Život u prošlosti

(Odlomak iz knjige, 2014./2015.)

Nekada davno... nekada davno, kažu oni koji se sjećaju, i to sjećanje prenose s koljena na koljeno, sve je bilo drugačije...ama baš sve. I legenda kaže da se svaka generacija, svaki čovjek, kad tad nađe u onom trenutku svog življenja kada žali za prošlim vremenima. Kad tad osjeti nostalgiju i kad tad poželi da se nešto vrati što je prošlo. Taj trenutak je trenutak pauze između dvije različite evolucijske faze, faze promjena, starog i novog. Hod u mjestu, rekli bi, ali nije. To je trenutak sabiranja i sleganja dojmova. Trenutak analize i formiranja novih stavova i mišljenja. Sumiranje zaključaka o nečem što je bilo da bi spremnije prihvatili, i slobodnije, ono što jeste. 

Ono čemu su ljudi još skloni je idealiziranje nečega što je prošlo ili nečega što nemaju (više). Nije samo susjedova trava zelenija. Onog trena kad vas sadašnjost ne zadovoljava i osjećate razočaranje, tad ste najviše skloni veličati nešto što je prošlo ili što ste izgubili. To je svakom čovjeku znano. I svaki čovjek 'padne' na tom testu stvarnosti. Jednostavno, to je tako.
 Netko idealiziranje zadrži u mašti i kad prođe faza nostalgije i slabosti, vrati se u svoju sadašnjost. Netko pokušava oživjeti prošla vremena, a netko pokušava spojiti jučer sa danas i naći ravnotežu. U svakom slučaju, bilo kako bilo, svi nešto nauče iz toga.
Nekome to služi kao način punjenja energije, nekome kao ispušni ventil.
Netko lakše živi sa spoznajom da se prošlost vratiti ne može a netko teže.
Žaljenje za nečim je također svim ljudima svojstvena osobina. Netko žali za propuštenim prilikama (bar ih tako naziva), netko za učinjenim postupcima, netko za lijepim vremenima... a netko samo traži nešto za šta bi se u prošlosti uhvatio jer smatra da u sadašnjosti nema za šta.

Samom čovjeku, kao i ostatku svega što postoji, svojstvena je promjena. Sviđalo se nekome to ili ne, sve se mijenja. Možda nešto naizgled manje, nešto više, ali sve se mijenja. Mijenja se i sam čovjek.

Sve i da samo sjedi i naizgled ne radi ništa, čovjek će se promjeniti. 

Ma koliko se opirali promjenama, treba upravo imati taj opis u vidu. Promjene se događaju. Svijet ide naprijed i čovjek sa njime, ili obrnuto...ali sve se mijenja. Jedino što čovjek može zaista učiniti za svoje dobro i u vlastitu korist, to je, sprijateljiti se sa promjenom koja se događa.
Da, sprijateljiti.
Prihvatiti je.
Nekada pratiti njezin tempo, nekada dodati svoj, ali ići u korak s njom je najbolje.

Teško je u svakoj promjeni 'vidjeti prijatelja' ali jedino tako iskreno možeš dobro dalje. U suprotnom vučeš žaljenje, bijes, krivnju.
Neke stvari jednostavno MORAŠ PRIHVATITI. I KAD IH PRIHVATIŠ GLEDATI IH KAO POČETNU TOČKU NOVOG DIJELA PUTA. 
Sam početak nečega možda ne možeš uvijek birati. 
Postoje one kako ljudi vole reći, sudbinske stvari koje se dese 'mimo tvoje volje'. I često i znaju izazvati mišljenje i emocije baš kao da i jesu protiv tvoje volje, sve ono što teže podnosiš. 
Ali bez obzira na sve, samo jedno zaista možeš ako želiš ići dobro naprijed, PRIHVATITI DOGAĐAJ KAO POČETAK. I na njega, e tu možeš dodati svoj potpis, raditi svoje korake. 

Razumijete? Ma koliko nešto ne mogli promijeniti, nešto nakon toga što jeste u vašim rukama, možete, a to je upravo to, prihvatiti šta se desilo, vašim tempom, ali pazite da ne izgubite previše vremena, i nastaviti koračati uporedo sa prihvaćanjem, svojim koracima. Tad vi odlučujete.

(...)

Ljubi Vas Vaša Brigita!