem. Jedino što me baš nije zanimalo bili su domaćinstvo i priznajem tehničko. Obavila sam ja i to ali...hmmm...nije me uopće na duge staze držalo zainteresiranom. Pa sam mamu i tatu malo aktivirala u tome, doduše možda i više zato jer su se malo osjećali isključenima, jako brzo sam sve radila samostalno, nisu imali prostora ni moje potrebe za pomagati mi pa je to nekako moja malena glavica povezala i uključila ih, barem malo. Gluma, ples, recitiranje, takmičenja...uživala sam u svemu. I oduvijek sam znala šta ću biti kad odrastem. Ali nikada to nije bilo jedno zanimanje. Bilo ih je dosta. Odrasli su me znali pitati -a kad ćeš to sve stići (dok me ne bi upoznali). Još kao mala pokrivala sam dosta područja mojih zanimacija, tako se nastavilo i kad sam porasla. Možda sam malo drukčiji plan ostvarivanja pojedinih imala, ali mislim da sve to ispadne bolje nego što mi sami možemo zamisliti i ostvariti. I vjerujte mi, skroz mi se sviđaju ova moderna vremena! Školovanje ne završava u 24-oj dapače, možete se educirati i u 82-oj ako vas život posluži, možete sa 70 vježbati jogu, postati 'netko i nešto' u 60-oj...zar to nije divno? Zar nije bolje od onog ustaljenog načina kad u 18 već imaš zvanje, njime se baviš cijelog života, još ako si nezadovoljan, u braku si već u 21-oj (ako to nije vaš odabir i želja!), a u 45-oj za bacanje. Zar nije ovo novo bolje i ljepše?
Zar nije život ljepši kad se prilika za ostvarenje snova ne daje samo jednom na početku zrelog života? Zar nije lijepo tijekom cijeloga moći ostvarivati svoje snove. I ne samo ostvarivati stare već i sanjati i ostvarivati nove? Zar nije sve to razlog za više sreće i zadovoljstva? Razumijem da je nezgodnije onima koji su se uljuljuškali u svoju kolotečinu i boje se promjena...ali dobra stvar je da i oni mogu živjeti svoj stil života, ne moraju se mijenjati ako neće. Dobra stvar danas što se ma koliko to još nije idealno, razlike među ljudima poštuju više nego ikada prije. Ne živimo utopiju niti bajku, to je istina, ali dobra stvar je da se stvari mijenjaju na bolje. Neki ljudi vide samo loš izbor glazbe, mlade koji su navodno neodgovorni i nezreli a ja vidim puno mladih koji žive neopterećenije ono što oni jesu a manje ono što netko od njih zahtjeva. Vidim mlade koji biraju, mijenjaju odabire, trude se, razvijaju. Možda se društvena pravila (ona od nekada) manje poštuju, ali danas ono što se poštuje- poštuje se iskrenije.
Danas nije nužno da u školi imate sve petice, nije to ključ za otvaranje svih vrata, nema pritiska na djecu koja možda i ne vole puno učiti pogotovo ne sve, nije nužno niti da volite sve predmete koje u školi imate, dobra stvar je da možete birati šta ćete učiti, i ne samo to. Neopterećenije se doživljavaju manje bitne stvari. Veća je sloboda izbora. I veće je razumijevanje društva koje upravo čine takvi ljudi. Možda je ovo period promjena, možda sadašnjost ima puno mana i nedostataka ali mora se priznati da ima i dosta prednosti u odnosu na nekada. Zato podržavam sve one koji odluče upisati fakultet sa 50, prekvalificirati se sa 40, imati svoju firmu sa 30. Zašto ne? Bitno je biti svoj. A ako vam to kaže netko tko jeste svoj oduvijek...onda to nešto i znači zar ne?
   Sad kad sam vas i nasmijala...brže bolje svi na ostvarenje svojih snova ili bar maštanje o novima uz kavicu i u toplome u ove zimske dane. 
Sve Vas ljubi Vaša Brigita!!

HRVATSKA USPJEH 'SVOGA' PRIZNA, TEK KAD GA 'STRANAC' PROSLAVI

...Da krenemo od početka, bilo je to prije...ima već vremena. Ručala sam sa svojim prijateljima u Beču i pita mene prijatelj mog prijatelja (s tim da ovaj put nije 'prijatelj od prijateljevog prijatelja' grin emotikon već zaista prijateljev prijatelj), zašto su u Hrvatskoj ljudi tako hladni? Kako to da oni koji su inovativni, pametni i vrijedni, moraju otići van iz države, da bi imali uopće šta za jesti? (Moram priznati da mi je na tu izjavu bilo čak malo i neugodno u ime svih!)

Zašto se ovdje ne priznaje i ne podupire uspjeh i zašto ljudi jedni drugima, kad mogu, ne pomažu?

...Nastavili smo priču, ali i poslije par dana sam razmišljala o toj temi i onda sam slanje upita (za ovo što ja radim) iako neplanirano baš svima kojima jesam, iskoristila i za maleni test!

S obzirom da 'nastupam za sebe', tako sam i poslala upite za posao pisanja, nekim manjim, nekim malo većim, te velikim portalima i časopisima, bez puno podataka o sebi, izbacila sam sve 'suvišno', sve je bilo bez ikakvih mogućih poveznica (i nagovijesti za njih) sa ikim poznatim i uspješnim mi bliskim ljudima. Izostavila sam čak i moj fakultet, obrazovanje...sve. Sve osim onoga šta bi trebalo biti najbitnije za prvi odgovor- mog pisanja, znači članak-dva sa poveznicom isključivo na moj blog.

I znate koji je bio rezultat?

-Urednici manje poznatih portala uglavnom nisu niti odgovorili ali su teme o kojima pišem ubrzo obrađivali (ovaj put neću reći da li je bilo copy paste) wink emotikon

-Urednici malo većih jesu, sa hvaljenjem rada, načina pisanja, talenta, plus sa ponudama koje su mora se reći bile male, ali visina ponuda je u skladu sa njihovim mogućnostima,

-da bi urednici velikih portala i časopisa ne samo odgovorili nego su odgovorili odmah i to sa hrpom pohvala, prijedloga i ponuda. Pogotovo jedna baš onako kako cijenim, moderna urednica jednog ženskog časopisa. Ona me oduševila dragošću!

I sad, što se tiče upita stranim časopisima -odgovorili su svi, ama baš svi i tu sam prihvatila neke dobre ponude priznajem. Bilo je neplanirano ali što da ne? Tko kaže da mi maleni, ispadne nazovimo 'test' osim za temu novoga članka, ne bi mogao biti i od poslovne dobrobiti wink emotikon grin emotikon iako su moje preference drukčije, ali što da ne kad već volim to što radim.

I sad, jesam li imala sreće, jesu li me 'ipak prepoznali' i je li tako sa većinom ljudi koji dobro pišu? I je li uspjeh ljubaznost i kad netko može ili ne može ili kad ta ljubaznost dovede do realizacije posla i ponude?

Da se vratimo na temu.

Kažu da kod nas čovjek ne može uspjeti, ako ga netko 'ne pogura'.

Ako netko, tko je na poziciji da može, ne pruži šansu onome koji želi da uspije i da se 'dokaže', od uspjeha nema ništa, barem onoga priznatoga i dobro plaćenoga (a to je često na razini preživljavanja).

Ispadne, kaže se, DA BEZ OBZIRA ŠTO JE ČOVJEKOVO 'PRIRODNO' PRAVO DA BUDE DOBAR U ONOME U ČEMU JESTE DOBAR I DA NAPREDUJE U TOME I DA SE DOVEDE DO 'SAVRŠENSTVA', ON TO NE MOŽE AKO GA NETKO NE LANSIRA U ORBITU USPJEŠNIH.

Kod nas...zamislite ovako...kao da u svemu postoji samo jedno slobodno, ali već zauzeto mjesto (razumijete), za koje svi konkuriraju. Na primjer...mjesto za koje se 'bore' Rozga i Severina (bez namjere uvrede ikoga). Ne one doslovno naravno, ali takva je klima stvorena, da sve izgleda kao da na pozornici, ima mjesta samo za jednu.

S druge strane, pogledajte koliko je 'severini i rozgi' na primjer u Srbiji i Bugarskoj, toliko ih je da se nabrojati ne mogu.

I sad tu metaforu prebacite na sva područja javnog djelovanja. Meni je to smiješno. Ali zaista situacija takva jeste.

I onda tko najgore prođe? Onaj tko nema sreće da je njegov talent primjećen i 'odobren'?

Onaj koji nema vezu niti nekoga da ga progura na pozornicu?

Onaj koji nema nikoga da mu pomogne kad treba?

I na koncu, onaj tko nema drugi izbor, osim samo se tu boriti za svoje mjesto ili još gore, svoj kruh?! I to jeste grubo i žalosno.

Ali zato...kad odu vani, ljudi tamo rade isto što i doma...i budu plaćeni i priznati zahvaljujući svom radu. Naravno, nije sve potpuno lijepo bajkovito nigdje, ali ljudi se 'tamo negdje vani' ne moraju boriti za ta svoja prava. Jednostavno ih imaju.

I ne samo to! U Hrvatskoj ljudi pokazuju dosta sujete kad je u pitanju tuđi uspjeh. Ljudi se boje pružiti ruku nekome i čestitati jer izgleda kao da svačiji uspjeh doživljavaju kao svoj neuspjeh, pa ako nešto dobro ne mogu barem ocrniti ili pokušati poniziti i obezvrijediti, neće učiniti ništa. Osim ćiriti (viriti) sa strane. Sve do onog trena dok netko Veliki ne kaže- to valja! E onda su svi tu. Oduvijek. Atmosfera je takva, priznalo se to ili ne.

Ljudi primjećuju i dive se ali misle da se valjda radi i o njihovom komadu kruha pa ako to ne mogu iskoristiti za sebe...'neće ni dirati pohvalama'.

Kod nas je najbitnije uspjeti (ustvari, preživjeti). A mnogi uspiju na račun blaćenja drugog a ne na račun onoga što kod njih valja i vrijedi.

Ljudi su zbog borbe za egzistenciju i za sebe samog usput negdi zaboravili da veličinu čovjeka čini i pomaganje drugima (ne samo radi primjera drugima već onako od srca, uvijek a ne samo u posebnim prilikama), davanje komplimenata i toplih riječi bez materijalne i ikakve koristi, čestitanje na nečijem uspjehu bez straha i sujete da će se time onaj koji čestita osiromašiti ili poniziti...

Razumijem sve ali ja ipak volim ljude koji imaju tu veličinu u sebi. Nekako mi je to ljepše, galantnije. Tako ustvari vidiš tko je a tko nije na toj velikoj pozornici slave i uspjeha UISTINU. I zar nije ljepše biti okružen vedrim i srdačnim ljudima, iskrenim, nego namćorima koji će drugog čovjeka radije spuštati nego s njim slaviti? Zar nije ljepše slaviti nego zvocati? Zar nije ljepše tražiti razloge za biti sretan nego uporno kopati po negativnosti i tuđem vešu? ...Zar stvarno treba misliti i vjerovati da mjesta nema za sve?!

Na koncu, opet kažem, nisu ljudi loši i lipe su ove naše male državice. Pune dobrih i toplih ljudi. I iskreno se nadam da će doći bolji dani za sve. Za sve gladne i bez krova nad glavom. Za sve one kojima su potrebne pomoć i potpora. Ja zaista vjerujem u naše ljude. Gdje god bili. Nema to veze sa nikakvim nostalgijama. Premladi smo mi za to. To ima veze sa svima nama ovdje i onime što nas povezuje. Srcem. Iskreno se nadam, ne da ljudi neće odlaziti raditi negdi vani , neee, to bi bilo presmiješno i jedno veeeliko nazadovanje, već da ČOVJEK NEĆE MORATI IĆI 'TRBUHOM ZA KRUHOM' BIO TAJ KRUH ZAISTA KRUH ILI ZASLUŽENO PRIZNANJE ZA NJEGOVU VRIJEDNOST I VRIJEDNOST NJEGOVOG RADA I TRUDA!

Da je ono što je tamo gdje želi biti uzdignute glave zbog toga, a ne pognute jer to ne može bilo zbog borbe za sušto preživljavanje ili nebrige sredine za viši nivo od preživjeti.

Ljubi Vas sve Vaša Brigita!

Maša i Viktor (nastavak)

(Lipi moji, kako radim na vama već poznatoj knjizi Maša i Viktor su malo čekali, ali evo ih, tu su, uživajte u nastavku, sve Vas ljubi Vaša Brigita!)

-Ne mogu više-rekla je umornim glasnom -jednostavno ne mogu. Izgubila sam sebe u tome.
-Ali nismo ni pokušali...
-Jesmo, tisuću puta, samo što ti na te prilike zaboraviš čim čuješ da si priliku dobio. Ja ne mogu više, shvati. Ja želim razvod.
-Ali ljubavi...
-Nema ljubavi...ne mogu. Ne želim nove prilike, nove svađe...
-Neće ih biti, znaš da te volim!
-Pusti...znaš da se ne radi o tome...ne mogu...izvini ali više ne mogu...došla sam do ruba...izvini...
istrčala je da se ne vidi kako plače. Nije bila od onih koje plaču a u zadnje vrijeme suze su navirale same...
Znao je da nema smisla da je razuvjerava, znao je da će biti kako ona odluči, ali nije znao da je upravo tu najviše griješio, griješio je u tome što nikada nije pokušavao zapravo pokazati joj na njegov način koliko je voli, a volio ju je više od svega, činilo se više od sebe samoga. Ipak, nije učinio ništa. Ništa drukčije nego u bilo kojoj svađi ranije.
Pustio ju je da se isplače, sredi se... i sutra ode.
Sa svakim korakom dalje ka razvodu on se tješio, neće... Ona je bila sve bliže i bliže tome da kaže kraj a on ju je puštao sve dalje i dalje od sebe, vjerujući da će se nešto samo od sebe preko noći promijeniti....ali nije...ustvari jeste ali ne onako kako je on želio. Ustvari, ni kako je ona željela...
I našli su se tu...na kraju puta...
                                                                      ***
-Mama!-povikala je glasno iz sveg srca kao da je želi zagrliti i prije nego što do nje dođe
-Mašo! Dušo moja!-povikala je majka ugledavši je. Kako si putovala? Blijeda si...pusti stvari, tata će...
-Dobro sam...-oči su joj se napunile suzama...
-Ajde, sve će biti dobro, polako samo...

-Bože, ovdje vrijeme kao da stoji. Ništa se nije promijenilo, kao da sam u nekom filmu, tipična priča, tipična scena ali zaista, sve je isto kao nekada...-pomislila je gledajući oko sebe.
-Mašoo!
-Tata!!
Poletila mu je u naručje...
-Taataaa...
...znala je da je sada na sigurnom...bila je doma, tamo gdje joj ljubavi nikada nije nedostajalo...bila je među svojima, daleko od magle i svih problema, daleko od svega...