"Tko je kriv kad se dijete razboli? Majka-nije ga dovoljno čuvala. Tko je kriv kada se roditelj razboli? Odraslo dijete koje ga nije slušalo."
Da, danas ćemo razmišljati o pretpostavljate-KRIVNJI (zadržat ćemo se na odredjenim primjerima unutar obitelji). Tom 'famoznom čudesnom' osjećaju. Osjećaju kojeg nitko ne želi toliko osjećati koliko ga češće ipak želi nametnuti drugome.
Sigurna sam da se i sada osjećate krivima za nešto a u isto vrijeme, nekoga okrivljujete za neke stvari, situacije ili postupke u vašem životu.
Koliko je zaista teško živjeti sa razmišljanjem da NITKO NIJE KRIV? I koliko to zaista doprinosi zdravijem životu?
Sjećam se jedne drage udate susjede, kad god im se dijete razboljelo, njezin muž je uvijek našao način da nju okrivi za to. I nije se ustručavao konstantno joj to ponavljati i to svakodnevno. 'Žena je bila kriva za sve. Bila je kriva što se dijete razboljelo dok je ona bila na poslu pa ju je uvjerio da je loša majka...dala je otkaz. Bila mu je kriva kad je dijete dobilo običnu prehladu...jer je napravila propuh. Bila je kriva kad je mali pao i udario se...nije pazila na njega, gdje je uopće bila za to vrijeme?! Bila je kriva kad je dobio zaušnjake...zašto ga nije zaštitila od kolegicinog djeteta koje ga je zarazilo? Bila je kriva jer je dobio dvojku u školi...zar je glupava?! '
Znam jednog odraslog muškarca koji svoju ženu krivi za sve poteškoće koje se dese na životnom putu. Ona mu je bila kriva kad im ponestane novaca, bila je kriva kad se nešto u kući od aparata pokvarilo jer nije dobro rukovala s njima, u globalu, bila je kriva za sve loše a on se opravdavao da on sve radi kako ona kaže...i automatski svu odgovornost svaljivao na nju a samim tim i krivnju. Malo ju je hvalio kad je bilo dobro ali ju je zato uvijek krivio za sve što nije izazivalo osjećaj ugode iako je bilo jasno da je to nezrelo ali tako funkcioniraju. Znam i ženu koja je samo obrnuto za sve loše krivila muža jer je on valjda trebao biti čarobnjak i u svakom trenu postupati točno onako kako je ona mislila da je ispravno a ispravno je uvijek bilo suprotno od onoga kako je on napravio kad bi povuka potez a ispalo bi ne baš dobro... Unaprijed nije govorila kako nešto treba, kao i suprug iz prethodne priče ali je zato bila tu da 'čangriza i prigovara' čim se nešto izjalovi, pogorša ili podje po zlu.
Znam jedne roditelje...dijete im je krivo za sve. Jeste da je to odrasli zdravi muškarac u svojim tridesetima ali on je kriv za svaku bolest koja njih zadesi...i to samo iz jednog razloga...jer ih je nasikirao. Ništa ih ne sluša. Sve radi po svom. Oženio je djevojku koju ne vole, ne javlja im se koliko oni to žele, oblači se po ženinom ukusu...sva taj stres dovede njih povremeno do nekih zdravstvenih problema i zna se da je on kriv.
Znam jedne druge. Ti su se ljudi zbog ćerkinog ljubavnog izabranika doslovno kažu porazboljevali. Čovjek bi pomislio da dotični mladić ima nadnaravne sposobnosti jer od kako je ona s njim a Bogu fala sretna je, ali od kako je s njim, ona njih uopće ne sluša...na svaki njihov problem roditelji jedva dočekaju reći...jesmo ti govorili, nisi nas slušala...ali najgore je ono što je on njima uradio samim prisustvom u životu njihove ćerke. Nisu ga previše vidjali, gotovo da ništa vremena i nisu skupa provodili, jeste da su oni učinili sve i čine da ih razdvoje ili barem posvade, ali oni su zaključili da je izvor svih njihovih problema i bolesti on. Jer ona ih zbog njega više ne sluša...ona živi životom kakav oni nisu za nju zamislili...nije problem niti u njihovim životima prije njega, niti u godinama, niti u njihovoj tvrdoglavosti i potrebi da je sve onako kako su oni zamislili...nije razlog ni to što oni ne vole njegovu nacionalnost ni to što se njezin otac godinama u ratu borio protiv njih...problem je u njemu. On je kriv za sve. Sve su njihove greške zaboravljenje, svi njihovi prijašnji problemi i neslaganja...vrijeme se računa od kada je on tu i od tada je sve tako kako je. Problem je u njemu i dolazi samo od braka njihove ćerke i njega.
Znam za čovjeka koji je skupa sa svojom suprugom doslovno sve uvjerio da je njihov odrasli sin uzrokaovao njegovu ne baš dobru dijagnozu. Čovjek jeste bio u godinama u kojima je možda malo na naplatu dolazio cjelokupni stres tijekom cijeloga njegovog života, jeste radio jako stresan posao, jesu bili u jako lošem braku ali onog trena kad se bolest otkrila oni su sina okrivili za nju jer ih je nasikirao vlastitim životnim izborom koji je bio drukčiji od onoga koji su za njega zamislili. Nisu se mogli pomiriti s tim da je on odlučio živjeti život drukčije od njemu već unaprijed odredjenog...i pred njima se gotovo nije smjelo spominjati šta su oni činili da taj izbor osujete i spriječe...nije se smjelo ni rječju njih prozvati zbog vremena koje su uložili da to spriječe i postupaka koji su štetili sinu i izboru mu...oni su zaključili da je upravo to bio uzrok bolesti i i danas žive s tim i čine sve da se on predomisli. A sin je nažalost svoj život prilično uništio pokušavajući se braniti i živjeti ono što je smatrao da treba. Nije uspio izbalansirati i razjasniti sam sebi granicu.
Znam i one koji su vlastitom bolešću dijete zaklinjali da postupi po njihovom...a neki od njih su, nesamostalni i prilično izgubljeni u tome tko su i koja su njihova životna prava pristajali na isto zbog potrebe da pokažu da vole ili da su dostojni ljubavi a neki ne bi li izbjegli osjećaj krivnje 'za sve to'. Znam i one koji ne nasjedaju na takvu manipulaciju i zdravo odjeljuju ljubav i pravo na vlastiti izbor i životni put od ucjene za istom.
Mogli bi tako svi mi nabrajati stotine primjera iz tudjih života i iz vlastitih u kojima je netko kriv. I dok sve to sagledate sa strane izvučete jednu važnu poveznicu svima...da je uglavnom kriv netko drugi i da se kroz sve te priče provlači nečiji postupak drukčiji od očekivanja 'suprotne strane' i / ili 'nečija neposlušnost'.
Bi li život bio lakši ili teži kada bi ljudi prestali krivnju svaljivati na druge i prihvatiti vlastitu odgovornost za svoj dio priče i / ili spoznati da se neke stvari jednostavno u životu dogadjaju?
Je li zaista majka ta koja može dijete zaštititi od svega lošega što se u životu dogadja i spriječiti sve njegove bolesti i padove? Je li otac to može?
Krije li se iza bolesti roditelja zaista 'neposluh odraslog djeteta' ili se pak radi o njihovoj frustraciji i nagomilanom bijesu jer nije ispalo kako su oni htjeli u djetetovom životu(ako podjemo od pretpostavke da se radi o zdravim životnim odlukama a ne o delikvetnom ponašanju djeteta i da je pritom dijete punoljetno i odraslo)? Da li je do iste doveo djetetov postupak ili emocije zbog neispunjenja roditeljskog očekivanja od istog ili nešto treće, od cjelokupnog života, nagomilanog stresa, štetnih faktora, ili jednostavno po nekima sudbine?
Je li krivnja nešto čime manipuliraju hrabriji ili slabiji?
Je li u redu emotivno ucjenjivati nekoga da bi se čovjek osjećao bolje, sigurnije, ispravnije ili da bi bilo kako želi i kako je zamislio ne prežući ni od čega i ne uzimajući obzir ništa osim vlastitog udovoljenja očekivanjima i zamislima, nekoj vrsti vlastite koristi?
Može li se čovjek pomiriti sa svojim frustracijama ili nemoći i prihvatiti da je nešto mimo njegove kontrole? Može li čovjek prihvatiti da u tudjem životu makar i djetetovom nije sve pod njegovom kontrolom?
Odakle i čemu ta potreba za traženjem krivca i prebacivanjem odgovornosti čak i za prirodne i neizbježne stvari?
Krivnja je osjećaj koji se ne može i ne treba izbjeći onda kad je potrebna da nam alarmira da nešto nismo dobro napravili. Ali s njom treba znati pametno jer život u njezinom ropstvu nije zdrav. Krivnja je moralni alarm. I zato je dobro da se oglasi i upozori čovjeka da nešto nije uradio po dobru. To je neka druga tema i o toj krivnji ne pričamo. Pričamo o potrebi čovjeka da za sve što nije dobro ili nije ispalo po zamišljenom ili isplaniranom, okrivi nekoga. Isto tako pričamo i o onoj krivnji koju neki ljudi svjesno ili nesvjesno izazivaju kod druge osobe ne bi li na taj način zaobilaznim putem dobili šta hoće. Manipulacija krivnjom je jako opasna igra jer se njome može uništiti nečije samopouzdanje, vjera u sebe, može se poljuljati nečija ljestvica vrednovanja stvari ali i uništiti nečiji život.
Ne možete mijenjati ljude. Oni su takvi kakvi jesu. Jedino šta možete je djelovati na sebe, mijenjati sebe i vlastito razmišljanje i djelovanje. Ako ste žrtva ljudi koji su skloni uporabom krivnje sebi na korist, uvijek morate imati na umu objektivnost u svezi života i situacije o kojoj se radi.
S druge strane, morate znati da niste Bog i samim tim niste svemogući. Ne možete sve kontrolirati, dapače i ne trebate. Život ima svoj tijek...svoje zaplete i rasplete...stotine stvari djeluju na odredjenu situaciju...
Majka ne može nažalost zaštititi dijete od svega kao ni otac.
Roditelj se mora znati moći pomiriti sa izborima svoje djece drukčijim od njegovog plana ili zamisli...
Ljudi nad vama imaju onoliku moć koju im vi date. Bez obzira na ljubav prema nekome...ne možete niti smijete nečiji život uzimati pod svoj scenarij..svak ima pravo na vlastiti izbor...
Svak ima svoj put...i ma koliko ga pokušali usmjeriti da možda ne ponovi vaše greške, ne ostvari vaše strahove i strepnje...svak ima pravo na svoj izbor bio on svjestan toga ili ne i u njegovom životu postoje stvari koje se moraju desiti radi njega samoga...zašto...to zna Bog ili kako god ćete nazvati silu koja je iznad čovjeka, u štagod vjerovali. A isto tako morate naučiti prihvatiti vlastiti život i to da ste ga živjeli do sada tako kako jeste i da nitko ne treba ispravljati vaše greške ili odživjeti vaše neispunjene snove.
S druge strane, morate znati vaša prava u životu, šta vi hoćete i nećete, želite ili ne želite i ne dopustiti da s vama netko emotivno manipulira na bilo koji način pa ni krivnjom.
Jedino što zaista možete je voditi i sredjivati vlastiti život i drugima dati najbolje što možete kad ste u toj ulozi... tražiti krivca za sve loše što vam se desi, prebacivati odgovornost na nekoga...možda i nije najbolji način življenja života. Nekada treba znati da NITKO NIJE KRIV. Ne zato što netko jeste ili nije nečem doprinjeo...već zato što život u krivnji ili traženju krivca čovjeka lišava slobode. Slobode izbora, odriješenja, radosti i napretka a to ne želimo zar ne?
Ljubi vas vaša Brigita
Nema komentara:
Objavi komentar