Ovih dana dosta razmišljam o tome. Mi smo generacija učena trpljenju. Generacija kojoj se odmalena govori da je trpljenje najveća kvaliteta koju čovjek posjeduje. Skromnost u njoj točnije. I da će na kraju tog našeg trpljenja doći nagrada u obliku nečijeg pokajanja ili promjene ponašanja prema nama na bolje. Hm. Ima li to zaista istinsku dobrotu u sebi ili je ta ideologija tek tu da nas drži poslušnima u nečem što iako nam ne valja, i da opstane porad društvenog poretka? Neću ulaziti u pitanja crkve niti države. Prenaivno bi to bilo. Čovjek kad mijenja najviše može učiniti na razini na kojoj on funkcionira, a to je u njegovom životu. Svijet je takav kakav jeste, takvog smo ga zatekli ali svoj život možemo i pak i moramo dobro živjeti. Time i on postaje bolji, uvjetno rečeno. Bit življenja je biti voljen, voljeti, biti sretan, usrećiti druge ili nešto treće? Šta god vam vaš svjetonazor nalaže kao odgovor, sasvim je svejedno ako je uporište u dobru. Dobru koje ne škodi i ne šteti nikome. I pri tome ne mislimo na nečiji sebični ego koji hoće da je po njegovom već višem, uzvišenijem dobru u našem djelovanju. Ma koliko pri tom razočarali druge pa i najmilije, ako pratimo svoj životni put, tek tada živimo ispravno. Jer ovdje smo prije svega radi našeg životnog puta koji živeći ne odredjuje samim tim količinu ljubavi prema drugima. Točnije, poslušnost i ljubav nisu jedna te ista stvar. A manipulacija s takvim emocijama je jedna druga tema o kojoj ćemo uskoro. Roditelji vas uče da je u redu nešto pretrpiti. Treba li pretrpiti porad odnosa kakav on god bio poniženje, omalovažavanje, varanje, fizičko i emotivno nasilje? Šta sve treba trpiti porad partnerskog i to ljubavnog odnosa? Koliko ste puta čuli kako se neka žena molila godinama da joj se muž promijeni. Dok je ona trpila udarce, izbivanja njegova od doma, zlostavljanje, varanje i ko zna šta, on je uživao u nekoj kavani da bi se nakon nekog vremena desilo čudo, on se promijenio. Nije uopće bitno da li se zaista promijenio u duši, da li mu je ponestalo novaca za takav život ili je onemoćao, bit je ima li to trpljenje svrhu? Svi ćemo reći ima ako je ona to sama zaključila. I tako i jeste. Ali ja se ipak pitam, jesmo li krivo učeni i naučeni? Je li ta žena krivo naučena šta je bit života? Jesu li joj 'servirana' pogrešna pravila? S druge strane, imamo muškarca koji je homoseksualac ali je u braku sa ženom i umjesto da se rastane i bude to što jeste on ostaje u tom prividnom braku iako sebe tu ne daje kako treba. Ista stvar je i sa onim koji sa ženom ostaje a voli neku drugu i potajno se vidjaju ali svoju suprugu, zakonsku ne ostavlja. Ima li to trpljenje dobru svrhu? Uče li nas ispravnim trpljenjima? I postoje li ispravna uopće ako je pozadina loše ponašanje nekoga prema nama ili prikrivanje istine? Može li tako nešto biti ispravno u nečem što se zove ljubav i brak?
Društvo smo u kojem tek sad većina i običnih ljudi dolazi do raznih informacija putem interneta o različitim kulturama življenja. Tek danas, kad je skoro svima nadohvat ruke vidjeti i naučiti drukčije od našeg, ljudi zapravo imaju izbor. Možda ne u svojoj sredini ali svakako preseljenjem u drugu. Ljudi danas ne prežu od toga. Osjetili su kako je taj kolač ukusan i svi ga žele probati. Kažu, stvari su se promijenile. Promijenile su se okolnosti i informacije koje dolaze do ljudi. Čak i bakice i dekice fejsaju, zar to nije cool? Kažu da su mladje generacije nemoralne, da im je sve na pladnju pa više ne znaju šta hoće. Može i to biti dijelom istina ali više ipak od svega je da su ljudi postali manje poslušni svojoj okolini. Više se čovjek ne prilagodjava njoj već je mijenja tako da odlazi u neku njemu prikladniju i tamo živi svoj životni stil. Danas gotovo za svakoga postoji neko mjesto na ovoj planeti gdje može biti ono što jeste i živjeti kako hoće. Ili bar pronalazi ljude s kojima dijeli interese i stvara svoj mali svijet ne obazirući se na to šta će itko reći. Dapače! Danas se može gotovo sve. A to ne paše onima koji na to nisu navikli ili onima koji tako gube svoju moć. Moć kontrole. Brak je svakako institucija koju vrijedi poštivati ali u nekim okolnostima je izgledalo kao da se i on pokušava na silu zadržati makar netko u njemu trpio i zlostavljanje. Čak ni ono nije bilo razlogom da se taj isti razvrgne a da ne pričamo o razlozima...više to nije to. Ostajalo se pod svaku cijenu. Djeca su gledala nasilje, oni su bili oboje nesretni ili je netko iskorištavao svoju poziciju ali se trpilo. Trpljenje se podržavalo. Na kraju bi na osudu čak i vlastite obitelji naišla ona osoba koja bi to prekinula i izašla, a ne onaj koji se vršio nasilje. Apsurd? Da. Ali još to vidjamo tamo gdje internet služi samo za download pornića. Stvari su jasne, trpi se ono šta se u toj fazi društvenog poretka 'mora' trpiti. Ali danas, zašto danas učiti to isto vlastitu djecu? Prošla su ta vremena. Ne mora više biti nužno neprilagodjenih, nedoraslih, čudnih, preslobodnih i presramežljivih, sada kada je svijet na dlanu svi mogu naći svoj kutak mira. Ipak, još se često čuje kako se sloboda izbora osudjuje. Kaže se da se institucija braka više ne poštuje. Možda. Ali možda je baš suprotno. Možda će doći vrijeme kada će se brakovi sklapati većinom iz pravih i ispravnih razloga, recimo ljubavi. Možda će brak tada nešto značiti kada su ljudi na neki način ravnopravni i svojom slobodnom voljom odluče ući u njega i ostati u njemu jer se vole, jer im je lijepo skupa, jer se podupiru i potiču jedno drugo na bolje, na više.
Možda je pravi brak ne prisilno zadržavanje partnera u njemu, već sloboda odlučivanja s pravom predomišljanja. Možda će brak biti zaista prava institucija kad iz njega izadju prisile, zlostavljanja, ugnjetavanja, ovisnički odnosi. Možda tek dolazi vrijeme pravih brakova, i to baš sada kada više nitko ne mora trpiti nešto što ne želi i ne osjeća da treba. Jer brak bi to trebao i biti, zar ne? Možda žena s početka priče jeste hvale vrijedan primjer žrtve ali traži li itko zaista od nas takvu vrst žrtvovanja? Ima li to smisla? I želi li itko svjesno svoj život tako proživjeti ako ima i potporu da smije, da može i da nije pogrešno da živi drukčije i bolje. Jedno je trpjeti zato što je to tvoja odluka jer voliš. A sasvim je drugo trpiti jer su te tako naučili, jer misliš da je to jedino ispravno i dobro i jer ne da ne možeš već i ne smiješ drukčije. Sljedeći put ćemo 'pričati' o 'dok nas smrt ne rastavi'...o braku za cijeli život.
Nema komentara:
Objavi komentar