Balkanske svekrve

   (Mislila sam se da li da sa vama podijelim ovaj isječak iz ove druge knjige, ja volim reći humoristične i začinjene s malo ironije, sad ili malo kasnije, i odlučila sam vam ipak dati dio atmosfere iz nje na nagovor onih koji su imali priliku ćirniti u nju...i evo....nadam se da će vam se svidjeti...ljubim vas sve i uživajte mi! ...)



  Ako imate 30 + a možda i manje, udate ste ili ste u vezi sa dečkom sa Balkana (pa makar i onoj najneozbiljnijoj), onda spadate u skupinu žena o kojoj ću pisati a koja spada u populaciju zahvaćenu sindromom zvanim 'balkanske svekrve'...ma koliko ga se trudile izbjeći, zanemariti, ublažiti...to je nemoguća misija...on vas hoćeš-nećeš 'popapi za doručak' i jednom kad se to desi, ostajete 'zaražene' zauvijek (vidi se da piše doktorica u meni, ali ovako ili onako...kako god okreneš...tako je to na Balkanu...)
  
  Pa da krenemo...oooo...tema je toliko široka i velika i opsežna da bi se o njoj moglo danima i danima, i generacijama generacija...
 Balkan je jedno prilično živopisno geografsko područje na zemlji, koje osim svojih prirodnih ljepota i bogatstava ima i jednu zanimljivu ljudsku strukturu, poretke i običaje... Bogatstvo u pravom smislu te riječi. Priroda je prekrasna, predivna, dobrim djelom još netaknuta...a ljudi su temperamentni, 'svoji', moglo bi se reći...posebni. Na dobar način. Aliii eeeee...u svakoj dobroj priči postoji jedno ALI. To ali joj daje šarm i posebnost.
Ovo ali moglo bi se odnositi na par upečatljivih osobina ljudi na ovom tlu, pojava u ponašanju, načinu života ali jedna stvar...o jedna 'upada u oči iz aviona'.
To je danas već poznati balkanski fenomen koji se prenosi s generacije na generaciju i kao takav je bitan dio miraza koji se brižno njeguje i nasljedjuje sa jednog naraštaja na drugi...a zove se SVEKRVA. Ne bilo koja i ne bilo kakva...već BALKANSKA SVEKRVA. Ooooo daaa.
Na samu riječ, mnogim ženama i muškarcima će se 'podići kosa na glavi...naježit će se' i ili pokušati zaboraviti čim prije da su je čuli i potisnuti sve emocije koje su u istom trenu navrle a to nije jedna emocija, to je vulkan emocija...ili će pak iz prve izbeštimati sve po spisku istoj (izbeštimati za one koji ne znaju, znači opsovati ilitiga. spomenuti 'od milja' dotičnoj sve njezine pretke za početak onu koja ju je rodila, te njezino 'mjesto' rodjenja. Doslovno. A onda, samo mašta zna gdje će osobu 'jezik' ilitiga rječnik, odvesti. Tako to ide na Balkanu. Ali o bogatstvu rječnika i vrijednoj govornoj baštini, jedan drugi put...)
Svekrva na Balkanu nije samo majka vašeg muža. To je majka vašeg dečka, ljubavnika, partnera ( 'u sve se miješa') i ne samo to...
Balkanska svekrva je mnogo više od toga. To je gigant. Nacionalni gigant. To je nacionalno obilježje. To je nešto što se riječima ne da opisati. To je pojava koja prožima cijelo društvo kroz sve njegove slojeve i definira ga uvelike. 
Nekad bi ljudi mogli pomisliti da je ta pojava izdefinirala obitelj kroz sve njezine naraštaje i uvelike oblikovala njezine članove da su bili i jesu baš takvi kakvi jesu, upravo i baš zbog toga.
   Krenimo...
Ovdje, na Balkanu, kad se udajete za svog dragog, udajete se i za njegovu obitelj i to najviše majku. Ovdje majke muškaraca odredjuju sudbinu svojih sinova u potpunosti i dan danas.
 Majka jednog sina je posebna institucija velikog broja država na Balkanu. Ta institucija možda nije zakonom definirana i zaštićena ali toj istoj to ne treba. Ona samu sebe definira i održava. I ne definira samo samu sebe već i tu državu službenu dakako, u kojoj se nalazi. Uspješno.
Nee, ovdje ne pričamo o majci kao majci. Ovdje pričamo o majci odraslog muškarca, njezinoj punoj snazi i ulozi u njegovom životu te trenutku preobrazbe u to moćno 'čudovište', pardon, moćno stvorenje, i to onda, čim njezin sin  postane materijal za prvu simpatiju, djevojku. Daaa, prvu. Ozbiljni materijal za brak? Maa to je potpuno nebitno. Znači, prvu, doslovno. Možda tek onu simpatiju iz vrtića. Ali čim neka curica pokaže znakove simpatiziranja njezinog sina, već tad u toj majci proradi njezin alter ego...alter ego zvan 'svekrva'. I to više nije ta ista žena.
I ma koliko ona i sama prolazila muke od one svoje svekrve, ona sve to zaboravlja i u njoj se aktivira snažan dominantni gen koji kao da je do tada živio u čahuri, i na podražaj preobražava je u leptiricu. Svekrvu.
 I više ništa nije isto. Nit blaženo. Nit bezbrižno. Od tog trena sve ima svoje drugo, dublje značenje. Od tog trena svaki odnos tog dječaka ilitiga muškarca (sve zavisi kad su posebne majčine antene osjetile vibracije simpatija prema njezinom sinčiću) sa bilo kojom ženskom osobom više ne može proći nezapaženo niti neusmjereno od Velike Majke. A Velika Majka ima poseban zadatak na zemlji. A to je objasniti, pojasniti, naučiti i usmjeriti svoga sina kako, kuda i sa kime ići kroz život. Zašto i kako. Ta Velika Majka je ustvari njegov vodič koji će oplemeniti ovo društvo.
 U očima Velike majke, u njezinim očima nisu sve djevojke iste. Ona zna koja je dobra za njezinog sina a koja ne, i zašto. Njezin zadatak je da prenosi zrnca svoje mudrosti na sina ne bi li njegov život, pardon njezin, i ovaj svijet bili bolji.
Ona ustvari kroz veze svog sina poboljšava svoj život, nalazi mu smisao a vrhunac tog nalaska smisla doseže onog trena kad ga oženi za onu koju smatra dobrom za nju, pardon njega.
Koji su kriteriji biranja? E sad to ovisi od majke do majke ali jedno im je zajedničko-da je dobra, mirna i tiha ilitiga glasna, vedra i vesela ali jedno je najvažnije...da nikako ali nikako nema veći utjecaj na sina od nje same.
Ako njezina nije zadnja u tom odnosu i ako sin ne bira nju u kriznim situacijama već djevojku...to je alarm za napad. Onaj najgori koji ljudski rod može zamisliti. 
Alarm koji oglašava borbu do krvi. 
Šta god i kako god, ali misija je jasna. Izbaciti dotičnu iz života njezinog sina! 
Sredstva se ne biraju. 
U toj borbi, sve je dopušteno. A zašto? Zato što ga je ona rodila. I u nemalom broju slučajeva teškim, mučnim porodom, i on joj zato duguje život. 'Jer da nije nje, i da nije njezinog žrtvovanja, ne bi ni njega bilo. '
U toj borbi se udara ispod pojasa sa svim raspoloživim sredstvima, kako fizičkim tako emotivnim. Koriste se sve pristupačne metode.
 Majka je u stanju i razboliti se i umrijeti ako treba da bi dokazala da ta kurva nije za njega (u konačnici, svaka djevojka je prozvana tim imenom u nekom trenutku jer ruku na srce za nju su sve osim nje kurve, jer je ona nevina ušla u brak sa njegovim ocem ili joj je eventualno bio tek drugi) a ako je sin posluša i uvjeri se na kraju te mukotrpne životne borbe, da je ona bila u pravu, a ona je uvijek u pravu i to se pokaže kad tad... ona će ozdraviti, oživjeti...jer je istina izašla na vidjelo a njezin sin je 'progledao'. Vidio je majčine riječi na horizontu svog života...
        

     ...toliko za sad...knjiga će imati isti naslov "Balkanske svekrve" a sve pojedinosti znat ćete i ovdje na mom blogu. 
Ljubim vas sve, vaša Brigita

Lesi se vraća kući

(iz arhive, 7.11.2014., vaša Brigita)


Treba li varati? "Ne. Ako je dobar. Da, ako je loš prema tebi." Ili?

Da, lakše je prekinuti odnos, lakše je reći, pa čuj razgovarajte, pokušajte riješiti problem...sve je to super ali postoje situacije kada 'više riječi ne pomažu a tu ste gdje ste. Pred zidom.
Situacije u kojima jednostavno netko ignorira vašu vrijednost, vašu riječ, igra se sa vašim strpljenjem i manipulira njime.
Postoje trenuci kad ste tu gdje jeste i ne možete u minuti prekinuti i otići.
Postoje trenuci kad ne možete više riječju doprijeti do nekoga.
Postoje trenuci kad više ne možete trpiti hladnoću, loše ponašanje i opet iznova prolaziti lekcije kako doprijeti do njega da bi bio bolji prema vama. Postoje trenuci kad joj je jednostavno dosta. '
I to su ti trenuci kad žena vara. Samo klizne u nečije naručje, podleti pod nečiji osmijeh i dopusti nekome da je opet učini ženom. To su trenuci kad žena vraća svoju moć u vezu, a još važnije u život.
U velikom broju slučajeva, kad žena prevari, žena i prekine.
Nema tu 'Lesi se vraća kući'. Žene se obično ne vraćaju nakon prevare. Ne njemu. Jer većinom baš ta prevara im otvori oči koje su zatvorile trpeći loše. Muški...a muški češće jesu Lesi. Kad skuže da sve to treba ispočetka zavoditi, osvajati i plaćati ako nije vrijedno truda...nakon nekog vremena odu natrag svojoj ženi. Ne svi ali većina.
Žene ne. Žena kad prevari žena je prevarila iz inata. Inata koji se rodio iz bola. I zato što je htjela. I točno je znala da će to napraviti. Ustvari, i njega je upozoravala. Mjesecima ga molila da se promijeni. Tražila da bude bolji. Neumorno ponavljala jedno te isto. I na kraju, kad je shvatila da se ništa promijeniti neće s njegove strane odlučila je ona učiniti promjenu. Sve pričaju istu priču.
I grizla se vjerojatno. I osjećala loše. Ali onaj osmijeh ispod usana ni sama od sebe nije mogla sakriti. On ju je odavao. Odavao je da je napokon svoja. Netko drugi ju je oživio. Netko drugi ju je učinio opet sebi lijepom. Netko drugi joj je dao osmijeh na lice na koji je uz prvog zaboravila. Netko drugi ju je podsjetio na život i ona je počela živjeti. Nakon boljeg seksa i nakon boljeg prijatelja u novome, žena se ne vraća starom. Ako se i vrati...postaje kučka. Možda će vas prevariti sa najbližim prijateljem, kolegom...sa svakim kog ne volite...žena koja svjesno vara..svjesno i bira...a bira da vas povrijedi. Onako kako vi nju zanemarujete. 
Da, ima i onih koje prešute da se išta dogodilo i ostanu živjeti s mužem kriveći se cijeloga života. Da, ima i takvih. Ali, više je onih koje drugi muškarac preporodi i one su opet one. One stare samoj sebi. A žena koja se sebi ne sviđa pored muškarca s kojim je, je žena koju je on već skoro izgubio...
Žene vole da su posebne. Vole da ih se tretira lijepo. Vole znati da su voljene. Vole osjetiti podršku i prijateljstvo. Žene vole seks...svaka doduše na svoj način i u svojoj mjeri ali žene vole seks...seks iz ljubavi...žene vole voljeti i biti voljene.
Žene od muškaraca svašta traže ali jedno je zajedničko svima. Poštovanje. Kad ga nema tamo gdje je, kad tad pristane na ono izvan tog odnosa. Jer ženi to treba. Ljubav i poštivanje.
A kad joj to da drugi muškarac u pravom trenutku onda je ona spremna vratiti se kući. Ipak možda jesu Lesi al se one vraćaju sebi samoj. Možda ne ostanu sa onim s kojim su varale ali odu. Odu iz lošeg u bolje. Vrate se sebi. A kad vrate sebe tad mogu sve. Iznova voljeti i biti voljene.
   Žene varaju, da. Ali žene i vole. Vole do besvijesti. Trpe još i više. Zašto? Tko bi ih znao...ali trpe.  
Vole kao da su samo za to stvorene.
Samo ih treba znati voljeti. A to nije tako teško...samo je slušaj i budi uz nju. Budi joj prijatelj iznad sveg. I ne zanemaruj nježnost... ne zanemaruj pažnju...ne zanemaruj iznenađenja. I ne zanemaruj seks. I njoj je bitan. ...nemojte zanemarivati ono što je vašoj važno. Nemojte iznad svega zanemarivati nju. I nikada nemojte oglušiti na njezin glas i njezine riječi. Jer dopustit će nekome tko uživa u njezinom glasu i onome tko je uživa slušati..ono što ste vi počeli uzimati zdravo za gotovo. Ma koliko da ste dugo u vezi ili braku, 10, 30, 50 godina...nikada je nemojte zanemariti. Vidi i ona druge muške...vjerujte mi. Oooo da. Vidi ona i njihove prepone i njihova ramena... Budite dobri prema svojoj dragoj.
Nema veze ni koliko ćete biti zajedno, bitno je da je to vrijeme lijepo ispunjeno. Ai nikada baš nikada nemojte pomisliti...neće otići...ne može to ona, ili nema kud. Mogli biste se iznenaditi kad biste čuli koliko je možda puta već i odlazila... žene 'najbolje' lažu, znate to. Znate kako ona treća čuva vašu tajnu? E tako je i vaša možda negdi baš ta treća. Ne možete znati. Možete vjerovati. Kao i ona vama.
A ako ne lažu, prešućuju savršeno kad hoće. A znate koliko boli kad čujete...prevarila sam te.
   Žene varaju da. Nekad iz gluposti. Nekad iz bola. Ali nikada bez razloga. 

Ženska ljubomora

(Iz moje skore knjige i kolumne, vaša Brigita)

Malo ćemo iskarikirati...
   'Žene su kao kvočke, kokodaču na veliko i na malo kad god im se ukaže prilika a ta prilika je odlazak frizeru, u dućan, na tržnicu, na posao...kad god i gdje god. Žene stalno nešto zanovijetaju, prigovaraju, stalno imaju i traže razloge za biti bijesne i nesretne. Ne zato što to hoće, jednostavno su takve. Sjesti i kao žena u 'krivo žensko društvo' ...bolje je politi se hladnom vodom. Kad to počne ogovarati, prigovarati, nalaziti mane svemu i svačemu...u pet minuti više ne znaš je l joj prijateljica prijateljica ili neprijatelj? Iz tog razgovora izađeš sa teškom migrenom, pune glave dojmova i preispitivanja, tražeći 'žrtvu' za vlastiti detoks jer sa tolikom količinom zbunjujućih i oprečnih informacija ne možeš se sam nositi. 
Muška druženja...misle o seksu, pričaju o seksu, seksaju se. A u prosjeku stvarnost izgleda ovako...pivo...nogomet...nogomet...tenis...piva...hokej...nogomet...žuri se kući na ručak. Nema tu ničeg seksualnog. Nema tu obično ni nekog prevelikog tračanja...u prosjeku laganini. Bez stresa.
Prepucavanja žena...koja ima bolju torbu. Je li joj kaput iz Zare ili XYZ? Je li joj frizura postojana ili je izrast od dva centa? Cipele? Je li uspješnija u poslu i ima li muža koji je više tetoši njego ovu njezin? OOO...i da, ima li ljubavnika ili je čestita ženka.
Muška prepucavanja... stanu u dvije riječi, auti i cure.  Cure. Muškarac se neće hvaliti novim šjuzama, ni novom jaketom ali hoće novim autom i novom ribom. On će ako treba prodati sve svoje cipele osim jednog para i to samo iz jednog razloga, da ima šta obuti, za curu na kojoj će mu zaviditi svi drugari. I auto...ako nije nov nek je bar u nečem posebniji. Nabrijan.
Ženski kraj dana...srela sam danas 'kvočku 556' i znaš kako mi se pohvalila da su ona i muž bili na vikendu. Mi nismo već sto godina...
Muški kraj dana...tv i večera. Spavanje. Seks ako može ako ne i ovako je umoran. '
   Jesu li muškarci i žene toliko različiti, vječito pitanje.  Da žene toliko ne 'kokodaču' bi li nastala tišina u kojoj bi muškarci 'prokokodakali' a ovako niti ne moraju jer žene to čine i za njih? Ili muški jednostavno ne primjećuju iste stvari kao one?
Gledaju li drukčijim pogledom na stvari i svijet oko sebe ili su te razlike napravile okolnosti i poreci u povijesti?
Natječu li se žene ustvari cijeloga života sa drugim ženama na kraju i sa svojim muškarcima? I zašto to? Vodi li ta međusobna konkurentnost uspjehu ili samo frustriranosti?
Sve smo malo iskarikirali...ali, zašto su žene toliko sklone međusobnoj zavisti i mržnji naspram drugih žena, za razliku od muškaraca prema drugim muškarcima? Je li povijest žene naučila da se stalno moraju boriti a muškarce da se mogu opustiti?  Je li u pozadini sigurnost i samopouzdanje koje društvo kao takvo daje svakom spolu ponaosob? Ili je stvar genetike? 
Zašto je žena ženi češće neprijatelj nego prijatelj? Je li u pozadini ljubomora porad muškaraca ili para? Zašto se i danas vodi ta borba? Zašto muškarci ne skaču na svakog muškarca u prolazu iako se njihove borbe baš vode oko žena. Stalno.
Zašto su žene nesigurnija bića od muškaraca? Zato što im je povijest oduzela pravo na sigurnost i ukidala im prava kao drugorazrednim bićima ili zato što su žene 'jednostavno takve'? I radi li se o zaista o nesigurnosti u pozadini ili o 'vlasti'?
Često se čuje kako se kaže da je ovo muški svijet ali zašto onda žene ne uče nešto od muškog roda za vlastito bolje?
Zašto nikada nisu u potpunosti zadovoljne same sa sobom i sigurnost traže u spuštanju one druge? Je li ih na to navodi muškarac? Ili one same? U čemu je problem? Uopće nije bitno da se spolovi drže skupa, ta nismo srednji vijek. Već, zar svima život ponaosob ne bi bio bolji kad bi se bavili sobom i unapređenjem sebe a ne drugima? Zašto se žene stalno moraju dokazivati sebi i drugima a muškarci iako su svjesni sebe i drugih, ne dopuštaju i to uspješno, da ih to zarobi?
Ne volim globalizirati ali sad jesam da pojednostavim stvari. Muškarci su jako nesigurni kad su žene u pitanju. A žene onda to sve nekako kasnije preokrenu kao da sad one moraju njega zadržati. Je l taj položaj ženama 'u krvi' ili je društvo to koje tu nesigurnost potiče?
Zar nije prestrašan takav način života kad se svo vrijeme natječete sa svima oko sebe, strahujete za svoju poziciju čak i u privatnom životu...ne iscrpljuje li to previše? I zašto to i danas kad su žene neovisne? Je li to samo usađeni strah? I muškarci mogu biti zamijenjeni zar ne? I njih žene ostavljaju zbog starijeg i mlađjeg, zar ne? Više djeca nisu 'potrebna' (ovo je pod velikim navodnicima jer se misli na onu staru da će joj dijete osigurati položaj u obitelji) da se odnos započne ili zadrži, pa čemu onda sve to? 
Zašto žene često same nemaju vlastite ciljeve već te bez cilja imaju cilj onda kad požele tuđi? Zašto muškarci češće grade svoj a žene 'prisvajaju' tuđi život? Žene uglavnom uleću u tuđe veze, zar ne? Žene uglavnom kupuju odjeću kakvu ima ona kojoj zavide.
Žene pažnju tuđeg muža hoće za svoju? Muškarci to rjeđe rade na takav način. Zna se desiti da ukradu curu prijatelju ali rjeđe nego žena prijateljici ne dečka, već muža. I zašto onda opet na koncu nisu sretne? Zašto je i taj 'ukradeni' imao veću vrijednost dok je bio od one prve a kada dođe u njene ruke to više nije to?
Zar to ne zamori? Ne imati vlastite ciljeve, vlastite teme i vlastiti život? Ako stalno pričas o tuđem  a činjenica je da žene to znaju raditi satima i satima, i gradiš svoj na račun takmičenja s drugim ženama, kad ostvaruješ svoje snove? Uspije li žena i spoznati u toj situaciji koji su? 
  Žene su mnogo preopterećene. I neka od tih preopterećenja si same zadaju.
Ne sve. Ali veliki dio. Nije ovo pravilo ali je pojava. Šire rasprostranjena među ženskim rodom. Čemu ta opsesija drugim ženama? Potreba da ih se blati, ponižava, spušta, ismijava? Od kud tolika količina sujete i nesigurnosti? Je li to samo način da se žena 'štiti'?
Zar ne bi bile sretnije da se bave svojim napretkom, svojim frizurama i svojim muževima? Zar ne bi bile sretnije da imaju svoj originalan život a ne kopiju i ostatke nečijeg?
Zašto si žene to rade? Zar ne bi trebalo da im vlastita neovisnost pomaže da se opuste i prepuste? Svom životu. Svojim temama. Svojim željama. I svojim muškarcima. Jednom ili desetinama njih, njihov izbor. Znaju li one uopće da ga imaju? 
I da ne moraju ništa više od muškaraca strepiti?

Pomozimo jedni drugima

Jučer sam baš razmišljala o ovoj 'temi' i nema nekog drukčijeg načina za napisati je nego baš ovako, iskreno, od srca.
Ja nikada ne spominjem stvari koje učinim za nekoga ili nešto. Ovaj put ću učiniti mali kompromis sa samom sobom i svojim načelom.
Kažu...dobra djela. Ali nije bit da itko od nas ispadne dobar već da pomogne ako može, onome kome pomoć triba.
Uskrs će...u malim mjestima se već zna tko kako živi...u ovim velikima, nema te bliskosti i iako nas je toliko puno u isto vrime na istom mistu, većina ljudi su medjusobni stranci. Ljudi se ne poznaju. Susrećete se, prepoznajete se ali ne poznajete se. Velika je frekvencija novih ljudi, stalno iznova. I ok je to ali nitko od nas bez obzira na nepoznavanje, na jedno nije imun. Na patnju drugih. Ne moraš ih poznavati, ne moraju pružati ruke i prositi, dapače oni i neće, ali to su oni ljudi koje svaki dan vidjaš stare ili nove, kako idu do kontejnera, neki kamuflirani, neki već toliko ispaćeni da ih nije briga tko će ih prepoznati, i prekopavaju po njima. U moje susjedstvo obično dolaze ljudi na biciklima koji idu od jednog do drugog kontejnera i sa štapom ili bez njega, traže, vade sve što im može poslužiti.
...Sjećam se prošle godine, bila sam u Splitu, jedan stari dekica je pred Badnjak na rivi dok su svi nosili bakalar i pune kese spize tražio po kontejneru nešto. Zastala sam i vidjela da vadi komade bačene hrane. Nisam mogla doći sebi. Usrid moga Splita! Sve više je toga... I ne bih ovo pisala radi moga postupka...ne bih to ni spomenila ali...jebiga...budimo ljudi. Nisam se mogla oduprijeti tuzi da netko tako mora živjeti. Uopće neću o razlozima, o mogućnostima, o traženju krivnje u ikome... bilo mi je preteško. Njemu tisuću puta gore. Dala sam mu šta sam tog trena imala u novčaniku. Pogledao me je...ništa mu nije bilo jasno jer nije prosio...a ja sam čim prije tila otići da ga taj postupak ne uvrijedi jer to nikada ne bih htjela nekome uraditi...da se osjeti manje vrijednim, poniženim. Poželila sam mu sritne blagdane i krenula. Pogledao me je velikim očima...sve mi je bilo jasno...zahvalio...blagoslovio i poželio sretan Božić. Nisam od toga htjela raditi buku. U srcu mi je bilo u isto vrijeme i teško i milo, milo jer sam ga usrećila, vidjela sam. Znam da ništa nisam riješila u njegovom životu ali sam bila mirna jer sam znala da će imati za ručak. Nitko tako ne bi smio živjeti. Nitko! Ali stvarnost je takva kakva je. Uvik ima vremena da se bavimo razmatranjem, analiziranjem...ja bi sad da se bavimo pomaganjem.
Svi veliki gradovi su puni beskućnika i materijalnih siromaha. Tako i Zagreb. Postoje brojne udruge u koje možete odnijeti odjeću, hranu, znam da mnogi od vas to i rade...postoje brojni računi po bankama na koje možete uplatiti koju kunu ali postoji i nešto što možete i kad ne možete ni jedno od ta dva. U početku sam mislila da je glupo staviti komad dva nečega u vrećicu...ali danas kad vidim te ljude znam da nije. I nije, vjerujte mi. Nije bitno koliko imate...bitno je kako postupate s tim. Iza ručka kad vam ostane kruha, voća, povrća...od higijene ono što nećete koristiti...komad odjeće i obuće koji se još može nositi ali ste ga mislili baciti...nemojte. Molim vas nemojte. Ja stavim pored kontejnera i ljudi uzmu. Hranu...ono sto se neće pokvariti...stavim u vrećicu prozirnu i dobro zavežem da se ne išporka...i stavim na zidić blizu kontejnera jer tu dolaze, a opet nije u smeću. Da grozno je ali ne bacim u njega jer još je groznije tako. Ovako bar ostane čisto i ispravno. I znam da ljudi to uzmu. Naš kontejner i zidići unutar zgrade se održavaju čistima koliko je to moguće. Znam da nije najsretnije rješenje, znam da nitko od nas ne bi bio sritan s tim ali znam da i tako nekome pomognemo. Da se može...znam da bi svi mi učinili puno ali umjesto da pričamo o onome idealnom šta bi kad bi, uradimo ljudski ono najbolje što možemo sad. Nemojte baciti ono što valja, ostavite za one kojima treba...napišite na vrećici...stavite u prozirnu...kako god...ali pomozite. Dobrim srcem i odgovornošću. Moja sestra pomaže, naši roditelji su nas tome naučili...moji prijatelji...molim vas, uradite i vi tako.

U crkvama...u pravoslavnoj se novci mogu ostaviti po ikonama...u katoličkoj obično idu u mjesta predvidjena za to...nebitno...volim ostaviti na nekoj klupici koji dinar... pored oltara...koliko god mogu...ne, ne podržavam kradju samo mislim da će možda tih par kuna koje netko i u crkvi na klupici nadje, pomoći bar za kilo kruha...mislim da će Bogu biti drago da netko ne bude gladan, da se nahrani barem malo od toga. Jer išlo za crkvu ili onome kom treba... razumite me. Nije stvar hvale onoga šta učinimo, nije stvar ni skromnosti...nije stvar nas, već svih nas. Ne, nažalost ne možemo svijet učiniti idealnim ali možemo naš maleni.
Blagdani su...danas je to Uskrs, sutra Božić...ako možete i koliko možete pomozite onima koji nemaju. I ne samo za blagdane...svaki put kad možete, bar malo...svi smo mi samo ljudi...i svima se može desiti, kako ide ona naša stara, da je gladan i žedan, go i bos i da nema krov nad glavom.
Nije stvar da to Bog ili čovjek zapamti pa da vam vrati ako zatreba...već vi pomozite srcem svojim onima kojima možete ne razmišljajući o uzvratu. Znanima ili neznanima, makar simboličnim gestama...ali sjetite ih se...
  ..Nemojte okretati glavu ni od svojih bližnjih...nemojte zaboraviti ni u familiji one koji nemaju jer sve je više te nesloge koja vlada u porodicama...s jedne strane oni koji imaju i razbacuju se, punih stolova i frižidera...s druge strane, njihova krv, zaboravljena i ostavljena u neimaštini i gladi. Nemojte biti takvi.
...nikad ne znaš šta te čeka...
Na koncu, to je bit blagdana i u blagdanima i mimo blagdana kao pouka njihova...pomagati jedni drugima.
Svima vam od srca želim sritne i blagoslovljene blagdane!
...ljubi vas vaša Brigita

Neostvarene ljubavi...

 (Iz moje skore knjige, vaša Brigita)

 Neki dan sam naletila na onaj citat na fejs zidu svoje prijateljice...svatko ima onoga koga nema...ona je mislila na ljubav...onu neprežaljenu...a ja sam se pitala...jesu li te ljubavi zaista trebale biti ostvarene, je li čovjeku zaista netko ukrade ono što je navodno njemu 'pripadalo' pogotovo ako znamo da nitko nikome ne pripada zapravo, (ima jedna stara izreka 'sami se rodimo, sami umiremo'), ili je to bilo u njegovom životu dok je trebalo biti? Ja sam pristalica ovog drugog dijela odgovora ali ne pričamo ovdje sad samo o meni već o svima nama. Ima ljudi koji će reći da nikada nekoga neće prežaliti i zaista ga ne prežale, da si ne mogu oprostiti što su tu vezu upropastili bilo oni bilo netko treći, ima onih koji nakon jednog prekida zaista prestanu živjeti život punim plućima...ima onih koji ostatak života prožive automatski ili u žaljenju...ima onih koji ne mogu ili ne znaju nastaviti dalje dobro po svoj život. Ima onih koji teško podnose promjene. Ima onih koji druge krive za njih. Ima i onih koji u sebi traže krivca za sve. To je ona moja stara, ima nas svakakvih i svi smo mi i ovakvi i onakvi zavisi kad i u kojoj situaciji i u kojem trenutku. Ali...koja je uistinu istina pozadi svega? Nekada su bajke učile djecu da se ljubav nadje jednom, obično princ pronadje jadnu ucviljenu, nesretnu djevojku i šta god da joj uradi, ona je nakon toga spašena, sretna i oboje su živjeli sretno do kraja života. Kad sam čula tu rečenicu neki dan kad ju je izgovorio jedan super lik kao želju mladencima...da im brak traje do kraja života, ne da me nasmijalo, pitala sam se ajme...zar im želi da tako malo žive? Šalim se, ali zaista i ja i moji prijatelji smo se samo pogledali i u isti mah nasmijali zbog istog na što smo pomislili. Ali stvarno. Danas poželjeti ljudima da im brak traje do kraja života, znači po statistikama trajanja današnjih brakova, da će oni ne daj Bože živjeti kratko. Jer brakovi obično traju. Ali tad nekada, u davninama i starinama što bi rekla naša Rejčel iz Prijatelja, to je bilo lijepo, poželjno i valjda uobičajeno da traju duuugoo i bivaju sretni. Znate da volim pisati o tim brakovima, ali neću sad. U tim bajkama su nas nekako uvijek učili da su prinčevi spas za život. Kad te cmokne ti oživiš...ajde ima tu istine...ali to živjeli sretno do kraja života...hm...lelele
Ustvari, ruku na srce, lijepo je to. Imati partnera s kojim živiš sretno, ispunjeno, spokojno...nije to uopće loša ideja... medjutim...danas se nekako cijeli svjetonazor promijenio...bilo da je stvar kidanja svih nametnutih formi i okova, bilo da je stvar podizanja nivoa samosvjesti čovjeka...ali ta ideja...do kraja života, vječno i tome slično nekako više ne drži vodu. Danas se i u tim 'do kraja života' desi situacija da netko izadje prije tog kraja i onda se ovaj drugi mora snalaziti kako zna i umije. Nema tu knjige žalbe. Šta, pisat će braći Grimm prigovor..hej stari, nešto tu ne štima, hoću da pod hitno vratiš tu djevojku koju učinih princezom meni od tog kretena ili ću šta? Mislim ono...možeš ako hoćeš ali neće to sačuvati brak.
 Oooo dakako ima i onih koji to do kraja života shvaćaju preedooslovno, ali nećemo ni o njima, to je već neka druga tema, ustvari problematika.
Znači..to danas...ide dok ide...traje dok traje...ali šta je sa onim nazovimo ih romantičarima koji vjeruju u to? Onima koji kad se krah odnosa desi i u konačnici razlaz, to teško podnesu? Ma koliko se svjetonazor promijenio ili je bar na putu da promijeni temeljne stavove društva o mnogočemu pa tako i braku, još uvijek je jako puno ljudi koje prekidi jako bole, pa čak i uništavaju. Šta je sa onim ljudima koji sav ulog stave na taj odnos, vezu ili brak? Cijelog sebe? Kako njima objasniti 'nitko nikog zapravo ne posjeduje'. Šta je sa ljudima koji u ovo divno i ludo vrijeme, vjeruju u stare bajke? Teška vremena, zar ne?
Više ne znaš tko je princ, ni tko princeza, ma i ok je to princ princ i princeza princeza, ali to do kraja života to nekako više ne ide. I šta onda? Tražiš novu bajku? Novog princa? Princezu? Kako to lakše prihvatiti, podnijeti? Kako si to objasniti i preživjeti? I ponovno se u nekoj novoj roditi kao da ničega bolnoga nikada nije bilo? Kako vjerovati da si i sa 60 isto taj princ i princeza ako su te učili nečem drugom. Neeee, ma nisu braća Grimm i narodni 'stvarači' krivi, krivi su oni što su nam time punili glavu i učili nas da vjerujemo u to kao jedinu, apsolutnu, poželjnu i uspješnu verziju ljubavi i odnosa. Šalim se malo ali...šta stvarno kad se jedna bajka završi i jednome nije problem stvoriti si novu a onom drugom kao da je netko isisao sav zrak iz pluća i nema snage disati niti dok hoda? I onda danas piše statuse voljeti a nemati i tome slično... A svaki je to čovjek doživio. Danas se, u tom nekom prijelaznom periodu za nas, nameće novo razmišljanje. Sve ima svoj rok trajanja. Svi u tvom životu imaju svoj zadatak i odnosi traju dok nešto ne naučiš iz toga, kasnije idete dalje. Mnogima je to ok ali šta sa onima koji to uopće ne kuže? Zašto to nitko nikada nije napisao i objasnio makar malim slovima na dnu stranice, da taj princ i ta princeza imaju zadatak u tvom životu i kad taj zadatak završi, i oboje naučite životnu lekciju, svako ide svojim putem. Šta ako je netko 'ozbiljno' shvatio ljubav, a netko da mu je zadatak kupiti odredjen broj cipela i nakon toga boook, odlazi kod onoga koji može više da mu priušti? 
 Shvaćate šta hoću reći. S jedne strane, puunoo je onih koji odnose shvaćaju na jedan način a drugi na drugi. Jedni su svjesni prolaznosti svega pa tako i veza. A drugi na taj način još nisu čuli da se razmišlja ( i ako jesu, ne mogu na taj način brzo naučiti razmišljati) i misle da ljubav traje vječno.
Je li ok ljude učiti tome da ljubav izmedju dva partnera treba trajati vječno i do kraja života? Je li ok ljudima nametati neka pravila i kriterije koji možda nisu kod svih izvedivi i pritom kod onih kod kojih to ne ispadne tako, a ruku na srce, puno je takvih, nametati ljudima osjećaj krivnje, grižnje savjesti, nesposobnosti ili pak očaja, gubitka smisla života? 
  Ljubav je prekrasna i predivna pojava. Da čini čuda to je neosporno. Ali koliko će trajati to nitko ne zna. Život zaista traje koliko traje, plus minus ali tu je koliko je. I činjenica jeste da ma koliko neki neželjeli, odstupanja od 'vječno' ima. Istina je i da sa svakim od svih tih ljudi s kojima čovjek ima ljubavnu vezu doista nešto i nauči. Istina je da na kraju čak i nije bitno je li to bila jedna ili više osoba, već da je čovjek bio sretan s njom ili njima. A ako na jedan prekid zastane sa životom, ma u kakve god bajke vjerovao, činjenica je da će se zakinuti za mnoga lijepa iskustva koja dolaze poslije te ljubavi. Ljudi nisu savršeni. Ljudi griješe, ljudi povrijedjuju, ljudi, ostavljaju i bivaju ostavljeni ali u konačnici...sve je to život. Čovjek možda nije savršen ali ljubav koju osjeti, je. Neki imaju takav put da sa jednom osobom prožive cijeli život a neki opet, sa više njih. Ništa nije manje ili više vrijedno. A jedino zaista vrijedno u svim tim odnosima je ono dobro što ste skupa i pojedinačno napravili ili naučili. To jedino ostaje. To je ljubav. Sve ostalo je hod. Lekcije. Opet ka tome.
Da prekidi bole, bole. Da čovjek pati, pati. Ali da ništa nije izgubljeno, nije.
Sve na koncu bude onako kako je trebalo biti i kad treba biti. Iz odnosa se uči. I ide dalje kad završe. 

  ...možda sada neka nova braća Grimm pišu neke nove bajke sa novim 'običajima i pravilima' za neke nove prinčeve i princeze, prinčeve i prinčeve, princeze i princeze...tko bi ga zna...možda je i ovaj tekst dio toga...
         ...ljubite se, volite se...vjerujte u ljubav...kad jedna završi, prigrlite onu novu kad je osjetite...ma sigurno vas čeka neka nova, lijepa priča...samo je pišite srcem....
...ljubi vas vaša Brigita!

Živi i pusti druge da žive

  Ima ljudi kojima život ide kao po špagi....nit se nešto dramatično odvija, nit ima naglih kočenja i skretanja, niti ima nekih izvanrednih novih momenata koji sve mijenjaju i promijene...jednostavno to su životi koji idu nekako naizgled ravno tek sa malo vijuganja, dizanja i spuštanja od osnovne osi ali sve u svemu kad se zbroji i oduzme, to su takvi životi, sve je išlo kao po špagi, školski i "uredno".
Nekome možda čak i 'dosadno'. S druge strane, ima i onih života koji su sve samo ne 'ravni'. Sve da ih i poželiš 'pohvatati' u jednu čak i složenu rečenicu, ne možeš. To su ljudi koji žive sve suprotno od školskog...tisuću iznenadnih novih preokreta, tisuće dramatičnih dogadjaja, tisuću objektivnih promjena...to su oni ljudi koji pišu povijest. Možda nećete o svakome čitati u knjizi povijesti ali će svakako svi ljudi koji ih znaju iz njihovih života i od njih samih moći puno naučiti. I iz njihovih pobjeda i iz njihovih tragedija.
Isto tako postoje ljudi koji su mirni kao mirna rijeka...oni idu svome moru ali bez nekih velikih drama...ništa dramatično naizgled ne učine, ne promijene i ne urade...možda sami i nisu toliko stabilni koliko im je život miran ali on je takav...kao u kolotečini...koja njima paše. Njima uopće ne smeta svaki dan iste stvari ponavljati skoro na isti način, to su ljudi koji su neki zadovoljni takvim ritmom neki preslabi da bi uradili nešto drukčije od naučenog, riskirali...to su ljudi koji takav život žive do kraja...ustaju idu u školu, kasnije na posao, iz jedne udju u drugu obitelj i tako sve dok traje... neki od njih su željni akcije ali je neće sami napraviti, možda će se prištekati nekom hrabrijem i ludjem od sebe i doživjeti avanturu života, možda će željeti a neće, a možda i neće željeti...sve u svemu živjet će tiho i mirno, poslušno sebi samome ili drugome i biti sretni ili manje sretni možda čak i nesretni ali će takvim životom cijelim živjeti.
 Postoje oni drugi, koji na jednom mjestu mira nemaju ni pet minuta, oni koji uvijek riskiraju, stalno nešto novo rade i uče, žive dvjesto na sat i ustaljeni raspored budjenja i življenja dana za danom kod njih je nemoguć. Ako se i nadju u takvoj situaciji, neće u njoj dugo ostati jer imaju znatiželjan i nemiran duh koji ih tjera na novo, više i drukčije. Moglo bi se reći da žive vrtoglavo gore dolje, lijevo desno...neki će reći punim plućima. To su ljudi koji svako malo pomjeraju svoje granice, ali i granice svojih najbližih...ljudi koji je pomiču.
 Ima i onih ljudi izmedju koji su malo tu malo tamo... malo ovako malo onako...
...sve u svemu ima nas svakakvih. Nekad je tako da učite od drugih, nekada da učite druge, nekad ste tu da ste timski igrač, nekad solo...nekad ste tu da plačete nekad da se smijete...
Svi imamo svoj put i sebe takve kakvi jesmo. Nismo svi isti a opet sve nas iste stvari vežu. I jedni od drugih možemo puno naučiti a nekada naučiti znači i maknuti se od onih koji vam ne pašu. Nije sve za svakoga a ako nešto i je ne mora biti u istom trenutku. Nije svaki nacrt predjenog puta jednog čovjeka, primjenjiv za onog drugoga. Nešto što je za jednu osobu bilo dobro, za drugu uopće ne mora biti. Ono što je bila formula uspjeha za jednog, za nekog drugog može biti formula propasti.
Jednostavno, ljudi smo, isti smo,. a različiti smo i razlike treba poštivati. Nametanja nečega nekome i nečemu...sve to nema smisla jer ma koliko namjere bile dobre...svatko ima svoj put. Želja da se netko uklopi ili da sebe negdi čovjek uklopi moglo bi se reći da je 'potpuno' pogrešna. Čovjek se sam po sebi već uklapa tamo gdje treba i medju one koje treba u odredjenom trenutku. Ne da bi se ljudi dijelili medjusobno, već naprotiv, da bi se bolje slagali. Ako voliš riskirati, riskiraj sa onim tko to isto voli, ako voliš mirovati, miruj sa onime kome tko isto odgovara. Tek kad znaš kako i šta tebi paše, znat ćeš prepoznati i društvo za sebe a druge naučiti poštivati. Život je jedan i umjesto da objašnjavaš ljudima oko sebe ono što ne razumiju, pričaj onima koji te shvaćaju...nauči pametno i srcem birati prijatelje a ostale poštivati i s njima dijeliti mišljenja koja možeš. Ne moraš cijeli svijet promijeniti da bi ti u njemu bilo lijepo živjeti, dovoljno je biti svoj i sa onima koji ti pašu i kojima ti pašeš...a ostale pusti nek žive svoj život kako hoće...

Tko je kriv?

  "Tko je kriv kad se dijete razboli? Majka-nije ga dovoljno čuvala. Tko je kriv kada se roditelj razboli? Odraslo dijete koje ga nije slušalo."
Da, danas ćemo razmišljati o pretpostavljate-KRIVNJI (zadržat ćemo se na odredjenim primjerima unutar obitelji). Tom 'famoznom čudesnom' osjećaju. Osjećaju kojeg nitko ne želi toliko osjećati koliko ga češće ipak želi nametnuti drugome.
Sigurna sam da se i sada osjećate krivima za nešto a u isto vrijeme, nekoga okrivljujete za neke stvari, situacije ili postupke u vašem životu.
Koliko je zaista teško živjeti sa razmišljanjem da NITKO NIJE KRIV? I koliko to zaista doprinosi zdravijem životu?
Sjećam se jedne drage udate susjede, kad god im se dijete razboljelo, njezin muž je uvijek našao način da nju okrivi za to. I nije se ustručavao konstantno joj to ponavljati i to svakodnevno. 'Žena je bila kriva za sve. Bila je kriva što se dijete razboljelo dok je ona bila na poslu pa ju je uvjerio da je loša majka...dala je otkaz. Bila mu je kriva kad je dijete dobilo običnu prehladu...jer je napravila propuh. Bila je kriva kad je mali pao i udario se...nije pazila na njega, gdje je uopće bila za to vrijeme?! Bila je kriva kad je dobio zaušnjake...zašto ga nije zaštitila od kolegicinog djeteta koje ga je zarazilo? Bila je kriva jer je dobio dvojku u školi...zar je glupava?! '
Znam jednog odraslog muškarca koji svoju ženu krivi za sve poteškoće koje se dese na životnom putu. Ona mu je bila kriva kad im ponestane novaca, bila je kriva kad se nešto u kući od aparata pokvarilo jer nije dobro rukovala s njima, u globalu, bila je kriva za sve loše a on se opravdavao da on sve radi kako ona kaže...i automatski svu odgovornost svaljivao na nju a samim tim i krivnju. Malo ju je hvalio kad je bilo dobro ali ju je zato uvijek krivio za sve što nije izazivalo osjećaj ugode iako je bilo jasno da je to nezrelo ali tako funkcioniraju. Znam i ženu koja je samo obrnuto za sve loše krivila muža jer je on valjda trebao biti čarobnjak i u svakom trenu postupati točno onako kako je ona mislila da je ispravno a ispravno je uvijek bilo suprotno od onoga kako je on napravio kad bi povuka potez a ispalo bi ne baš dobro... Unaprijed nije govorila kako nešto treba, kao i suprug iz prethodne priče ali je zato bila tu da 'čangriza i prigovara' čim se nešto izjalovi, pogorša ili podje po zlu.
Znam jedne roditelje...dijete im je krivo za sve. Jeste da je to odrasli zdravi muškarac u svojim tridesetima ali on je kriv za svaku bolest koja njih zadesi...i to samo iz jednog razloga...jer ih je nasikirao. Ništa ih ne sluša. Sve radi po svom. Oženio je djevojku koju ne vole, ne javlja im se koliko oni to žele, oblači se po ženinom ukusu...sva taj stres dovede njih povremeno do nekih zdravstvenih problema i zna se da je on kriv.
Znam jedne druge. Ti su se ljudi zbog ćerkinog ljubavnog izabranika doslovno kažu porazboljevali. Čovjek bi pomislio da dotični mladić ima nadnaravne sposobnosti jer od kako je ona s njim a Bogu fala sretna je, ali od kako je s njim, ona njih uopće ne sluša...na svaki njihov problem roditelji jedva dočekaju reći...jesmo ti govorili, nisi nas slušala...ali najgore je ono što je on njima uradio samim prisustvom u životu njihove ćerke. Nisu ga previše vidjali, gotovo da ništa vremena i nisu skupa provodili, jeste da su oni učinili sve i čine da ih razdvoje ili barem posvade, ali oni su zaključili da je izvor svih njihovih problema i bolesti on. Jer ona ih zbog njega više ne sluša...ona živi životom kakav oni nisu za nju zamislili...nije problem niti u njihovim životima prije njega, niti u godinama, niti u njihovoj tvrdoglavosti i potrebi da je sve onako kako su oni zamislili...nije razlog ni to što oni ne vole njegovu nacionalnost ni to što se njezin otac godinama u ratu borio protiv njih...problem je u njemu. On je kriv za sve. Sve su njihove greške zaboravljenje, svi njihovi prijašnji problemi i neslaganja...vrijeme se računa od kada je on tu i od tada je sve tako kako je. Problem je u njemu i dolazi samo od braka njihove ćerke i njega.
Znam za čovjeka koji je skupa sa svojom suprugom doslovno sve uvjerio da je njihov odrasli sin uzrokaovao njegovu ne baš dobru dijagnozu. Čovjek jeste bio u godinama u kojima je možda malo na naplatu dolazio cjelokupni stres tijekom cijeloga njegovog života, jeste radio jako stresan posao, jesu bili u jako lošem braku ali onog trena kad se bolest otkrila oni su sina okrivili za nju jer ih je nasikirao vlastitim životnim izborom koji je bio drukčiji od onoga koji su za njega zamislili. Nisu se mogli pomiriti s tim da je on odlučio živjeti život drukčije od njemu već unaprijed odredjenog...i pred njima se gotovo nije smjelo spominjati šta su oni činili da taj izbor osujete i spriječe...nije se smjelo ni rječju njih prozvati zbog vremena koje su uložili da to spriječe i postupaka koji su štetili sinu i izboru mu...oni su zaključili da je upravo to bio uzrok bolesti i i danas žive s tim i čine sve da se on predomisli. A sin je nažalost svoj život prilično uništio pokušavajući se braniti i živjeti ono što je smatrao da treba. Nije uspio izbalansirati i razjasniti sam sebi granicu.
Znam i one koji su vlastitom bolešću dijete zaklinjali da postupi po njihovom...a neki od njih su, nesamostalni i prilično izgubljeni u tome tko su i koja su njihova životna prava pristajali na isto zbog potrebe da pokažu da vole ili da su dostojni ljubavi a neki ne bi li izbjegli osjećaj krivnje 'za sve to'. Znam i one koji ne nasjedaju na takvu manipulaciju i zdravo odjeljuju ljubav i pravo na vlastiti izbor i životni put od ucjene za istom.
  Mogli bi tako svi mi nabrajati stotine primjera iz tudjih života i iz vlastitih u kojima je netko kriv. I dok sve to sagledate sa strane izvučete jednu važnu poveznicu svima...da je uglavnom kriv netko drugi i da se kroz sve te priče provlači nečiji postupak drukčiji od očekivanja 'suprotne strane' i / ili 'nečija neposlušnost'. 
Bi li život bio lakši ili teži kada bi ljudi prestali krivnju svaljivati na druge i prihvatiti vlastitu odgovornost za svoj dio priče i / ili spoznati da se neke stvari jednostavno u životu dogadjaju? 
  Je li zaista majka ta koja može dijete zaštititi od svega lošega što se u životu dogadja i spriječiti sve njegove bolesti i padove? Je li otac to može?
Krije li se iza bolesti roditelja zaista 'neposluh odraslog djeteta' ili se pak radi o njihovoj frustraciji i nagomilanom bijesu jer nije ispalo kako su oni htjeli u djetetovom životu(ako podjemo od pretpostavke da se radi o zdravim životnim odlukama a ne o delikvetnom ponašanju djeteta i da je pritom dijete punoljetno i odraslo)? Da li je do iste doveo djetetov postupak ili emocije zbog neispunjenja roditeljskog očekivanja od istog ili nešto treće, od cjelokupnog života, nagomilanog stresa, štetnih faktora, ili jednostavno po nekima sudbine?
Je li krivnja nešto čime manipuliraju hrabriji ili slabiji?
Je li u redu emotivno ucjenjivati nekoga da bi se čovjek osjećao bolje, sigurnije, ispravnije ili da bi bilo kako želi i kako je zamislio ne prežući ni od čega i ne uzimajući obzir ništa osim vlastitog udovoljenja očekivanjima i zamislima, nekoj vrsti vlastite koristi? 
Može li se čovjek pomiriti sa svojim frustracijama ili nemoći i prihvatiti da je nešto mimo njegove kontrole? Može li čovjek prihvatiti da u tudjem životu makar i djetetovom nije sve pod njegovom kontrolom?
 Odakle i čemu ta potreba za traženjem krivca i prebacivanjem odgovornosti čak i za prirodne i neizbježne stvari?
  Krivnja je osjećaj koji se ne može i ne treba izbjeći onda kad je potrebna da nam alarmira da nešto nismo dobro napravili. Ali s njom treba znati pametno jer život u njezinom ropstvu nije zdrav. Krivnja je moralni alarm. I zato je dobro da se oglasi i upozori čovjeka da nešto nije uradio po dobru. To je neka druga tema i o toj krivnji ne pričamo. Pričamo o potrebi čovjeka da za sve što nije dobro ili nije ispalo po zamišljenom ili isplaniranom, okrivi nekoga. Isto tako pričamo i o onoj krivnji koju neki ljudi svjesno ili nesvjesno izazivaju kod druge osobe ne bi li na taj način zaobilaznim putem dobili šta hoće. Manipulacija krivnjom je jako opasna igra jer se njome može uništiti nečije samopouzdanje, vjera u sebe, može se poljuljati nečija ljestvica vrednovanja stvari ali i uništiti nečiji život. 
  Ne možete mijenjati ljude. Oni su takvi kakvi jesu. Jedino šta možete je djelovati na sebe, mijenjati sebe i vlastito razmišljanje i djelovanje. Ako ste žrtva ljudi koji su skloni uporabom krivnje sebi na korist, uvijek morate imati na umu objektivnost u svezi života i situacije o kojoj se radi. 
S druge strane, morate znati da niste Bog i samim tim niste svemogući. Ne možete sve kontrolirati, dapače i ne trebate. Život ima svoj tijek...svoje zaplete i rasplete...stotine stvari djeluju na odredjenu situaciju... 
  Majka ne može nažalost zaštititi dijete od svega kao ni otac. 
  Roditelj se mora znati moći pomiriti sa izborima svoje djece drukčijim od njegovog plana ili zamisli...
  Ljudi nad vama imaju onoliku moć koju im vi date. Bez obzira na ljubav prema nekome...ne možete niti smijete nečiji život uzimati pod svoj scenarij..svak ima pravo na vlastiti izbor...
Svak ima svoj put...i ma koliko ga pokušali usmjeriti da možda ne ponovi vaše greške, ne ostvari vaše strahove i strepnje...svak ima pravo na svoj izbor bio on svjestan toga ili ne i u njegovom životu postoje stvari koje se moraju desiti radi njega samoga...zašto...to zna Bog ili kako god ćete nazvati silu koja je iznad čovjeka, u štagod vjerovali. A isto tako morate naučiti prihvatiti vlastiti život i to da ste ga živjeli do sada tako kako jeste i da nitko ne treba ispravljati vaše greške ili odživjeti vaše neispunjene snove. 
  S druge strane, morate znati vaša prava u životu, šta vi hoćete i nećete, želite ili ne želite i ne dopustiti da s vama netko emotivno manipulira na bilo koji način pa ni krivnjom.
       Jedino što zaista možete je voditi i sredjivati vlastiti život i drugima dati najbolje što možete kad ste u toj ulozi... tražiti krivca za sve loše što vam se desi, prebacivati odgovornost na nekoga...možda i nije najbolji način življenja života. Nekada treba znati da NITKO NIJE KRIV. Ne zato što netko jeste ili nije nečem doprinjeo...već zato što život u krivnji ili traženju krivca čovjeka lišava slobode. Slobode izbora, odriješenja, radosti i napretka a to ne želimo zar ne? 
                                                                                           Ljubi vas vaša Brigita