(Odlomak iz moje skore knjige, ljubi Vas Vaša Brigita)
Rekao mi je -'Ništa se nisi promijenila, ostala si dijete'.
Te riječi su me trgnule. Ton kojim ih je izgovorio.
Pogledala sam ga i shvatila -U njemu više ne stanuje onaj čovjek s kojim se mogu naglas smijati i ljubiti na kiši kao nekad.
Taj čovjek je nestao s mojim odlaskom. To dijete u njemu.
I bilo mi je žao. Jako žao jer vjerujte mi, mi smo bili tako sretna 'velika djeca' koja su se voljela kao oni sretni likovi iz bajki nakon one - i živjeli su sretno do kraja života.
Bilo mi je žao. Jako žao. Osjećala sam se kao da sam izgubila najboljeg prijatelja. Nekog mog. Samo mog.
Ispred mene je stajao stranac u poznatom tijelu.
Pričao je kao On.
Izgledao je kao On. Ali nažalost u pogledu više nije bilo Njega.
Ustvari, bilo je. Ali za doći do njega trebalo je puno dječjih suza a odrasla osoba u meni umorila se od toga.
Odšetala sam tu našu zadnju šetnju u kojoj smo bili sretni kao nekad i pustila sam ga da bude 'odrastao'. Odrastao onako kako on misli da treba-bez snova, želja i težnji za nečim više od onoga čemu se nekad podrugljivo smijao. Pustila sam ga da bude prosjek. Prosjek od kojeg je uvijek bježao.
Nema komentara:
Objavi komentar