Ženska ljubomora

(Iz moje skore knjige i kolumne, vaša Brigita)

Malo ćemo iskarikirati...
   'Žene su kao kvočke, kokodaču na veliko i na malo kad god im se ukaže prilika a ta prilika je odlazak frizeru, u dućan, na tržnicu, na posao...kad god i gdje god. Žene stalno nešto zanovijetaju, prigovaraju, stalno imaju i traže razloge za biti bijesne i nesretne. Ne zato što to hoće, jednostavno su takve. Sjesti i kao žena u 'krivo žensko društvo' ...bolje je politi se hladnom vodom. Kad to počne ogovarati, prigovarati, nalaziti mane svemu i svačemu...u pet minuti više ne znaš je l joj prijateljica prijateljica ili neprijatelj? Iz tog razgovora izađeš sa teškom migrenom, pune glave dojmova i preispitivanja, tražeći 'žrtvu' za vlastiti detoks jer sa tolikom količinom zbunjujućih i oprečnih informacija ne možeš se sam nositi. 
Muška druženja...misle o seksu, pričaju o seksu, seksaju se. A u prosjeku stvarnost izgleda ovako...pivo...nogomet...nogomet...tenis...piva...hokej...nogomet...žuri se kući na ručak. Nema tu ničeg seksualnog. Nema tu obično ni nekog prevelikog tračanja...u prosjeku laganini. Bez stresa.
Prepucavanja žena...koja ima bolju torbu. Je li joj kaput iz Zare ili XYZ? Je li joj frizura postojana ili je izrast od dva centa? Cipele? Je li uspješnija u poslu i ima li muža koji je više tetoši njego ovu njezin? OOO...i da, ima li ljubavnika ili je čestita ženka.
Muška prepucavanja... stanu u dvije riječi, auti i cure.  Cure. Muškarac se neće hvaliti novim šjuzama, ni novom jaketom ali hoće novim autom i novom ribom. On će ako treba prodati sve svoje cipele osim jednog para i to samo iz jednog razloga, da ima šta obuti, za curu na kojoj će mu zaviditi svi drugari. I auto...ako nije nov nek je bar u nečem posebniji. Nabrijan.
Ženski kraj dana...srela sam danas 'kvočku 556' i znaš kako mi se pohvalila da su ona i muž bili na vikendu. Mi nismo već sto godina...
Muški kraj dana...tv i večera. Spavanje. Seks ako može ako ne i ovako je umoran. '
   Jesu li muškarci i žene toliko različiti, vječito pitanje.  Da žene toliko ne 'kokodaču' bi li nastala tišina u kojoj bi muškarci 'prokokodakali' a ovako niti ne moraju jer žene to čine i za njih? Ili muški jednostavno ne primjećuju iste stvari kao one?
Gledaju li drukčijim pogledom na stvari i svijet oko sebe ili su te razlike napravile okolnosti i poreci u povijesti?
Natječu li se žene ustvari cijeloga života sa drugim ženama na kraju i sa svojim muškarcima? I zašto to? Vodi li ta međusobna konkurentnost uspjehu ili samo frustriranosti?
Sve smo malo iskarikirali...ali, zašto su žene toliko sklone međusobnoj zavisti i mržnji naspram drugih žena, za razliku od muškaraca prema drugim muškarcima? Je li povijest žene naučila da se stalno moraju boriti a muškarce da se mogu opustiti?  Je li u pozadini sigurnost i samopouzdanje koje društvo kao takvo daje svakom spolu ponaosob? Ili je stvar genetike? 
Zašto je žena ženi češće neprijatelj nego prijatelj? Je li u pozadini ljubomora porad muškaraca ili para? Zašto se i danas vodi ta borba? Zašto muškarci ne skaču na svakog muškarca u prolazu iako se njihove borbe baš vode oko žena. Stalno.
Zašto su žene nesigurnija bića od muškaraca? Zato što im je povijest oduzela pravo na sigurnost i ukidala im prava kao drugorazrednim bićima ili zato što su žene 'jednostavno takve'? I radi li se o zaista o nesigurnosti u pozadini ili o 'vlasti'?
Često se čuje kako se kaže da je ovo muški svijet ali zašto onda žene ne uče nešto od muškog roda za vlastito bolje?
Zašto nikada nisu u potpunosti zadovoljne same sa sobom i sigurnost traže u spuštanju one druge? Je li ih na to navodi muškarac? Ili one same? U čemu je problem? Uopće nije bitno da se spolovi drže skupa, ta nismo srednji vijek. Već, zar svima život ponaosob ne bi bio bolji kad bi se bavili sobom i unapređenjem sebe a ne drugima? Zašto se žene stalno moraju dokazivati sebi i drugima a muškarci iako su svjesni sebe i drugih, ne dopuštaju i to uspješno, da ih to zarobi?
Ne volim globalizirati ali sad jesam da pojednostavim stvari. Muškarci su jako nesigurni kad su žene u pitanju. A žene onda to sve nekako kasnije preokrenu kao da sad one moraju njega zadržati. Je l taj položaj ženama 'u krvi' ili je društvo to koje tu nesigurnost potiče?
Zar nije prestrašan takav način života kad se svo vrijeme natječete sa svima oko sebe, strahujete za svoju poziciju čak i u privatnom životu...ne iscrpljuje li to previše? I zašto to i danas kad su žene neovisne? Je li to samo usađeni strah? I muškarci mogu biti zamijenjeni zar ne? I njih žene ostavljaju zbog starijeg i mlađjeg, zar ne? Više djeca nisu 'potrebna' (ovo je pod velikim navodnicima jer se misli na onu staru da će joj dijete osigurati položaj u obitelji) da se odnos započne ili zadrži, pa čemu onda sve to? 
Zašto žene često same nemaju vlastite ciljeve već te bez cilja imaju cilj onda kad požele tuđi? Zašto muškarci češće grade svoj a žene 'prisvajaju' tuđi život? Žene uglavnom uleću u tuđe veze, zar ne? Žene uglavnom kupuju odjeću kakvu ima ona kojoj zavide.
Žene pažnju tuđeg muža hoće za svoju? Muškarci to rjeđe rade na takav način. Zna se desiti da ukradu curu prijatelju ali rjeđe nego žena prijateljici ne dečka, već muža. I zašto onda opet na koncu nisu sretne? Zašto je i taj 'ukradeni' imao veću vrijednost dok je bio od one prve a kada dođe u njene ruke to više nije to?
Zar to ne zamori? Ne imati vlastite ciljeve, vlastite teme i vlastiti život? Ako stalno pričas o tuđem  a činjenica je da žene to znaju raditi satima i satima, i gradiš svoj na račun takmičenja s drugim ženama, kad ostvaruješ svoje snove? Uspije li žena i spoznati u toj situaciji koji su? 
  Žene su mnogo preopterećene. I neka od tih preopterećenja si same zadaju.
Ne sve. Ali veliki dio. Nije ovo pravilo ali je pojava. Šire rasprostranjena među ženskim rodom. Čemu ta opsesija drugim ženama? Potreba da ih se blati, ponižava, spušta, ismijava? Od kud tolika količina sujete i nesigurnosti? Je li to samo način da se žena 'štiti'?
Zar ne bi bile sretnije da se bave svojim napretkom, svojim frizurama i svojim muževima? Zar ne bi bile sretnije da imaju svoj originalan život a ne kopiju i ostatke nečijeg?
Zašto si žene to rade? Zar ne bi trebalo da im vlastita neovisnost pomaže da se opuste i prepuste? Svom životu. Svojim temama. Svojim željama. I svojim muškarcima. Jednom ili desetinama njih, njihov izbor. Znaju li one uopće da ga imaju? 
I da ne moraju ništa više od muškaraca strepiti?