U kojoj je mjeri trpljenje lošeg u braku vrlina?

Ovih dana dosta razmišljam o tome. Mi smo generacija učena trpljenju. Generacija kojoj se odmalena govori da je trpljenje najveća kvaliteta koju čovjek posjeduje. Skromnost u njoj točnije. I da će na kraju tog našeg trpljenja doći nagrada u obliku nečijeg pokajanja ili promjene ponašanja prema nama na bolje. Hm. Ima li to zaista istinsku dobrotu u sebi ili je ta ideologija tek tu da nas drži poslušnima u nečem što iako nam ne valja, i da opstane porad društvenog poretka? Neću ulaziti u pitanja crkve niti države. Prenaivno bi to bilo. Čovjek kad mijenja najviše može učiniti na razini na kojoj on funkcionira, a to je u njegovom životu. Svijet je takav kakav jeste, takvog smo ga zatekli ali svoj život možemo i pak i moramo dobro živjeti. Time i on postaje bolji, uvjetno rečeno. Bit življenja je biti voljen, voljeti, biti sretan, usrećiti druge ili nešto treće? Šta god vam vaš svjetonazor nalaže kao odgovor, sasvim je svejedno ako je uporište u dobru. Dobru koje ne škodi i ne šteti nikome. I pri tome ne mislimo na nečiji sebični ego koji hoće da je po njegovom već višem, uzvišenijem dobru u našem djelovanju. Ma koliko pri tom razočarali druge pa i najmilije, ako pratimo svoj životni put, tek tada živimo ispravno. Jer ovdje smo prije svega radi našeg životnog puta koji živeći ne odredjuje samim tim količinu ljubavi prema drugima. Točnije, poslušnost i ljubav nisu jedna te ista stvar. A manipulacija s takvim emocijama je jedna druga tema o kojoj ćemo uskoro. Roditelji vas uče da je u redu nešto pretrpiti. Treba li pretrpiti porad odnosa kakav on god bio poniženje, omalovažavanje, varanje, fizičko i emotivno nasilje? Šta sve treba trpiti porad partnerskog i to ljubavnog odnosa? Koliko ste puta čuli kako se neka žena molila godinama da joj se muž promijeni. Dok je ona trpila udarce, izbivanja njegova od doma, zlostavljanje, varanje i ko zna šta, on je uživao u nekoj kavani da bi se nakon nekog vremena desilo čudo, on se promijenio. Nije uopće bitno da li se zaista promijenio u duši, da li mu je ponestalo novaca za takav život ili je onemoćao, bit je ima li to trpljenje svrhu? Svi ćemo reći ima ako je ona to sama zaključila. I tako i jeste. Ali ja se ipak pitam, jesmo li krivo učeni i naučeni? Je li ta žena krivo naučena šta je bit života? Jesu li joj 'servirana' pogrešna pravila? S druge strane, imamo muškarca koji je homoseksualac ali je u braku sa ženom i umjesto da se rastane i bude to što jeste on ostaje u tom prividnom braku iako sebe tu ne daje kako treba. Ista stvar je i sa onim koji sa ženom ostaje a voli neku drugu i potajno se vidjaju ali svoju suprugu, zakonsku ne ostavlja. Ima li to trpljenje dobru svrhu? Uče li nas ispravnim trpljenjima? I postoje li ispravna uopće ako je pozadina loše ponašanje nekoga prema nama ili prikrivanje istine? Može li tako nešto biti ispravno u nečem što se zove ljubav i brak? 
Društvo smo u kojem tek sad većina i običnih ljudi dolazi do raznih informacija putem interneta o različitim kulturama življenja. Tek danas, kad je skoro svima nadohvat ruke vidjeti i naučiti drukčije od našeg, ljudi zapravo imaju izbor. Možda ne u svojoj sredini ali svakako preseljenjem u drugu. Ljudi danas ne prežu od toga. Osjetili su kako je taj kolač ukusan i svi ga žele probati. Kažu, stvari su se promijenile. Promijenile su se okolnosti i informacije koje dolaze do ljudi. Čak i bakice i dekice fejsaju, zar to nije cool? Kažu da su mladje generacije nemoralne, da im je sve na pladnju pa više ne znaju šta hoće. Može i to biti dijelom istina ali više ipak od svega je da su ljudi postali manje poslušni svojoj okolini. Više se čovjek ne prilagodjava njoj već je mijenja tako da odlazi u neku njemu prikladniju i tamo živi svoj životni stil. Danas gotovo za svakoga postoji neko mjesto na ovoj planeti gdje može biti ono što jeste i živjeti kako hoće. Ili bar pronalazi ljude s kojima dijeli interese i stvara svoj mali svijet ne obazirući se na to šta će itko reći. Dapače! Danas se može gotovo sve. A to ne paše onima koji na to nisu navikli ili onima koji tako gube svoju moć. Moć kontrole. Brak je svakako institucija koju vrijedi poštivati ali u nekim okolnostima je izgledalo kao da se i on pokušava na silu zadržati makar netko u njemu trpio i zlostavljanje. Čak ni ono nije bilo razlogom da se taj isti razvrgne a da ne pričamo o razlozima...više to nije to. Ostajalo se pod svaku cijenu. Djeca su gledala nasilje, oni su bili oboje nesretni ili je netko iskorištavao svoju poziciju ali se trpilo. Trpljenje se podržavalo. Na kraju bi na osudu čak i vlastite obitelji naišla ona osoba koja bi to prekinula i izašla, a ne onaj koji se vršio nasilje. Apsurd? Da. Ali još to vidjamo tamo gdje internet služi samo za download pornića. Stvari su jasne, trpi se ono šta se u toj fazi društvenog poretka 'mora' trpiti. Ali danas, zašto danas učiti to isto vlastitu djecu? Prošla su ta vremena. Ne mora više biti nužno neprilagodjenih, nedoraslih, čudnih, preslobodnih i presramežljivih, sada kada je svijet na dlanu svi mogu naći svoj kutak mira. Ipak, još se često čuje kako se sloboda izbora osudjuje. Kaže se da se institucija braka više ne poštuje. Možda. Ali možda je baš suprotno. Možda će doći vrijeme kada će se brakovi sklapati većinom iz pravih i ispravnih razloga, recimo ljubavi. Možda će brak tada nešto značiti kada su ljudi na neki način ravnopravni i svojom slobodnom voljom odluče ući u njega i ostati u njemu jer se vole, jer im je lijepo skupa, jer se podupiru i potiču jedno drugo na bolje, na više.
Možda je pravi brak ne prisilno zadržavanje partnera u njemu, već sloboda odlučivanja s pravom predomišljanja. Možda će brak biti zaista prava institucija kad iz njega izadju prisile, zlostavljanja, ugnjetavanja, ovisnički odnosi. Možda tek dolazi vrijeme pravih brakova, i to baš sada kada više nitko ne mora trpiti nešto što ne želi i ne osjeća da treba. Jer brak bi to trebao i biti, zar ne? Možda žena s početka priče jeste hvale vrijedan primjer žrtve ali traži li itko zaista od nas takvu vrst žrtvovanja? Ima li to smisla? I želi li itko svjesno svoj život tako proživjeti ako ima i potporu da smije, da može i da nije pogrešno da živi drukčije i bolje. Jedno je trpjeti zato što je to tvoja odluka jer voliš. A sasvim je drugo trpiti jer su te tako naučili, jer misliš da je to jedino ispravno i dobro i jer ne da ne možeš već i ne smiješ drukčije. Sljedeći put ćemo 'pričati' o 'dok nas smrt ne rastavi'...o braku za cijeli život.

Moji čitatelji

Moji čitatelji su mladi (mladi u duši), dečki i cure, muškarci i žene, potpuno slobodni ili bar na putu da to postanu, od velikog broja predrasuda i osuda koje su rodjenjem i okolnostima nasljedili. Ljudi koji imaju razvijenu samosvijest i svoj život poimaju na višoj razini od 'jesti i piti'. To su sve mahom ostvareni ljudi. 

Ostvarene poslovne cure.
Ostvarene i samosvjesne majke. 

Ostvareni muškarci.
Uspješni.
Znatiželjni i u stalnim koracima kojima pomjeraju granice svog dobrog življenja. 

Ljudi koji jasno i glasno iznose svoja mišljenja a pritom nemaju potrebu nikoga vrijedjati.
Jasni i 'oblikovani' ljudi sa dozom staromodnog kavalirastva. Ljudi koji znaju šta je moral a šta farsa za publiku. Ljudi koji vole publiku ali rade za svoj gušt.
E sad, medju svima njima nadje se i pokoja dušica koja prolazi neke sasvim drukčije pričice. Osoba koja živi probleme 'starih' uvjerenja i stavova. Osoba koja za današnji pojam sveprisutne slobode trpi previše i treba vjetar u ledja da stvari posloži kako želi. I upravo radi njih volim pisati teme u kojima se oni mogu pronaći. Teme koje su malo 'rustikalnije i teže' ali i dalje sveprisutne oko nas.
Ja možda jesam okružena jer tako biram, sa meni sličnima, i mi možda jesmo cool i moderni ali imam oko sebe i ovakve, dobre ljude pritisnute lošim okolnostima. I radi njih posegnem u te teme. Teme teškog života. Srcem. S vjerom da čovjek može mijenjati svoj život. Ja čvrsto stojim iza toga i vjerujem u to. Nije uvijek lako ali tako je to zar ne? Ono što je- prihvati objeručke, ono što nije, potrudi se. Ipak se malo moramo i potruditi ako nešto jako silno želimo. Ponekad. A za dobar život to se isplati, zar ne?
Ljubim vas sve, i vas moje moderne i vas moje manje moderne. Život je ipak jedna velika igra. I gladi i zabave. Nije uvijek sunce...o neee...ali dodje zar ne? U igri je super što možete mijenjati uloge i samu igru. Tako je i u ovoj životnoj. Vjerujte. Ništa nije zastalno. Sve je podložno promjeni. Tako i to što vas sada muči, ono što želite i ne želite.
Uživajte lipi moji i volite se!

Je li istina...iz kakve obitelji dolaziš takvu i stvoriš?

(Iz moje skore knjige, vaša Brigita)

  Utjecaj roditelja na djecu je neosporan. Roditelji cijeloga života utiču na vlastitu djecu a najviše u periodu dok njihova djeca žive s njima i još su nesamostalna. U tom periodu im nesvjesno kroz svoje ponašanje i atmosferu koja vlada u obitelji, usađuju stavove i obrasce ponašanja. Kad se osamostale i kad počnu živjeti svoj život, tad po njihovom ljubavnom odnosu, te karijeri, možete vidjeti iz kakve obitelji su došli i kakvi su odnosi tamo vladali. Ono što ćete moći isto uočiti, jeste kako im je prije svega majka živjela u toj obitelji. 

Muškarci čija je majka radila a pritom mislim, bila financijski i karijerno ispunjena, kasnije ostvaruju skladnije odnose sa svojim partnerkama te imaju stabilnije bračne živote i više uspjeha postižu u karijeri. 

Muškarci čija je majka bila zlostavljana i kao osoba nije bila zadovoljna, već se osjećala neostvarenom kroz druge aspekte funkcioniranja osim toga da je majka i supruga, kasnije teže uspostavljaju odnos sa partnerkom a kad i uđu u neki odnos on je najčešće nestabilan i podložan raznim problematikama najčešće onima koje je gledao dok je bio mali. 

  Zašto su majke te koje toliko utiču načinom svog življenja na sinov život sutra? 

Sin iz odnosa sa majkom uči o odnosu sa ženama i to ponajviše iz odnosa njegovog oca prema njoj te načinu na koji je majka 'uzvraćala'. Način na koji se majka izborila ili ne za ostala prava osim da je majka, često odredi ponašanje, reakcije i probleme njega sa ženama sutra. 

Muškarac koji dolazi iz obitelji u kojoj je majka prije svega bila doma, nesretna ili zanemarivana, bez obzira što možda i stekne više obrazovanje sa svojim djevojkama ima one probleme koji su rezultat pitanja koja su u njemu nastala dok je gledao majku da trpi nešto loše. Iako je školovan, u njemu ostaje borba naučenog i novog, i često u odnosima, iako je svjestan da je normalno da žena ima svoju karijeru, prava, te je često kao mali govorio da nikada ne bi bio prema svojoj djevojci kao otac prema majci, ponavlja neke greške ne zato što odobrava ponašanje svoga oca i ne samo zato što možda ne zna drugačije, već zato što ti problemi i unutarnje borbe moraju izaći kad tad na svjetlo dana iz njega ne bi li to riješio sam sa sobom. Pravi period za to je najčešće njegova veza jer se tu osjeća dovoljno sigurno, a u isto vrijeme kao i da forsira određenu problematiku ne bi li riješio ono što ga muči. Tim labilnostima često narušava odnos jer obično svjesno ni ne zna ni šta konkretno treba mijenjati. Daleko od toga da je to pravilo, ali... Taj muškarac treba podršku i vrijeme da razriješi taj unutarnji konflikt i posloži stvari unutar i izvan sebe. Često to traje cijeli život. Iz toga proizilazi da takvi muškarci teže grade stabilne odnose za razliku od onih koji su živjeli u obitelji u kojoj je majka bila zadovoljna i vlastitim ostvarenjem mimo majčinstva i uloge supruge. 

Diretno ili indiretno, očevi su ti koji su svojim ponašanjem prema supruzi 'uništili' ili potakli na uspjeh svoga sina. U ovome uopće nije bitna vjernost očeva niti majki već sad pričamo isključivo o tome je li majka bila zadovoljna svojim životom i karijerno ravnopravna ili je ovisila o mužu i ta ovisnost je dirigirala pravila ponašanja a na koncu i cijeli njihov brak.

Djevojke majki koje nisu bile ostvarene na tom polju, sklonije su trpljenju ili idu u drugu krajnost i odluče tako ne živjeti. Često osjećaju veliku brigu za svoju budućnost kao i njihove majke i stalno žive u istoj strepnji. Češće pristaju na trpljenje lošeg ponašanja partnera i teže odlaze od njih jer su naučene ostati. Te iste djevojke osjećaju veliku nesigurnost kad žive drukčije od majki jer misle da rade nešto pogrešno pa često osjećaju i grižnju savjesti ako rade i nisu sa djecom te misle da su lošije majke i baš i zbog toga dopuste novi vid lošeg ponašanja partnera jer im to dođe kao 'zaslužena' kazna. A one čije su majke bile ostvarene (bitna je razlika da li je samo radila od jutra do sutra ili bila zadovoljna te imala podršku muža u svemu tome a u isto vrijeme je i on bio uspješan. Mislim na ovo drugo.) obično rjeđe imaju problem sa ostvarenjem vlastite karijere i češće su duže bez partnera jer traže nekoga poput svoga oca i obično su kući manje nego one prve i zbog toga nemaju grižnju savjesti. Često im je karijera prioritet. Češće se razvode i to ne doživljavaju kao vlastiti neuspjeh.  Nije pravilo ali princip se ponavlja... 

Oni dečki koji su imali majku koja je ostvarena obično kroz cijeli život ostaju u bliskim odnosima sa svojom prvom obitelji, s lakoćom zasnuju vlastitu i između svih njih postoji sklad i toplina a u najgorem slučaju kulturno ponašanje.

S druge strane, oni čija se majka nije uspjela izboriti i za taj dio vlastitog života, često sa svojom familijom kao i sa partnerima imaju problem u komunikaciji i uspostavljanju i održavanju dobrih odnosa  jer u konačnici imaju problem sa tom istom majkom koja kasnije pokušava vlastiti neuspjeh kompenzirati pravom odlučivanja u sinovom životu 'jer ona zna najbolje šta je za njega dobro' i ako joj on to ne dopusti, najčešće dolazi do svadja. U biti, nerijetko su svi u stalnim svadjama.

   U konačnici, ako ljudi dolaze iz obitelji koje su skladne i gdje je vladala ljubav i nadasve poštovanje medju roditeljima i djecom, oni će takve obitelji i zasnovati. 

A ako dolaze iz problematičnih obitelji, te iste probleme će često, nažalost morati rješavati sa novom obitelji jer u većini slučajeva problem samo prenose i nerijetko tim istim uništavaju novu obitelj a umjesto podršku od prvobitne obitelji će dobijati stalno nove razloge za rasprave. Nesređeni odnosi i problemi koji leže u pozadini tih priča ostaju problemom dokle god se ne riješe. 

Podstanari bez para

Po tko zna koji put, i danas sam čula kako banka izbacuje jednu obitelj na ulicu...neplaćeni kredit i to je to. Svako malo isto. Naježiš se kad vidiš hrpu nekome bitnih stvari na gomili kao smeće, ljudi se tresu ne znaju kud će...
A šta je sa privatnim stanovima, stanovima koje iznajmljuju obični ljudi? Šta kad obični ljudi počnu glumiti banke i bez milosti izbacuju ljude na ulicu?
  Kad imaš stan, i iznajmljuješ ga, velika je odgovornost i rizik na tebi. Koga ćeš primiti u stan, hoće li ti iskidati stvari, hoće li ga uništiti, hoće li plaćati račune ili ti nabiti dugove...nije ni to lako. Ali sada ću stvari analizirati s one druge strane. Žao mi je tih ljudi.
Ovo što se događa svakodnevno od strane banaka i ovršitelja u njihovo ime kad zbog neplaćenih rata kredita ljude doslovno deložiraju...ništa više nije trauma od one koju si neki privatni iznajmljivači daju za pravo raditi ljudima koji su podstanari u njihovim stanovima. Šta kad se desi da ljudi u podstanarskom stanu ostanu bez para, bez primanja, bolesni ili ostavljeni i nemaju od čega platiti stanarinu a nemaju kud ni sami a kamoli sa svojim stvarima? Šta se tad događa? Tko štiti prava tih ljudi? To je kao ok jer ispadne...podstanar je, siromašan je očigledno pa Bože moj, može ga se i ponižavati, maltretirati...užas!
Danas za biti podstanar moraš imati više para mjesečno od onih koji su u svome stanu. Biti podstanar je skupa kategorija življenja. Nekada ljudi valjda nemaju izbora, nekada su pak mladi i tek na početku samostalnog života...nebitno je sad to...
Ne pričamo o onim podstanarima koji uništavaju tuđe stanove već o sasvim dobrim ljudima koji jednostavno ostanu bez novaca. Nije stanodavčeva briga kako će on dalje ali koliko ste bili svjedokom toga da si taj isti stanodavac daje za pravo da maltretira te jadne ljude, da ih ucjenjuje i prijeti im?
Nedavno sam čula jednog čovjeka koji je slovio za relativno kulturnog gospodina a pretvorio se u zvijer kad mu podstanari nisu platili stan. Ne znam sve detalje, ali radilo se o mladoj obitelji koja je ostala bez posla a samim tim i bez izvora prihoda i iako su imali najbolje namjere nisu lako nalazili posao...što je u današnje vrijeme uobičajeno, mnogima jednako dobitku na lotu i to one 7!
Koliko znam, par mjeseci nisu mogli platiti stanarinu ali su plaćali režije i u dogovoru s njima da će kako se momak ipak zaposlio, od kredita vratiti dug, jer je plaća bila valjda mala i tek dostatna za hranu...a kredit je trebalo počekati dok se ne ostvare uvjeti za njega. Prekomplicirano zar ne, ali ne bira čovjek uvijek sve i kako. Međutim, valjda su se vlasnici stana predomislili i nakon što je obitelj platila zadnje režije i ostala bez kune, oni su ih izbacili na ulicu. Užasna situacija! Pa gdje će ta obitelj? Otišli su kod prijatelja ali tu nije kraj agonije. Tu ustvari počinje priča koja me nagnala na pisanje ove teme.
Vlasnici su momku dolazili na posao s nekim likom prijetiti da će ga naći i da se neće dobro provesti ako mu ne plati, supruzi koja ne radi su isto prijetili preko njega. Čak su unajmili nekoga da je prati a na to mi se digla kosa na glavi, kako meni tako i svima kojima sam ovo ispričala...joj kako je moj drugar rekao...ufff, drži me da ga ne uhvatim (smijeh), prijetiti ženi jooj!
Kad su im saznali prijatelji, naravno, umalo je izbio skandal jer ja sam se nabrijala od same pomisli na tako nešto, kako ne bi njihovi bliski...nitko na to ne ostaje hladnokrvan, ipak oni su pokušali smiriti strasti i prijavili su ih za početak advokatu(vjerojatno i policiji) i agenciji koja im je iznajmila stan. Pokušali su ljudski sklopiti dogovor i ugovor.
Kad su izašli iz stana iako su istjerani, ostali pri tome da će im platiti kad budu mogli ali su vlasnici počeli sa prijetnjama i sad je pitanje kako će to kad su se umiješali brojni ljudi sa strane završiti. Nadam se ljudski. Suludo! Da, svega ima.
Čula sam i da su vlasnici stana znali prodati stan u kojem su podstanari i doslovno u roku par dana izbaciti podstanare van. Bez pripreme i najave! Samo van. I još bi tražili da im se plate režije do kraja mjeseca pri odlasku! Sorry, pa iako si izbačen zar nisi čuo za must have te situacije...nemoj sad razmišljati gdje ćeš, nemoj razbijati glavu tražeći novi stan sa normalnim vlasnicima, lokaciji koja ti paše...hello, prvo razmisli šta trebaš učiniti za ove koji izbacuju...to je bonton pri izbacivanju. Ti neupućeni! (smijeh)
Čula sam i za podstanare koji su se sa svim gore navedenim sličnima vlasnicima gadno obračunali. Stradavale su obitelji. Nezgodna je to situacija.  I nimalo smiješna bez daljnjeg.
Ljudi valjda idu na povjerenje. Ali nitko ne zna šta će se desiti. Život piše svoje priče. Ljudi ostaju bez izvora prihoda, to se događa stalno. Ali šta tad?
Čula sam za brojne studente koji su ostajali bez roditelja i stvari su im završavale u smeću sa prijetnjama.
Čula sam za ljude kojima su uspomene bacane, dokumenti, garderoba...jer kao da u tom trenu kad ne plate, sve u tom stanu postaje vlasništvo vlasnika stana, čak i najintimnije stvari od podstanara, i on sebi daje za pravo raditi šta god hoće.
Znala sam i da su osvete podstanara padale zbog toga. Čuje se svašta...
Na svu sreću, znam i za one dobre slučajeve kad se ljudi nađu, ljudski dogovore i ljudski nastave bilo s razlazom bilo ostankom ali budu ljudi.
Znam za ljude koji su išli na uštrb sebe, oprostili dug i razumjeli. 
Znam za one koji su čak i duže čekali da se ljudi snađu jer su im bili dragi i koliko znam i danas žive kod njih. Znam i za one koji su čekali godinama novce i da su im ovi, kad su bili u mogućnosti iako nakon dosta vremena vratili, iako su se vlasnici stana već bili pomirili s tim da neće. Ali jesu. I to zato što su bili ljudi i jedni i drugi. 
Prijetnje silovanjem, fizičkim nasiljem, slanje prijetećih poruka i slično...
...banke ne uzimaju baš i ljudski život sebi u ruke doslovno kad istjeruju zar ne? A već je to što rade nehumano.
Šta onda sa ovima koji misle da to mogu zbog činjenice da imaju stan koji iznajmljuju? Jedno je izbaciti ljude van. Ok, imaš pravo, tvoj stan. Ali prijetiti? Zlostavljati? 
Teško da se na te prijetnje ne uzvraća. Uvijek se uzvrati, zar ne? I stradavaju oni koji uopće nisu krivi. Nitko ne bi trebao.
Je li to sve potrebno? Nezgodno je reći šta učiniti, ali jedno je ipak potrebno. Biti čovjek. Ne samo zato što i tvoja obitelj sutra može nastradati, i ne samo zato što ne znaš ni šta tebe sutra čeka, već zato što je to jednostavno ljudski. 
Čovjek koji nema pare ne može ih izmisliti, neće mu ih zlatna koka snesti niti ima izbora. Jednostavno nema para. Da li mu zbog toga treba prijetiti, lišavati ga dostojanstva i glumiti barabu? Šta ako on postane baraba ili ima barabu koja će ga obraniti...gdje je tu kraj?
Ako netko nema novce a dobar ti je čovjek bio do tad...zar nije ljudski ga razumjeti, sačekati? Dogovoriti se? Mislim, može svatko kako hoće ali mora snositi odgovornost za to što čini. Ako naudi, mora bit spreman da će mu se kad tad vratiti. Ako istjera, teško da će mu ovaj više imati želju platiti...svašta čovjek može ...
   ...Ali ljudi...svima se može desiti ono što misle da nikad neće. Triba bit čovjek. 
Nekom drugom prilikom ćemo o pravima vlasnika...ovima je sada teže, zar ne? Razumit ćete.

Moderna ljubavnica

  Došla su neka nova vremena, kažu starije generacije. Vremena lišena svih inhibicija. Vremena slobode čovjeka na privatni život kakav on hoće. Došla su nova vremena a s njima i moderne cure i moderni dečki. Moderne ljubavnice i moderni ljubavnici. A šta kad se susretne 'staro' i 'novo'? 

Moderna ljubavnica ne traži svo vrijeme dotičnog. Moderna ljubavnica ne želi ni brak ni djecu s njim. Ona za to nema vremena. Moderna ljubavnica zna kako kad stvari postanu preozbiljne, natjerati dotičnog da se udalji. Moderna ljubavnica zna kad i kako dobiti prekid. Ona zna kada otići. Ona zna zašto je tu i do kada. 

Da li je došlo vrijeme kad sve više žena više ne žele muža tj muškarca 24 sata na dan već samo po potrebi onoliko koliko im treba? 

   Nekada su se ljudi ženili s idejom da će u braku biti do kraja života. I bili su često, koliko sretnom koliko ne, to je sad upitno, ali brak se održavao pod svaku cijenu. 

Danas cure vole svoju slobodu, vole od muškarca dobiti šta im treba... često su to pare, nekretnine, pokretnine ali i ljubav i nježnost, pažnja i strast...ali naglasak je PO SVOJIM UVJETIMA. I ma koliko muškarac bio star ili patrijahalno odgojen, njemu to laska i on pristaje na to, jer i on želi biti dio tog modernog života. To je mnogima prilika za 'drugu mladost'.

Ma koliko mislili da smo još uvijek više obiteljsko društvo, činjenica je da je sve više žena i muškaraca koji traže i pristaju na ovakve odnose. 

Svijet se 'smanjio', sve je nadohvat ruke i kao da se ljudi boje da će im ponestati vremena za uživati u svemu šta žele, pa ulažu odnose u igru. Brak. Riskiraju i kockaju se upravo s njim.

Udaju se, žene, razvode i opet ispočetka kao na pokretnoj traci...bez pardona i predugog razmišljanja između. Samo da ne zastanu i ne propuste nešto što moderni svijet nudi. Zbog braka.

Pa muškarci sa svojih 6oak i više ostavljaju svoje žene s kojima su dočekali unučad i trčećim korakom traže klinke od 18 da bi im pokazali da se znaju koristiti smartphoneima a usput plaćajući djevojci sve šta treba...a žene od 60 i koju, trče u teretanu i idu na plastične operacije da bi mlađahnom dečku od 25 pokazale kako im guza dobro izgleda. Svijet je kažu, pošašavio. 

Sad kad su Tibet i Instanbul nadohvat ruke, nitko ne želi provesti 365 dana na jednom mjestu. I ne samo to...kuhanje mužu i djeci svaki dan...zaboravite...rađanje u 20-oj zaboravite... ženidba u 22-oj zaboravite... danas je vrijeme predragocjeno i sve se manje troši na jednu te istu, doživotnu stvar. 

Da, ima onih koji još vjeruju u ono...'do kraja života' ...ima još onih cura koje se ljubomorno drže svoga dragog braneći ga od svakojake napasti koja dolazi iz modernog društva...ima i onih frajera koji se trude svu konkurenciju držati podalje od svoje drage...ali koliko će to u današnje vrijeme zaista i potrajati? Tko prvi popušta? Onaj koji čuva ili onaj koji je u igri? 

Zbog svega toga, kada se zna da žena ima jednaka prava na isto ponašanje kao muškarac...žene više ne žele biti nečije 24 sata dnevno svaki dan. I ne žele biti samo sa jednim. I ne brine ih više je li im novi dečko zauzet ili oženjen, dapače, ne brine ih ni da li one imaju novog uz starog. Sve je dopušteno. Brak. Ne više. A toliko je onih koji su debelo zagazili svojim godinama u zrelost i iako su oženjeni takva im ponuda i titula paše. Problem se desi onda kad se on zaljubi. I hoće se razvesti. I hoće s njom djecu. 

Više nije ona ta tipična ljubavnica, koja hoće da se on razvede da bi ga imala cijeli dan i noć za sebe...hej, pa ona ima svoj raspored u koji se on ne uklapa svaki dan. 

Sad je on taj koji zbog nje to hoće ali ona neće. 

Pametna moderna ljubavnica, koja čak i ne smatra da time čini nešto loše...jer zna da nije prijetnja braku dotičnom, niti da je prva ni posljednja mu izvan braka, točno zna i kako ga ohladiti.  I ide dalje. Bez grižnje savjesti. Nema vremena za to. 

Još je više onih koji hoće skuhano i oprano pa održavaju jedan tradicionalan brak ali rado ulaze u nove uloge. Nebitno da li postaju sponzori, 'učitelji', savjetnici, prijatelji ili nešto drugo...pristaju na bilo koju ulogu koja ih uključuje da ne prođe bez njih.  I naizgled im više pašu te moderne ljubavnice. Hvale se u društvu kako su moderni, hvale se time šta su za nju učinili...ali sve je više onih koji se trude zadržati je. Pa se podmlađuju. Pariraju njezinim vršnjacima, trude biti sve što njoj treba. Odjednom se razumiju u psihologiju i potrebe jedne moderne priče. 

Stavljaju one ozbiljne cool cvike, nevažno što  njima služe za čitanje ali cvike, šalovi, torbice...sve je tu...i muke jednog puberteta. Kremice, teretana. 

Žena, djeca, unučad...sve je na mjestu ali ona nova mladost živi za sebe. Ne priznaju poraz. Ni godine. Ni razlike. Sve mogu. 

A one...jasno kažu da nisu tu da slušaju njegove probleme, i oni ušute. Da nisu tu da bi prespavali jer ona se mora naspavati jer ujutro ima sastanak. I oni odu. Tu su kad god joj zatreba i nestanu kad god joj ne treba. I oni pristaju na to. 

A one ne ulažu previše emocija u to. Ostaju rezervirane, hladne...proračunate. Jer točno znaju dokle i zašto. One su maštarija koja izađe iz časopisa i nestane kad treba postati potpuno stvarna. Daju šta hoće, uzmu šta im treba i idu dalje. A oni ostaju u svom životu, podmlađeni ili osramoćeni...kako koji...uz ispriku, javit ću ti se, pusa. I to je to. Brak očuvan. Svi sretni i zadovoljni. Ne one nisu tu da mu peru, čiste, glačaju i kuhaju. One nisu tu da mu dodaju aspirine i viagre. One nisu tu da vide njega stvarnog već njega kakav njima treba. Nisu to sve odreda ni cure sa 20, ni cure sa 30. To su žene svih generacija koje točno znaju šta hoće i kako to dobiti. Muškarca imaju kad trebaju a uopće ih ni ne zanima ne samo da li je zauzet nego ni kakav je van njihovog odnosa. Ne zanima ih njegova stvarnost mimo nje. To su žene koje žive kao muškarci. Oslobođene svake osude i nametnutih očekivanja za potlačene od društva. 

Više ne moraju ništa na silu i ništa drugačije nego muški. Ne moraju biti vjerne, ne moraju biti monogamne niti kriti da to nisu, ne moraju rađati i ne moraju biti u braku da bi dijete imale. Ne moraju biti cijeli dan doma. Dapače, ne moraju ništa šta ne žele one same. To su žene kao i sve ostale, sa samo malo više prkosa i ponosa spram starih pravila. Slabe na ljubav i sva čudesa kao i muškarci ali ne žive samo za to. Prežive i bez toga. One gledaju svoju karijeru. Svoja putovanja. Svoje prijatelje i svoje izlaske. One su kao muškarci. Slobodne. I kako društvo ne osuđuje muškaraca koji vara ili ima takav život ona i sebi daje to pravo izbora. Da živi sve što i oni. 

   Ali je i dalje predivna i prekrasna, poželjna i šarmantna...jer je žena.

Lesi se vraća kući

Treba li varati? "Ne. Ako je dobar. Da, ako je loš prema tebi." Ili?

Da, lakše je prekinuti odnos, lakše je reći, pa čuj razgovarajte, pokušajte riješiti problem...sve je to super ali postoje situacije kada 'više riječi ne pomažu a tu ste gdje ste. Pred zidom.
Situacije u kojima jednostavno netko ignorira vašu vrijednost, vašu riječ, igra se sa vašim strpljenjem i manipulira njime.
Postoje trenuci kad ste tu gdje jeste i ne možete u minuti prekinuti i otići.
Postoje trenuci kad ne možete više riječju doprijeti do nekoga.
Postoje trenuci kad više ne možete trpiti hladnoću, loše ponašanje i opet iznova prolaziti lekcije kako doprijeti do njega da bi bio bolji prema vama. Postoje trenuci kad joj je jednostavno dosta. '
I to su ti trenuci kad žena vara. Samo klizne u nečije naručje, podleti pod nečiji osmijeh i dopusti nekome da je opet učini ženom. To su trenuci kad žena vraća svoju moć u vezu, a još važnije u život.
U velikom broju slučajeva, kad žena prevari, žena i prekine.
Nema tu 'Lesi se vraća kući'. Žene se obično ne vraćaju nakon prevare. Ne njemu. Jer većinom baš ta prevara im otvori oči koje su zatvorile trpeći loše. Muški...a muški češće jesu Lesi. Kad skuže da sve to treba ispočetka zavoditi, osvajati i plaćati ako nije vrijedno truda...nakon nekog vremena odu natrag svojoj ženi. Ne svi ali većina.
Žene ne. Žena kad prevari žena je prevarila iz inata. Inata koji se rodio iz bola. I zato što je htjela. I točno je znala da će to napraviti. Ustvari, i njega je upozoravala. Mjesecima ga molila da se promijeni. Tražila da bude bolji. Neumorno ponavljala jedno te isto. I na kraju, kad je shvatila da se ništa promijeniti neće s njegove strane odlučila je ona učiniti promjenu. Sve pričaju istu priču.
I grizla se vjerojatno. I osjećala loše. Ali onaj osmijeh ispod usana ni sama od sebe nije mogla sakriti. On ju je odavao. Odavao je da je napokon svoja. Netko drugi ju je oživio. Netko drugi ju je učinio opet sebi lijepom. Netko drugi joj je dao osmijeh na lice na koji je uz prvog zaboravila. Netko drugi ju je podsjetio na život i ona je počela živjeti. Nakon boljeg seksa i nakon boljeg prijatelja u novome, žena se ne vraća starom. Ako se i vrati...postaje kučka. Možda će vas prevariti sa najbližim prijateljem, kolegom...sa svakim kog ne volite...žena koja svjesno vara..svjesno i bira...a bira da vas povrijedi. Onako kako vi nju zanemarujete. 
Da, ima i onih koje prešute da se išta dogodilo i ostanu živjeti s mužem kriveći se cijeloga života. Da, ima i takvih. Ali, više je onih koje drugi muškarac preporodi i one su opet one. One stare samoj sebi. A žena koja se sebi ne sviđa pored muškarca s kojim je, je žena koju je on već skoro izgubio...
Žene vole da su posebne. Vole da ih se tretira lijepo. Vole znati da su voljene. Vole osjetiti podršku i prijateljstvo. Žene vole seks...svaka doduše na svoj način i u svojoj mjeri ali žene vole seks...seks iz ljubavi...žene vole voljeti i biti voljene.
Žene od muškaraca svašta traže ali jedno je zajedničko svima. Poštovanje. Kad ga nema tamo gdje je, kad tad pristane na ono izvan tog odnosa. Jer ženi to treba. Ljubav i poštivanje.
A kad joj to da drugi muškarac u pravom trenutku onda je ona spremna vratiti se kući. Ipak možda jesu Lesi al se one vraćaju sebi samoj. Možda ne ostanu sa onim s kojim su varale ali odu. Odu iz lošeg u bolje. Vrate se sebi. A kad vrate sebe tad mogu sve. Iznova voljeti i biti voljene.
   Žene varaju, da. Ali žene i vole. Vole do besvijesti. Trpe još i više. Zašto? Tko bi ih znao...ali trpe.  
Vole kao da su samo za to stvorene.
Samo ih treba znati voljeti. A to nije tako teško...samo je slušaj i budi uz nju. Budi joj prijatelj iznad sveg. I ne zanemaruj nježnost... ne zanemaruj pažnju...ne zanemaruj iznenađenja. I ne zanemaruj seks. I njoj je bitan. ...nemojte zanemarivati ono što je vašoj važno. Nemojte iznad svega zanemarivati nju. I nikada nemojte oglušiti na njezin glas i njezine riječi. Jer dopustit će nekome tko uživa u njezinom glasu i onome tko je uživa slušati..ono što ste vi počeli uzimati zdravo za gotovo. Ma koliko da ste dugo u vezi ili braku, 10, 30, 50 godina...nikada je nemojte zanemariti. Vidi i ona druge muške...vjerujte mi. Oooo da. Vidi ona i njihove prepone i njihova ramena... Budite dobri prema svojoj dragoj.
Nema veze ni koliko ćete biti zajedno, bitno je da je to vrijeme lijepo ispunjeno. Ai nikada baš nikada nemojte pomisliti...neće otići...ne može to ona, ili nema kud. Mogli biste se iznenaditi kad biste čuli koliko je možda puta već i odlazila... žene 'najbolje' lažu, znate to. Znate kako ona treća čuva vašu tajnu? E tako je i vaša možda negdi baš ta treća. Ne možete znati. Možete vjerovati. Kao i ona vama.
A ako ne lažu, prešućuju savršeno kad hoće. A znate koliko boli kad čujete...prevarila sam te.
   Žene varaju da. Nekad iz gluposti. Nekad iz bola. Ali nikada bez razloga. 

Tanka je granica u umjetnosti između inspiracije i kopiranja

Ja vam kao umjetnik uopće nisam ljubomorna. Ustvari, takva sam i kao osoba. Često me ljudi pitaju  za mišljenje o svemu i svačemu pa tako i šta mislim o onima koji kopiraju, da li mi smeta kad vidim da me netko kopira? 
Samo se nasmijem...pa kopira me zar ne?
Tanka je granica u umjetnosti između inspiracije i kopiranja. Jako tanka. I samo je pravi umjetnik zna osjetiti i vješto žonglirati po njoj a da je nikada ne prelazi. 
Ne manipulacijom, ne prefriganošću već praćenjem sebe.
Sujete među umjetnicima ima jako puno, kao i u svim drugim životnim pozivima i profesijama. Ali istina je da ovdje zna biti baš jako izražena.
Nesigurni ljudi i kao umjetnici, nesigurnost prikrivaju.
Nekada omalovažavaju nečiji rad, nekada ga pokušavaju banalizirati ili umanjiti mu svojim riječima vrijednost.
Iskreno, oduvijek sam umjetnik i uopće se time ne zamaram. Ne zamaram se razmišljanjima da li se nekome sviđa kako radim, niti imam potrebu svima se svidjeti.
Kad si umjetnik laska ti kompliment ali onaj osjećaj kad stvaraš i finaliziraš to...taj osjećaj je nagrada. Umjetnička ekstaza.
Sve ostalo poslije toga je ljudski faktor i lijepo je to, ali te to ne vodi u stvaranju.
Jer ako te vodi misao da zadovoljiš nekoga onda je to posao a ne umjetnost. 
Ja ne stvaram po narudžbama onako klasicno. Niti se povodim za onim šta će više koštati pa to radim.
Kad umjetnik stvara...to nema veze s ljudskim odobravanjem, lovorikama, niti parama.
Ja zaista imam problem odrediti vrijednost slike koju naslikam i prodajem. Ne zato što ne znam njezinu vrijednost već naprotiv, zato što znam. Neprocjenjiva je. Zato mi je uvijek dobro imati nekoga financijskog menadžera koji se bavi cijenama. Inače bi sve poklonila jer sam slaba na prijatelje, na drage mi ljude i na one koji nemaju pare a htjeli bi nešto kupiti. I već znate koliko često to i napravim. Iz ljubavi.
Kako reagirati kad znaš da te netko kopira, prepisuje tvoja djela sa promijenjenom riječju ili dvije? Onako kako osjećaš. Ako ti je bitno, tuži, bilo koji advokat će to prihvatiti jer su odštete jako visoke.
Cijenim rad svojih kolega i uopće se ne bavim time da li je on dobar ili ne ( dobro, osim na kavama ;-))) niti da li se ta osoba treba zvati umjetnikom ili ne. Izlanem i ja ali iskreno...to je svačija stvar osobno. Na kraju, njega te stvari predstavljaju ne mene.
Volim se družiti sa onima koje cijenim ili smatram dobrim ljudima. Volim kad potaknem i kolegu na bolje, na više, na napredak. Volim kad ga svojim stvaranjem inspiriram na njegovo. I on mene. Lipo je to. Ja se bavim onima koji razumiju šta sad pišem, onima koji znaju svoju vrijednost i vrijednost svake naše minute uložene u ono šta stvaramo...Umjetnost je život. Prodaja je posao. I to je to. Ovo pišem jer mi se jedan dragi kolega jako iznervirao jer ga kolega nije ispoštivao.
Želim mu pružiti podršku, i njemu i svim umjetnicima. Nastavite raditi šta radite. Nastavite stvarati svoje. Netko može kopirati ali znate šta ne može...ono poslije toga...kužite...ne može nastaviti vašu priču. Jer nema vaše ruke, nema vaše ideje i nema vaše srce. Zato naprid! 

One se ne seksaju. Kakano. (one i dan danas nose pojas nevinosti i iz njega progovara glas razuma!)

(slobodno me citirajte)

  Neki dan sam u prolazu čula hvale vrijednu...govori žena ženi  "..nemoj s njim on je oženjen. Nije to lijepo." Ova se još zacrvenila, bilo joj valjda neugodno.. I sad da stavim točku, možda bi rečenica imala smisla. Ali dolazi drugi dio.
Ova savjetovana odlazi pokunjena od stola, dolazi neki stariji muškarac i ova gospođa počne nabrajati komplimente njemu, te kako je kulturan, te kako je dobar, ta njegova žena je sretnica, ta onaj njen neće ništa od toga za nju uraditi...
...i to je ok ali, dolazi treći dio...
...nakon dvi minute samo što mu se nije uvukla među prepone i to doslovno, objašnjavajući kako je njezinom mužu doktor savjetovao pregled...prostata...
da bi u to došla treća ženska osoba, očigledno njegova žena, na šta ona doživljava potpunu transormaciju, u kulturnu prijateljicu. I TO NJEZINU!!!  Hm .. odakle da počnem? Bila sam stol do stola, u malom kafiću.
 
  Svi mi imamo svoje osobine. Nekima se ponosimo više, nekima manje...ljudi smo...
Ali ima ljudi koji su prosto savršeni. Mislim...savršeni od ćudoređa. 
...kad oni počnu, misliš da su hodajuće čudo.
To su one ženice koje su nevine ušle u brak i cijeli taj isti nikada nisu 'zadigle suknju' za drugog niti ga pogledale. Ne daj Bože! Ju kako se usuđuješ i pitati, to je grijeh! Tvoj! Naravno.
Jer kako tako nešto možeš i pomisliti. One možda jesu tako 'čudesne' i nisu nikada, ali znaju za cijelo selo koje jesu. I kad. I gdje. I s kim! Taj ćudoredni hodajući fenomen... zna sve. Radio mileve. Sve šta valja i šta ne valja.
One i dan danas nose pojas nevinosti i iz njega progovara glas razuma. 
Ne smiješ ovo. Ne smiješ ono. Prekratko...ne... preprozirno...ne.... prezategnuto...ne.... u kafić...neeee....crveno donje rublje...juuuu neeee...crveni lak na noktima, crni?! ...križaju se. Nije od vjere ali možda je zarazno pa da ne postanu grešne. Ne dao Bog takvoga zla. Njima. 
A onda..paf...naiđeš ovako i vidiš...al one to iz brige.
Ona se ustvari brinula za njegovo zdravlje pa ga je preventivno išla ispipati. Bolje kad mu žena nije tu, ono, da mu ne bude neugodno. Ipak mu je žena. 
Pitaš se Bože, samo onako kad pogledaš površno unatrag, i to u bližu prošlost, a tko je snimao i tko je gledao sve one filmove koje i mi danas gledamo? O 'šumici' ćeš više naučiti iz starih jugo filmova nego iz današnjih porno časopisa. A grudi... Bože to po filmovima leti na sve strane. I ne samo po filmovima...pogledaj ih i danas ali to se ne smije spominjati. Grijeh je ako se spominje. Nije grijeh ako se ne kaže. Mi mladi imamo prljavu maštu, šta nam sve padne na pamet! 
Jedina istina u svemu tome, ajmo sad biti ozbiljni, je da su djecu donosile rode a kad su rode imale puno posla, po koje bi se našlo i u kupusu.
Jer one to nisu radile. Mislim skidale se, ne daj Bože spavale sa muškarcem. Neee.
One će sve odreda u raj. To je zato što idu u crkvu svaki dan i imaju pravo suditi svakome. Jer one znaju. One se ne seksaju ( mislim da je i ova riječ malo previše vulgarna, smislit ću neku prikladniju ;-))
One su imale tog jednog muža. Ali sve je to bilo ufino, jedan dva puta...hop dijete iskoči. Mimo toga neee. Kakano.
One ne varaju. Kako bi moj prijatelj rekao...Iju! One ne gledaju. Neeee... to su skrušene žene našeg doba. I ja ih obožavam. Jer da nije njih, sve današnje cure ne bi znale koliko su ustvari dobre. Ali stvarno ih obožavam. Nasmiju me. Dođe mi da ih zagrlim. One su ustvari naši spomenici kulture i moralni stupovi društva. Tko zna gdje bi ovaj svijet išao bez njih...

Ženska ljubomora

(Iz moje skore knjige i kolumne, vaša Brigita)

Malo ćemo iskarikirati...
   'Žene su kao kvočke, kokodaču na veliko i na malo kad god im se ukaže prilika a ta prilika je odlazak frizeru, u dućan, na tržnicu, na posao...kad god i gdje god. Žene stalno nešto zanovijetaju, prigovaraju, stalno imaju i traže razloge za biti bijesne i nesretne. Ne zato što to hoće, jednostavno su takve. Sjesti i kao žena u 'krivo žensko društvo' ...bolje je politi se hladnom vodom. Kad to počne ogovarati, prigovarati, nalaziti mane svemu i svačemu...u pet minuti više ne znaš je l joj prijateljica prijateljica ili neprijatelj? Iz tog razgovora izađeš sa teškom migrenom, pune glave dojmova i preispitivanja, tražeći 'žrtvu' za vlastiti detoks jer sa tolikom količinom zbunjujućih i oprečnih informacija ne možeš se sam nositi. 
Muška druženja...misle o seksu, pričaju o seksu, seksaju se. A u prosjeku stvarnost izgleda ovako...pivo...nogomet...nogomet...tenis...piva...hokej...nogomet...žuri se kući na ručak. Nema tu ničeg seksualnog. Nema tu obično ni nekog prevelikog tračanja...u prosjeku laganini. Bez stresa.
Prepucavanja žena...koja ima bolju torbu. Je li joj kaput iz Zare ili XYZ? Je li joj frizura postojana ili je izrast od dva centa? Cipele? Je li uspješnija u poslu i ima li muža koji je više tetoši njego ovu njezin? OOO...i da, ima li ljubavnika ili je čestita ženka.
Muška prepucavanja... stanu u dvije riječi, auti i cure.  Cure. Muškarac se neće hvaliti novim šjuzama, ni novom jaketom ali hoće novim autom i novom ribom. On će ako treba prodati sve svoje cipele osim jednog para i to samo iz jednog razloga, da ima šta obuti, za curu na kojoj će mu zaviditi svi drugari. I auto...ako nije nov nek je bar u nečem posebniji. Nabrijan.
Ženski kraj dana...srela sam danas 'kvočku 556' i znaš kako mi se pohvalila da su ona i muž bili na vikendu. Mi nismo već sto godina...
Muški kraj dana...tv i večera. Spavanje. Seks ako može ako ne i ovako je umoran. '
   Jesu li muškarci i žene toliko različiti, vječito pitanje.  Da žene toliko ne 'kokodaču' bi li nastala tišina u kojoj bi muškarci 'prokokodakali' a ovako niti ne moraju jer žene to čine i za njih? Ili muški jednostavno ne primjećuju iste stvari kao one?
Gledaju li drukčijim pogledom na stvari i svijet oko sebe ili su te razlike napravile okolnosti i poreci u povijesti?
Natječu li se žene ustvari cijeloga života sa drugim ženama na kraju i sa svojim muškarcima? I zašto to? Vodi li ta međusobna konkurentnost uspjehu ili samo frustriranosti?
Sve smo malo iskarikirali...ali, zašto su žene toliko sklone međusobnoj zavisti i mržnji naspram drugih žena, za razliku od muškaraca prema drugim muškarcima? Je li povijest žene naučila da se stalno moraju boriti a muškarce da se mogu opustiti?  Je li u pozadini sigurnost i samopouzdanje koje društvo kao takvo daje svakom spolu ponaosob? Ili je stvar genetike? 
Zašto je žena ženi češće neprijatelj nego prijatelj? Je li u pozadini ljubomora porad muškaraca ili para? Zašto se i danas vodi ta borba? Zašto muškarci ne skaču na svakog muškarca u prolazu iako se njihove borbe baš vode oko žena. Stalno.
Zašto su žene nesigurnija bića od muškaraca? Zato što im je povijest oduzela pravo na sigurnost i ukidala im prava kao drugorazrednim bićima ili zato što su žene 'jednostavno takve'? I radi li se o zaista o nesigurnosti u pozadini ili o 'vlasti'?
Često se čuje kako se kaže da je ovo muški svijet ali zašto onda žene ne uče nešto od muškog roda za vlastito bolje?
Zašto nikada nisu u potpunosti zadovoljne same sa sobom i sigurnost traže u spuštanju one druge? Je li ih na to navodi muškarac? Ili one same? U čemu je problem? Uopće nije bitno da se spolovi drže skupa, ta nismo srednji vijek. Već, zar svima život ponaosob ne bi bio bolji kad bi se bavili sobom i unapređenjem sebe a ne drugima? Zašto se žene stalno moraju dokazivati sebi i drugima a muškarci iako su svjesni sebe i drugih, ne dopuštaju i to uspješno, da ih to zarobi?
Ne volim globalizirati ali sad jesam da pojednostavim stvari. Muškarci su jako nesigurni kad su žene u pitanju. A žene onda to sve nekako kasnije preokrenu kao da sad one moraju njega zadržati. Je l taj položaj ženama 'u krvi' ili je društvo to koje tu nesigurnost potiče?
Zar nije prestrašan takav način života kad se svo vrijeme natječete sa svima oko sebe, strahujete za svoju poziciju čak i u privatnom životu...ne iscrpljuje li to previše? I zašto to i danas kad su žene neovisne? Je li to samo usađeni strah? I muškarci mogu biti zamijenjeni zar ne? I njih žene ostavljaju zbog starijeg i mlađjeg, zar ne? Više djeca nisu 'potrebna' (ovo je pod velikim navodnicima jer se misli na onu staru da će joj dijete osigurati položaj u obitelji) da se odnos započne ili zadrži, pa čemu onda sve to? 
Zašto žene često same nemaju vlastite ciljeve već te bez cilja imaju cilj onda kad požele tuđi? Zašto muškarci češće grade svoj a žene 'prisvajaju' tuđi život? Žene uglavnom uleću u tuđe veze, zar ne? Žene uglavnom kupuju odjeću kakvu ima ona kojoj zavide.
Žene pažnju tuđeg muža hoće za svoju? Muškarci to rjeđe rade na takav način. Zna se desiti da ukradu curu prijatelju ali rjeđe nego žena prijateljici ne dečka, već muža. I zašto onda opet na koncu nisu sretne? Zašto je i taj 'ukradeni' imao veću vrijednost dok je bio od one prve a kada dođe u njene ruke to više nije to?
Zar to ne zamori? Ne imati vlastite ciljeve, vlastite teme i vlastiti život? Ako stalno pričas o tuđem  a činjenica je da žene to znaju raditi satima i satima, i gradiš svoj na račun takmičenja s drugim ženama, kad ostvaruješ svoje snove? Uspije li žena i spoznati u toj situaciji koji su? 
  Žene su mnogo preopterećene. I neka od tih preopterećenja si same zadaju.
Ne sve. Ali veliki dio. Nije ovo pravilo ali je pojava. Šire rasprostranjena među ženskim rodom. Čemu ta opsesija drugim ženama? Potreba da ih se blati, ponižava, spušta, ismijava? Od kud tolika količina sujete i nesigurnosti? Je li to samo način da se žena 'štiti'?
Zar ne bi bile sretnije da se bave svojim napretkom, svojim frizurama i svojim muževima? Zar ne bi bile sretnije da imaju svoj originalan život a ne kopiju i ostatke nečijeg?
Zašto si žene to rade? Zar ne bi trebalo da im vlastita neovisnost pomaže da se opuste i prepuste? Svom životu. Svojim temama. Svojim željama. I svojim muškarcima. Jednom ili desetinama njih, njihov izbor. Znaju li one uopće da ga imaju? 
I da ne moraju ništa više od muškaraca strepiti?

Idealna slika...

(Iz moje skore knjige, i za kolumnu, vaša Brigita)

Svakome od nas se s vremena na vrijeme dogodi da privučemo ili se za nas 'zakače' ljudi čijeg se ponašanja kasnije sramimo. 

Ljudi koji na početku možda jesu a možda i nisu pokazivali taj dio sebe.

Bilo da ste ga ignorirali, uvjeravali sebe da to nije važno ili da ste pomislili da je sklono promjeni. Bilo da ste mislili da će se promjena dogoditi zbog vas ili zbog te osobe... uvukli ste se u priču.
I onda ste vremenom počeli živjeti nečije 'mane' kao vaše. Da bi ste na koncu shvatili da to ne želite ili ne možete više tako. 

Onaj osjećaj...kad znate da ste na sebe preuzeli odgovornost za nečije ponašanje. 

I sebe krivite ako ne ispadne dobro. I od sebe očekujete nemoguće. I vi se osjećate loše zbog svega. 

Ona situacija kad radite za drugog njegov dio priče jer bi se sramili da se vidi kakve stvari zaista jesu.  

U početku se 'brinete da se ne sazna kakva je osoba' jer stalno nalazite opravdanja za nju i dajete joj vrijeme da stvari ispravi. Kasnije, izmoreni, više ne brinete zbog nje, već zbog sebe ( iako je možda od početka u pozadini i bila vaša zamišljena slika nečega koja se nije ostvarila), jer nekako putem sebe poistovjetite s njezinim ponašanjem ili problemom ali uviđate da ne možete tako više nastaviti. I da ne trebate. 

Lažete da je netko bolji nego što je. Da se postupa drukčije nego što zapravo je. Pa pričate u njegovo ime. I radite u njegovo ime.  Ustvari cijelo vrijeme lažete za tu osobu, ne bi li sve izgledalo bolje nego što je. I lažete u svoje ime, da bi život izgledao bolji nego šta je, i onakav kakav želite ili zaslužujete. 

A onda shvatite da je sve velika laž i da takav odnos ili život ne želite. I ne možete. 
Ma koliko voljeli da je netko ili nešto bolje nego što je, treba pogledati istinu kakva je. 

Nije to vaš neuspjeh. 

Vi niste ta osoba niti taj odnos. Ni ta situacija. 

Vi ste vi. Nemojte se truditi da drugi u ičijim očima budu ono što vi želite ili mislite da je bolje. U redu je nekome pomagati, ali ne govorimo sad o tome.

Distancirajte se i shvatite da vi ne odgovarate za njegove postupke. Niste vi ti koji ga trebate popravljati, niti činiti svojim trudom, savršenim. 

Vi brinite o sebi i svom životu. 

Ta osoba je čovjek za sebe i svoj ugled gradi svojim ponašanjem. 

Nemojte uljepšavati, 

nemojte prikrivati i nemojte raditi ničiji dio. 

Vi budite vi i neka drugi budu ono što jesu.  Ništa od toga nije vaša sramota.

Vi ćete se rasteretiti i ni ne slutite koliko olakšanje osjetiti kad to skinete sa vlastitih leđa. 

Samo budite vi. Hoće li se netko osramotiti...to je njegova stvar. Hoće li nekome tko vam je bitan pasti u očima...to je njegov (njihov) problem. Sve se to da riješiti.

Hoće li zbog toga prestati biti vama ono što se trudite? Da. 

I to će vas osloboditi.
Ne morate sve na svijetu popraviti. Niti uistinu možete...
Ostavite nešto i drugima.
Nekada je dovoljno samo lipo proživjeti dan. 

Nisu sve brige vaše brige niti je svaki problem tu da biste ga vi riješavali.
VOLITE SEBE. Cijenite svoje vrijeme. Odbacite potrebu za uljepšavanjem i opravdavanjem postupaka ili karaktera drugoga. Ne, nije to sebično. Naprotiv! To je odraz ljubavi prema sebi i toj drugoj osobi. Vi ćete se riješiti pritiska a ta osoba ako i ima problem, onda će joj istina bez uljepšavanja pomoći da se suoči s njim.
Ako se volite, dopustite si tuđa nesavršenstva i odvezivanje vas od toga.
Vaše odgovornosti jer ona nije vaša. 
Vi odgovarate za sebe i sebi ste 'dužni' dati lijep život ne život temeljen na lažima.
ONAJ KOJI TREBA, TAJ ĆE BEZ ULJEPŠAVANJA BITI ONO ČIME ĆETE SE PONOSITI. I ON VAMA, I VI NJEMU.

Ostale...pustite.....nije to toliko loše za vas. Ustvari, nije uopće! Vjerujte! 

Idealno u toj priči je samo vaša slika koju ste stvorili...a ako ste mogli stvoriti lijepu sliku, sasvim sigurno možete stvoriti i lijepu stvarnost!

Puno je razloga za sreću...

Uz sve crnjake kojima smo svakodnevno obasipani, uz sve probleme svakodnevnice...povremeno se treba podsjetiti na lijepe stvari u svom životu. Svaki dan! Ali povremeno baš onako detaljno. Radi nas. I radi toga da ne zaboravimo koliko je život lijep. Problemi brzo progutaju...zato si moraš svaki dan odvojiti vrijeme da se podsjetiš na sve ono lijepo izvan njih. Problemi odlaze i dolaze...to tako ide...ali treba duh održati vedrim, lice i dušu nasmijanima...

Postoje stvari za koje si sigurno beskrajno zahvalan. Koje su to? Uzmi na papir i zapiši. Podsjeti se svaki puta kad ti je teško. Dodaji nove. Ne znaš koje su to? Koje se simpatije sjetiš i osmijeh ti krene?  Koje uspomene kojom se ponosiš? Stvari koje si učinio jučer, danas? Omiljene majice? Frizure? I najbitnije...kojih ljudi? Znaš ono ljeto...kad si bio baš super? I onog zagrljaja one zime? Znaš onog puta kad si trčao po kiši? I onog pogleda...da, da..tog...

Puno je razloga za sreću...samo im treba osloboditi put da ih vidiš. 

S vremena na vrijeme, podsjeti se koliko je tvoj život lijep...svakodnevno nabolje 

knjiga u ruci...