Živi i pusti druge da žive

  Ima ljudi kojima život ide kao po špagi....nit se nešto dramatično odvija, nit ima naglih kočenja i skretanja, niti ima nekih izvanrednih novih momenata koji sve mijenjaju i promijene...jednostavno to su životi koji idu nekako naizgled ravno tek sa malo vijuganja, dizanja i spuštanja od osnovne osi ali sve u svemu kad se zbroji i oduzme, to su takvi životi, sve je išlo kao po špagi, školski i "uredno".
Nekome možda čak i 'dosadno'. S druge strane, ima i onih života koji su sve samo ne 'ravni'. Sve da ih i poželiš 'pohvatati' u jednu čak i složenu rečenicu, ne možeš. To su ljudi koji žive sve suprotno od školskog...tisuću iznenadnih novih preokreta, tisuće dramatičnih dogadjaja, tisuću objektivnih promjena...to su oni ljudi koji pišu povijest. Možda nećete o svakome čitati u knjizi povijesti ali će svakako svi ljudi koji ih znaju iz njihovih života i od njih samih moći puno naučiti. I iz njihovih pobjeda i iz njihovih tragedija.
Isto tako postoje ljudi koji su mirni kao mirna rijeka...oni idu svome moru ali bez nekih velikih drama...ništa dramatično naizgled ne učine, ne promijene i ne urade...možda sami i nisu toliko stabilni koliko im je život miran ali on je takav...kao u kolotečini...koja njima paše. Njima uopće ne smeta svaki dan iste stvari ponavljati skoro na isti način, to su ljudi koji su neki zadovoljni takvim ritmom neki preslabi da bi uradili nešto drukčije od naučenog, riskirali...to su ljudi koji takav život žive do kraja...ustaju idu u školu, kasnije na posao, iz jedne udju u drugu obitelj i tako sve dok traje... neki od njih su željni akcije ali je neće sami napraviti, možda će se prištekati nekom hrabrijem i ludjem od sebe i doživjeti avanturu života, možda će željeti a neće, a možda i neće željeti...sve u svemu živjet će tiho i mirno, poslušno sebi samome ili drugome i biti sretni ili manje sretni možda čak i nesretni ali će takvim životom cijelim živjeti.
 Postoje oni drugi, koji na jednom mjestu mira nemaju ni pet minuta, oni koji uvijek riskiraju, stalno nešto novo rade i uče, žive dvjesto na sat i ustaljeni raspored budjenja i življenja dana za danom kod njih je nemoguć. Ako se i nadju u takvoj situaciji, neće u njoj dugo ostati jer imaju znatiželjan i nemiran duh koji ih tjera na novo, više i drukčije. Moglo bi se reći da žive vrtoglavo gore dolje, lijevo desno...neki će reći punim plućima. To su ljudi koji svako malo pomjeraju svoje granice, ali i granice svojih najbližih...ljudi koji je pomiču.
 Ima i onih ljudi izmedju koji su malo tu malo tamo... malo ovako malo onako...
...sve u svemu ima nas svakakvih. Nekad je tako da učite od drugih, nekada da učite druge, nekad ste tu da ste timski igrač, nekad solo...nekad ste tu da plačete nekad da se smijete...
Svi imamo svoj put i sebe takve kakvi jesmo. Nismo svi isti a opet sve nas iste stvari vežu. I jedni od drugih možemo puno naučiti a nekada naučiti znači i maknuti se od onih koji vam ne pašu. Nije sve za svakoga a ako nešto i je ne mora biti u istom trenutku. Nije svaki nacrt predjenog puta jednog čovjeka, primjenjiv za onog drugoga. Nešto što je za jednu osobu bilo dobro, za drugu uopće ne mora biti. Ono što je bila formula uspjeha za jednog, za nekog drugog može biti formula propasti.
Jednostavno, ljudi smo, isti smo,. a različiti smo i razlike treba poštivati. Nametanja nečega nekome i nečemu...sve to nema smisla jer ma koliko namjere bile dobre...svatko ima svoj put. Želja da se netko uklopi ili da sebe negdi čovjek uklopi moglo bi se reći da je 'potpuno' pogrešna. Čovjek se sam po sebi već uklapa tamo gdje treba i medju one koje treba u odredjenom trenutku. Ne da bi se ljudi dijelili medjusobno, već naprotiv, da bi se bolje slagali. Ako voliš riskirati, riskiraj sa onim tko to isto voli, ako voliš mirovati, miruj sa onime kome tko isto odgovara. Tek kad znaš kako i šta tebi paše, znat ćeš prepoznati i društvo za sebe a druge naučiti poštivati. Život je jedan i umjesto da objašnjavaš ljudima oko sebe ono što ne razumiju, pričaj onima koji te shvaćaju...nauči pametno i srcem birati prijatelje a ostale poštivati i s njima dijeliti mišljenja koja možeš. Ne moraš cijeli svijet promijeniti da bi ti u njemu bilo lijepo živjeti, dovoljno je biti svoj i sa onima koji ti pašu i kojima ti pašeš...a ostale pusti nek žive svoj život kako hoće...

Tko je kriv?

  "Tko je kriv kad se dijete razboli? Majka-nije ga dovoljno čuvala. Tko je kriv kada se roditelj razboli? Odraslo dijete koje ga nije slušalo."
Da, danas ćemo razmišljati o pretpostavljate-KRIVNJI (zadržat ćemo se na odredjenim primjerima unutar obitelji). Tom 'famoznom čudesnom' osjećaju. Osjećaju kojeg nitko ne želi toliko osjećati koliko ga češće ipak želi nametnuti drugome.
Sigurna sam da se i sada osjećate krivima za nešto a u isto vrijeme, nekoga okrivljujete za neke stvari, situacije ili postupke u vašem životu.
Koliko je zaista teško živjeti sa razmišljanjem da NITKO NIJE KRIV? I koliko to zaista doprinosi zdravijem životu?
Sjećam se jedne drage udate susjede, kad god im se dijete razboljelo, njezin muž je uvijek našao način da nju okrivi za to. I nije se ustručavao konstantno joj to ponavljati i to svakodnevno. 'Žena je bila kriva za sve. Bila je kriva što se dijete razboljelo dok je ona bila na poslu pa ju je uvjerio da je loša majka...dala je otkaz. Bila mu je kriva kad je dijete dobilo običnu prehladu...jer je napravila propuh. Bila je kriva kad je mali pao i udario se...nije pazila na njega, gdje je uopće bila za to vrijeme?! Bila je kriva kad je dobio zaušnjake...zašto ga nije zaštitila od kolegicinog djeteta koje ga je zarazilo? Bila je kriva jer je dobio dvojku u školi...zar je glupava?! '
Znam jednog odraslog muškarca koji svoju ženu krivi za sve poteškoće koje se dese na životnom putu. Ona mu je bila kriva kad im ponestane novaca, bila je kriva kad se nešto u kući od aparata pokvarilo jer nije dobro rukovala s njima, u globalu, bila je kriva za sve loše a on se opravdavao da on sve radi kako ona kaže...i automatski svu odgovornost svaljivao na nju a samim tim i krivnju. Malo ju je hvalio kad je bilo dobro ali ju je zato uvijek krivio za sve što nije izazivalo osjećaj ugode iako je bilo jasno da je to nezrelo ali tako funkcioniraju. Znam i ženu koja je samo obrnuto za sve loše krivila muža jer je on valjda trebao biti čarobnjak i u svakom trenu postupati točno onako kako je ona mislila da je ispravno a ispravno je uvijek bilo suprotno od onoga kako je on napravio kad bi povuka potez a ispalo bi ne baš dobro... Unaprijed nije govorila kako nešto treba, kao i suprug iz prethodne priče ali je zato bila tu da 'čangriza i prigovara' čim se nešto izjalovi, pogorša ili podje po zlu.
Znam jedne roditelje...dijete im je krivo za sve. Jeste da je to odrasli zdravi muškarac u svojim tridesetima ali on je kriv za svaku bolest koja njih zadesi...i to samo iz jednog razloga...jer ih je nasikirao. Ništa ih ne sluša. Sve radi po svom. Oženio je djevojku koju ne vole, ne javlja im se koliko oni to žele, oblači se po ženinom ukusu...sva taj stres dovede njih povremeno do nekih zdravstvenih problema i zna se da je on kriv.
Znam jedne druge. Ti su se ljudi zbog ćerkinog ljubavnog izabranika doslovno kažu porazboljevali. Čovjek bi pomislio da dotični mladić ima nadnaravne sposobnosti jer od kako je ona s njim a Bogu fala sretna je, ali od kako je s njim, ona njih uopće ne sluša...na svaki njihov problem roditelji jedva dočekaju reći...jesmo ti govorili, nisi nas slušala...ali najgore je ono što je on njima uradio samim prisustvom u životu njihove ćerke. Nisu ga previše vidjali, gotovo da ništa vremena i nisu skupa provodili, jeste da su oni učinili sve i čine da ih razdvoje ili barem posvade, ali oni su zaključili da je izvor svih njihovih problema i bolesti on. Jer ona ih zbog njega više ne sluša...ona živi životom kakav oni nisu za nju zamislili...nije problem niti u njihovim životima prije njega, niti u godinama, niti u njihovoj tvrdoglavosti i potrebi da je sve onako kako su oni zamislili...nije razlog ni to što oni ne vole njegovu nacionalnost ni to što se njezin otac godinama u ratu borio protiv njih...problem je u njemu. On je kriv za sve. Sve su njihove greške zaboravljenje, svi njihovi prijašnji problemi i neslaganja...vrijeme se računa od kada je on tu i od tada je sve tako kako je. Problem je u njemu i dolazi samo od braka njihove ćerke i njega.
Znam za čovjeka koji je skupa sa svojom suprugom doslovno sve uvjerio da je njihov odrasli sin uzrokaovao njegovu ne baš dobru dijagnozu. Čovjek jeste bio u godinama u kojima je možda malo na naplatu dolazio cjelokupni stres tijekom cijeloga njegovog života, jeste radio jako stresan posao, jesu bili u jako lošem braku ali onog trena kad se bolest otkrila oni su sina okrivili za nju jer ih je nasikirao vlastitim životnim izborom koji je bio drukčiji od onoga koji su za njega zamislili. Nisu se mogli pomiriti s tim da je on odlučio živjeti život drukčije od njemu već unaprijed odredjenog...i pred njima se gotovo nije smjelo spominjati šta su oni činili da taj izbor osujete i spriječe...nije se smjelo ni rječju njih prozvati zbog vremena koje su uložili da to spriječe i postupaka koji su štetili sinu i izboru mu...oni su zaključili da je upravo to bio uzrok bolesti i i danas žive s tim i čine sve da se on predomisli. A sin je nažalost svoj život prilično uništio pokušavajući se braniti i živjeti ono što je smatrao da treba. Nije uspio izbalansirati i razjasniti sam sebi granicu.
Znam i one koji su vlastitom bolešću dijete zaklinjali da postupi po njihovom...a neki od njih su, nesamostalni i prilično izgubljeni u tome tko su i koja su njihova životna prava pristajali na isto zbog potrebe da pokažu da vole ili da su dostojni ljubavi a neki ne bi li izbjegli osjećaj krivnje 'za sve to'. Znam i one koji ne nasjedaju na takvu manipulaciju i zdravo odjeljuju ljubav i pravo na vlastiti izbor i životni put od ucjene za istom.
  Mogli bi tako svi mi nabrajati stotine primjera iz tudjih života i iz vlastitih u kojima je netko kriv. I dok sve to sagledate sa strane izvučete jednu važnu poveznicu svima...da je uglavnom kriv netko drugi i da se kroz sve te priče provlači nečiji postupak drukčiji od očekivanja 'suprotne strane' i / ili 'nečija neposlušnost'. 
Bi li život bio lakši ili teži kada bi ljudi prestali krivnju svaljivati na druge i prihvatiti vlastitu odgovornost za svoj dio priče i / ili spoznati da se neke stvari jednostavno u životu dogadjaju? 
  Je li zaista majka ta koja može dijete zaštititi od svega lošega što se u životu dogadja i spriječiti sve njegove bolesti i padove? Je li otac to može?
Krije li se iza bolesti roditelja zaista 'neposluh odraslog djeteta' ili se pak radi o njihovoj frustraciji i nagomilanom bijesu jer nije ispalo kako su oni htjeli u djetetovom životu(ako podjemo od pretpostavke da se radi o zdravim životnim odlukama a ne o delikvetnom ponašanju djeteta i da je pritom dijete punoljetno i odraslo)? Da li je do iste doveo djetetov postupak ili emocije zbog neispunjenja roditeljskog očekivanja od istog ili nešto treće, od cjelokupnog života, nagomilanog stresa, štetnih faktora, ili jednostavno po nekima sudbine?
Je li krivnja nešto čime manipuliraju hrabriji ili slabiji?
Je li u redu emotivno ucjenjivati nekoga da bi se čovjek osjećao bolje, sigurnije, ispravnije ili da bi bilo kako želi i kako je zamislio ne prežući ni od čega i ne uzimajući obzir ništa osim vlastitog udovoljenja očekivanjima i zamislima, nekoj vrsti vlastite koristi? 
Može li se čovjek pomiriti sa svojim frustracijama ili nemoći i prihvatiti da je nešto mimo njegove kontrole? Može li čovjek prihvatiti da u tudjem životu makar i djetetovom nije sve pod njegovom kontrolom?
 Odakle i čemu ta potreba za traženjem krivca i prebacivanjem odgovornosti čak i za prirodne i neizbježne stvari?
  Krivnja je osjećaj koji se ne može i ne treba izbjeći onda kad je potrebna da nam alarmira da nešto nismo dobro napravili. Ali s njom treba znati pametno jer život u njezinom ropstvu nije zdrav. Krivnja je moralni alarm. I zato je dobro da se oglasi i upozori čovjeka da nešto nije uradio po dobru. To je neka druga tema i o toj krivnji ne pričamo. Pričamo o potrebi čovjeka da za sve što nije dobro ili nije ispalo po zamišljenom ili isplaniranom, okrivi nekoga. Isto tako pričamo i o onoj krivnji koju neki ljudi svjesno ili nesvjesno izazivaju kod druge osobe ne bi li na taj način zaobilaznim putem dobili šta hoće. Manipulacija krivnjom je jako opasna igra jer se njome može uništiti nečije samopouzdanje, vjera u sebe, može se poljuljati nečija ljestvica vrednovanja stvari ali i uništiti nečiji život. 
  Ne možete mijenjati ljude. Oni su takvi kakvi jesu. Jedino šta možete je djelovati na sebe, mijenjati sebe i vlastito razmišljanje i djelovanje. Ako ste žrtva ljudi koji su skloni uporabom krivnje sebi na korist, uvijek morate imati na umu objektivnost u svezi života i situacije o kojoj se radi. 
S druge strane, morate znati da niste Bog i samim tim niste svemogući. Ne možete sve kontrolirati, dapače i ne trebate. Život ima svoj tijek...svoje zaplete i rasplete...stotine stvari djeluju na odredjenu situaciju... 
  Majka ne može nažalost zaštititi dijete od svega kao ni otac. 
  Roditelj se mora znati moći pomiriti sa izborima svoje djece drukčijim od njegovog plana ili zamisli...
  Ljudi nad vama imaju onoliku moć koju im vi date. Bez obzira na ljubav prema nekome...ne možete niti smijete nečiji život uzimati pod svoj scenarij..svak ima pravo na vlastiti izbor...
Svak ima svoj put...i ma koliko ga pokušali usmjeriti da možda ne ponovi vaše greške, ne ostvari vaše strahove i strepnje...svak ima pravo na svoj izbor bio on svjestan toga ili ne i u njegovom životu postoje stvari koje se moraju desiti radi njega samoga...zašto...to zna Bog ili kako god ćete nazvati silu koja je iznad čovjeka, u štagod vjerovali. A isto tako morate naučiti prihvatiti vlastiti život i to da ste ga živjeli do sada tako kako jeste i da nitko ne treba ispravljati vaše greške ili odživjeti vaše neispunjene snove. 
  S druge strane, morate znati vaša prava u životu, šta vi hoćete i nećete, želite ili ne želite i ne dopustiti da s vama netko emotivno manipulira na bilo koji način pa ni krivnjom.
       Jedino što zaista možete je voditi i sredjivati vlastiti život i drugima dati najbolje što možete kad ste u toj ulozi... tražiti krivca za sve loše što vam se desi, prebacivati odgovornost na nekoga...možda i nije najbolji način življenja života. Nekada treba znati da NITKO NIJE KRIV. Ne zato što netko jeste ili nije nečem doprinjeo...već zato što život u krivnji ili traženju krivca čovjeka lišava slobode. Slobode izbora, odriješenja, radosti i napretka a to ne želimo zar ne? 
                                                                                           Ljubi vas vaša Brigita

Šta ćeš biti kad porasteš? GASTARBAJTER

  Naše društvo voli veličanja i spuštanja i to ona radikalna. Iskreno, malo mi bude žao kad vidim da se kod nas svi hvataju samo za ono od čega imaju koristi i to dokle imaju koristi od istog. Kasnije to ismiju, popljuju, ispljuju i odbace kao da nikada valjalo nije i krenu u uzdizanje novog heroja koji će isto tako imati svojih pet minuta slave dok ga društvo ne 'pojede'. 
I tako je pari se oduvijek. Danas svetac sutra ruglo. Danas čestit sutra loš. Danas ugledan sutra nepoželjan.
I ne samo to...u našem društvu je porijeklo čukun baba i čukun dida najbitnije. I za izoliranje i za prisvajanje. Ali s jednom razlikom...ako je njihov potomak sad uspješan...e tad je naš i ničiji više! Dok je uspješan. 
Naći će mu se gen pripadnosti i povezanosti s nama pa makar genetičari radili dan i noć...pardon, povijesničari...tko god...ali naći će se, tako nam svega!
Jer njegov čukun čukun dida je odavde otiša prije dvjesto godina.
E sad...nikada ali nikada se nitko nije zapitao...a zašto je otišao...trbuhom za kruhom...patio on za domovinom...patila domovina za njim...pardon, nije...ali saživio se sa boli i umra u tudjini jer svoju zemlju nije moga vidjeti i komad nje poljubiti ni pred smrt...
...nije u šoldima sve...eeeee...je l ga itko posjetio kad je bio gladan dok je bio naš i živio tu...dao mu jesti? Je li mu itko ponudio posao dostojan čovjeka i zaradu dostojnu dobroga života? (uopće me ne zanimaju politički razlozi) Je li ga itko u toj novoj domovini posjetio, poslao pismo, pokazao zabrinutost za njega? Ma naravno da ne. To se ni ne očekuje.
Ali se od roba očekuje da robuje a od gospodara da vlada. Ako nećeš, znaš di ti je mjesto. Ma ne u zatvoru hahahaha već dijaspori.
Tad je to cmizdrenje za svojom zemljom imalo smisla...ali danas, kad se možeš za sat dva gotovo 'teleportirati' do te iste, sad je to čak i smiješno a odbijanje odlaska u nešto bolje glupo.
Zaista glupo!
Da, mnogi će reći, ali ostat će na svome makar umra...ma mislim, ja to razumijem, svakome je njegovo najbolje i najdraže ali nekako, mijenjaju se obrasci življenja, razmišljanja i poimanja toga šta je zaista tvoje ako si danas više nego ikad svjestan prolaznosti života i toga da ništa materijalno nećeš ponijeti sa sobom kad budeš umirao ali isto tako znas da je isto neophodno za puno toga u zivotu.
Vrijedi li i danas, kad si za par sati negdi i natrag dobrim prijevoznim sredstvom koje si tamo negdje odande možeš priuštiti, ostati u neimaštini, patiti se i razboljeti za taj isti komad zemlje ili otići tamo negdje gdje ćeš imati za lijepo jesti, piti, obući se, krov nad glavom, auto i sto drugih čudesa koja će ti život učiniti ljepšim? Vrijedi li to danas mladom čovjeku?
Nekad su se i na našem tlu ljudi učili domoljublju. Imalo je to valjda smisla. Ali danas se i ti koji su bili domoljubi ispljunu od društva (na sve strane, sa svih strana) i šta u konačnici imaju osim ptsp-a? Ok, imaju ponos. Imaju orden. Imaju u sebi spoznaju da su radili nešto što su smatrali da je ispravno. Ali danas...danas sve to izgleda malo žalosno i nepotrebno. Uz dužno poštovanje.
Donedavno su se borili da im snajka ne daj Bože ne bude Srpkinja(ili Hrvatica) a danas im se unuci žene sa nekom ženom za čiju vjeru i kulturu nisu znali dok nisu proguglali. I to je cool.
Hoću reći...sve to ima svoje..svako vrijeme nosi svoje...i vremena se mijenjaju. I ljudi drukčije doživljavaju neke stvari. Poretke. Prioritete.
Običnom čovjeku je najvažnije zadržati svoje porijeklo, ponositi se njime svakako ali većina ljudi uz to ipak želi živjeti životom dostojna čovjeka i zato se lakše ili teže opredjeljuje na odlazak. Odlazak u neko bolje sutra. U novi, bolji život. Ali bez Gige i Bobe (kužite zar ne).
Jedino što možda u cijeloj toj priči štekaje je baš odnos tvoje zemlje prema tebi, vama koji se razmišljate i odlazite. Nije ih briga. Nikog ponaosob, ne aludirajući sad na stranke i pojedince...to su neke druge teme, već društvo takvo kakvo je. Stvari jednostavno stoje tako kako stoje bez obzira tko u kome vidio krivca. Konačnica je ista. Razmišljanjem šta i zašto samo gubiš vrime.
Ne tako davno to isto društvo je bilo u stanju umirati tobož za svoje'čisto' a sada to isto svoje raseljavaju i bez starih strahova od različitog daju njihova mjesta drugima. 
I to je ok. 
Tako i treba biti, ovaj drugi dio. 
Ali bez suosjećanja raseljavati ljude koji vole biti tu gdje jesu ali tu ne mogu preživjet...to govori da stvari nisu baš kakve bi trebale biti. Nije to dobro. 
Jedno je otići slobodnom voljom bez gorčine. Drugo je otići slobodnom voljom sa gorčinom i tugom. 
I nikoga nije briga sad kad bi trebalo biti ali zato te se svi sjete iskopavati iz groba za dvjesto godina da dokažu da je tvoj uspjesni predak ustvari naše gore list i da se mi s tobom ponosimo... hvala ti što nam reklamiraš besplatno turizam pred milijunskim auditorijem. 
I mrtav bi ih opsovao ali čemu... 
  Ljudima ne treba braniti odlazak, niti drugima dolazak, to bi bilo suludo. Ali da ljudima koji žive tu ta ista zemlja ne omogućava već onemogućava dobar život...e to je problem. 
Nije važno kojeg si ranga obrazovanja...ali recimo za primjer...završiš jedan šestogodišnji teži fakultet dodaš na to sve što poslije njega dolazi, neplaćeni staž znači još jedno vrijeme nemogućnosti za samostalni život, pa razni poslovi ovakvi i onakvi da bi uhvatio specijalizaciju od još par godina i bio vezan za ustanovu koja ti ju je dala a onda se mučiš odradjujući je sa plaćom koja nije dovoljna da kao zreo čovjek a još mlad odeš naprimjer na Bahame o svom trošku (pardon, o čemu mi to, nije dovoooljnaaa da platiš mjesečnu ratu kredita, režije i pokoju krpicu).
A onda ti dodje neka teta koja je eto završila dva razreda osnovne (bez namjere uvrede ikoga) i kaže kako radi u tamo nekoj zemlji kao njegovateljica i eto, došla je baš tu na svoju obalu na odmor od mjesec dana i jede i pije po najskupljim restoranima i opustoši sve dućane mimo rasprodaja prije povratka...a plaća joj je najmanje tri puta veća od tvoje i ti se sad pitaš ko je tu lud? Ti koji tečno govoriš pet jezika (ma i samo svoj sasvim je dovoljno!), ili ona koja je u dvije godine života vani zaboravila svoj loš maternji i već prošprehala misli sa novim?  
I onda se bunite, ka nešto i štrajkate...ma ne da te tete ne bi imale tu plaću niti da biste vi bili cijenjeniji samo zato što ste učili. Neeee. Već zato što ti ne može biti jasno...zašto? Zašto se mi ovdje koji smo tu gdje jesmo moramo patiti a samo par stotina kilometara dalje živi jedna sasvim drugacija, bolja slika društva? 
I onda na sve to čuješ kako se naši mediji hvale precima naših čukun baba i čukun dida a nove buduće babe i dide na još svom tlu tretiraju kao smeće. Pardon, kao one koji moraju trpiti takvo loše stanje ako žele biti u svojoj domovini, pričati svojim jezikom i stvoriti obitelj tu. To je danas cijena modernog domoljublja.
Ma ne, nije ovo grubo. To je istina.
Vremena su se promijenila i možda će naša država sutra biti obećana zemlja za nekog ko živi lošije i zaradjuje manje od nas...jer moramo i mi pokazati da to možemo, zar ne? ...ali činjenica je da tamo negdje postoji bolji život i za nas. 
Ne zato što je more plavlje...možda ga i nema...ne zato što sunce više grije...možda tamo, baš tamo pušu hladniji vjetrovi...ali tamo...tamo negdje...čovjeka cijene više...cijene njegov život za početak. A onda u tom paketu dodje i cijenjenje svega onoga što taj život čini. 
  I zato, svaka čast svakom zidaru i svakoj kuharici i čistačici koji su otišli u bolje sutra za sebe i svoju djecu. Fakultetlije moje...učite nešto od njih. To u našim knjigama ne piše. I ne bojte se što ne znate jezik...naučit ćete...i oni su...ne bojte se što je tamo toliko velika navala ljudi i 'konkurencija' za radno mjesto...i njima je bila...i ne bojte se da će vam srce pući od tuge...sjetite se tete sa sredine priče...vremena su drukčija...ako ne može tu, može tamo, ako ne može tamo može negdje dalje...ali imamo izbor... Ovima koji nisu fakultetlije ne moram ništa govoriti, oni su to već prije nas shvatili.
...možda biti gastarbajter više i nije tako loša ideja. 
..ljubin vas sve!

Prava ljubav

Zamislite dvije opcije....
 PRVA: zamislite život s nekim bez njegove potpore, podrške...odnos bez ljubavi, nježnosti. Odnos sa stalnim svadjama, stalnim prepucavanjima, stalnim raspravama, i stalnim okrivljivanjima. Zamislite život gdje vas netko konstantno muči, maltretira, ponižava. Zamislite život u kojem ste svaki dan krivi za sve, život u kojem nemate ništa osim privida. Život bez nježnosti.
Zamislite odnos u kojem ste s nekim a sami ste potpuno...zamislite odnos u kojem s tom osobom ne možete razgovarati o onome o čemu biste vi htjeli, i gdje svaki razgovor započne i završi sa svadjom.
Zamislite odnos u kojem ste sami i kad vam je teško i kad vam je loše i kad vam je dobro i kad ste veseli...odnos u kojem sami sebi kuhate čaj kad ste prehladjeni, u kojem se povučete sami kad vas boli, odnos u kojem sve najbolnije prolazite sami.
Odnos u kojem su suvišna vaša osjećanja, sjećanja, uspomene, želje, razmišljanja... Odnos u kojem ste poželjni kad vam je dobro radi seksa, podrške i potpore ali samo u smjeru davanja toj osobi. Zamislite odnos u kojem nikada (tako vam izgleda) ništa nećete postići u svom  životu više od toga kako je sad i da tako živite još nekoliko desetljeća. Zamislite odnos u kojem vas se iskorištava a ništa ne radi za vaše dobro. Odnos u kojem niste bitni vi kao vi. Odnos u kojem nije važan vaš razvoj, posao, karijera. Odnos u kojem nemate pravo na prijatelje, rodbinu, obitelj. Odnos u kojem ste samo stroj.
Odnos bez pravih poljubaca...maženja...zagrljaja.  Pogotovo onda kad vama treba.
Zamislite da cijeli život živite u odnosu u kojem ste potpuno sami i prepušteni sebi, odnos u kojem nikada niste tim već uvijek ali uvijek ta je osoba nasuprot vas, odnos u kojem vas se ne poštuje,  odnos u kojem ste tu samo da bi netko imao razlog i nekoga da ga krivi i od sebe radi žrtvu.. Zamislite život bez izlazaka, bez zajedničkih prijatelja, bez radosti i cilja. I zamislite da je toj osobi pored vas to suvišno i slušati...a kamoli mjenjati. Zamislite život s nekim i pored nekoga tko i na vaše zamolbe opet od vas radi krivca samim tim što ste tako nešto i izrekli. Zamislite odnos u kojem u toj osobi nemate prijatelja. Odnos u kojem svaki dan patite i nikoga nije briga iako to vidi. Zamislite odnos u kojem ni razgovor ništa neće promijeniti i u kojem i odluku o potencijalnom prekidu opet sami morate donositi. Ili nastaviti trpiti. Depresivno zvuči zar ne? I sve i da jeste tako, ovo je ipak samo predodžba krajnje dobrih i ne baš dobro posloženih odnosa i prije svega priča o manjku ljubavi spram sebe samog i spoznaji da se sve može promijeniti na bolje ma koliko crno izgledalo. I zato, hajdemo sad na onu
DRUGU: Zamislite život u kojem pored sebe imate osobu u čijim očima svaki dan iznova vidite ljubav, a u glasu radost što priča sa vama. Zamislite odnos u kojem se budite i ležete sretni u nečijem zagrljaju i on u vašem. Odnos u kojem nikada nije dosta poljubaca i nježnosti. Odnos u kojem i nakon svadja opet vaša ljubav prevlada, vi skupa prevazidjete i riješite problem i situaciju. Odnos u kojem ste partneri. Zamislite odnos u kojem vas netko s ljubavlju i pažnjom sluša, u kojem cijeni vaše mišljenje i potrebu da s njim to podijelite. Zamislite odnos u kojem niste ni kihnuli a taj netko vam je već skuhao čaj i doneo dekicu da se umotate. Zamislite odnos u kojem se i u mraku dok spavate tražite rukama. Zamislite odnos u kojem možete čini vam se, od silne potpore i podrške i poletjeti a znate da iako posrnete, taj netko je tu da vas pridrži i da novi vjetar u ledja.
Zamislite odnos u kojem nakon svih obaveza žurite toj osobi...odnos u kojem imate iako samostalnost, onaj osjećaj pripadnosti i...obitelji. Onaj odnos za koji znate da je vaš dom bez obzira na sve...jer tu stanuje ljubav. Čista i iskrena obostrana ljubav. Poštivanje. Odanost i iskrenost. 
Zamislite odnos u kojem idete na kraj svijeta s tom osobom i ni u jednom trenu se ne zapitate šta ako ...zamislite taj odnos u kojem iako možete bez te osobe ne želite jer vam u  njezinoj blizini i naručju vaš život ne gubi smisao isto kao i kad ste solo. I dalje znate tko ste i ostvarujete se. 
I vi ste se oboje svjesno odlučili baš za tu vašu ljubav i vaš odnos jer vam je 'lijepo zajedno i kad je teško.' Zamislite odnos u kojem vas netko stalno potiče na bolje, odnos u kojem netko prati vaš napredak i uz vas zdušno navija za vaš uspjeh. Zamislite odnos u kojem nekoga vaša suza pogadja  kao njegova. Zamislite odnos u kojem niste sami, u kojem ste u svemu šta god da vam se desi skupa, i u dobru i u lošem. 
 Šta vi birate? Mislite da je prvo uobičajeno, normalno ili rijetko? Mislite da je drugo prenaivno, prebajkovito ili se podrazumijeva ako je odnos dobar.
 Ako, samo ako pomislite da su konci u vašim rukama, kako ćete ih povući? Koji je vaš odabir?
Vjerujete li u odnose u kojima je više dobroga nego lošega ili mislite da je samo na početku lijepo? Mislite li da se treba i u prvoj opciji truditi se do besvjesti ne bi li postalo bolje ili mislite da je bolje to prekinuti i okrenuti se novim ljubavima?  Bojite li se riskiranja? Osude okoline? Samih sebe ili hrabro koračate i vodite svoj život sa svojim odlukama bez obzira šta tko misli?
I na koncu, vjerujete li u ljubav? Ne odnos porad odnosa već ljubav...onu šašavu, neobjašnjivu ljubav koja vam život diže na metar iznad zemlje dok hodate i sve mijenja na bolje? 
Onaj predivni osjećaj u kojem se ničim nebitnim ne zamarate i vidite stvari pomalo tupasto i idelistično ali vama je lijepo? Vjerujete li u zaljubljenost i unutar ljubavi?
Vjerujete li da je ljubav čudo? Ili mislite da je to samo dobar marketinški trik za još nepovrijedjene klince? 
Vjerujete li da više zaslužujete dobro ili loše u životu? Mislite li da je loše većinski dio života i da su svi osudjeni na trpljenje neke patnje ili vjerujete i mislite da i vi imate pravo na tu čudesnu pojavu i da možete birati i odabrati? Mislite li da njoj nije mjesto kad dodju računi za struju i djeca u vašem životu? Mislite li da je to samo za pubertetlije i penziće? Mislite li da je ljubav pokretač života? Ili ste nakon što ste možda izgubili jednu, sebe 'osudili' na život bez nje, čisti birokratski život lijepo gradjanski posložen? 
Mislite da leptirići imaju rok trajanja i da je ljubav razumski dogovor?
Bilo kako bilo, nadam se da većina vas ipak živi onu baš tu...predivnu prekrasnu ljubav...neobjašnjivu, čarobnu i na bolje pokretačku...ljubav koja sve čini lijepšim i boljim...ljubav koja opstaje nakon sveg ali onu koja nikada ne ode preko granice nakon koje se više ljubavlju ne može zvati. Onu ljubav koja živi s vama...i ona za koju, uvjetno rečeno živite vi.
Ako niste...onda za početak prvo započnite voljeti sebe same, biti dobri prema sebi...kad to krene...ostalo će se polako već posložiti. Ljubav izmedju dvoje ljudi je čudesna. Ali prava ljubav prema nekome drugome preduvjetuje ljubav prema sebi samome. Kad znaš da zaslužuješ dobro...dobro ćeš i birati. Da, birati.
Kad znaš da zaslužuješ dobro, od onoga lošeg ćeš okrenuti glavu i okrenuti se dobrome.
Kad znaš da zaslužuješ dobro...dobro ćeš si željeti i dobro ćeš drugome davati. Dobro ćeš prigrliti i dobru se radovati.
Ljubav nije ovisnost, ljubav nije nesposobnost jednog bez drugog ali unatoč neovisnosti i sposobnosti biraš zajedništvo...duplo ljubavi...duplo dobrote i duplo potpore...jer iako znaš da možeš lijepo sam udvoje je tvoj izbor! I traje baš zato što ne ograničava u dobru, što ne osudjuje, što ne kritizira, što ne muči...što ne ucjenjuje i ostavlja u muci...već baš sve suprotno!
Da, totalno tupasto kad gledaš iz kuta logike ali svi mi dobro znamo da logika i ljubav najbolje funkcioniraju svaka za sebe... Iako kad malo bolje razmislite, ima tu podosta logike... jer kad voliš i voljen si i ta ljubav oplemenjuje vaše živote ...dobro si... kad se ostvaruješ i ničije ostvarenje ti ne smeta već te raduje...dobro si... u pravoj ljubavi u svakom slučaju si dobro. Jer ljubav je samo dobro. Unatoč problemima svakodnevnice, unatoč svjetskim mukama, unatoč 'pms i mms-u'...dobro si. Sve drugo...je svašta, ali nije ljubav. Ali pokazuje čovjekovu potrebu za njom. 
Započeti voljeti sebe i voljeti se zauvijek je početak lijepog života ispunjenog i ljubavlju od i za druge osobe. Onom zdravom i sretnom. Kad god se bliži Valentinovo, ljude izlozi dućana tjeraju na razmišljanja o ljubavi. U toj žurbi za poklonima...ne treba zaboraviti ni šta je to ljubav. I tako svaki dan iznova i prije i poslije Valentinova...

Nikada ne odustajte od svojih snova

(Iz moje skore knjige, čitajte s ljubavlju, vaša Brigita)


Kažu da čovjek 'umire' onda kada prestane sanjati (svoj) život. Ustvari, to ja kažem. Vjerujete li vi u to? Stalno ponavljamo jedno...od trena kad to prvi put spoznamo do kraja našag života..život je kratak. Nije dobro ni pametno stalno razmišljati o vremenu. I ono je relativno i tu samo zbog i za  nas. Život ma koliko ga mi brojali u godinama je tijek, priča...priča koja ima svoj samo Bogu znan početak i kraj. Tu smo dok smo. Neki ljudi imaju sreću (nazvat ćemo to tako...sreća..hrabrost...blagoslov...) da ga prožive više bolje, drugi malo manje ali ako pomislimo da mi sami možemo neke stvari birati..odlučivati i ostvarivati...zašto onda to ne bismo usmjerili na bolje? Zašto bi se pomirili sa lošim situacijama, zašto bi se srodili sa njima da nam dobro umotano u novoj promjeni i početku izaziva strah a loše sigurnost. Čemu? Život je konstantna promjena i onaj tko se boji promjena boji se i života a svega toga se boji jer se u pozadini boji da ga se ne voli ili neće voljeti dovoljno. Ljubav je pozadina svega. Bilo njeno priustvo ili želja za njim, bilo njeno odsustvo i želja za njom. To je istina. Svi mi želimo biti voljeni i voljeti. Svi mi želimo lijepu sigurnost i sretan život ali ne ide uvijek tako. Ustvari...možda i ide u tom smjeru i kad ne izgleda tako ali bit je u promjenama...sve se mijenja pa i to kakvi smo i kakav nam je život. Danas smo tužni sutra sretni...tako je i sa nažalost ljudima, te stvarima u njemu...danas ih imaš sutra nemaš. Danas je jedno a sutra se desi nešto novo. Ja sam samo čula za ljude kojima je konstantno samo dobro ali ih nisam nikada upoznala. To su mitovi. Ali poznajem ljude koji se svakodnevno trude da im je dobro. Svi nose svoje boli, razočarenja, patnje, suze...na svoj način javno ili tajno ali svi ih nose. Svi smo mi samo ljudi. Ljudi koji griješe, ljudi koji ustaju. Ljudi koji se boje i ljudi koji uspjevaju. I danas smo jedno a sutra možda nešto drugo...jer stare a da ne kažem tek nove stvari i u nama izazivaju danas jedno sutra drugo. Vrijeme se mijenja, godišnja doba se mijenjaju...sve se mijenja pa tako i čovjek i shodno time njegov život i obratno. Ali ma koliko vas obrtalo, lomilo, ma koliko padali...jednom sam rekla jednoj meni jako dragoj osobi..ne smijete odustati od svojih snova. Nikada! Ne! Da život ne bi 'odustao' od vas. Neće doslovno ali vaši vas snovi drže u sutra. Vaši vas snovi čuvaju u budućnosti. Vaši vas snovi greju i kad je hladno. Oni su tu da vas vode i kad je tama. Vaši snovi su vaši temelji za sutra. Za nove početke, za nove puteve, za nova poznanstva, za nove ljubavi, za nove susrete, za nove uspjehe, za nove radosti...za vaš osmijeh na licu i toplinu u srcu. To su vaše niti od danas za sutra. I nikome ne dajte da ih lomi i ni slučajno ih ne lomite vi...
Prigrlite ih, maštajte, sanjajte...i radujte im se! Jer snovi su poznato u nepoznatom. Snovi su ono što vam otvara nove pute. Živite ih! Živite svoje snove i svoj život! Ma nije bitno da se sutra o vama priča da ste bili Ajnštajn...on je bio jedan i to je bio njegov put...ovo je vaš...bitno je da je to bio i vaš rukopis...

Uspoređivanje s drugima-STOP!

Usporedjivanje s drugima...koliko samo naporna može biti ta igra je l' da? Ovo je članak za sve moje nesigurne i 'ucviljene' (a svi smo ponekad takvi, zar ne?)
Ljubim vas!

  Iako nam roditelji svojom ljubavlju odmalena pokazuju i govore da smo jedinstveni, posebni i dovoljno dobri, da ne kažem najbolji, takvi kakvi jesmo(tako bi trebalo da djeluju), u svima nama ostaje onaj mali crv sumnje u odrasloj dobi koji proradi povremeno i u najsamopouzdanijim ljudima da bi se preispitali jesu li uistinu tako dobri najčešće pri susretu sa po nama, boljima od sebe. Nažalost, ima i onih ljudi koji češće vjeruju u to da nisu dovoljno dobri spram drugih te se nalaze gotovo svakodnevno u krugu preispitivanja i omalovažavanja sebe te u konačnici osjećaja nižeg samopouzdanja što vodi lošijoj kvaliteti života i manjem broju ostvarenih želja i snova od realnih mogućnosti, kako privatnih tako poslovnih.
Ljudi su skloni sumnjama, unutarnjim previranjima...intelektualna smo bića zar ne, medjutim treba znati kako stati sa kritiziranjem samoga sebe i kako naučiti i ovladati vjerovanjem u sebe i svoje potencijale a u isto vrijeme znati biti objektivan kad nešto ne ispadne dobro ili kako smo zamislili a da pritom razvijamo vjeru u sebe i da se potičemo na novi pokušaj ili početak bez kritizirnja. 
Na ovom svijetu toliko je različitosti samo recimo u u prirodi. Ako se malo osvrnete oko sebe, primjetit ćete ljepotu na sve strane. Tako je i sa nama, ljudima. Svi smo tako slični a u isto vrijeme  različiti i tako posebni sami za sebe. Kako to onda da netko te razlike doživljava kao minus a netko kao plus? Kako to da netko u sebi vidi uglavnom dobre strane a netko 'lošije'. I na koncu, kako to da netko više vjeruje u sebe a onaj drugi manje?
Odgovori se nalaze u širokom spektru područja čovjekovog života, od obitelji, okružja u kojem je odrastao i živi, od genetike do naučenog. Dobra stvar u svemu tome je što se puno toga može naučiti, da naučiti i ovladati time. Dakako, potreban je trud i vrijeme ali to se zove kvalitetno uloženo vrijeme, to se zove samorazvoj. Čovjek je biće koje ima slobodnu volju i mogućnost mijenjanja stvari oko sebe i ponajviše u sebi. Čovjek je stvoren da se razvija, uči, proučava, savladava i na koncu uživa u putu i rezultatu. Svi ljudi su stvoreni za lijep život. Ma kako vas učili, ma kako vas informirali, ma kakva djela čitali i ma kakve pouke iz njih izvukli, ma šta god i sami mislili o tome, svaki, ama baš svaki čovjek je predodredjen da lijepo i kvalitetno živi. Postoje okolnosti izvana i okolnosti unutar nas. Danas se na svu sreću, mijenjaju okolnosti izvana na bolje da čovjek može sve to lijepo u životu okusiti, medjutim mnogima je potrebno posložiti nove temelje načina razmišljanja da bi to prihvatili.
Kvaliteta života itekako ovisi o našim stavovima, fleksibilnosti, spremnosti na učenje i prihvaćanju novoga te i spremnost i dobar motiv u odbacivanju starog koje čovjeka koči. 
Velik dio toga otpada na ono što čovjek misli o sebi samome. I često se baš tu nalazi problem koji treba riješiti.  Jako je puno ljudi koji o drugima imaju bolje mišljenje nego o sebi, onih koji svoj život konstantno usporedjuju sa životom drugih i redovito su u toj usporedbi lošiji, manje vrijedni ili manje sretni. S druge strane, postoje ljudi koji o sebi imaju lijepo mišljenje, koji i za teške periode imaju suvisla objašnjenja i koji ma koliko padali, uspijevaju se dići i uzdignuti iznad takvih problema i  situacija. I objektivno se može reći da neki ljudi imaju lakši a neki teži život. U nekoj drugoj temi ćemo pričati zašto je to tako i da li mi zaista možemo znati ili mijenjati odgovore. Sad ćemo se zadržati na vjeri u sebe samoga.
Jako je bitno razvijati zdravu ljubav kako prema drugima tako i prema sebi. I ne, to nije egoistično. Naprotiv!  Čovjek mora i treba učiti voljeti sebe, upoznavati sebe, prepoznavati svoje osjećaje, potrebe, težnje.  I to svakodnevno! Od fizičkog dijela do psihičkog, duhovnog. Briga o sebi uključuje sve. Čovjek mora znati šta voli a šta ne, 'brinuti' o tome šta jede i pije, brinuti o higijeni i svim fizičkim potrebama te isto tako voditi brigu i pažnju o svom unutrašnjem ja. U tome je važno biti nježan prema sebi, obazriv i pažljiv. U svakom 'kritičkom' osvrtu na sebe biti prije svega prijatelj sebi, imati razumijevanja za sebe i svoj život, okolnosti, te u svakom trenu poticati se na bolje. Ne radi drugih već radi sebe. U toj igri bitno je znati kako sebe voljeti i kako druge zdravo doživljavati spram sebe samoga i sebe naspram njih.
Svaki čovjek je priča za sebe. Svatko ima svoj put i svoje ključne trenutke života. Nitko nema istu priču u cjelosti. A sve da se dva čovjeka stave u istu situaciju oni će svak za sebe postupiti sukladno svojim prethodnim isustvima, svjetonazoru i nutrini u konačnici možda i sa istim rezultatom ali različitom pozadinom. Svaki čovjek je jedinka za sebe i to treba imati u vidu kad se usporedjujete sa drugima naizgled u istim pozicijama. Vi ste u svom životu postigli ono najbolje što ste mogli u odredjenim okolnostima sa postojećim znanjem tad. Netko je u nečem po vama bolji, netko lošiji ali bit svega je da to nije odraz vaše 'cijene'. Vi vrijedite za sebe bez obzira na novce, ocjene, posao, odjeću, uspjeh na poslu ili doma. Vi vrijedite za sebe.  I baš takvi ste posebni. Da, tisuću puta ste to već čuli i čut ćete jer bit se ne mijenja. Jedino što se treba promijeniti je vaša vjera u sebe na bolje i više. I na tome trebate raditi. Poticati sebe na bolje i više. Poticati, ne maltretirati. Trebate raditi ono što vas čini sretnim i biti dobri i nježni prema sebi. Imati razumijevanja za sebe. Imati poštovanja prema sebi i znati kad je nečeg dosta. Znati kada je vrijeme za oprostiti i otpustiti. Znati kada je vrijeme za stisnuti zube i krenuti novim putem. Znati se isplakati i nasmijati. I znati voljeti sve to. I biti svjestan toga da ste baš vi vrijedni svega dobra kao i oni o kojima ste imali bolje mišljenje nego o sebi. Usporedjivanje je u čovjekovoj prirodi ali ako ima za zadatak ili konačni ishod ponižavanje ikoga, vas ili tog drugog,  to nije to.
Usporedjivanje ima smisla samo onda ako vas motivira da i vi budete hrabriji i uložite više u sebe i svoj život. Ako vas mijenja na bolje. Ali sa jasnom raspoznajnom činjenicom da nitko nije bolji ili vrijedniji zbog toga nečeg od vas niti vi od njega.
Vi ste glavna osoba u vašem životu. Vi imate glavnu ulogu.  Vaš život je vaša priča i bez obzira da li na nju utiče sudbina, drugi ljudi ili vi sami, bez obzira na vaša vjerovanja, vaš život je vaš život i vi imate glavnu ulogu u njemu. Ovdje pričamo ljubavi. Zdravoj ljubavi čovjeka prema sebi samom. Vi imate glavnu ulogu u svom životu a ako ne osjećate tako onda vjerojatno stvari nisu posložene kako bi trebale biti. Suživot sa drugima je prekrasna stvar ali mi pričamo o vašem životu, vašoj nutrini, vašim mislima i razmišljanjima, željama i potrebama, radostima i frustracijama. Mi pričamo o vama. I sad isključivo samo o vama. Tako jedinstvenima kakvi jeste u samo vašem jedinstvenom životu. Mislim da lagano shvaćate šta želim reći i znam da ste to čuli i da ćete čuti još nebrojeno puta jer tako stvari stoje. Bit svega je vaš život. Samo ga vi živite uistinu i samo vi zaista znate kakav je. I samo ga vi i možete odživiti. Vaš život, vaš put, vaše situacije, vaše reakcije. Voljeti druge je blagoslov. Voljeti sebe isto. Morate zdravo ulagati u sebe jer ste upravo vi glavni igrač. Morate brinuti o sebi jer sve je to na vašim ledjima i u vašem srcu i morate vjerovati u sebe, jer ste vi vaš najveći obožavatelj. Zato je važno znati da na to imate pravo i znati kako. Spoznati. Naučiti. Ovladati. Biti dosljedni održavanju ljubavi prema sebi isto kao i prema drugima.
Drugi su predivni takvi kakvi jesu i to ne treba osporavati. 
Vi ste predivni i to treba znati.
Volite sebe i poštujte sebe. Budite nježni prema sebi. Samo tako ćete zaista biti sretni i usrećiti nekoga a netko vas. Najveću ljubav prema sebi i odobravanje možda čovjek traži u onome koga voli i tko njega voli, u onome koga želi zadiviti i čiju pohvalu želi dobiti, ali ipak, na koncu, čovjek ostaje sa samim sobom i ako tu nema ljubav, odobravanje i mir, nema ništa. Zato, naučiti ako već niste voljeti sebe, biti dobri prema sebi i prihvatiti sebe i svoj život sa svime što ga je do sada činilo. To je nešto što je vas oplemenilo i idemo dalje. Sa vjerom u sebe. Nemojte zavidjeti drugima, već volite sebe. I stvarajte svoju lijepu i sretnu priču. Sa onime čime raspolažete upravo i baš sad, bez čekanja novih okolnosti. Odmah sad. Sa onime što sad imate učinite najbolje što možete! A sutra je novi dan i novi početak. 

LIPI MOJI, SVIMA VAM SRETNA NOVA GODINA I PUNO ZDRAVLJA, LJUBAVI I SREĆE! VAŠA BRIGITA