Tko je kriv?

  "Tko je kriv kad se dijete razboli? Majka-nije ga dovoljno čuvala. Tko je kriv kada se roditelj razboli? Odraslo dijete koje ga nije slušalo."
Da, danas ćemo razmišljati o pretpostavljate-KRIVNJI (zadržat ćemo se na odredjenim primjerima unutar obitelji). Tom 'famoznom čudesnom' osjećaju. Osjećaju kojeg nitko ne želi toliko osjećati koliko ga češće ipak želi nametnuti drugome.
Sigurna sam da se i sada osjećate krivima za nešto a u isto vrijeme, nekoga okrivljujete za neke stvari, situacije ili postupke u vašem životu.
Koliko je zaista teško živjeti sa razmišljanjem da NITKO NIJE KRIV? I koliko to zaista doprinosi zdravijem životu?
Sjećam se jedne drage udate susjede, kad god im se dijete razboljelo, njezin muž je uvijek našao način da nju okrivi za to. I nije se ustručavao konstantno joj to ponavljati i to svakodnevno. 'Žena je bila kriva za sve. Bila je kriva što se dijete razboljelo dok je ona bila na poslu pa ju je uvjerio da je loša majka...dala je otkaz. Bila mu je kriva kad je dijete dobilo običnu prehladu...jer je napravila propuh. Bila je kriva kad je mali pao i udario se...nije pazila na njega, gdje je uopće bila za to vrijeme?! Bila je kriva kad je dobio zaušnjake...zašto ga nije zaštitila od kolegicinog djeteta koje ga je zarazilo? Bila je kriva jer je dobio dvojku u školi...zar je glupava?! '
Znam jednog odraslog muškarca koji svoju ženu krivi za sve poteškoće koje se dese na životnom putu. Ona mu je bila kriva kad im ponestane novaca, bila je kriva kad se nešto u kući od aparata pokvarilo jer nije dobro rukovala s njima, u globalu, bila je kriva za sve loše a on se opravdavao da on sve radi kako ona kaže...i automatski svu odgovornost svaljivao na nju a samim tim i krivnju. Malo ju je hvalio kad je bilo dobro ali ju je zato uvijek krivio za sve što nije izazivalo osjećaj ugode iako je bilo jasno da je to nezrelo ali tako funkcioniraju. Znam i ženu koja je samo obrnuto za sve loše krivila muža jer je on valjda trebao biti čarobnjak i u svakom trenu postupati točno onako kako je ona mislila da je ispravno a ispravno je uvijek bilo suprotno od onoga kako je on napravio kad bi povuka potez a ispalo bi ne baš dobro... Unaprijed nije govorila kako nešto treba, kao i suprug iz prethodne priče ali je zato bila tu da 'čangriza i prigovara' čim se nešto izjalovi, pogorša ili podje po zlu.
Znam jedne roditelje...dijete im je krivo za sve. Jeste da je to odrasli zdravi muškarac u svojim tridesetima ali on je kriv za svaku bolest koja njih zadesi...i to samo iz jednog razloga...jer ih je nasikirao. Ništa ih ne sluša. Sve radi po svom. Oženio je djevojku koju ne vole, ne javlja im se koliko oni to žele, oblači se po ženinom ukusu...sva taj stres dovede njih povremeno do nekih zdravstvenih problema i zna se da je on kriv.
Znam jedne druge. Ti su se ljudi zbog ćerkinog ljubavnog izabranika doslovno kažu porazboljevali. Čovjek bi pomislio da dotični mladić ima nadnaravne sposobnosti jer od kako je ona s njim a Bogu fala sretna je, ali od kako je s njim, ona njih uopće ne sluša...na svaki njihov problem roditelji jedva dočekaju reći...jesmo ti govorili, nisi nas slušala...ali najgore je ono što je on njima uradio samim prisustvom u životu njihove ćerke. Nisu ga previše vidjali, gotovo da ništa vremena i nisu skupa provodili, jeste da su oni učinili sve i čine da ih razdvoje ili barem posvade, ali oni su zaključili da je izvor svih njihovih problema i bolesti on. Jer ona ih zbog njega više ne sluša...ona živi životom kakav oni nisu za nju zamislili...nije problem niti u njihovim životima prije njega, niti u godinama, niti u njihovoj tvrdoglavosti i potrebi da je sve onako kako su oni zamislili...nije razlog ni to što oni ne vole njegovu nacionalnost ni to što se njezin otac godinama u ratu borio protiv njih...problem je u njemu. On je kriv za sve. Sve su njihove greške zaboravljenje, svi njihovi prijašnji problemi i neslaganja...vrijeme se računa od kada je on tu i od tada je sve tako kako je. Problem je u njemu i dolazi samo od braka njihove ćerke i njega.
Znam za čovjeka koji je skupa sa svojom suprugom doslovno sve uvjerio da je njihov odrasli sin uzrokaovao njegovu ne baš dobru dijagnozu. Čovjek jeste bio u godinama u kojima je možda malo na naplatu dolazio cjelokupni stres tijekom cijeloga njegovog života, jeste radio jako stresan posao, jesu bili u jako lošem braku ali onog trena kad se bolest otkrila oni su sina okrivili za nju jer ih je nasikirao vlastitim životnim izborom koji je bio drukčiji od onoga koji su za njega zamislili. Nisu se mogli pomiriti s tim da je on odlučio živjeti život drukčije od njemu već unaprijed odredjenog...i pred njima se gotovo nije smjelo spominjati šta su oni činili da taj izbor osujete i spriječe...nije se smjelo ni rječju njih prozvati zbog vremena koje su uložili da to spriječe i postupaka koji su štetili sinu i izboru mu...oni su zaključili da je upravo to bio uzrok bolesti i i danas žive s tim i čine sve da se on predomisli. A sin je nažalost svoj život prilično uništio pokušavajući se braniti i živjeti ono što je smatrao da treba. Nije uspio izbalansirati i razjasniti sam sebi granicu.
Znam i one koji su vlastitom bolešću dijete zaklinjali da postupi po njihovom...a neki od njih su, nesamostalni i prilično izgubljeni u tome tko su i koja su njihova životna prava pristajali na isto zbog potrebe da pokažu da vole ili da su dostojni ljubavi a neki ne bi li izbjegli osjećaj krivnje 'za sve to'. Znam i one koji ne nasjedaju na takvu manipulaciju i zdravo odjeljuju ljubav i pravo na vlastiti izbor i životni put od ucjene za istom.
  Mogli bi tako svi mi nabrajati stotine primjera iz tudjih života i iz vlastitih u kojima je netko kriv. I dok sve to sagledate sa strane izvučete jednu važnu poveznicu svima...da je uglavnom kriv netko drugi i da se kroz sve te priče provlači nečiji postupak drukčiji od očekivanja 'suprotne strane' i / ili 'nečija neposlušnost'. 
Bi li život bio lakši ili teži kada bi ljudi prestali krivnju svaljivati na druge i prihvatiti vlastitu odgovornost za svoj dio priče i / ili spoznati da se neke stvari jednostavno u životu dogadjaju? 
  Je li zaista majka ta koja može dijete zaštititi od svega lošega što se u životu dogadja i spriječiti sve njegove bolesti i padove? Je li otac to može?
Krije li se iza bolesti roditelja zaista 'neposluh odraslog djeteta' ili se pak radi o njihovoj frustraciji i nagomilanom bijesu jer nije ispalo kako su oni htjeli u djetetovom životu(ako podjemo od pretpostavke da se radi o zdravim životnim odlukama a ne o delikvetnom ponašanju djeteta i da je pritom dijete punoljetno i odraslo)? Da li je do iste doveo djetetov postupak ili emocije zbog neispunjenja roditeljskog očekivanja od istog ili nešto treće, od cjelokupnog života, nagomilanog stresa, štetnih faktora, ili jednostavno po nekima sudbine?
Je li krivnja nešto čime manipuliraju hrabriji ili slabiji?
Je li u redu emotivno ucjenjivati nekoga da bi se čovjek osjećao bolje, sigurnije, ispravnije ili da bi bilo kako želi i kako je zamislio ne prežući ni od čega i ne uzimajući obzir ništa osim vlastitog udovoljenja očekivanjima i zamislima, nekoj vrsti vlastite koristi? 
Može li se čovjek pomiriti sa svojim frustracijama ili nemoći i prihvatiti da je nešto mimo njegove kontrole? Može li čovjek prihvatiti da u tudjem životu makar i djetetovom nije sve pod njegovom kontrolom?
 Odakle i čemu ta potreba za traženjem krivca i prebacivanjem odgovornosti čak i za prirodne i neizbježne stvari?
  Krivnja je osjećaj koji se ne može i ne treba izbjeći onda kad je potrebna da nam alarmira da nešto nismo dobro napravili. Ali s njom treba znati pametno jer život u njezinom ropstvu nije zdrav. Krivnja je moralni alarm. I zato je dobro da se oglasi i upozori čovjeka da nešto nije uradio po dobru. To je neka druga tema i o toj krivnji ne pričamo. Pričamo o potrebi čovjeka da za sve što nije dobro ili nije ispalo po zamišljenom ili isplaniranom, okrivi nekoga. Isto tako pričamo i o onoj krivnji koju neki ljudi svjesno ili nesvjesno izazivaju kod druge osobe ne bi li na taj način zaobilaznim putem dobili šta hoće. Manipulacija krivnjom je jako opasna igra jer se njome može uništiti nečije samopouzdanje, vjera u sebe, može se poljuljati nečija ljestvica vrednovanja stvari ali i uništiti nečiji život. 
  Ne možete mijenjati ljude. Oni su takvi kakvi jesu. Jedino šta možete je djelovati na sebe, mijenjati sebe i vlastito razmišljanje i djelovanje. Ako ste žrtva ljudi koji su skloni uporabom krivnje sebi na korist, uvijek morate imati na umu objektivnost u svezi života i situacije o kojoj se radi. 
S druge strane, morate znati da niste Bog i samim tim niste svemogući. Ne možete sve kontrolirati, dapače i ne trebate. Život ima svoj tijek...svoje zaplete i rasplete...stotine stvari djeluju na odredjenu situaciju... 
  Majka ne može nažalost zaštititi dijete od svega kao ni otac. 
  Roditelj se mora znati moći pomiriti sa izborima svoje djece drukčijim od njegovog plana ili zamisli...
  Ljudi nad vama imaju onoliku moć koju im vi date. Bez obzira na ljubav prema nekome...ne možete niti smijete nečiji život uzimati pod svoj scenarij..svak ima pravo na vlastiti izbor...
Svak ima svoj put...i ma koliko ga pokušali usmjeriti da možda ne ponovi vaše greške, ne ostvari vaše strahove i strepnje...svak ima pravo na svoj izbor bio on svjestan toga ili ne i u njegovom životu postoje stvari koje se moraju desiti radi njega samoga...zašto...to zna Bog ili kako god ćete nazvati silu koja je iznad čovjeka, u štagod vjerovali. A isto tako morate naučiti prihvatiti vlastiti život i to da ste ga živjeli do sada tako kako jeste i da nitko ne treba ispravljati vaše greške ili odživjeti vaše neispunjene snove. 
  S druge strane, morate znati vaša prava u životu, šta vi hoćete i nećete, želite ili ne želite i ne dopustiti da s vama netko emotivno manipulira na bilo koji način pa ni krivnjom.
       Jedino što zaista možete je voditi i sredjivati vlastiti život i drugima dati najbolje što možete kad ste u toj ulozi... tražiti krivca za sve loše što vam se desi, prebacivati odgovornost na nekoga...možda i nije najbolji način življenja života. Nekada treba znati da NITKO NIJE KRIV. Ne zato što netko jeste ili nije nečem doprinjeo...već zato što život u krivnji ili traženju krivca čovjeka lišava slobode. Slobode izbora, odriješenja, radosti i napretka a to ne želimo zar ne? 
                                                                                           Ljubi vas vaša Brigita

Šta ćeš biti kad porasteš? GASTARBAJTER

  Naše društvo voli veličanja i spuštanja i to ona radikalna. Iskreno, malo mi bude žao kad vidim da se kod nas svi hvataju samo za ono od čega imaju koristi i to dokle imaju koristi od istog. Kasnije to ismiju, popljuju, ispljuju i odbace kao da nikada valjalo nije i krenu u uzdizanje novog heroja koji će isto tako imati svojih pet minuta slave dok ga društvo ne 'pojede'. 
I tako je pari se oduvijek. Danas svetac sutra ruglo. Danas čestit sutra loš. Danas ugledan sutra nepoželjan.
I ne samo to...u našem društvu je porijeklo čukun baba i čukun dida najbitnije. I za izoliranje i za prisvajanje. Ali s jednom razlikom...ako je njihov potomak sad uspješan...e tad je naš i ničiji više! Dok je uspješan. 
Naći će mu se gen pripadnosti i povezanosti s nama pa makar genetičari radili dan i noć...pardon, povijesničari...tko god...ali naći će se, tako nam svega!
Jer njegov čukun čukun dida je odavde otiša prije dvjesto godina.
E sad...nikada ali nikada se nitko nije zapitao...a zašto je otišao...trbuhom za kruhom...patio on za domovinom...patila domovina za njim...pardon, nije...ali saživio se sa boli i umra u tudjini jer svoju zemlju nije moga vidjeti i komad nje poljubiti ni pred smrt...
...nije u šoldima sve...eeeee...je l ga itko posjetio kad je bio gladan dok je bio naš i živio tu...dao mu jesti? Je li mu itko ponudio posao dostojan čovjeka i zaradu dostojnu dobroga života? (uopće me ne zanimaju politički razlozi) Je li ga itko u toj novoj domovini posjetio, poslao pismo, pokazao zabrinutost za njega? Ma naravno da ne. To se ni ne očekuje.
Ali se od roba očekuje da robuje a od gospodara da vlada. Ako nećeš, znaš di ti je mjesto. Ma ne u zatvoru hahahaha već dijaspori.
Tad je to cmizdrenje za svojom zemljom imalo smisla...ali danas, kad se možeš za sat dva gotovo 'teleportirati' do te iste, sad je to čak i smiješno a odbijanje odlaska u nešto bolje glupo.
Zaista glupo!
Da, mnogi će reći, ali ostat će na svome makar umra...ma mislim, ja to razumijem, svakome je njegovo najbolje i najdraže ali nekako, mijenjaju se obrasci življenja, razmišljanja i poimanja toga šta je zaista tvoje ako si danas više nego ikad svjestan prolaznosti života i toga da ništa materijalno nećeš ponijeti sa sobom kad budeš umirao ali isto tako znas da je isto neophodno za puno toga u zivotu.
Vrijedi li i danas, kad si za par sati negdi i natrag dobrim prijevoznim sredstvom koje si tamo negdje odande možeš priuštiti, ostati u neimaštini, patiti se i razboljeti za taj isti komad zemlje ili otići tamo negdje gdje ćeš imati za lijepo jesti, piti, obući se, krov nad glavom, auto i sto drugih čudesa koja će ti život učiniti ljepšim? Vrijedi li to danas mladom čovjeku?
Nekad su se i na našem tlu ljudi učili domoljublju. Imalo je to valjda smisla. Ali danas se i ti koji su bili domoljubi ispljunu od društva (na sve strane, sa svih strana) i šta u konačnici imaju osim ptsp-a? Ok, imaju ponos. Imaju orden. Imaju u sebi spoznaju da su radili nešto što su smatrali da je ispravno. Ali danas...danas sve to izgleda malo žalosno i nepotrebno. Uz dužno poštovanje.
Donedavno su se borili da im snajka ne daj Bože ne bude Srpkinja(ili Hrvatica) a danas im se unuci žene sa nekom ženom za čiju vjeru i kulturu nisu znali dok nisu proguglali. I to je cool.
Hoću reći...sve to ima svoje..svako vrijeme nosi svoje...i vremena se mijenjaju. I ljudi drukčije doživljavaju neke stvari. Poretke. Prioritete.
Običnom čovjeku je najvažnije zadržati svoje porijeklo, ponositi se njime svakako ali većina ljudi uz to ipak želi živjeti životom dostojna čovjeka i zato se lakše ili teže opredjeljuje na odlazak. Odlazak u neko bolje sutra. U novi, bolji život. Ali bez Gige i Bobe (kužite zar ne).
Jedino što možda u cijeloj toj priči štekaje je baš odnos tvoje zemlje prema tebi, vama koji se razmišljate i odlazite. Nije ih briga. Nikog ponaosob, ne aludirajući sad na stranke i pojedince...to su neke druge teme, već društvo takvo kakvo je. Stvari jednostavno stoje tako kako stoje bez obzira tko u kome vidio krivca. Konačnica je ista. Razmišljanjem šta i zašto samo gubiš vrime.
Ne tako davno to isto društvo je bilo u stanju umirati tobož za svoje'čisto' a sada to isto svoje raseljavaju i bez starih strahova od različitog daju njihova mjesta drugima. 
I to je ok. 
Tako i treba biti, ovaj drugi dio. 
Ali bez suosjećanja raseljavati ljude koji vole biti tu gdje jesu ali tu ne mogu preživjet...to govori da stvari nisu baš kakve bi trebale biti. Nije to dobro. 
Jedno je otići slobodnom voljom bez gorčine. Drugo je otići slobodnom voljom sa gorčinom i tugom. 
I nikoga nije briga sad kad bi trebalo biti ali zato te se svi sjete iskopavati iz groba za dvjesto godina da dokažu da je tvoj uspjesni predak ustvari naše gore list i da se mi s tobom ponosimo... hvala ti što nam reklamiraš besplatno turizam pred milijunskim auditorijem. 
I mrtav bi ih opsovao ali čemu... 
  Ljudima ne treba braniti odlazak, niti drugima dolazak, to bi bilo suludo. Ali da ljudima koji žive tu ta ista zemlja ne omogućava već onemogućava dobar život...e to je problem. 
Nije važno kojeg si ranga obrazovanja...ali recimo za primjer...završiš jedan šestogodišnji teži fakultet dodaš na to sve što poslije njega dolazi, neplaćeni staž znači još jedno vrijeme nemogućnosti za samostalni život, pa razni poslovi ovakvi i onakvi da bi uhvatio specijalizaciju od još par godina i bio vezan za ustanovu koja ti ju je dala a onda se mučiš odradjujući je sa plaćom koja nije dovoljna da kao zreo čovjek a još mlad odeš naprimjer na Bahame o svom trošku (pardon, o čemu mi to, nije dovoooljnaaa da platiš mjesečnu ratu kredita, režije i pokoju krpicu).
A onda ti dodje neka teta koja je eto završila dva razreda osnovne (bez namjere uvrede ikoga) i kaže kako radi u tamo nekoj zemlji kao njegovateljica i eto, došla je baš tu na svoju obalu na odmor od mjesec dana i jede i pije po najskupljim restoranima i opustoši sve dućane mimo rasprodaja prije povratka...a plaća joj je najmanje tri puta veća od tvoje i ti se sad pitaš ko je tu lud? Ti koji tečno govoriš pet jezika (ma i samo svoj sasvim je dovoljno!), ili ona koja je u dvije godine života vani zaboravila svoj loš maternji i već prošprehala misli sa novim?  
I onda se bunite, ka nešto i štrajkate...ma ne da te tete ne bi imale tu plaću niti da biste vi bili cijenjeniji samo zato što ste učili. Neeee. Već zato što ti ne može biti jasno...zašto? Zašto se mi ovdje koji smo tu gdje jesmo moramo patiti a samo par stotina kilometara dalje živi jedna sasvim drugacija, bolja slika društva? 
I onda na sve to čuješ kako se naši mediji hvale precima naših čukun baba i čukun dida a nove buduće babe i dide na još svom tlu tretiraju kao smeće. Pardon, kao one koji moraju trpiti takvo loše stanje ako žele biti u svojoj domovini, pričati svojim jezikom i stvoriti obitelj tu. To je danas cijena modernog domoljublja.
Ma ne, nije ovo grubo. To je istina.
Vremena su se promijenila i možda će naša država sutra biti obećana zemlja za nekog ko živi lošije i zaradjuje manje od nas...jer moramo i mi pokazati da to možemo, zar ne? ...ali činjenica je da tamo negdje postoji bolji život i za nas. 
Ne zato što je more plavlje...možda ga i nema...ne zato što sunce više grije...možda tamo, baš tamo pušu hladniji vjetrovi...ali tamo...tamo negdje...čovjeka cijene više...cijene njegov život za početak. A onda u tom paketu dodje i cijenjenje svega onoga što taj život čini. 
  I zato, svaka čast svakom zidaru i svakoj kuharici i čistačici koji su otišli u bolje sutra za sebe i svoju djecu. Fakultetlije moje...učite nešto od njih. To u našim knjigama ne piše. I ne bojte se što ne znate jezik...naučit ćete...i oni su...ne bojte se što je tamo toliko velika navala ljudi i 'konkurencija' za radno mjesto...i njima je bila...i ne bojte se da će vam srce pući od tuge...sjetite se tete sa sredine priče...vremena su drukčija...ako ne može tu, može tamo, ako ne može tamo može negdje dalje...ali imamo izbor... Ovima koji nisu fakultetlije ne moram ništa govoriti, oni su to već prije nas shvatili.
...možda biti gastarbajter više i nije tako loša ideja. 
..ljubin vas sve!