POVJERENJE

 ( s dozom umjetničke slobode, vaša Brigita ) 

  Nekada sam dosta vjerovala ljudima. Ustvari, vjerovala sam njihovim ulogama u mom životu. Nisam mislila da netko može izigrati moje povjerenje s obzirom na to šta predstavlja u mom životu. Bilo mi je nepojmljivo da netko tko mi je blizak na to ne gleda kao ja, ne misli o tome kao ja. Jednostavno, bila sam u svojoj dobroti pre...neću reći prenaivna, nee, već iskrena i svima pristupala čistim srcem. Držala sam do svoje riječi, govorila istinu, bila spremna za svakoga učiniti sve šta treba da mu pomognem, čak se i odreći svojih snova sve da bi se netko osjećao bolje. Bila sam spremna na žrtvovanje porad svakog na uštrb sebe. Prenesebično sam dijelila dobrotu. Na kraju bih shvatila ne da je nije ostalo za mene, već da mi dobrotom nije uzvraćeno. Dapače! Naivno dijete. Vjerovala sam svima. Vjerovala sam da ako si mi rod, onda si mi sigurno više od onih koji to nisu i iako sam čula onu...više će te povrijediti tvoj nego tuđin, nisam se vodila za tim.
Vjerovala sam onima koji su mi bili bliski, jako puno. Vjerovala sam da kad mi nešto kažu da je to istina, vjerovala sam da ako sam ja iskrena i drugi su. Vjerovala sam više tuđim riječima i uvjeravanju nego 'sebi samoj'. A uvijek sam znala kad me netko laže ili obmanjuje. Znala sam kad netko ne govori istinu, oduvijek imam jako dobar filing za to. Ali dijete u vama vjeruje, ne zato što ne vjeruje sebi već ne želi vjerovati pravoj istini, jer ona onda kvari sliku o toj osobi, a nekad ti je toliko stalo do toga da je netko takav kakvim si ga zamislio, da ne želiš unatoč svemu, promijeniti svoje mišljenje. Tebi je ono bitno. Tebi je bitno da je taj netko takav i jeb..sve, to je tako dok ne shvatiš da tako ne valja za tebe samog. Uloge nekim ljudima u vašem životu su njima dodijeljene vašim rođenjem, te niste mogli birati, druge popunjavate sami, ali bilo kako bilo,..na koncu, nigdje nije zagarantirano ispunjeno povjerenje i fair play. Nigdje.
I kako odrastaš shvatiš da ni ti sam ne možeš ispuniti svačija očekivanja te to isto povjerenje, ali ipak, možeš birati, bar se izviniti ako je do tebe. Neki nažalost to ne shvate, Neki imaju različite moralne kodekse usađene u svoje funkcioniranje, neki se oglušuju na to, a neki svjesno i namjerno čine nepravdu i šta je tu je. Ali ti možeš birati hoćeš li biti žrtva ili ne. Hoćeš li uzvratiti ili ne i kako, braniti se, skloniti se ili jednostavno, pustiti sve i živjeti svoj život. Ti možeš odlučivati kome ćeš dati mjesto i prostor u svom životu, a za one koji su u neizbježni a ne žele ti dobro, možeš bez obzira na njihovu prisutnost, udaljiti iz onoga što je tebi važno i do čega ti je stalo.
Povjerenje je zeznuta stvar. Puno znači a teško se održava. Pogotovo u vezama, prijateljskim i ljubavnim, jer ove rodbinske kad skužiš kakve su i da l ti donose dobro ili ne, jednostavno ili ostaviš ili makneš iz svog života i svakodnevnice i stvar riješena. Nema tu puno filozofije. Nit gubljenja energije..kažeš ćao i nek misli tko šta hoćeš, ali ti si svoje završio. Ove druge svako malo moraš održavati, njegovati, brinuti o njima kao da su cvijeće jer neće opstati bez toga. Ima ljudi koji gledaju druge ljude u oči i lažu ih. Svi oni imaju dobro opravdanje za to. Jedno od najaltruističnijih je, da nisu nešto rekli ili rekli istinu da bi zaštitili tu osobu, da je ne bi povrijedili dapač. Koje licemjerje! Ustvari, štite sebe, ne tu osobu. Jer kad im istina donosi dobro, bez obzira koliko će povrijediti toga nekog, kažu je bez pardona jer ne misle više da je njihov problem brinuti o tome kako to djeluje na nekog. S druge strane, postoje osobe koje istinu koriste da bi nekog povrijedile...to su oni ljudeci koji jedva čekaju čuti neki trač ne bi li ga mogli prenijeti onome koga se tiče i gledati kako na njega utiče, uživajući u tome. Ima i onih koji jednostavno lažu svakodnevno, i nemaju problem sa sobom zbog toga, jednostavno, to im je ok. Oni uglavnom misle da je to njihovo pravo i da samo sebi polažu račune. Ali ima ljudi od kojih to jednostavno, ne očekujete. Ljudi za koje vjerujete da ako vam nešto kažu to tako i je, bez obzira kakav odnos prema istini i laži imaju. Sazrijevanjem shvatite da i vi imate jednaka prava na sve to kao i oni. I vi sami počnete razdvajati šta reći, kad reći i kome reći sve do i da l reći. Shvatite da ako nekome nije žao vas povrijediti, zašto bi vama bilo žao postupiti verbalno isto. Shvatite, da ne smijete više obzira imati za druge nego sebe. I iako to nije vaš moto života, to postaje vašim motom zdrave brige o sebi. Shvatite da vam nitko ne mora reći hvala, da se nitko ne mora žrtvovati za vas, ali isto tako da ni vi to isto ne morate. Shvatite s kime kakav odnos imate i kako taj odnos funkcionira, jer svaki je poseban za sebe. Shvatite da, ima ljudi kojima nije svetinja ono što je vama. Shvatite da ima ljudi koji ne cijene vaš život onoliko koliko bi (vi) trebali. Ima ljudi koji imaju ljude njima bitnije nego što ste im vi.
Ima ljudi koji jednostavno ne zaslužuju vaše povjerenje.
Za početak morate znati tko ste i šta očekujete ilitiga čemu težite u svom životu, a onda i ljudima koje imate u njemu. Ne proračunato, nego iskreno.
Svatko ima odgovornost da ponajprije brine dobro o sebi samom a tek onda o drugome, tako i Vi. Bez obzira kako se zvala uloga te osobe u vašem životu, morate znati da je i to samo čovjek. I pod tri, morate sebi dati za pravo da je ostavite ili maknete iz svog života, bez obzira na vaša očekivanja. Ako vama ne čini dobro, pustite je iz vašeg života i ustupite mjesto onome tko čini.
I NIKADA, AMA BAŠ NIKADA NEMOJTE ŽALITI ZA ONIM LJUDIMA KOJI SE PREMA VAMA NE PONAŠAJU DOBRO, ŠTO NISU TU, DAPAČE! RADIJE SE RADUJTE ZA ONE NOVE KOJI JESU! 
I nemojte bježati od istine. Kakva god da jeste, istina oslobađa. Oslobađa patnje, magle pred očima i krive perspektive...oslobađa onog tereta koji nosite na svojim leđima i boli u srcu, stalnih preispitivanja i razuvjeravanja sebe i drugih, te moljakanja tih drugih da budu nešto što nisu,
Ako netko nije ono što vama treba, onda isto tako netko drugi je. 
Ne, nećete ni u novim odnosima imati garanciju, ali ćete rasti, zdravo i uspješno. A to je bit. Kad nešto više ne valja, pustite, prilagodite se novoj situaciji, skinite ružičaste naočale i krenite dalje. Neće biti lako ali bit će lakše nego trpjeti stalna razočarenja i padove zbog povreda i neispunjene predodžbe. Neki ljudi jednostavno ne mogu biti to šta Vi hoćete, trebate ili želite. 
Jednostavno, ne mogu. Pustite ih neka budu to šta jesu a vi umjesto da patite ili se kompromitirate u pokušajima da njih pratite, pratite svoje potrebe i želje, svoj životni put. Ma koliko bilo teško, nastavite dalje.
Da, neki ljudi se neće pokajati, neće naučiti ništa, neće čak ni priznati šta su napravili, ali to nije ni bitno. Jednom kad Vi znate istinu, nakon malo suzica i zdravog njunjanja, Vi ćete krenuti dalje i bit će Vam bolje nego da ste živjeli u laži, obmanama ili očekivanjima koje se ne mogu ispuniti.
Manite se spašavanja onih kojima je sa sobom u nečem što vama nije dobro, dobro.
Manite se glumljenja spasioca ili žrtve.
Ta budite ono što i trebate biti, glavna uloga u svom životu, zdrava i slobodna od zamki popravki nečega što vi popravljati ne trebate. Popravite svoj život, to je vaša uloga, a drugima pomozite ako možete ako ne, netko će drugi. 
Da, grubo ali ne ako bi vi trebali patiti u nečijoj njoj dobroj kolotečini lošeg koju nema namjeru promijeniti.
  S druge strane, da postoje stričevi i strine, babe i dide, snaje i svekrve, punice i ujaci, kumovi i tetkovi, ali to što vam je netko rod ili pak blizak u životnom putu rođenjem, spletom okolnosti ili nekih odabira, to ne znači da taj netko mora biti dobar ili pošten prema vama. Naprotiv! I pomirite se s tim! Kad odrastete, sami izaberite ljude koji će vam činiti život, sami odaberite ono što vam paše. Pa malo tko od vas će i obući ako ima izbor, ono što mu se ne sviđa, zar ne, zašto bi onda trpio loše ponašanje nekoga samo zato što taj netko nosi neku ulogu u njegovom životu. Čemu? 
Ne, ljude ne možete niti trebate mijenjati, ali možete mijenjati sebe.
Brinite o sebi, volite se, pa ćete u skladu s tim imati i dobre odabire, kako situacija, tako i ljudi i s time će Vam život biti puno bolji. 
Okružite se onim što vam paše, družite se sa onima koji vas nasmijavaju, razumiju i izvlače iz vas najbolje. Okružite se pozitivnom energijom i sami je stvarajte. I život će vam biti pozitivan. Vjerujte u dobro u ljudima, vjerujte u ljubav i dobre odabire, vjerujte u sretne završetke...vjerujte u bajke ako želite ali nemojte sebe mučiti prisiljavajući se da vjerujete u laži ili da nepravdu trpite samo zato što Vi očekujete da su stvari drukčije nego što jesu. Pomirite se sa istinom, ne bojte se pogledati joj u oči i tada će sve krenuti na bolje! Tek tada ćete imati ono što zaista želite. Jer ćete Vi stvarati Vašu sreću. Ona je Vaše pravo. Nije zadatak drugih da Vas učine sretnima nego Vaš!
Vjerujte u Vaš život, vaše snove. Vjerujte u Vas! 


                                                                                    ...ljubi Vas vaša Brigita! pusa

Neposluh prema majkama

(odlomak iz knjige 'Balkanske svekrve', vaša Brigita)

U našim krajevima postoji jedna osobina koja se jako puno cijeni a to je poslušnost odraslog djeteta. Davno, važnije je bilo održati tradiciju nego podržati osobnost svog djeteta. I nije to samo bila stvar htjenja nego moranja. Moralo se tako da bi vas okolina prihvatila. Da biste bili cijenjeni i uvažavani. Nisu muškarci tada pravili po desetero djece dok ne dobiju muško samo zato što su htjeli sina a nevoljeli kćerke koje imaju. Radili su to jer se od njih tako očekivalo. Učeni su tako. Da je imati nasljednika a muška djeca su bila nasljednici, važno ako ne i najvažnije da bi se sačuvala loza i prezime. Ženska djeca su bila manje poželjna možda ne svojim roditeljima ali cjelokupno društvo je funkcioniralo tako kako je i pravila i kriteriji su bili takvi kakvi jesu. Ženidba i udaja nisu bile kao danas stvar osobnog odabira ili stvar ljubavi. To su bili točno i jasno predviđeni događaji sa unaprijed određenim sudionicima. Slušati roditelje u to vrijeme i svoj život živjeti po već postojećim pravilima je bilo sasvim uobičajeno, kako po pitanju sveg ostalog tako i toga za koga se udati i sa kime oženiti. Strašno zar ne? Zamislite ne imati pravo na svoj izbor? Zamislite da je roditeljska ljubav uvjetovana vašim posluhom a ne bezuvjetna i srdačna. Nije im bilo lako zar ne? Ni djevojkama nit mladićima. Momci su se ženili onom koju nisu voljeli a dane i noći su provodili po birtijama sa drugim ženama dok su njihove žene sjedile doma i odgajale njihovu djecu šutke jer se tako moralo...
Danas...ostalo je još malo ostataka tih starih običaja još po negdjei u nekim obiteljima i u našem modernom vremenu, zar ne?

 Poslušnost roditeljima je i danas negdje važnija od djetetovih prirodnih i zdravih želja i potreba. I to ne ona poslušnost da dijete sluša i nauči razlikovati šta je dobro a šta loše, već ona poslušnost u kojoj se od odraslog djeteta očekuje da izabire ono što mu roditelj misli ili želi za njega po dobroj staroj da on zna šta je i za njegovo odraslo i samostalno dijete dobro i najbolje više i bolje od ikog pa i njega samog. Roditelji često djeci nameću škole, hobije a onda na kraju i ljubavne partnere sve ne bi li njihovo dijete imalo najbolji mogući život i 'ne ponavljalo njihove greške'. Tako su neke majke toliko vezane za izbore svojih sinova, a očevi za društvena pravila da se ne mogu pomiriti s time da njihova djeca još nekoga vole osim njih ili da žive život drukčije od onog šta bi oni htjeli ili kako to već je u njihovoj sredini uobičajeno i većinski. I onda počinju problemi. A čini se da tih problema ima oduvijek i svugdje.
Kad jednom srce zavoli tu je teško slušati i svoju a ne još i tuđu pamet. Al tad majke kao da to ne znaju ili ne žele znati i čine sve kako im dijete ne bi bilo a pričamo o odrasloj djeci odnosno ljudima, sa tom osobom koju voli već sa bilo kim drugim. Ljubav odjednom postaje neprijatelj protiv koga se treba boriti. A to ne bi trebalo biti tako. U toj bitci gube nerve svi a najviše njihovo dijete i to koje ono voli. Ti ljudi. Gubi se i vrijeme koje se moglo potrošiti i uložiti na nešto puno bolje, konstruktivnije. 

Znate li ikoga tko se u toj borbi prizvao pameti? Samo u filmovima, zar ne? 

U našim krajevima, čak i danas te borbe ne završavaju tek tako a još manje sa 'i bili su sretni do kraja života'. Naprotiv! Gotovo uvijek se diže zid između roditelja i djeteta dok roditelj čuva svoje uvjerenje i tvrdoglavost čak i po pitanje sreće (pa i zdravlja) svog djeteta. I to uglavnom majke muške djece.

Ovdje se, na ovom tlu ženskoj djeci još uvijek od očeva, je rijetko ali još ima toga, ne opraštaju izvanbračna djeca a muškoj djeci od strane njihovih majki, brakovi sa ženama koje se njima ne sviđaju.

 One često ne odustaju po pitanje svega dok ih ne razdvoje. U 'najboljem' slučaju prekinu kontakte sa njima. 

......Jer bit opet na koncu nije sreća već poslušnost. A ovdje je još uvijek neposlušati i ne slušati majku (kad se ženiš i sa kim se ženiš) veliki grijeh. Veći od odbacivanja vlastitih snova.

Balkanske svekrve

   (Mislila sam se da li da sa vama podijelim ovaj isječak iz ove druge knjige, ja volim reći humoristične i začinjene s malo ironije, sad ili malo kasnije, i odlučila sam vam ipak dati dio atmosfere iz nje na nagovor onih koji su imali priliku ćirniti u nju...i evo....nadam se da će vam se svidjeti...ljubim vas sve i uživajte mi! ...)



  Ako imate 30 + a možda i manje, udate ste ili ste u vezi sa dečkom sa Balkana (pa makar i onoj najneozbiljnijoj), onda spadate u skupinu žena o kojoj ću pisati a koja spada u populaciju zahvaćenu sindromom zvanim 'balkanske svekrve'...ma koliko ga se trudile izbjeći, zanemariti, ublažiti...to je nemoguća misija...on vas hoćeš-nećeš 'popapi za doručak' i jednom kad se to desi, ostajete 'zaražene' zauvijek (vidi se da piše doktorica u meni, ali ovako ili onako...kako god okreneš...tako je to na Balkanu...)
  
  Pa da krenemo...oooo...tema je toliko široka i velika i opsežna da bi se o njoj moglo danima i danima, i generacijama generacija...
 Balkan je jedno prilično živopisno geografsko područje na zemlji, koje osim svojih prirodnih ljepota i bogatstava ima i jednu zanimljivu ljudsku strukturu, poretke i običaje... Bogatstvo u pravom smislu te riječi. Priroda je prekrasna, predivna, dobrim djelom još netaknuta...a ljudi su temperamentni, 'svoji', moglo bi se reći...posebni. Na dobar način. Aliii eeeee...u svakoj dobroj priči postoji jedno ALI. To ali joj daje šarm i posebnost.
Ovo ali moglo bi se odnositi na par upečatljivih osobina ljudi na ovom tlu, pojava u ponašanju, načinu života ali jedna stvar...o jedna 'upada u oči iz aviona'.
To je danas već poznati balkanski fenomen koji se prenosi s generacije na generaciju i kao takav je bitan dio miraza koji se brižno njeguje i nasljedjuje sa jednog naraštaja na drugi...a zove se SVEKRVA. Ne bilo koja i ne bilo kakva...već BALKANSKA SVEKRVA. Ooooo daaa.
Na samu riječ, mnogim ženama i muškarcima će se 'podići kosa na glavi...naježit će se' i ili pokušati zaboraviti čim prije da su je čuli i potisnuti sve emocije koje su u istom trenu navrle a to nije jedna emocija, to je vulkan emocija...ili će pak iz prve izbeštimati sve po spisku istoj (izbeštimati za one koji ne znaju, znači opsovati ilitiga. spomenuti 'od milja' dotičnoj sve njezine pretke za početak onu koja ju je rodila, te njezino 'mjesto' rodjenja. Doslovno. A onda, samo mašta zna gdje će osobu 'jezik' ilitiga rječnik, odvesti. Tako to ide na Balkanu. Ali o bogatstvu rječnika i vrijednoj govornoj baštini, jedan drugi put...)
Svekrva na Balkanu nije samo majka vašeg muža. To je majka vašeg dečka, ljubavnika, partnera ( 'u sve se miješa') i ne samo to...
Balkanska svekrva je mnogo više od toga. To je gigant. Nacionalni gigant. To je nacionalno obilježje. To je nešto što se riječima ne da opisati. To je pojava koja prožima cijelo društvo kroz sve njegove slojeve i definira ga uvelike. 
Nekad bi ljudi mogli pomisliti da je ta pojava izdefinirala obitelj kroz sve njezine naraštaje i uvelike oblikovala njezine članove da su bili i jesu baš takvi kakvi jesu, upravo i baš zbog toga.
   Krenimo...
Ovdje, na Balkanu, kad se udajete za svog dragog, udajete se i za njegovu obitelj i to najviše majku. Ovdje majke muškaraca odredjuju sudbinu svojih sinova u potpunosti i dan danas.
 Majka jednog sina je posebna institucija velikog broja država na Balkanu. Ta institucija možda nije zakonom definirana i zaštićena ali toj istoj to ne treba. Ona samu sebe definira i održava. I ne definira samo samu sebe već i tu državu službenu dakako, u kojoj se nalazi. Uspješno.
Nee, ovdje ne pričamo o majci kao majci. Ovdje pričamo o majci odraslog muškarca, njezinoj punoj snazi i ulozi u njegovom životu te trenutku preobrazbe u to moćno 'čudovište', pardon, moćno stvorenje, i to onda, čim njezin sin  postane materijal za prvu simpatiju, djevojku. Daaa, prvu. Ozbiljni materijal za brak? Maa to je potpuno nebitno. Znači, prvu, doslovno. Možda tek onu simpatiju iz vrtića. Ali čim neka curica pokaže znakove simpatiziranja njezinog sina, već tad u toj majci proradi njezin alter ego...alter ego zvan 'svekrva'. I to više nije ta ista žena.
I ma koliko ona i sama prolazila muke od one svoje svekrve, ona sve to zaboravlja i u njoj se aktivira snažan dominantni gen koji kao da je do tada živio u čahuri, i na podražaj preobražava je u leptiricu. Svekrvu.
 I više ništa nije isto. Nit blaženo. Nit bezbrižno. Od tog trena sve ima svoje drugo, dublje značenje. Od tog trena svaki odnos tog dječaka ilitiga muškarca (sve zavisi kad su posebne majčine antene osjetile vibracije simpatija prema njezinom sinčiću) sa bilo kojom ženskom osobom više ne može proći nezapaženo niti neusmjereno od Velike Majke. A Velika Majka ima poseban zadatak na zemlji. A to je objasniti, pojasniti, naučiti i usmjeriti svoga sina kako, kuda i sa kime ići kroz život. Zašto i kako. Ta Velika Majka je ustvari njegov vodič koji će oplemeniti ovo društvo.
 U očima Velike majke, u njezinim očima nisu sve djevojke iste. Ona zna koja je dobra za njezinog sina a koja ne, i zašto. Njezin zadatak je da prenosi zrnca svoje mudrosti na sina ne bi li njegov život, pardon njezin, i ovaj svijet bili bolji.
Ona ustvari kroz veze svog sina poboljšava svoj život, nalazi mu smisao a vrhunac tog nalaska smisla doseže onog trena kad ga oženi za onu koju smatra dobrom za nju, pardon njega.
Koji su kriteriji biranja? E sad to ovisi od majke do majke ali jedno im je zajedničko-da je dobra, mirna i tiha ilitiga glasna, vedra i vesela ali jedno je najvažnije...da nikako ali nikako nema veći utjecaj na sina od nje same.
Ako njezina nije zadnja u tom odnosu i ako sin ne bira nju u kriznim situacijama već djevojku...to je alarm za napad. Onaj najgori koji ljudski rod može zamisliti. 
Alarm koji oglašava borbu do krvi. 
Šta god i kako god, ali misija je jasna. Izbaciti dotičnu iz života njezinog sina! 
Sredstva se ne biraju. 
U toj borbi, sve je dopušteno. A zašto? Zato što ga je ona rodila. I u nemalom broju slučajeva teškim, mučnim porodom, i on joj zato duguje život. 'Jer da nije nje, i da nije njezinog žrtvovanja, ne bi ni njega bilo. '
U toj borbi se udara ispod pojasa sa svim raspoloživim sredstvima, kako fizičkim tako emotivnim. Koriste se sve pristupačne metode.
 Majka je u stanju i razboliti se i umrijeti ako treba da bi dokazala da ta kurva nije za njega (u konačnici, svaka djevojka je prozvana tim imenom u nekom trenutku jer ruku na srce za nju su sve osim nje kurve, jer je ona nevina ušla u brak sa njegovim ocem ili joj je eventualno bio tek drugi) a ako je sin posluša i uvjeri se na kraju te mukotrpne životne borbe, da je ona bila u pravu, a ona je uvijek u pravu i to se pokaže kad tad... ona će ozdraviti, oživjeti...jer je istina izašla na vidjelo a njezin sin je 'progledao'. Vidio je majčine riječi na horizontu svog života...
        

     ...toliko za sad...knjiga će imati isti naslov "Balkanske svekrve" a sve pojedinosti znat ćete i ovdje na mom blogu. 
Ljubim vas sve, vaša Brigita

Lesi se vraća kući

(iz arhive, 7.11.2014., vaša Brigita)


Treba li varati? "Ne. Ako je dobar. Da, ako je loš prema tebi." Ili?

Da, lakše je prekinuti odnos, lakše je reći, pa čuj razgovarajte, pokušajte riješiti problem...sve je to super ali postoje situacije kada 'više riječi ne pomažu a tu ste gdje ste. Pred zidom.
Situacije u kojima jednostavno netko ignorira vašu vrijednost, vašu riječ, igra se sa vašim strpljenjem i manipulira njime.
Postoje trenuci kad ste tu gdje jeste i ne možete u minuti prekinuti i otići.
Postoje trenuci kad ne možete više riječju doprijeti do nekoga.
Postoje trenuci kad više ne možete trpiti hladnoću, loše ponašanje i opet iznova prolaziti lekcije kako doprijeti do njega da bi bio bolji prema vama. Postoje trenuci kad joj je jednostavno dosta. '
I to su ti trenuci kad žena vara. Samo klizne u nečije naručje, podleti pod nečiji osmijeh i dopusti nekome da je opet učini ženom. To su trenuci kad žena vraća svoju moć u vezu, a još važnije u život.
U velikom broju slučajeva, kad žena prevari, žena i prekine.
Nema tu 'Lesi se vraća kući'. Žene se obično ne vraćaju nakon prevare. Ne njemu. Jer većinom baš ta prevara im otvori oči koje su zatvorile trpeći loše. Muški...a muški češće jesu Lesi. Kad skuže da sve to treba ispočetka zavoditi, osvajati i plaćati ako nije vrijedno truda...nakon nekog vremena odu natrag svojoj ženi. Ne svi ali većina.
Žene ne. Žena kad prevari žena je prevarila iz inata. Inata koji se rodio iz bola. I zato što je htjela. I točno je znala da će to napraviti. Ustvari, i njega je upozoravala. Mjesecima ga molila da se promijeni. Tražila da bude bolji. Neumorno ponavljala jedno te isto. I na kraju, kad je shvatila da se ništa promijeniti neće s njegove strane odlučila je ona učiniti promjenu. Sve pričaju istu priču.
I grizla se vjerojatno. I osjećala loše. Ali onaj osmijeh ispod usana ni sama od sebe nije mogla sakriti. On ju je odavao. Odavao je da je napokon svoja. Netko drugi ju je oživio. Netko drugi ju je učinio opet sebi lijepom. Netko drugi joj je dao osmijeh na lice na koji je uz prvog zaboravila. Netko drugi ju je podsjetio na život i ona je počela živjeti. Nakon boljeg seksa i nakon boljeg prijatelja u novome, žena se ne vraća starom. Ako se i vrati...postaje kučka. Možda će vas prevariti sa najbližim prijateljem, kolegom...sa svakim kog ne volite...žena koja svjesno vara..svjesno i bira...a bira da vas povrijedi. Onako kako vi nju zanemarujete. 
Da, ima i onih koje prešute da se išta dogodilo i ostanu živjeti s mužem kriveći se cijeloga života. Da, ima i takvih. Ali, više je onih koje drugi muškarac preporodi i one su opet one. One stare samoj sebi. A žena koja se sebi ne sviđa pored muškarca s kojim je, je žena koju je on već skoro izgubio...
Žene vole da su posebne. Vole da ih se tretira lijepo. Vole znati da su voljene. Vole osjetiti podršku i prijateljstvo. Žene vole seks...svaka doduše na svoj način i u svojoj mjeri ali žene vole seks...seks iz ljubavi...žene vole voljeti i biti voljene.
Žene od muškaraca svašta traže ali jedno je zajedničko svima. Poštovanje. Kad ga nema tamo gdje je, kad tad pristane na ono izvan tog odnosa. Jer ženi to treba. Ljubav i poštivanje.
A kad joj to da drugi muškarac u pravom trenutku onda je ona spremna vratiti se kući. Ipak možda jesu Lesi al se one vraćaju sebi samoj. Možda ne ostanu sa onim s kojim su varale ali odu. Odu iz lošeg u bolje. Vrate se sebi. A kad vrate sebe tad mogu sve. Iznova voljeti i biti voljene.
   Žene varaju, da. Ali žene i vole. Vole do besvijesti. Trpe još i više. Zašto? Tko bi ih znao...ali trpe.  
Vole kao da su samo za to stvorene.
Samo ih treba znati voljeti. A to nije tako teško...samo je slušaj i budi uz nju. Budi joj prijatelj iznad sveg. I ne zanemaruj nježnost... ne zanemaruj pažnju...ne zanemaruj iznenađenja. I ne zanemaruj seks. I njoj je bitan. ...nemojte zanemarivati ono što je vašoj važno. Nemojte iznad svega zanemarivati nju. I nikada nemojte oglušiti na njezin glas i njezine riječi. Jer dopustit će nekome tko uživa u njezinom glasu i onome tko je uživa slušati..ono što ste vi počeli uzimati zdravo za gotovo. Ma koliko da ste dugo u vezi ili braku, 10, 30, 50 godina...nikada je nemojte zanemariti. Vidi i ona druge muške...vjerujte mi. Oooo da. Vidi ona i njihove prepone i njihova ramena... Budite dobri prema svojoj dragoj.
Nema veze ni koliko ćete biti zajedno, bitno je da je to vrijeme lijepo ispunjeno. Ai nikada baš nikada nemojte pomisliti...neće otići...ne može to ona, ili nema kud. Mogli biste se iznenaditi kad biste čuli koliko je možda puta već i odlazila... žene 'najbolje' lažu, znate to. Znate kako ona treća čuva vašu tajnu? E tako je i vaša možda negdi baš ta treća. Ne možete znati. Možete vjerovati. Kao i ona vama.
A ako ne lažu, prešućuju savršeno kad hoće. A znate koliko boli kad čujete...prevarila sam te.
   Žene varaju da. Nekad iz gluposti. Nekad iz bola. Ali nikada bez razloga. 

Ženska ljubomora

(Iz moje skore knjige i kolumne, vaša Brigita)

Malo ćemo iskarikirati...
   'Žene su kao kvočke, kokodaču na veliko i na malo kad god im se ukaže prilika a ta prilika je odlazak frizeru, u dućan, na tržnicu, na posao...kad god i gdje god. Žene stalno nešto zanovijetaju, prigovaraju, stalno imaju i traže razloge za biti bijesne i nesretne. Ne zato što to hoće, jednostavno su takve. Sjesti i kao žena u 'krivo žensko društvo' ...bolje je politi se hladnom vodom. Kad to počne ogovarati, prigovarati, nalaziti mane svemu i svačemu...u pet minuti više ne znaš je l joj prijateljica prijateljica ili neprijatelj? Iz tog razgovora izađeš sa teškom migrenom, pune glave dojmova i preispitivanja, tražeći 'žrtvu' za vlastiti detoks jer sa tolikom količinom zbunjujućih i oprečnih informacija ne možeš se sam nositi. 
Muška druženja...misle o seksu, pričaju o seksu, seksaju se. A u prosjeku stvarnost izgleda ovako...pivo...nogomet...nogomet...tenis...piva...hokej...nogomet...žuri se kući na ručak. Nema tu ničeg seksualnog. Nema tu obično ni nekog prevelikog tračanja...u prosjeku laganini. Bez stresa.
Prepucavanja žena...koja ima bolju torbu. Je li joj kaput iz Zare ili XYZ? Je li joj frizura postojana ili je izrast od dva centa? Cipele? Je li uspješnija u poslu i ima li muža koji je više tetoši njego ovu njezin? OOO...i da, ima li ljubavnika ili je čestita ženka.
Muška prepucavanja... stanu u dvije riječi, auti i cure.  Cure. Muškarac se neće hvaliti novim šjuzama, ni novom jaketom ali hoće novim autom i novom ribom. On će ako treba prodati sve svoje cipele osim jednog para i to samo iz jednog razloga, da ima šta obuti, za curu na kojoj će mu zaviditi svi drugari. I auto...ako nije nov nek je bar u nečem posebniji. Nabrijan.
Ženski kraj dana...srela sam danas 'kvočku 556' i znaš kako mi se pohvalila da su ona i muž bili na vikendu. Mi nismo već sto godina...
Muški kraj dana...tv i večera. Spavanje. Seks ako može ako ne i ovako je umoran. '
   Jesu li muškarci i žene toliko različiti, vječito pitanje.  Da žene toliko ne 'kokodaču' bi li nastala tišina u kojoj bi muškarci 'prokokodakali' a ovako niti ne moraju jer žene to čine i za njih? Ili muški jednostavno ne primjećuju iste stvari kao one?
Gledaju li drukčijim pogledom na stvari i svijet oko sebe ili su te razlike napravile okolnosti i poreci u povijesti?
Natječu li se žene ustvari cijeloga života sa drugim ženama na kraju i sa svojim muškarcima? I zašto to? Vodi li ta međusobna konkurentnost uspjehu ili samo frustriranosti?
Sve smo malo iskarikirali...ali, zašto su žene toliko sklone međusobnoj zavisti i mržnji naspram drugih žena, za razliku od muškaraca prema drugim muškarcima? Je li povijest žene naučila da se stalno moraju boriti a muškarce da se mogu opustiti?  Je li u pozadini sigurnost i samopouzdanje koje društvo kao takvo daje svakom spolu ponaosob? Ili je stvar genetike? 
Zašto je žena ženi češće neprijatelj nego prijatelj? Je li u pozadini ljubomora porad muškaraca ili para? Zašto se i danas vodi ta borba? Zašto muškarci ne skaču na svakog muškarca u prolazu iako se njihove borbe baš vode oko žena. Stalno.
Zašto su žene nesigurnija bića od muškaraca? Zato što im je povijest oduzela pravo na sigurnost i ukidala im prava kao drugorazrednim bićima ili zato što su žene 'jednostavno takve'? I radi li se o zaista o nesigurnosti u pozadini ili o 'vlasti'?
Često se čuje kako se kaže da je ovo muški svijet ali zašto onda žene ne uče nešto od muškog roda za vlastito bolje?
Zašto nikada nisu u potpunosti zadovoljne same sa sobom i sigurnost traže u spuštanju one druge? Je li ih na to navodi muškarac? Ili one same? U čemu je problem? Uopće nije bitno da se spolovi drže skupa, ta nismo srednji vijek. Već, zar svima život ponaosob ne bi bio bolji kad bi se bavili sobom i unapređenjem sebe a ne drugima? Zašto se žene stalno moraju dokazivati sebi i drugima a muškarci iako su svjesni sebe i drugih, ne dopuštaju i to uspješno, da ih to zarobi?
Ne volim globalizirati ali sad jesam da pojednostavim stvari. Muškarci su jako nesigurni kad su žene u pitanju. A žene onda to sve nekako kasnije preokrenu kao da sad one moraju njega zadržati. Je l taj položaj ženama 'u krvi' ili je društvo to koje tu nesigurnost potiče?
Zar nije prestrašan takav način života kad se svo vrijeme natječete sa svima oko sebe, strahujete za svoju poziciju čak i u privatnom životu...ne iscrpljuje li to previše? I zašto to i danas kad su žene neovisne? Je li to samo usađeni strah? I muškarci mogu biti zamijenjeni zar ne? I njih žene ostavljaju zbog starijeg i mlađjeg, zar ne? Više djeca nisu 'potrebna' (ovo je pod velikim navodnicima jer se misli na onu staru da će joj dijete osigurati položaj u obitelji) da se odnos započne ili zadrži, pa čemu onda sve to? 
Zašto žene često same nemaju vlastite ciljeve već te bez cilja imaju cilj onda kad požele tuđi? Zašto muškarci češće grade svoj a žene 'prisvajaju' tuđi život? Žene uglavnom uleću u tuđe veze, zar ne? Žene uglavnom kupuju odjeću kakvu ima ona kojoj zavide.
Žene pažnju tuđeg muža hoće za svoju? Muškarci to rjeđe rade na takav način. Zna se desiti da ukradu curu prijatelju ali rjeđe nego žena prijateljici ne dečka, već muža. I zašto onda opet na koncu nisu sretne? Zašto je i taj 'ukradeni' imao veću vrijednost dok je bio od one prve a kada dođe u njene ruke to više nije to?
Zar to ne zamori? Ne imati vlastite ciljeve, vlastite teme i vlastiti život? Ako stalno pričas o tuđem  a činjenica je da žene to znaju raditi satima i satima, i gradiš svoj na račun takmičenja s drugim ženama, kad ostvaruješ svoje snove? Uspije li žena i spoznati u toj situaciji koji su? 
  Žene su mnogo preopterećene. I neka od tih preopterećenja si same zadaju.
Ne sve. Ali veliki dio. Nije ovo pravilo ali je pojava. Šire rasprostranjena među ženskim rodom. Čemu ta opsesija drugim ženama? Potreba da ih se blati, ponižava, spušta, ismijava? Od kud tolika količina sujete i nesigurnosti? Je li to samo način da se žena 'štiti'?
Zar ne bi bile sretnije da se bave svojim napretkom, svojim frizurama i svojim muževima? Zar ne bi bile sretnije da imaju svoj originalan život a ne kopiju i ostatke nečijeg?
Zašto si žene to rade? Zar ne bi trebalo da im vlastita neovisnost pomaže da se opuste i prepuste? Svom životu. Svojim temama. Svojim željama. I svojim muškarcima. Jednom ili desetinama njih, njihov izbor. Znaju li one uopće da ga imaju? 
I da ne moraju ništa više od muškaraca strepiti?

Pomozimo jedni drugima

Jučer sam baš razmišljala o ovoj 'temi' i nema nekog drukčijeg načina za napisati je nego baš ovako, iskreno, od srca.
Ja nikada ne spominjem stvari koje učinim za nekoga ili nešto. Ovaj put ću učiniti mali kompromis sa samom sobom i svojim načelom.
Kažu...dobra djela. Ali nije bit da itko od nas ispadne dobar već da pomogne ako može, onome kome pomoć triba.
Uskrs će...u malim mjestima se već zna tko kako živi...u ovim velikima, nema te bliskosti i iako nas je toliko puno u isto vrime na istom mistu, većina ljudi su medjusobni stranci. Ljudi se ne poznaju. Susrećete se, prepoznajete se ali ne poznajete se. Velika je frekvencija novih ljudi, stalno iznova. I ok je to ali nitko od nas bez obzira na nepoznavanje, na jedno nije imun. Na patnju drugih. Ne moraš ih poznavati, ne moraju pružati ruke i prositi, dapače oni i neće, ali to su oni ljudi koje svaki dan vidjaš stare ili nove, kako idu do kontejnera, neki kamuflirani, neki već toliko ispaćeni da ih nije briga tko će ih prepoznati, i prekopavaju po njima. U moje susjedstvo obično dolaze ljudi na biciklima koji idu od jednog do drugog kontejnera i sa štapom ili bez njega, traže, vade sve što im može poslužiti.
...Sjećam se prošle godine, bila sam u Splitu, jedan stari dekica je pred Badnjak na rivi dok su svi nosili bakalar i pune kese spize tražio po kontejneru nešto. Zastala sam i vidjela da vadi komade bačene hrane. Nisam mogla doći sebi. Usrid moga Splita! Sve više je toga... I ne bih ovo pisala radi moga postupka...ne bih to ni spomenila ali...jebiga...budimo ljudi. Nisam se mogla oduprijeti tuzi da netko tako mora živjeti. Uopće neću o razlozima, o mogućnostima, o traženju krivnje u ikome... bilo mi je preteško. Njemu tisuću puta gore. Dala sam mu šta sam tog trena imala u novčaniku. Pogledao me je...ništa mu nije bilo jasno jer nije prosio...a ja sam čim prije tila otići da ga taj postupak ne uvrijedi jer to nikada ne bih htjela nekome uraditi...da se osjeti manje vrijednim, poniženim. Poželila sam mu sritne blagdane i krenula. Pogledao me je velikim očima...sve mi je bilo jasno...zahvalio...blagoslovio i poželio sretan Božić. Nisam od toga htjela raditi buku. U srcu mi je bilo u isto vrijeme i teško i milo, milo jer sam ga usrećila, vidjela sam. Znam da ništa nisam riješila u njegovom životu ali sam bila mirna jer sam znala da će imati za ručak. Nitko tako ne bi smio živjeti. Nitko! Ali stvarnost je takva kakva je. Uvik ima vremena da se bavimo razmatranjem, analiziranjem...ja bi sad da se bavimo pomaganjem.
Svi veliki gradovi su puni beskućnika i materijalnih siromaha. Tako i Zagreb. Postoje brojne udruge u koje možete odnijeti odjeću, hranu, znam da mnogi od vas to i rade...postoje brojni računi po bankama na koje možete uplatiti koju kunu ali postoji i nešto što možete i kad ne možete ni jedno od ta dva. U početku sam mislila da je glupo staviti komad dva nečega u vrećicu...ali danas kad vidim te ljude znam da nije. I nije, vjerujte mi. Nije bitno koliko imate...bitno je kako postupate s tim. Iza ručka kad vam ostane kruha, voća, povrća...od higijene ono što nećete koristiti...komad odjeće i obuće koji se još može nositi ali ste ga mislili baciti...nemojte. Molim vas nemojte. Ja stavim pored kontejnera i ljudi uzmu. Hranu...ono sto se neće pokvariti...stavim u vrećicu prozirnu i dobro zavežem da se ne išporka...i stavim na zidić blizu kontejnera jer tu dolaze, a opet nije u smeću. Da grozno je ali ne bacim u njega jer još je groznije tako. Ovako bar ostane čisto i ispravno. I znam da ljudi to uzmu. Naš kontejner i zidići unutar zgrade se održavaju čistima koliko je to moguće. Znam da nije najsretnije rješenje, znam da nitko od nas ne bi bio sritan s tim ali znam da i tako nekome pomognemo. Da se može...znam da bi svi mi učinili puno ali umjesto da pričamo o onome idealnom šta bi kad bi, uradimo ljudski ono najbolje što možemo sad. Nemojte baciti ono što valja, ostavite za one kojima treba...napišite na vrećici...stavite u prozirnu...kako god...ali pomozite. Dobrim srcem i odgovornošću. Moja sestra pomaže, naši roditelji su nas tome naučili...moji prijatelji...molim vas, uradite i vi tako.

U crkvama...u pravoslavnoj se novci mogu ostaviti po ikonama...u katoličkoj obično idu u mjesta predvidjena za to...nebitno...volim ostaviti na nekoj klupici koji dinar... pored oltara...koliko god mogu...ne, ne podržavam kradju samo mislim da će možda tih par kuna koje netko i u crkvi na klupici nadje, pomoći bar za kilo kruha...mislim da će Bogu biti drago da netko ne bude gladan, da se nahrani barem malo od toga. Jer išlo za crkvu ili onome kom treba... razumite me. Nije stvar hvale onoga šta učinimo, nije stvar ni skromnosti...nije stvar nas, već svih nas. Ne, nažalost ne možemo svijet učiniti idealnim ali možemo naš maleni.
Blagdani su...danas je to Uskrs, sutra Božić...ako možete i koliko možete pomozite onima koji nemaju. I ne samo za blagdane...svaki put kad možete, bar malo...svi smo mi samo ljudi...i svima se može desiti, kako ide ona naša stara, da je gladan i žedan, go i bos i da nema krov nad glavom.
Nije stvar da to Bog ili čovjek zapamti pa da vam vrati ako zatreba...već vi pomozite srcem svojim onima kojima možete ne razmišljajući o uzvratu. Znanima ili neznanima, makar simboličnim gestama...ali sjetite ih se...
  ..Nemojte okretati glavu ni od svojih bližnjih...nemojte zaboraviti ni u familiji one koji nemaju jer sve je više te nesloge koja vlada u porodicama...s jedne strane oni koji imaju i razbacuju se, punih stolova i frižidera...s druge strane, njihova krv, zaboravljena i ostavljena u neimaštini i gladi. Nemojte biti takvi.
...nikad ne znaš šta te čeka...
Na koncu, to je bit blagdana i u blagdanima i mimo blagdana kao pouka njihova...pomagati jedni drugima.
Svima vam od srca želim sritne i blagoslovljene blagdane!
...ljubi vas vaša Brigita

Neostvarene ljubavi...

 (Iz moje skore knjige, vaša Brigita)

 Neki dan sam naletila na onaj citat na fejs zidu svoje prijateljice...svatko ima onoga koga nema...ona je mislila na ljubav...onu neprežaljenu...a ja sam se pitala...jesu li te ljubavi zaista trebale biti ostvarene, je li čovjeku zaista netko ukrade ono što je navodno njemu 'pripadalo' pogotovo ako znamo da nitko nikome ne pripada zapravo, (ima jedna stara izreka 'sami se rodimo, sami umiremo'), ili je to bilo u njegovom životu dok je trebalo biti? Ja sam pristalica ovog drugog dijela odgovora ali ne pričamo ovdje sad samo o meni već o svima nama. Ima ljudi koji će reći da nikada nekoga neće prežaliti i zaista ga ne prežale, da si ne mogu oprostiti što su tu vezu upropastili bilo oni bilo netko treći, ima onih koji nakon jednog prekida zaista prestanu živjeti život punim plućima...ima onih koji ostatak života prožive automatski ili u žaljenju...ima onih koji ne mogu ili ne znaju nastaviti dalje dobro po svoj život. Ima onih koji teško podnose promjene. Ima onih koji druge krive za njih. Ima i onih koji u sebi traže krivca za sve. To je ona moja stara, ima nas svakakvih i svi smo mi i ovakvi i onakvi zavisi kad i u kojoj situaciji i u kojem trenutku. Ali...koja je uistinu istina pozadi svega? Nekada su bajke učile djecu da se ljubav nadje jednom, obično princ pronadje jadnu ucviljenu, nesretnu djevojku i šta god da joj uradi, ona je nakon toga spašena, sretna i oboje su živjeli sretno do kraja života. Kad sam čula tu rečenicu neki dan kad ju je izgovorio jedan super lik kao želju mladencima...da im brak traje do kraja života, ne da me nasmijalo, pitala sam se ajme...zar im želi da tako malo žive? Šalim se, ali zaista i ja i moji prijatelji smo se samo pogledali i u isti mah nasmijali zbog istog na što smo pomislili. Ali stvarno. Danas poželjeti ljudima da im brak traje do kraja života, znači po statistikama trajanja današnjih brakova, da će oni ne daj Bože živjeti kratko. Jer brakovi obično traju. Ali tad nekada, u davninama i starinama što bi rekla naša Rejčel iz Prijatelja, to je bilo lijepo, poželjno i valjda uobičajeno da traju duuugoo i bivaju sretni. Znate da volim pisati o tim brakovima, ali neću sad. U tim bajkama su nas nekako uvijek učili da su prinčevi spas za život. Kad te cmokne ti oživiš...ajde ima tu istine...ali to živjeli sretno do kraja života...hm...lelele
Ustvari, ruku na srce, lijepo je to. Imati partnera s kojim živiš sretno, ispunjeno, spokojno...nije to uopće loša ideja... medjutim...danas se nekako cijeli svjetonazor promijenio...bilo da je stvar kidanja svih nametnutih formi i okova, bilo da je stvar podizanja nivoa samosvjesti čovjeka...ali ta ideja...do kraja života, vječno i tome slično nekako više ne drži vodu. Danas se i u tim 'do kraja života' desi situacija da netko izadje prije tog kraja i onda se ovaj drugi mora snalaziti kako zna i umije. Nema tu knjige žalbe. Šta, pisat će braći Grimm prigovor..hej stari, nešto tu ne štima, hoću da pod hitno vratiš tu djevojku koju učinih princezom meni od tog kretena ili ću šta? Mislim ono...možeš ako hoćeš ali neće to sačuvati brak.
 Oooo dakako ima i onih koji to do kraja života shvaćaju preedooslovno, ali nećemo ni o njima, to je već neka druga tema, ustvari problematika.
Znači..to danas...ide dok ide...traje dok traje...ali šta je sa onim nazovimo ih romantičarima koji vjeruju u to? Onima koji kad se krah odnosa desi i u konačnici razlaz, to teško podnesu? Ma koliko se svjetonazor promijenio ili je bar na putu da promijeni temeljne stavove društva o mnogočemu pa tako i braku, još uvijek je jako puno ljudi koje prekidi jako bole, pa čak i uništavaju. Šta je sa onim ljudima koji sav ulog stave na taj odnos, vezu ili brak? Cijelog sebe? Kako njima objasniti 'nitko nikog zapravo ne posjeduje'. Šta je sa ljudima koji u ovo divno i ludo vrijeme, vjeruju u stare bajke? Teška vremena, zar ne?
Više ne znaš tko je princ, ni tko princeza, ma i ok je to princ princ i princeza princeza, ali to do kraja života to nekako više ne ide. I šta onda? Tražiš novu bajku? Novog princa? Princezu? Kako to lakše prihvatiti, podnijeti? Kako si to objasniti i preživjeti? I ponovno se u nekoj novoj roditi kao da ničega bolnoga nikada nije bilo? Kako vjerovati da si i sa 60 isto taj princ i princeza ako su te učili nečem drugom. Neeee, ma nisu braća Grimm i narodni 'stvarači' krivi, krivi su oni što su nam time punili glavu i učili nas da vjerujemo u to kao jedinu, apsolutnu, poželjnu i uspješnu verziju ljubavi i odnosa. Šalim se malo ali...šta stvarno kad se jedna bajka završi i jednome nije problem stvoriti si novu a onom drugom kao da je netko isisao sav zrak iz pluća i nema snage disati niti dok hoda? I onda danas piše statuse voljeti a nemati i tome slično... A svaki je to čovjek doživio. Danas se, u tom nekom prijelaznom periodu za nas, nameće novo razmišljanje. Sve ima svoj rok trajanja. Svi u tvom životu imaju svoj zadatak i odnosi traju dok nešto ne naučiš iz toga, kasnije idete dalje. Mnogima je to ok ali šta sa onima koji to uopće ne kuže? Zašto to nitko nikada nije napisao i objasnio makar malim slovima na dnu stranice, da taj princ i ta princeza imaju zadatak u tvom životu i kad taj zadatak završi, i oboje naučite životnu lekciju, svako ide svojim putem. Šta ako je netko 'ozbiljno' shvatio ljubav, a netko da mu je zadatak kupiti odredjen broj cipela i nakon toga boook, odlazi kod onoga koji može više da mu priušti? 
 Shvaćate šta hoću reći. S jedne strane, puunoo je onih koji odnose shvaćaju na jedan način a drugi na drugi. Jedni su svjesni prolaznosti svega pa tako i veza. A drugi na taj način još nisu čuli da se razmišlja ( i ako jesu, ne mogu na taj način brzo naučiti razmišljati) i misle da ljubav traje vječno.
Je li ok ljude učiti tome da ljubav izmedju dva partnera treba trajati vječno i do kraja života? Je li ok ljudima nametati neka pravila i kriterije koji možda nisu kod svih izvedivi i pritom kod onih kod kojih to ne ispadne tako, a ruku na srce, puno je takvih, nametati ljudima osjećaj krivnje, grižnje savjesti, nesposobnosti ili pak očaja, gubitka smisla života? 
  Ljubav je prekrasna i predivna pojava. Da čini čuda to je neosporno. Ali koliko će trajati to nitko ne zna. Život zaista traje koliko traje, plus minus ali tu je koliko je. I činjenica jeste da ma koliko neki neželjeli, odstupanja od 'vječno' ima. Istina je i da sa svakim od svih tih ljudi s kojima čovjek ima ljubavnu vezu doista nešto i nauči. Istina je da na kraju čak i nije bitno je li to bila jedna ili više osoba, već da je čovjek bio sretan s njom ili njima. A ako na jedan prekid zastane sa životom, ma u kakve god bajke vjerovao, činjenica je da će se zakinuti za mnoga lijepa iskustva koja dolaze poslije te ljubavi. Ljudi nisu savršeni. Ljudi griješe, ljudi povrijedjuju, ljudi, ostavljaju i bivaju ostavljeni ali u konačnici...sve je to život. Čovjek možda nije savršen ali ljubav koju osjeti, je. Neki imaju takav put da sa jednom osobom prožive cijeli život a neki opet, sa više njih. Ništa nije manje ili više vrijedno. A jedino zaista vrijedno u svim tim odnosima je ono dobro što ste skupa i pojedinačno napravili ili naučili. To jedino ostaje. To je ljubav. Sve ostalo je hod. Lekcije. Opet ka tome.
Da prekidi bole, bole. Da čovjek pati, pati. Ali da ništa nije izgubljeno, nije.
Sve na koncu bude onako kako je trebalo biti i kad treba biti. Iz odnosa se uči. I ide dalje kad završe. 

  ...možda sada neka nova braća Grimm pišu neke nove bajke sa novim 'običajima i pravilima' za neke nove prinčeve i princeze, prinčeve i prinčeve, princeze i princeze...tko bi ga zna...možda je i ovaj tekst dio toga...
         ...ljubite se, volite se...vjerujte u ljubav...kad jedna završi, prigrlite onu novu kad je osjetite...ma sigurno vas čeka neka nova, lijepa priča...samo je pišite srcem....
...ljubi vas vaša Brigita!