(Iz moje skore knjige o ljubavnim partnerskim odnosima, 2014./2015. Vaša Brigita)
Kad pišem o muško ženskim odnosima i nekim većim problemima unutar njih, skoro uvijek pišem nekako o generaciji ljudi koji nam mogu biti roditelji i starijima od njih. Mislim da na tim 'greškama, predrasudama i problemima' njihovih generacija, naše generacije mogu puno toga naučiti jer nekako
baš te naše generacije, koje su sad u zamahu toga da 'vladaju scenom društva' još uvijek nose sa sobom, u svom životu, upravo postupke svojih roditelja ili ljudi sa kojima su odrastali i učili od njih, te iste mijenjaju ili svjesno ili nesvjesno nastavljaju, kao što ćemo i mi sutra naše, jer tako to ide.
Ma koliko čovjek bio pametan i inteligentan, jedna istina i njime vlada, a to je da pored svog instinkta, prvo oponaša i primjenjuje naučeno.
Ako uzmemo u obzir da kao djeca, prvo živimo sa roditeljima ili pak odraslima koji ih zamjenjuju, sasvim je logično da ćemo upravo na tim ljudima i njihovim vrijednostima te postupcima, i mi upoznati svijet odraslih dok smo mali, te upravo kako smo ga vidjeli našim očima i osjetili našim srcem, tako ga zamišljati, i izgraditi sliku o njemu. Onu prvu. A ta slika će upravo dijete odaslati u njegov život i odraslost.
Ono što je dijete gledalo u kući u kojoj je odrastalo to za njega postaje skala po kojoj sve kasnije, svoje, mjeri i uspoređuje.
Prvo baždarenje čovjekovih vrijednosti, morala, stavova događa se upravo u domu u kojem odrasta dok je još mali i nesamostalan.
Sa tim naučenim stvarima, i baždar ljestvicom dijete odrasta, gradi svoje odnose, i s njima ide svojim putem.
To što je dijete vidjelo, čulo i doživjelo nije samo djelovalo na njega trenutno. Dapače! To isto je utjecalo na njegov budući život.
Dijete vidi.
Dijete čuje.
Dijete osjeti.
Dijete doživljava i dijete sa odraslima s kojima boravi proživljava sve što se događa.
Ma koliko se misli da dijete ništa od toga ne shvaća istina je upravo suprotna. I onda se postavlja vječno pitanje, kako se postaviti prema djetetu kad se događaju velike promjene unutar obitelji, velike tragedije, nesreće ili pak sukobi? Danas je stav jasan.
Na svu sreću, malo se poradilo na brušenju dječjih prava. Međutim, nekada nije bilo tako i nažalost ima toga još i u današnje vrijeme. Neki roditelji te odrasli s kojima dijete dolazi u kontakt ne gledaju na stvari tako. Neki dijecu ne doživljavaju dok ona ne odrastu. Postoje sredine u kojim dijete odrasta samo sa sobom i sa okolinom, 'bez roditeljskog nadzora' iako roditelje ima jer roditelj ne zadire u sve potrebne dfere djetetovog odrastanja. U tim situacijama, dakako da će roditelj brinuti o tome da dijete nauči pričati, hodati, oblačit će ga, hraniti...sve te primarne fiziološke potrebe će roditelj imati u vidu i itekako se u najboljem primjeru roditeljstva, s te strane, pobrinuti da dijete sve ima.
Međutim, psihološki i duhovni dio djeteta će zanemariti. Ne zato što je loš roditelj. Nee, sad ne pričamo o tome, već zato što ni sam nije to imao od koga to naučiti i nije toliko prosvjetljen i produhovljen.
Nekada se mislilo da je roditelj 'dužan' svome dijetetu dok ne postane punoljetno osigurati hranu, dom, odjeću i knjige za školu. A za sve ostalo dijete bi se samo snalazilo u koracima. Nije se na dijete gledalo kao na 'odraslog čovjeka' i da i ono ima dušu, osjećaje i intelektualno duhovni dio dublji i veći od onoga što škola može i treba zadovoljiti, te onog što dobija doma od hrane do knjiga i općeg odgoja.
Škola se brinula o tome da dijete nauči 'šta treba'. Glavica bi mu se popunila informacijama za koje su 'veliki i odrasli' smatrali da su djetetu potrebne, doma je jelo i pilo i kad bi odraslo, 'dijete bi otišlo u svoj život'. Takva
kultura odrastanja je uvijek negdje, u nekom civilizacijski razvojnom trenutku vremena postojala, međutim kako su narodi u različitim krajevima različito globalno i socijalno sazrijevali i kako im se različito mijenjala i podizala svijest i samosvijest, tako se i ta kultura odgoja i svijesti o potrebama djeteta mijenjala u različito vrijeme uzimajući cijeli svijet u obzir.
'Tada kada je svijet bio jako velik' i ne ovoliko dostupan, svak je na neki način živio u svom 'toru' u kojem je vladala većina sa pokojim sporadičnim 'slučajem' koji je odstupao. I to je funkcioniralo dok je funkcioniralo. Međutim, danas kad se svijet zbog mogućnosti obilaska cijelog jako brzo, smanjio, i kada se ljudi s jednog kraja svijeta susreću sa ljudima s drugog kraja svijeta takoreći u jednom danu, i kad je to mnogima svakodnevnica, te razlike odgoja se jako primjete. S jedne strane imate čovjeka koji je, neki će reći staromodan i neupućen u nešto i drugoga koji je osviješten i upućen u sve i svašta. Sukobi su tu neizbježni. Osjećaji inferiornosti i superiornosti, međutim, više od svega,
izražena je potreba čovjeka da napreduje jer je shvatio i vidio da će tako imati bolji i ljepši život, pa umjesto ulaganja u sukob, ljudi ulažu u svoje znanje i upućenost u različite i za njih korisne informacije. Samo za primjer, nekada su se nazovimo je istočnom medicinom bavili ljudi samo na Istoku. Oni koji su se time bavili na Zapadu bili su nazivani 'šarlatanima ili čudacima'. Nećemo sad ulaziti u to koliko je takvih među njima bilo, jer za ovu temu to nije važno, već je bit u tome da su danas informacije i iz jedne i iz druge medicine, dostupne objema stranama (ako strane postoje), i sam (svaki) čovjek može izabrati koju će koristiti i da li je njemu, po određenom problemu, korisna ili ne.
Naravno da to još nije idealno i u nekim je zemljama tako a u drugim još vlada krajnje pozitivno ili krajnje negativno mišljenje i stav o istom. Međutim, neosporno je da mlađe generacije, pogotovo za vrijeme školovanja, dolaze u kontakt i sa jednima i sa drugima i da grade jedan potpuno novi sloj stavova i atmosferu koja će vladati. Oni mijenjaju naboj. Tako je i sa kulturom odgoja.
Jedni još uvijek na dijete gledaju kao na biće koje jede, spava i uči a drugi kao na čovjeka u razvoju kojem treba posvetiti puno veću i širu pažnju od jesti, piti i uraditi domaći zadatak za školu. I neminovno je da nove genaracije roditelja od zatucanih roditelja (moram upotrijebiti ovaj narodni izraz jer se na to tako gleda a pišem o društvu kakvo je ili je bilo) usvajaju nova znanja i mijenjaju pravila i primjenjuju ta nova.
Nova saznanja nisu samo dostupna uživo već i putem fejsbuka, googla i raznih drugih internetskih stranica i poslužitelja koji su oplemenili društvo novim informacijama koje su ranije čovjeku bile nedostupne. Zamislite doba, a to je u ovim našim krajevima bilo prije nepuna dva desetljeća, kad ste kao dijete ili odrasla osoba samo zamišljali kako izgleda Južni pol a danas ne samo da tamo možete otići a ne potrošiti cijeli život na tu ekspediciju niti ugroziti život, već iz svog kućnog naslonjača možete guglati Južni pol i dobit ćete prekrasne slike istog i mnoge informacije o njemu.
Pomoću google maps-a možete vidjeti kako izgleda neka ulica u nekom dalekom gradu neke daleke države.
A najvažnije što ta dostupnost donosi jer upravo to mijenja -današnje vrijednosti i svijest čovječanstva, je protok i miješanje tj dostupnost raznih učenja i znanja. Toliko je toga da ne možete sve ni da hoćete saznati, naučiti i primjeniti. Ali
možete dovoljno da napredujete kao čovjek i uzdignete svoj nivo kulture i znanja. Možete si unaprijediti život. Stariji uzmu od modernog ono što je za njih dobro i što im koristi, mlađi 'ne znaju' za drukčije jer upravo oni nose tu svijest a srednja genaracija što volim reći, koja nosi cijelo društvo, je ta koja je nekako uvijek između starog i novog. Srednja još ima usađene stare stavove svojih roditelja a živi u novim tek dolazećim generacijama, tako da je toj srednjoj na neki način najteže ili pak, najkompliciranije.
Zato kad pišem i o tim muško ženskim odnosima(muško muškim i žensko ženskim) uglavnom pišem o nekim zastarjelim stavovima i oblicima ponašanja nekih starijih generacija od moje (generaciji možda ne samo ljudi naših roditelja već djeda i baka) jer mi smo od njih dosta učili, na njihovim primjerima ponašanja izgradili stavove, i vrijednosti ili pak baš nasuprot njihovih, da je taj raskol u srednjoj mladoj generaciji još vidljiv između starog i novog, pa dok stvaramo naše, učimo na greškama prijašnjih. I o tim, nazovimo ih greškama, pišem.
Naše generacije danas znaju da je dijete biće koje upija, uči.
Mi smo danas, dovoljno iz vlastitog iskustva, svjesni da znamo koliko je traga ponašanje odraslih kad smo bili mali doprinjelo našim iskustvima i životu nas kao odraslih, da znamo i na sreću, možemo mijenjati nabolje i unaprijediti kulturu odgoj novih naraštaja.
I da se vratim na početak priče, ma koliko dijete izraslo u pametnog i informiranog čovjeka, ono sa sobom nosi u sebe upisane događaje iz djetinjstva te sve to što je vidjelo, čulo, osjetilo, doživjelo, sve to kad tad, izađe na vidjelo. Nekad u njemu očekivanim a nekad u njemu neočekivanim i novim situacijama. Prvo barata sa naučenim, usvojenim.
U ljubavno partnerskim vezama i odnosima, čovjek pokazuje šta je naučio u djetinjstvu na primjeru svojih roditelja ili onih s kojima je odrastao!
I upravo u tim vezama možete vidjeti po njegovom ponašanju, od govora do djela, kakvi su problemi postojali u braku njegovih roditelja te kakve su probleme imali i ti roditelji kao ljudi. Iz toga možete saznati puno i o njihovom odgoju i sredini u kojoj su živjeli, vremenu i nivou njihove obrazovanosti i prosvjetljenosti.
Iz odnosa tog čovjeka prema vlastitoj djeci, vidjet ćete kakav su odnos imali njegovi roditelji prema njemu.
Međutim, AKO ČOVJEK NE UVIDI PROBLEME ILI DVOJBE KOJE NOSI SA SOBOM I U SEBI IZ DJETINJSTVA, ON IH NEĆE MOĆI NI RIJEŠITI A AKO IH NE RIJEŠI PRIJE STUPANJA U VEZU ILI RODITELJSTVO, ON ĆE TE PROBLEME SAMO PRENIJETI NA SVOJ ODRASLI ŽIVOT O STVORITI SI NOVE. A to nije napredak. Zato je samosvijest i samoodgoj od velike važnosti a upravo je val informacija o tome doprinjeo da se ljudi preispituju, upoznaju i uzdižu iznad usvojenog i naučenog.
S druge strane, mnogi upravo zbog toga zaziru od novog, jer se boje promjene i onoga što se od njih očekuje. Zato kažem da je srednjoj generaciji koja nosi društvo najteže jer se od nje upravo to najviše očekuje. Srednja se generacija mora mijenjati radi opstanka u društvu. Od starijih od 80 se to ne očekuje a od mlađih od 20 se podrazumijeva da to novo razumiju, tako da
srednja genaracija mora brzo i u koracima, odbacivati staro i ono štetno, i usvajati novo i korisno. Nekima to lakše polazi za rukom, što bi se reklo, nekima teže a neki odbijaju prihvaćanje novog i postaju predmetom ismijavanja. Pričamo o prihvaćanju dobrih, korisnih stvari i informacija, promjena.
LJUBAVNE VEZE, POGOTOVO U KOMPLETU SA ZAJEDNIČKIM ŽIVOTOM PARTNERA, IZ ČOVJEKA IZVLAČE NJEGOVU NAJDUBLJU NUTRINU JER UPRAVO ONE SAME EMOTIVNO U NJU NAJDUBLJE I ZADIRU.
Iz čovjeka tad izlazi sve, i ono 'što valja i ono što ne valja'.
LJUBAVNE VEZE NE SAMO DA POTIČU, to je još i mogućnost kontrole, VEĆ I TJERAJU ČOVJEKA NA PREISPITIVANJE I REMONT.
Nekada sam čovjek ne smatra da je neki stav ili naučeno ponašanje iz braka njegovih roditelja pogrešno i štetno (nekada čak ni ne uviđa da njegovo ponašanje ima veze sa njima) ali ga društvo i partner na neki način osude zbog toga, pogotovo kad je loše i nehumano, pa se čovjek osjeća napadnutim, i tad postupa na dva načina, ili 'progleda' i shvati i radi na rješavanju svog problema ili ne i to onda nažalost dovodi do raznih novih problema u njegovom životu sa bližnjima i ljudima koji ga okružuju.
Neki pak ljudi odbijaju misliti da je dobro mijenjati ono što su ih roditelji naučili, makar bilo i loše ali oni u tom lošem ne vide ništa loše. Tako nažalost, ima onih koji su kroz djetinjstvo gledali zlostavljanje jednog roditelja i umjesto da sa sobom raščiste tu situaciju i ponašanje i ne ponove isto, oni svjesno ili nesvjesno postaju zlostavljači ili žrtve i grade loše odnose.
Postoje ljudi koji se svjesno odbijaju mijenjati, pa agresijom pokušavaju nametnuti svoje loše ponašanje svojoj obitelji i društvu.
Postoje oni koji nisu ni svjesni da je to ponašanje loše pa se smatraju napadnutima i krive partnera što ih 'vrijeđa' ili što ne prihvaća njega takvog kakav je, jer sebe ne znaju odijeliti od naučenog ponašanja.
Postoje oni koji se i kao odrasli osjećaju još kao mala djeca i svaka promjena od naučenog, roditeljskog bi u njima izazvala grižnju savjesti i osjećaj krivnje kao da rade nešto protiv svoji roditelja pa njihov nauk prenose.
Postoje oni koji kad tad uvide oponašanje ili ponašanje suprotno oponašanju a štetno je, pa se korigiraju. Naravno da taj proces nije jednokratan a ponajmanje bezbolan. Kao što rekoh, ON DOPIRE DO SRŽI ČOVJEKOVE NUTRINE, DO MJESTA GDJE DOPIRE LJUBAV, PRVO RODITELJSKA A ONDA ONA ČOVJEKOVA PREMA PARTNERU, pa to izaziva ne samo otpor, već konstantna preispitivanja da li radi ispravo. dobro ili loše. koga 'treba'poslušati, tko je kriv a tko u pravu.
Učenje i promjene traju cijeli život i zato je u djetinjstvu mnogo korisnije, iako sam bila odlikašica u školi i voljela učiti to moram reći, naučiti brinuti o sebi, voditi računa o sebi i voljeti se nego štošta drugoga. Mislim da iako su neke opće informacije o svemu i svačemu jako recimo korisne jer dijete, nadamo se, potiču na razmišljanje o istom i razabiranju vlastitih afiniteta, ambicija i puteva na kojima će graditi svoj uspješan život, ipak važnije informacije o tome kako spoznati sebe, upoznati svoje emocije, nositi se s njima, rješavati konflikte unutar sebe i sa ljudima...od prvih.
Spoznaja novih generacija roditelja da je dijete živo 'svo vrijeme' i prisutno i prijemčljivo za informacije kojima je izložen, da ih pohranjuje i na koncu 'izbacuje' i pokazuje u svom ponašanju kako u djetinjstvu tako i u odrasloj dobi, je spoznaja koja mijenja kulturu istog nabolje ako se iskoristi za napredak.
Iznimno je bitno znati da kao roditelj nosiš i snosiš odgovornost za dijete koje odgajaš.
Nekada je dijete značilo da će roditelju imati tko dodati čašu vode kad ostari.
Nekada je dijete isključivo značilo da će imati tko da nastavi roditeljsku lozu.
Nekada su se djeca dijelila na mušku i žensku po različitoj važnosti. Nekada je spol bio jako bitan faktor.
Nekada je dijete trebalo biti zahvalno što ga je roditelj hranio i oblačio i tu zahvalnost izražavati poslušnošću kad dođe vrijeme za to i kad roditelj izrekne želju kojom će mu njegovo dijete tu 'uslugu i žrtvovanje' 'naplatiti i uzvratiti'.
Nekada je dijete bilo znak da ste postigli sve u životu uz brak.
Nekada je dijete bilo ignorirano sa stavovima i osjećajima dok ne naraste. Nekada se dijete ignoriralo do 18-e ili dok ne počne zarađivati svoj novac i dok ne osnuje svoju obitelj.
Nekada je dijete bilo samo mali čovjek ali bez ozbiljnog shvaćanja odraslih i želje, da spoznaju šta misli, osjeća i govori.
Nekada je škola davala informacije za koje se smatralo da su dovoljne da dijete izraste u pametnog i uspješnog čovjeka.
Danas sve to više nije tako.
Danas se zna da je roditelj, odnosno onaj koji odgaja dijete najviše odgovoran za njega. Od roditelja se ne očekuje čudo već davanje smjernica. Ali ponajprije ljubavi i sigurnosti, podrške i potpore te razumijevanja istog.
DANAS RODITELJ ZNA DA NJEGOVO PONAŠANJE OBLIKUJE NJEGOVO DIJETE ZA BUDUĆNOST.
Roditelj ne može svoje dijete zaštititi od sveg bolnog i grubog u životu, nažalost, ali ga može voljeti i naučiti puno toga, ne da bi mu dijete kad odraste služilo već da bi to dijete znalo zdravo živjeti svoj život i biti dobro.
I zato je jako bitno, ako dijete to nije naučilo kod roditelja, da tu lekciju svlada kao odrasli čovjek. Znati tko je, šta ga muči, koje konflikte nosi u sebi i koje nove stvara zbog istih, te odijeliti ljubav prema roditeljima od slijepog slijeđenja naučenog pogrešnog i korigiranje sebe samog za svoje bolje sutra.
Nekada se pisalo sa perom i to je bilo ok. I ma koliko bilo i danas lijepo, pisci znaju da je brže pisati novim tehnikama. Znači, čak i nešto dobro ali zastarjelo, je zbog novog, efikasnijeg, zamjenjeno. A zamislite kako je tek sa nečim starim, lošim. U vezama recimo, možda vas je vaš otac naučio da udarite ženu kad izražava svoje mišljenje te da je normalno da vas ona sluša i da vam je vjerna ako je vi varate. Međutim, danas pravi muškarci žive i postupaju drukčije. Tako da umjesto da silite nekoga da zakon prilagodi vama jer ste tako naučeni, ako želite zdrav odnos i vjernu ženu morate to dati i na neki način zaslužiti svojim dobrim ponašanjem prema njoj. Nebitan spol.
Pravila ponašanja se jednostavno mijenjaju. Nije to loše kad je nabolje. Jedino što vi morate znati kakav život želite i kakav stvarate svojim danas.
Neki od tih starijih će možda reći da tako gube svoja prava, muškost, da su žene izgubile ženstvenost. Ali ja se ne bi s time složila, naprotiv! Mislim da sa boljim, modernim načinom ponašanja i života, partneri mogu zaista biti sretniji i kao partneri i kao pojedinci. Mogu čuti sebe, slijediti svoje želje, ispuniti vlastite snove, biti neopterećeni i s onim osobama ili osobom, koje im pašu, proživjeti lijep život. Sila to ne donosi ali sloboda da! Vjerujte mi. I zato mi je drago vidjeti starije koji prigrle bolje u novom kako sretno žive svoju sadašnjost bez obzira što im je prošlost bila nezamislivo drugačija možda čak po gorem. A moći to, to je Božji blagoslov.
Ljubite se i volite jer ljubav je bit života!
Ljubi Vas Vaša Brigita!
