petak, 22. rujna 2017.

SRAMITE LI SE VI SVOG MATERNJEG JEZIKA I ONOGA ŠTO (I TKO) STE "IZ PRAVIH RAZLOGA"?




Čuvanje vlastitog jezika i pisma, stvar očuvanja jedne ideologije (pa i nacionalizma) ili stvar potrebe za očuvanjem nečeg pomalo romantičnijeg od toga?

Šta je danas veća sramota, znati loše engleski (ili ga čak i ne znati) ili znati loše svoj maternji jezik (ako to igrom slučaja nije engleski, ili ga čak 'niti ne znati')?

Svi koji me znaju, znaju koliko naglašavam potrebu za učenjem i znanjem ne samo engleskog već što više svjetskih jezika, jer budimo realni, nije to stvar samo kurtoazije i prestiža, već je u stranim jezicima, upakirana gotovo sva blagodat modernog doba.
Međutim.
Mi smo mali kao države ali ima jedno veliko ALI, a to je da kao narodi nismo mali.
Svi mi na ovom području poznati smo kao VELIKI LJUDI, koji svjetskoj baštini, doprinose odavnina puno. Ako ne, i vodeće puno.
I sad svi ti isti koji me znaju, znaju da ja jako držim do očuvanja našeg jezika, pisma i naše kulture. Možda čak i previše.
Ja sam odmalena naučena na Vukovu 'Piši kao što govoriš, i čitaj kako je napisano'.
Naučena sam, a to ploda ne bi davalo da u sebi nisam takva, da se svugdje osjećam kao doma, da poštujem običaje svakoga ali isto tako i svoje, a moji su sve ono što prisvojim kao moje, kroz život koji me vodio na razne i to jedne spram drugih, različite adrese po pitanju istih, čak i kontradiktorne jedna drugoj i da se svugdi i ponosim sobom i da isto tako svoj jezik kojim od rođenja govorim, ne smatram minusom već jednakopravnim ostalima.

Kad ste i dobar domaćin i dobar gost, onda razumijete o čemu pričam.

I kad bi trebalo, ovo ne može biti protiv znanja engleskog jezika, jer je nespojivo sa mnom.
Ovo je za očuvanje onoga što se zove NAŠ MATERNJI JEZIK.

Da li je uistinu potreban neki drugi jezik, da bismo bili jednakopravni ljudima koji ga vani govore, kao ljudi? Da, kao ljudi? Kakvi smo mi to domoljubi, ako svoje ne čuvamo, ako svoje zatiremo i potiremo a tuđe svojatamo ne bi li bili 'NETKO I NEŠTO' u ovom svijetu gdje se svi pozivamo na ravnopravnost?
Da li ravnopravnost znači zaboraviti svoje, odbaciti svoje i osjećati se nelagodno ako tuđi jezik govorite lošije?

Zar stvari ne bi trebale biti okrenute na našem tlu malo drugačije a to je DA SE PONOSITE KOLIKO I KAKO DOBRO ZNATE SVOJE MATERNJI JEZIK?

Zar pažnja ne bi trebala biti na tome DA IZVRSNO PROMOVIRATE VAŠE, a ne na NELAGODI JER TUĐE SLABIJE ZNATE?!
Da, naizgled branim Melaniju, ali ovdje se ne radi o njoj već o nama. Jer ovdje ne pišem o šaljivoj strani svega. Ovdje pišem o nama.
O nama, nažalost poznatima po cijelom svijetu  jer se za komad zemlje 'borimo jedni protiv drugih' (govorim o narodima, ne sebi) ne bi li ga proglasili svojim a u isto vrijeme čim pređemo granice zatiremo naš vlastiti jezik ne bi li bili nevidljiviji, pardon, jednaki onima koje smatramo bitnijima, vrijednijima na rangu diskriminirajuće ljudske ljestvice i na taj način sami sebe činimo manje vrijednima, manje bitnima, i manje jednakopravnima drugima?

ZAŠTO SE SRAMIMO SVOGA?


Ja sam putem svojih adresa na koje sam sa svojom obitelji selila, prihvaćala sve novo, ali svoje staro nikada nisam zaboravila. Samo sam se 'nadograđivala'.
Dapače, zato si danas MOGU PRIUŠTITI I PRIUŠTIM SI, DA PIŠEM NA EKAVICI, I NA I/IJEKAVICI I IKAVICI (nju namjerno stavljam kao zasebnu kao samu za sebe) i i po tome sam poznata i svugdi objeručke prihvaćena..
Jer em što mogu, em što smatram da je sve to opet NAŠ MATERNJI JEZIK. Zajednički.
I ponosim se njime.
I volim ga.
I promoviram ga gdje god stignem.
I ne smatram to nacionalizmom, dapače, kako bi kod nas to i moglo biti nacionalizam kad se u većini, ta ista većina međusobno ne podnosi, ali meni je to 'jedno te isto', naše.
I obožavam i engleski i ruski, i francuski i njemački, ma kineski, ali ovo je moje, maternje.

Žalosno je samo što je kod nas postala sramota ponositi se lijepim stvarima vezanim uz naš identitet.
Sramota je postala eto ne znati engleski. Nije to sramota, to je šteta. Šteta po samoga sebe. Ali šteta koja se da ispraviti ako čovjek želi i ako je smatra štetom.

Ponosni smo ako se predstavljamo savršeno na tuđem jeziku.
Ako tuđe smatramo odijelom koje nas vodi na viši nivo vrijednosti. Ljudske. E to je sramota.
Zašto nije fokus na tome koliko SAVRŠENO VOLIMO SVOJE I POŠTUJEMO TUĐE?!
Zašto fokus nije na KVALITETNIM STVARIMA KOD NAS NEGO LOŠIM?!
Zar je opće mišljenje svih nas da smo toliko loši da nam treba zatrti kulturu, počev od jezika?
Nas samih?!

Dokle god se budemo sramili toga dobroga što smo, dotle ćemo i drugima biti manje bitni. Tako prozaično i tako istinito.

Lijepo je da otvaramo studije na raznim jezicima, za strane studente, svijet je i ovako jedan veliki dom svima nama, ali zastanimo samo na tren, organiziramo im li učenje našeg jezika? Upoznavanje naše kulture?

Gubimo li se mi kao narod sami zbog sebe jer se svoga sramimo i mislimo da je ono tuđe bolje, kvalitetnije i vrijednije?
Tjera li nas itko na to?

Branimo zemljišne granice kao sumanuti a ne čuvamo ono što živi, diše i kuca unutar tih granica.
Ljude. Ljude koji imaju svoj jezik i svoju kulturu. Kojom bi se trebali ponositi.

Ali ne, mi ih učimo da se obrnutom psihologijom educiraju poticajem srama jer 'tuđe ne znaju', ne bi li bili ravnopravni građani svijeta kojima je ravnopravno sve dostupno. Jesmo li uistinu? Ako je netko dovoljno pametan, a ovi narodi smatram da to jesu, ne treba mu obrnuta psihologija za naučiti engleski jezik, ili njemački, zna on to i sam. Ali ako mu treba obrnuta psihologija da spozna neophodnost istih, onda vrlo vjerojatno paket obrnute psihologije uči te iste kako se trebaju sramiti tko su, odakle su, i šaljemo ih nepovratnim putem tamo gdje se naše putem i zatrlo.

Nek Vam svima govor našeg dragog trenutno dosta popularnog političara bude motiv da i sami svladate u ovom slučaju engleski, ali imajte uz to jedno na umu.
Svog se nema potrebe sramiti. 
Ni u svojoj državi ni mimo nje. Za to nam nije potrebno naglašavati da smo 'jednakopravna članica EU', nee, za to Vam je dovoljno da znate da ste ravnopravni svima i jednako vrijedni svima, samo ako to uistinu u sebi i osjećate, a malo onih koje 'svoje odbaci', uistinu zna tko je. Jer nije biti očuvanja identiteta mržnja i razlike, već ljubav i bogatstvo.

Sramite se (ako već morate) zato što zatirete svoje, svojatate tuđe da biste bili 'naizgled vrijedniji', i ne hvalite se onim svojim što znate već se sramite zbog onog 'tuđeg' koje ne znate. Učite. Ali ako se pozivate već na domoljublje, a ovo je upravo bit toga, onda se zapitajte, odakle ono počinje?

Od matere.

A tko se srami svoje matere, ''''ma kako možda nekome i neuka bila'''', taj se na kraju srami i sam sebe.




Ljubi Vas Vaša Brigita!






Nema komentara:

Objavi komentar