Šta ćeš biti kad porasteš?

 Sjećate se onoga pitanja -šta ćeš biti kad odrasteš? Kako li su se samo vremena promijenila! I dobro je to. A zašto bi čovjek morao donositi odluke još kao mali koje će mu 'konačno' odrediti život. Šta ako se predomisli? Je li ga itko podržavao u tome? Ili je to bilo skupo i nepotrebno?
Danas...danas se može drukčije. Drukčije i bolje.
  Ja sam oduvijek znala šta ću biti, ali priznajem, redosljed ostvarivanja i realizacije mi se malo 'brkao  i išao po svome', ali opet, sve je na koncu tako kako i treba biti. Ja sam zaista bila sretnica kao dijete. Roditelji su me podržavali u mojim snovima.
Bila sam mala odlikašica koja umjesto da trči oko škole i igra se 'ganjanja' sa ostalom djecom, ide kući sva sretna jer je još nešto novo naučila i žuri pročitati i obaviti sve što još nije. Teke su mi bile najurednije, zadaće (domaći zadaci) uvijek napisani na vrijeme, vježbanke (radne teke) unaprijed ispunjene a lektire za iduću školsku godinu pročitane na raspustu (praznicima) prije početka škole. Voljela sam učiti, šta da kažem. Jedino što me baš nije zanimalo bili su domaćinstvo i priznajem tehničko. Obavila sam ja i to ali...hmmm...nije me uopće na duge staze držalo zainteresiranom. Pa sam mamu i tatu malo aktivirala u tome, doduše možda i više zato jer su se malo osjećali isključenima, jako brzo sam sve radila samostalno, nisu imali prostora ni moje potrebe za pomagati mi pa je to nekako moja malena glavica povezala i uključila ih, barem malo. Gluma, ples, recitiranje, takmičenja...uživala sam u svemu. I oduvijek sam znala šta ću biti kad odrastem. Ali nikada to nije bilo jedno zanimanje. Bilo ih je dosta. Odrasli su me znali pitati -a kad ćeš to sve stići (dok me ne bi upoznali). Još kao mala pokrivala sam dosta područja mojih zanimacija, tako se nastavilo i kad sam porasla. Možda sam malo drukčiji plan ostvarivanja pojedinih imala, ali mislim da sve to ispadne bolje nego što mi sami možemo zamisliti i ostvariti. I vjerujte mi, skroz mi se sviđaju ova moderna vremena! Školovanje ne završava u 24-oj dapače, možete se educirati i u 82-oj ako vas život posluži, možete sa 70 vježbati jogu, postati 'netko i nešto' u 60-oj...zar to nije divno? Zar nije bolje od onog ustaljenog načina kad u 18 već imaš zvanje, njime se baviš cijelog života, još ako si nezadovoljan, u braku si već u 21-oj (ako to nije vaš odabir i želja!), a u 45-oj za bacanje. Zar nije ovo novo bolje i ljepše?
Zar nije život ljepši kad se prilika za ostvarenje snova ne daje samo jednom na početku zrelog života? Zar nije lijepo tijekom cijeloga moći ostvarivati svoje snove. I ne samo ostvarivati stare već i sanjati i ostvarivati nove? Zar nije sve to razlog za više sreće i zadovoljstva? Razumijem da je nezgodnije onima koji su se uljuljuškali u svoju kolotečinu i boje se promjena...ali dobra stvar je da i oni mogu živjeti svoj stil života, ne moraju se mijenjati ako neće. Dobra stvar danas što se ma koliko to još nije idealno, razlike među ljudima poštuju više nego ikada prije. Ne živimo utopiju niti bajku, to je istina, ali dobra stvar je da se stvari mijenjaju na bolje. Neki ljudi vide samo loš izbor glazbe, mlade koji su navodno neodgovorni i nezreli a ja vidim puno mladih koji žive neopterećenije ono što oni jesu a manje ono što netko od njih zahtjeva. Vidim mlade koji biraju, mijenjaju odabire, trude se, razvijaju. Možda se društvena pravila (ona od nekada) manje poštuju, ali danas ono što se poštuje- poštuje se iskrenije.
Danas nije nužno da u školi imate sve petice, nije to ključ za otvaranje svih vrata, nema pritiska na djecu koja možda i ne vole puno učiti pogotovo ne sve, nije nužno niti da volite sve predmete koje u školi imate, dobra stvar je da možete birati šta ćete učiti, i ne samo to. Neopterećenije se doživljavaju manje bitne stvari. Veća je sloboda izbora. I veće je razumijevanje društva koje upravo čine takvi ljudi. Možda je ovo period promjena, možda sadašnjost ima puno mana i nedostataka ali mora se priznati da ima i dosta prednosti u odnosu na nekada. Zato podržavam sve one koji odluče upisati fakultet sa 50, prekvalificirati se sa 40, imati svoju firmu sa 30. Zašto ne? Bitno je biti svoj. A ako vam to kaže netko tko jeste svoj oduvijek...onda to nešto i znači zar ne?
   Sad kad sam vas i nasmijala...brže bolje svi na ostvarenje svojih snova ili bar maštanje o novima uz kavicu i u toplome u ove zimske dane. 
Sve Vas ljubi Vaša Brigita!!

HRVATSKA USPJEH 'SVOGA' PRIZNA, TEK KAD GA 'STRANAC' PROSLAVI

...Da krenemo od početka, bilo je to prije...ima već vremena. Ručala sam sa svojim prijateljima u Beču i pita mene prijatelj mog prijatelja (s tim da ovaj put nije 'prijatelj od prijateljevog prijatelja' grin emotikon već zaista prijateljev prijatelj), zašto su u Hrvatskoj ljudi tako hladni? Kako to da oni koji su inovativni, pametni i vrijedni, moraju otići van iz države, da bi imali uopće šta za jesti? (Moram priznati da mi je na tu izjavu bilo čak malo i neugodno u ime svih!)

Zašto se ovdje ne priznaje i ne podupire uspjeh i zašto ljudi jedni drugima, kad mogu, ne pomažu?

...Nastavili smo priču, ali i poslije par dana sam razmišljala o toj temi i onda sam slanje upita (za ovo što ja radim) iako neplanirano baš svima kojima jesam, iskoristila i za maleni test!

S obzirom da 'nastupam za sebe', tako sam i poslala upite za posao pisanja, nekim manjim, nekim malo većim, te velikim portalima i časopisima, bez puno podataka o sebi, izbacila sam sve 'suvišno', sve je bilo bez ikakvih mogućih poveznica (i nagovijesti za njih) sa ikim poznatim i uspješnim mi bliskim ljudima. Izostavila sam čak i moj fakultet, obrazovanje...sve. Sve osim onoga šta bi trebalo biti najbitnije za prvi odgovor- mog pisanja, znači članak-dva sa poveznicom isključivo na moj blog.

I znate koji je bio rezultat?

-Urednici manje poznatih portala uglavnom nisu niti odgovorili ali su teme o kojima pišem ubrzo obrađivali (ovaj put neću reći da li je bilo copy paste) wink emotikon

-Urednici malo većih jesu, sa hvaljenjem rada, načina pisanja, talenta, plus sa ponudama koje su mora se reći bile male, ali visina ponuda je u skladu sa njihovim mogućnostima,

-da bi urednici velikih portala i časopisa ne samo odgovorili nego su odgovorili odmah i to sa hrpom pohvala, prijedloga i ponuda. Pogotovo jedna baš onako kako cijenim, moderna urednica jednog ženskog časopisa. Ona me oduševila dragošću!

I sad, što se tiče upita stranim časopisima -odgovorili su svi, ama baš svi i tu sam prihvatila neke dobre ponude priznajem. Bilo je neplanirano ali što da ne? Tko kaže da mi maleni, ispadne nazovimo 'test' osim za temu novoga članka, ne bi mogao biti i od poslovne dobrobiti wink emotikon grin emotikon iako su moje preference drukčije, ali što da ne kad već volim to što radim.

I sad, jesam li imala sreće, jesu li me 'ipak prepoznali' i je li tako sa većinom ljudi koji dobro pišu? I je li uspjeh ljubaznost i kad netko može ili ne može ili kad ta ljubaznost dovede do realizacije posla i ponude?

Da se vratimo na temu.

Kažu da kod nas čovjek ne može uspjeti, ako ga netko 'ne pogura'.

Ako netko, tko je na poziciji da može, ne pruži šansu onome koji želi da uspije i da se 'dokaže', od uspjeha nema ništa, barem onoga priznatoga i dobro plaćenoga (a to je često na razini preživljavanja).

Ispadne, kaže se, DA BEZ OBZIRA ŠTO JE ČOVJEKOVO 'PRIRODNO' PRAVO DA BUDE DOBAR U ONOME U ČEMU JESTE DOBAR I DA NAPREDUJE U TOME I DA SE DOVEDE DO 'SAVRŠENSTVA', ON TO NE MOŽE AKO GA NETKO NE LANSIRA U ORBITU USPJEŠNIH.

Kod nas...zamislite ovako...kao da u svemu postoji samo jedno slobodno, ali već zauzeto mjesto (razumijete), za koje svi konkuriraju. Na primjer...mjesto za koje se 'bore' Rozga i Severina (bez namjere uvrede ikoga). Ne one doslovno naravno, ali takva je klima stvorena, da sve izgleda kao da na pozornici, ima mjesta samo za jednu.

S druge strane, pogledajte koliko je 'severini i rozgi' na primjer u Srbiji i Bugarskoj, toliko ih je da se nabrojati ne mogu.

I sad tu metaforu prebacite na sva područja javnog djelovanja. Meni je to smiješno. Ali zaista situacija takva jeste.

I onda tko najgore prođe? Onaj tko nema sreće da je njegov talent primjećen i 'odobren'?

Onaj koji nema vezu niti nekoga da ga progura na pozornicu?

Onaj koji nema nikoga da mu pomogne kad treba?

I na koncu, onaj tko nema drugi izbor, osim samo se tu boriti za svoje mjesto ili još gore, svoj kruh?! I to jeste grubo i žalosno.

Ali zato...kad odu vani, ljudi tamo rade isto što i doma...i budu plaćeni i priznati zahvaljujući svom radu. Naravno, nije sve potpuno lijepo bajkovito nigdje, ali ljudi se 'tamo negdje vani' ne moraju boriti za ta svoja prava. Jednostavno ih imaju.

I ne samo to! U Hrvatskoj ljudi pokazuju dosta sujete kad je u pitanju tuđi uspjeh. Ljudi se boje pružiti ruku nekome i čestitati jer izgleda kao da svačiji uspjeh doživljavaju kao svoj neuspjeh, pa ako nešto dobro ne mogu barem ocrniti ili pokušati poniziti i obezvrijediti, neće učiniti ništa. Osim ćiriti (viriti) sa strane. Sve do onog trena dok netko Veliki ne kaže- to valja! E onda su svi tu. Oduvijek. Atmosfera je takva, priznalo se to ili ne.

Ljudi primjećuju i dive se ali misle da se valjda radi i o njihovom komadu kruha pa ako to ne mogu iskoristiti za sebe...'neće ni dirati pohvalama'.

Kod nas je najbitnije uspjeti (ustvari, preživjeti). A mnogi uspiju na račun blaćenja drugog a ne na račun onoga što kod njih valja i vrijedi.

Ljudi su zbog borbe za egzistenciju i za sebe samog usput negdi zaboravili da veličinu čovjeka čini i pomaganje drugima (ne samo radi primjera drugima već onako od srca, uvijek a ne samo u posebnim prilikama), davanje komplimenata i toplih riječi bez materijalne i ikakve koristi, čestitanje na nečijem uspjehu bez straha i sujete da će se time onaj koji čestita osiromašiti ili poniziti...

Razumijem sve ali ja ipak volim ljude koji imaju tu veličinu u sebi. Nekako mi je to ljepše, galantnije. Tako ustvari vidiš tko je a tko nije na toj velikoj pozornici slave i uspjeha UISTINU. I zar nije ljepše biti okružen vedrim i srdačnim ljudima, iskrenim, nego namćorima koji će drugog čovjeka radije spuštati nego s njim slaviti? Zar nije ljepše slaviti nego zvocati? Zar nije ljepše tražiti razloge za biti sretan nego uporno kopati po negativnosti i tuđem vešu? ...Zar stvarno treba misliti i vjerovati da mjesta nema za sve?!

Na koncu, opet kažem, nisu ljudi loši i lipe su ove naše male državice. Pune dobrih i toplih ljudi. I iskreno se nadam da će doći bolji dani za sve. Za sve gladne i bez krova nad glavom. Za sve one kojima su potrebne pomoć i potpora. Ja zaista vjerujem u naše ljude. Gdje god bili. Nema to veze sa nikakvim nostalgijama. Premladi smo mi za to. To ima veze sa svima nama ovdje i onime što nas povezuje. Srcem. Iskreno se nadam, ne da ljudi neće odlaziti raditi negdi vani , neee, to bi bilo presmiješno i jedno veeeliko nazadovanje, već da ČOVJEK NEĆE MORATI IĆI 'TRBUHOM ZA KRUHOM' BIO TAJ KRUH ZAISTA KRUH ILI ZASLUŽENO PRIZNANJE ZA NJEGOVU VRIJEDNOST I VRIJEDNOST NJEGOVOG RADA I TRUDA!

Da je ono što je tamo gdje želi biti uzdignute glave zbog toga, a ne pognute jer to ne može bilo zbog borbe za sušto preživljavanje ili nebrige sredine za viši nivo od preživjeti.

Ljubi Vas sve Vaša Brigita!

Maša i Viktor (nastavak)

(Lipi moji, kako radim na vama već poznatoj knjizi Maša i Viktor su malo čekali, ali evo ih, tu su, uživajte u nastavku, sve Vas ljubi Vaša Brigita!)

-Ne mogu više-rekla je umornim glasnom -jednostavno ne mogu. Izgubila sam sebe u tome.
-Ali nismo ni pokušali...
-Jesmo, tisuću puta, samo što ti na te prilike zaboraviš čim čuješ da si priliku dobio. Ja ne mogu više, shvati. Ja želim razvod.
-Ali ljubavi...
-Nema ljubavi...ne mogu. Ne želim nove prilike, nove svađe...
-Neće ih biti, znaš da te volim!
-Pusti...znaš da se ne radi o tome...ne mogu...izvini ali više ne mogu...došla sam do ruba...izvini...
istrčala je da se ne vidi kako plače. Nije bila od onih koje plaču a u zadnje vrijeme suze su navirale same...
Znao je da nema smisla da je razuvjerava, znao je da će biti kako ona odluči, ali nije znao da je upravo tu najviše griješio, griješio je u tome što nikada nije pokušavao zapravo pokazati joj na njegov način koliko je voli, a volio ju je više od svega, činilo se više od sebe samoga. Ipak, nije učinio ništa. Ništa drukčije nego u bilo kojoj svađi ranije.
Pustio ju je da se isplače, sredi se... i sutra ode.
Sa svakim korakom dalje ka razvodu on se tješio, neće... Ona je bila sve bliže i bliže tome da kaže kraj a on ju je puštao sve dalje i dalje od sebe, vjerujući da će se nešto samo od sebe preko noći promijeniti....ali nije...ustvari jeste ali ne onako kako je on želio. Ustvari, ni kako je ona željela...
I našli su se tu...na kraju puta...
                                                                      ***
-Mama!-povikala je glasno iz sveg srca kao da je želi zagrliti i prije nego što do nje dođe
-Mašo! Dušo moja!-povikala je majka ugledavši je. Kako si putovala? Blijeda si...pusti stvari, tata će...
-Dobro sam...-oči su joj se napunile suzama...
-Ajde, sve će biti dobro, polako samo...

-Bože, ovdje vrijeme kao da stoji. Ništa se nije promijenilo, kao da sam u nekom filmu, tipična priča, tipična scena ali zaista, sve je isto kao nekada...-pomislila je gledajući oko sebe.
-Mašoo!
-Tata!!
Poletila mu je u naručje...
-Taataaa...
...znala je da je sada na sigurnom...bila je doma, tamo gdje joj ljubavi nikada nije nedostajalo...bila je među svojima, daleko od magle i svih problema, daleko od svega...

Homoseksualni i heteroseksualni brakovi

(Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

Brak.
Vremena su se promijenila i ne samo da su se promijenila, već se i dosta mijenjaju.
SVE STARE TEKOVINE ODNOSA, POGOTOVO ONIH NA KOJIMA SE STOLJEĆIMA TEMELJILO DRUŠTVO I OBITELJ, GOTOVO DA NESTAJU.
Pitanje je samo da li nestaje nešto što je bilo istinski dobro ili nestaje ono što se temeljilo samo na potrebi da se društveni poredak i slika društva kao takvog, zadrže?

Mene i danas još čudi koliko se ljudi još uvijek bore sami sa sobom kad je u pitanju homoseksualnost. Ali pritom ne mislim na sudionike i nosioce istog, već heteroseksualce. Stvari su se jednostavno promijenile. A neki ljudi kao da misle da svojim negiranjem ili nepriznavanjem istih mogu stvari vratiti na poziciju na kojoj su bile prije dozvoljene slobode da svatko javno obznani šta voli i bude sa osobama onoga spola koji ga privlači. Smiješno, zar ne? 
*TO JE KAO DA GLEDAŠ NEKOGA TKO GLEDA FILM I VIDIŠ GA KAKO RUKAMA PREKRIJE OČI DA NE GLEDA SCENU KOJA MU SE NE SVIĐA, KOJA KOD NJEGA IZAZIVA SRAM ILI STRAH, 
A ONDA KAD SCENA PROĐE, ON NASTAVI GLEDATI DALJE.*

Dosta ljudi na homoseksualnost i promjene društva koje se zbog javnog priznavanja iste događaju, gleda upravo tako, sa rukama na očima nadajući se da će scena proći. Ali neće. Jer to nije moda. To je prisutno oduvijek u društvu, to je priroda.
JEDINA RAZLIKA IZMEĐU NEKADA I SADA SAMO JE U SLOBODI IZRAŽAVANJA I JAVNOG ŽIVLJENJA SVOJE SEKSUALNOSTI I SEKSUALNOG OPREDJELJENJA.
Možda se neće svi složiti ali složili se ili ne, to je tako.

Netko bi rekao, ne želim o tome jer me se to ne tiče. Ali, tiče nas se svih!
Možda ne radi nas samih ali itekako radi onih koji dolaze iza nas. Naše djece. Budućnosti. Homoseksualnost je isto seksualnost kao i heteroseksualnost. 

Istina je da se 'pojavom' ili bolje rečeno, društvenim dopuštenjem da se homoseksualne zajednice sklapaju i slobodno žive, mijenja izgled već naučenog, prihvaćenog i uobičajenog oblika i slike obitelji. 
Mijenja se njezin izgled.
Mijenja se možda prije svega, na neki način uključeno roditeljstvo, uloge i to prvenstveno na način da se djeca više ne dobijaju od muža i žene, kao mame i tate, već su tu uključene i neke treće osobe, suprotnog spola od homoseksualnih partnera, koji je nužan da bi se dijete začelo. Pa tako imamo obitelj, sa više genetski uključenih osoba od sama dva roditelja, pri čemu se jedan možebiti 'isključuje' a uključuju se osobe koje nužno nisu dio tog braka. 
I šta se drugo mijenja? To što će dijete možda biti posvojeno, možda rođeno od strane surogat majke ili začeto od donora oca a odgajat će ga homoseksualni partneri? 
Odgajano od strane mame i tate koji su istog spola? I što se možda neće više mama i tata vezivati za određene spolove...što će možda otići 'toliko daleko' do te mjere, da se i ti izrazi brišu kao osnova obitelji i nositelja roditeljstva?
I šta još?
Šta se još mijenja?
Šta je to što tako strašno smeta nekome da bi radije da ta scena ne postoji, da prođe? 
To što se umjesto dvije žene, najmanje, u nekom porniću, sad ljube dva muškarca, najmanje ili ne, i to nije na porniću i u svrhu onoga radi čega se pornići snimaju, već je to sad novi temelj obitelji, rame uz rame hereroseksualnim partnerima koji brak čine?
Zašto netko misli da je scena dvije žene u ljubavnom klinču uistinu normalnija od scene dva muškarca u istom?
Jesu li takve stvari prihvatljivije samo ako se nalaze u pornićima i služe isključivo heteroseksualcima ili pak homoseksualcima koji nemaju hrabrosti priznati svoje seksualno opredjeljenje i žive pod maskom tipičnog, prihvaćenog braka, ne bi li ostali i dalje u istoj povlaštenoj ulozi u društvu, za seksualnu zadovoljštinu?
A kome je prvome na pamet pala homoseksualna scena u tim pornićima? Homoseksualcu koji smatra da je 'zdrav' i heteroseksualan ako voli gledati dvije žene koje se ljube i maze ili dva muškarca koja se ljube i maze, a ima partnera suprotnog spolan, ili homoseksualcu? Čija je to zapravo ideja bila?

Brak u ovom našem okružju prvenstveno znači i uključuje monogamiju, znači jednog partnera.
Ako se ljudi već hvataju tumačenja i poštivanja crkvenih pravila, zašto je kršenje jednoga od njih, i to Božje zapovjedi, i to baš te vezane uz zakonsku monogamiju, a to je vjernost tom istom partneru, manji grijeh ili oprostiviji, ili dopušteniji u tim istim krugovima, od homoseksualnosti? 
Zašto je važnije sačuvati brak po cijenu svega, iako on možda uopće nije, u tom nekom slučaju, oličenje onoga i onakvoga braka kakav bi trebao biti, ako se već poštuju zapovjedi i pravila, od štovanja toga da se brakom smatra baš to kad to takvo uistinu jeste?
Zašto je prihvatljivije da jedan vjernik ima klasičan brak i da pritom vara supružnika i uopće ne uživa u tom braku ni on, nit njegov supružnik, a u isto vrijeme, obožava grupni seks možda samo u pornićima, svejedno, i pritom sebi dopušta da se uzbudi na homoseksualne scene glumaca u njemu, i ta homoseksualnost mu je kao vjerniku dopuštena ili bar oprostiva od iste, a istinski poriv jedne osobe prema drugoj osobi istog spola nije? 
Nije čak ni nužno da se radi i monogamnim osobama, već ljudima kao ljudima, boljima i manje boljima, u nekom svom obliku ponašanja, karakteru... jer ne zaboravimo, BEZ OBZIRA NA SEKSUALNO OPREDJELJENJE, VJERNOST I POŠTIVANJE INSTITUCIJE I TEŽNJA KA ISTOJ ZVANOJ BRAK, NE OVISE O SEKSUALNOJ OPREDJELJENOSTI, VEĆ O TOME KAKAV JE TKO KAO OSOBA I KAKVE VRIJEDNOSTI, STAVOVE I CILJEVE IMA u sebi, I KOJIMA TEŽI u svom životu.
Znači, šta ako se radi o dvije osobe istog spola koje imaju u sebi usađenu ili izgrađenu težnju ka monogamiji i braku, šta onda? 
Treba li taj brak manje poštovati od onoga heteroseksualnih partnera? 
'Treba li im biti dopušten uopće', kao što se naveliko određuje svugdje po svijetu? 
Ili je on privilegija samo heteroseksualnih osoba makar one niti ne shvaćale niti podržavale njegovu istinsku namjeru i bit?

Trebaju li i smiju li ljudi biti diskriminirani po svojim ljudskim pravima po svom spolnom i bilo kom drugom opredjeljenju?! Ičemu?!
Brak kao brak je divna stvar.
Problem sa tim brakom je što je on nažalost na silu forsiran i nametnut kao društvena norma koja se mora ispoštovati da bi čovjek bio ostvareno ili pak prihvaćeno ili uvaženo ljudsko biće.
Iako u samoj srži braka stoji ljubav, malo tko se pozivao na nju kad se brak pokušavao očuvati. A nema sa čim se ljude nije uvjeravalo da se on mora 'imati' u životu.

Ustroj društva, logično mora postojati, ali molim vas, KAKVE VEZE IMAJU PRISILJENE OSOBE NA NAMETNUTI DOGOVORENI BRAK naprimjer, SA BRAKOM KAO SIMBOLOM I ČINOM ISTINSKE LJUBAVI I ŽELJE ZA PRIPADNOŠĆU JEDNE OSOBE DRUGOJ I SVJESNOM ŽELJOM ZA TRUDOM i ciljem DA ON OPSTANE I PREŽIVI DO KRAJA ŽIVOTA, DO STAROSTI OBOJE?!

Zar je moguće da je bolje biti u braku u kojem se ljudi ne vole, ne poštuju, ne poštuju ni zavjete sebi i Bogu koje su dali, ali ipak su u braku, od toga da su ljudi u braku ili zajednici zato što se zaista vole i znaju svoj zajednički cilj u životu i sa tim brakom, te stoje iza svog izbora zbog ljubavi na primjer? 
ZAR JE MOGUĆE DA JE BRAK SVETINJA IZNAD JEDNOG ČOVJEKA?
ZAR JE MOGUĆE DA JE BRAK KAO INSTITUCIJA VREDNIJA OD ČOVJEKA KAO ČOVJEKA?
ZAR JE MOGUĆE DA LJUBAV NE MORA IMATI NUŽNO NAJVAŽNIJU PA I IKAKVU ULOGU I VEZU S NJIM?
'Naravno da je'. 
Ali s obzirom na to 'naravno', za koje nitko od nas nije danas saznao, sasvim je 'naravno' i da postoji otpor prema tome, prema takvom pravilu, ponašanju, ustroju i poštivanju istog.

Naravno da postoji borba i revolt u ljudima koji iskreno cijene brak i ono što on predstavlja spram svega što on po njima ne predstavlja a forsira se ili ne dopušta.

Uporno govorimo kako ništa ne smije biti važnije čovjeka a čini se da je često ipak važnije ono što čovjeka od čovjeka dijeli po njegovom opredjeljenju nego cijenjenju čovjeka kao čovjeka po njegovoj srži. 
Bit svake prave vjere ( a nećemo vjeru brkati sa religijom ali reći ćemo i vjere i religije!) je LJUBAV.
Svaki čovjek teži ljubavi jer 'od ljubavi dolazi, ljubav živi i ka ljubavi odlazi'.

Pozadina svakog braka trebala bi biti upravo to, ljubav. Ali ne ljubav prema želji da se netko uklopi u društvo, popne na društvenoj ljestvici, iako svatko ima pravo na to, i prema tome da brak kao odrađenu kvačicu i cilj u životu ima odrađen i ispunjen, već bi pozadina trebala biti ljubav, obostrana ljubav, jedne osobe prema drugoj koje taj brak sklapaju i čine.

Ne pričamo o moda brakovima, ma to je sad nebitno!
PRIČAMO O BRAKU KAO NEČEM ŠTO SE SVJESNIM ODABIROM ZASNIVA, ŽIVI I POŠTUJE. 
E sad, svaka religija, kultura, imaju svoje viđenje o tome da li brak mogu činiti samo muškarac i žena ili i dvije istospolne osobe koje se vole.
Za početak prvo bi bilo najvažnije vratiti ljubav u brak koji se želi poštivati, a onda sasvim bi prirodno bilo, shvatiti i prihvatiti da ljubav nadilazi i spolne razlike i sličnosti među partnerima i da je ona svojstvo svega živoga, svakog čovjeka i da nitko od nas niti može niti treba pokušavati mijenjati ničiju prirodu kad je u srži ljubav. 
Nečiji ljubavni ili seksualni odabir vam se može ili ne mora sviđati, to je pravo svakog čovjeka. 
Ali žalosno bi bilo život proživjeti s rukama na očima da ga ne vidite takvim kakav jeste i prihvatite ga i živeći ga slobodno kako želite i poštivajući to da ga drugi žive kako oni žele.
Vaše je da stvarate vaše ljubavne priče, vaše seksualne priče jer to je nešto što vas zaista usrećuje ili unesrećuje. Vjerujte mi. 
FRUSTRACIJE 'ZBOG' ILI NEODOBRAVANJE NEČIJEG HETEROSEKSUALNOG ILI HOMOSEKSUALNOG OPREDJELJENJA SIGURNO NISU RAZLOG VAŠEG ZADOVOLJSTVA ILI NEZADOVOLJSTVA. Vjerujte mi! To je samo guranje vašeg nosa tamo gdje mu nije mjesto umjesto da ga gurate tamo gdje mu je mjesto, u vašem životu! Za sve nas ovo vrijedi.

Da homoseksualne porniće ima svatko odrastao pravo gledati, valjda i snimati, ima, ali smatrati da određuje u šta će se homoseksualnost i kada 'koristiti', živjeti, nema nitko, iako misli svatko da to ima. Kao ni heteroseksualnost. 
To je odabir svakog čovjeka ponaosob, ne homo ili hetero seksualnost, već njegova seksualnost kao njegov odabir.

Isto tako, mislim, da nitko ali zaista nitko od nas, nema te kvalitete niti veličinu da pokušava ne nametnuti, nameće se sve i svašta, svatko ima izbor, već određivati ali istinski, šta je vrednije, bolje, iskonskije, poštenije, ćudorednije, Božije. Nitko od nas!
Bit je ljubav. A ljubav ne sudi i ne osuđuje.

Ok, ljudi mogu vjerovati da su u pravu, imaju pravo na 'sviđa mi se' ili 'ne' stav, ali nije lipo mrziti. Ne zato što smo mi hodajući sveci ali ako je već čovjek toliko sebičan onda bi trebao znati da time uništava svoj život i gubi svoje vrijeme koje je mogao iskoristiti za nešto dobro u vlastitom životu.

Kad sam rekla da se 'ta scena' tiče svih nas jer bez obzira na našu seksualnu opredjeljenost, iza nas dolaze naša djeca, unučad, mislila sam na to da čim prije sklonite ruku sa očiju i vidite stvarnost kakva je, što je prije prihvatite i prihvatite da ste i vi dio nje, to ćete prije moći i onim generacijama koje iza vas dolaze kao vaše (šta god smatrali vašim!) pomoći da se izgrade u dobre ljude koliko je to do vas. 
Biti im potpora i podrška i prihvatiti ih i razumijeti koliko god najviše možete. 
Poklopljenih očiju stvarnost neće nestati jer ta stvarnost nije jedna sporadična scena na filmskom platnu, to je stvarnost i ne događa se na platnu već oko vas, u vašim životima. 
Svak ima pravo živjeti vlastiti odabir. I vi. I drugi. Ali kojeg god seksualnog opredjeljenja vi sami bili, morate znati da vi sami ne činite svijet, čine ga i drugi. I poštujte svoj i tuđi izbor. 

NE MOGU VAM NAREDITI DA NE OSUĐUJETE, ALI NEMOJTE.HOMOSEKSUALNOST NIJE TREND, NIJE MODA. TO SU LJUDI KOJI JEDNOSTAVNO IMAJU SKLONOST U LJUBAVNOM I SEKSUALNOM SMISLU ISTOM SPOLU KAO ŠTO SU I ONI I NIŠTA VIŠE I NIŠTA MANJE NISU DRUKČIJI OD SVIH NAS HETEROSEKSUALNOG OPREDJELJENJA...

SUTRA VAM MOŽDA DIJETE KAŽE DA JE GAY A TO SUTRA JE MOŽDA VEĆ DANAS, A VI VEĆ SAD BIRATE DA LI ĆE VAM TO BIT NORMALNO, ILI BAR DA ĆETE POSTUPITI S LJUBAVLJU LIJEPO I POŠTENO ILI ĆETE IZNEGIRATI I VLASTITO DIJETE I NJEGOV ŽIVOT, I VAŠ ODNOS, PROŽIVJETI SA RUKAMA POKLOPLJENIH OČIJU ILI ČAK NE DAJ BOŽE NEČEM GORIM... 
Jer propustiti svjesno neku scenu na filmu nije ništa naspram svjesno propustiti cijeli život zato što vam se ne sviđa nečiji odabir!
...Ljubite se i volite i poštujte jedni druge!

Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

TEASER TRAILER IZ ROMAN PRIČE O MAŠI I VIKTORU

 (teaser trailer iz priče o Maši i Viktoru, Vaša Brigita)
                   
                                                               I POGLAVLJE

- Je l to to? -upitala je već pomalo umornim ali još uvijek hrabrim glasom?
 -Jeste, sad ste službeno razvedeni.
Podigla je ručku svog ružičastog kofera i krenula put aerodroma. Kiša je lagano padala i vjetar je puhao i kvario joj frizuru ali ništa od toga joj nije smetalo. Inače bi, ali sad je htjela samo jedno-otići. Visokim štiklama koračala je ulicom. Taxi!-doviknula je!
 -Kuda?
 -Na glavni aerodrom, molim Vas.

...Gospođice, hoćete popiti nešto? -trgnuo ju je glas stjuardese. Hm, moram se naviknuti na ovo 'gospođice'...-Ne, hvala-odgovorila je i nastavila pomalo drijemati, pomalo gledati kroz prozor aviona. Ništa se osim oblaka nije vidjelo ali ona ni nije bila tu. U mislima je bila negdi dalje...
-Bože, a još jučer smo imali planove...toliko vremena sam bacila...šta je tu je, trgni se, ne smiješ sad misliti na to...bit će bolje-tješila je samu sebe...

Gospodine Viktor, hoćete Vi još dugo? Ja bih morala kući, kasno je a djeca me čekaju...
-Oh, Rosa, Vi ste još tu? Naravno idite, samo idite, ja ću ugasiti svjetlo i zaključati za sobom.
Pregledavajući spise ostao je budan do jutra. Nije htio u stan jer je znao da Ona više nije tamo.
-Mogu i u uredu prespavati...svejedno je...pomislio je i uz viski ostao u svojim papirima a mislima negdi dalje.
                                                                         * * *

...Je l ti vidiš gdje  hodaš!-viknula je vidno iznervirana, mogao si me srušiti.
-Izvini, molim te, nisam te vidio, jesi dobro?
-Pa da gledaš kud hodaš, vidio bi!
-Oprosti, stvarno. Mogu se iskupiti jednim pićem?
 Hm...da nema te lijepe oči i taj osmijeh...-pomislila je...
-Pićem? A papire ću ostaviti na podu?
-Hahahaha ma nee, ja ću, oprosti još jednom...Je l se ti i inače tako ljutiš?
-Nije mogla nego se nasmijati...daaa-odgovorila je.
-Sviđa mi se to, volim osobe sa stavom, oprosti, ideš iz referade? Nisam te viđao do sada ovdje.
-Aha...
-Studiraš tu?
-A ti bi odmah sve da znaš!-nasmijala se
-Naravno-nije mogao skriti osmijeh od uha do uha.


(nastavak uskoro, Vaša Brigita)

Ti jesi dovoljno dobar!

(Odlomak iz moje skore knjige, za sve one koji su se zaželjeli malo motivacijskih priča i afirmacija, Vaša Brigita) 

Tko te uvjerio da nisi dovoljno dobar? Tko te uvjerio da ne valja ništa što radiš? Tko te uvjerio da tvoji snovi nisu važni? Tko te uvjerio da nisi vrijedan najljepših stvari u životu? Tko? Tko je imao to pravo? Tko posjeduje tu moć da te određuje, spušta i uništava? Kome si povjerovao više nego sebi? Koga si slušao više nego sebe?
Zar misliš da netko zna bolje od tebe za tebe samog?
Zar misliš da netko osjeća tebe više nego ti sam?
Zar misliš da je nekome darovan tvoj život osim tebi pa da umjesto jednog živi dva, svoj i tvoj? Misliš li da nekome duguješ upravo to, svoj život?
Koga to voliš više nego sebe da radi njega uništavaš sebe? Znaš da to nije ljubav, zar ne? Znaš da to nije ni uvjet ni dokaz iste, zar ne?
Znaš li da ljubav znači slobodu? Ljubav nisu uvjeti. Ljubav nisu kazne. Ljubav nisu ucjene. Ljubav nije patnja.
Ljubav je radost. 
Ljubav je ushit. 
Ljubav je mir u nemiru. Svjetlo u tami. Nada u tuzi. 
Ljubav je tvoje pravo da otkriješ tko si i da to budeš. Ljubav je da to znaš. Ljubav je da to znaju i drugi za sebe. 
Ljubav je pomoć i potpora. 
Ljubav je voljenje čovjeka onakvog kakav on uistinu jeste a ne onoga što on po ikome treba biti. 
Ljubav je otkriće najboljeg u sebi i drugima. Ljubav je podržavanje toga.
Ljubav je prihvaćanje drugih ma koliko oni bili drukčiji od naših zamisli za njih.
I ne samo to, ljubav je prihvaćanje sebe. Onog sebe kojeg samo vi poznajete. Onog sebe koje ne ispunjava tuđa očekivanja. Onog sebe koji 'nije dovoljno dobar za nekoga'. Onog sebe koji je 'predobar za nekoga'. Onog sebe koji je dobar sebi samome a polazi od ljubavi. Ljubavi prema sebi i sebi bližnjemu.
Promijeniti svijet ne znači promijeniti sve. To znači promijeniti sebe i svijet oko sebe. Učiniti sebe i njega boljim i ljepšim. Za sve ostalo se brine Netko viši od Tebe. Netko tko je i Tebe stvorio. Ma u šta god vjerovao, stvoren si iz ljubavi i za ljubav. 
Svijet je možda strog, okrutan, možda 'loš prema tebi', možda te zanemaruje, možda te ne razumije. Ali Ti nemoj biti takav prema sebi. Da, Ti. Ti snosiš odgovornost za sebe i svoju sreću. I ne, nisi kriv ako netko misli da moraš ispunjavati tisuću uvjeta da bi te volio. To je njegov problem, ne tvoj. Tvoje je da voliš sebe i svoj život. A njegovo da voli sebe i svoj.
Odgovaraš za ono što sam stvaraš.
I kao što bi volio i voliš ono što ti je najvažnije na svijetu, tako voli i sebe. Ne, to nije sebičnost. To je uvjet preživljavanja u ovom svijetu u kojem kao da nitko nikoga ne voli. A sve i da svak svakoga voli, to ti ništa ne vrijedi ako ne voliš samog sebe. 
A da bi volio samog sebe moraš se prihvatiti. 
Moraš imati razumijevanja za sebe.
Moraš si opraštati.
Moraš se tješiti.
Moraš se podizati.
I moraš vjerovati u sebe. I u nešto više od sebe samoga. U ljubav.  Zapamti to,
Jer,Ti jesi dovoljno dobar! 

Zavist

(Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

Zavist je mnogo zjb emocija. Ako s njom čovjek ne zna upravljati ona upravlja njime!
Šta to ljude navodi da osjećaju ljubomoru i zavist spram drugih ljudi?

Ja kažem da je ZAVIST SLJEPOĆA ZA VLASTITO DOBRO. 
Zar nije tako? 
Neki dan sam vidjela jedan primjer toga i ponukalo me da pišem o tome.

Postoje ljudi koji su jako usmjereni na druge i što je još gore, POSTOJE LJUDI KOJI CIJELI SVOJ ŽIVOT IZGRADE KAO REAKCIJU NA NEČIJI TUĐI. 
Još je gore od svega što se onda pitaju zašto su nesretni? Oni jesu nesretni, jer po meni, kao i u većini pozadina svih problema, POSTOJI MANJAK LJUBAVI U NJIHOVOM ŽIVOTU, manjak toga da su nekome bitni, da ih netko voli neograničeno i da sami sebe tako znaju voljeti i brinuti o sebi. 

VLASTITA SREĆA ILI SRETAN ŽIVOT SE GRADE NA OSTVARENJU VLASTITIH ŽELJA. NE TUĐIH ZA VAS.
-Postoje ljudi koji su svjesni da su na ovom svijetu da bi ostvarili svoj put, (našli) svoj smisao. 
-S druge strane, postoje ljudi koji smatraju da su tu da bi ili drugi ostvarili njihove želje i njihove potrebe, ili su tu da služe ostvarenju nečijih. Koliko je koje bivanje ispravno? Nema neispravnog. Samo postoji za svakog ispravno nešto od toga. 
**NIJE SVE ZA SVAKOGA. NIT SU SVI LJUDI NA ISTIM RAZINAMA POIMANJA ŽIVOTA I NEKIH STVARI U NJEMU.

Ljudski je osjetiti zavist, međutim ako ona čovjeka potiče na mržnju prema osobama po njemu, boljim od njega, onda to nije dobro. Ako čovjeka nečiji uspjeh motivira na vlastiti, to je dobro. Ali uspjeti ne pod svaku cijenu, već zbog svoje sreće.

Neki ljudi su jednostavno, puni negativnih emocija. A kako čovjek koji se hrani stalno informacijama kako drugi žive i šta imaju, može biti sretan i zadovoljan, a da pritom ne radi ništa dobro za sebe?
Imati nešto što drugi imaju (kuću, auto, dobar posao, šminku, frizuru) vas može usrećiti ako i vi to isto želite jer bi vam donijelo zadovoljstvo. 

IMATI NEŠTO SAMO ZATO ŠTO NETKO DRUGI TO IMA, ČOVJEKU NE MOŽE DONIJETI DUGOROČNO ZADOVOLJSTVO AKO PRIMARNO TO NIJE BIO NJEGOV CILJ.

Stalno ponavljam, čovjek da bi uspio u svom životu, mora osvijestiti svoje želje i ciljeve, i ići ka njima. 
Svi imaju nešto u svom životu, na čemu im drugi zavide, bili oni toga svjesni ili ne. Vjerujte mi, ama baš svi!  
Pogledajte samo par ljudi među svojim facebook prijateljima, ili ljude iz svoje blizine. Sigurna sam da ćete moći vidjeti da su baš neki od njih ljubomorni na vas i vaš život. Zašto? Zato što imaju na šta biti ljubomorni. Nisu oni zbog toga loši ljudi. Nee. Oni su samo ljudi. Pitanje je šta rade sa svojom zavisti i kako je usmjeravaju. Ako ih to potiče na dobro, to je ok. Ako ih potiču na loše, to nije ok. I ništa nije vaša krivnja niti odgovornost. Svak odgovara za sebe. 

Svatko od vas ima nešto lijepo i posebno zbog čega mu čak i bliži mogu zavidjeti ali ipak sudjelovati u vašoj sreći zbog toga a da ih to isto potakne na nešto više i bolje u njihovom životu. 
Gadno je kad se neki ljudi smatraju žrtvom i traže žaljenje zbog nečijeg uspjeha. Isto tako, gadno je kad koriste sva raspoloživa sredstva da nekome pokvare sreću. To je kukavički.

Po mom proučavanju, LJUDI NISU ZAVIDNI TOLIKO NA STVARIMA I OSOBAMA U ŽIVOTU DRUGIH LJUDI KOLIKO NA STAVU TIH ISTIH,  I  ONIME KAKO SE ONI PONAŠAJU SA TIME ŠTO IMAJU!

Recimo, zavide vam na dečku (curi), a kad ga vi ostavite i recimo da se te dvije osobe spoje, vidite da to ushićenje jako brzo splasne, jer taj dečko više nije onaj koji je bio sa vama, i toj osobi prestane biti zanimljiv.
Recimo da vam zavide na komadu garderobe koji imate, i priušte si ga ali ni to im nije dosta i vide neku manu, jer nije onakav kakav je bio na vama.
Ili vaš posao. Dobiju isti ali to nije to. Jer niste vi tu.
Kad je motiv zavist, 
LJUDI VAM ZAVIDE NA STAVU KAD NEŠTO IMATE ILI NEMATE NE NA STVARIMA ILI OSOBAMA. VJERUJTE MI!

I zato je jako gadno kad je netko stalno usmjeren na nečiji život i na to da ima sve što ta osoba ima, jer nikada ne doživi potpunu sreću i zadovoljstvo kao ta osoba čak i sa istim stvarima i u istim pozicijma, jer to nisu bile njezine želje već želje te osobe.
Te osobe su nesvjesne sebe i svojih želja, i njihov put je trčanje za nečijim. Čak i ako su svjesne, one se boje da će ako im se posvete a propuste ostvariti što taj netko drugi ima, opet biti 'ispod' tih osoba jer svoje snove smatraju manje vrijednima od tuđih!
I sve u tuđim rukama i na drugim osobama im je ljepše i privlačnije nego na njima zato što tu ljepotu svemu tome ne daju oni već osobe kojima zavide!

Ljudi često misle da zaslužuju nešto što drugi imaju, i na koncu, imaju pravo na to, ali ako im misao vodilja i motiv ka tome nije ispravan, čak i da to sve postignu neće biti sretne i zadovoljne.
O zavisti bi se moglo naveliko. Ali bit svega jeste, da je ona prirodna pojava i da je bit, naučiti je usmjeriti pozitivno ne negativno. 
Prije svega, ma koliko vam bilo teško i ma koliko ne imali sve što smatrate da trebate imati, blaćenje nekoga tko to ima ili je po vama do toga došao opet po vama, na lakši način, ne opravdava to isto niti će vama donijeti uspjeh.
**Bitno je skoncentrirati se na svoj život i činiti korake ka svom uspjehu, ne tuđem.
Bitno je osvijestiti vlastite želje i potrebe. 
Bitno je znati se radovati tuđem uspjehu i ne doživljavati ga kao prijetnju vlastitom. Jer iz svega toga vjerujte mi, možete nešto naučiti, vidjeti...
S druge strane, nepotrebno je da se osjećate loše ako vam netko zavidi. Bitno je da živite svoj život.

**LJUDI BI SE ČESTO MIJENJALI SA VAMA ZA TO GDJE STE KAD VAM JE DOBRO, ALI MALO NJIH BI UZELO I PUT KOJIM STE DO TOGA DOŠLI, zapamtite to. **

RECEPT ZA VLASTITU SREĆU JE OSTVARENJE VLASTITIH ŽELJA. 
Nema tu puno filozofije. Ali znamo da su upravo najjednostavnije stvari, najteže nekako za izvedbu.
Ako susjed ima novi auto i vi istog želite, ok je težiti ka tome i kupiti si ga. Ali bit je poslije uživati u njemu. Inače, čovjek nije ispunio svoju želju, svoj gušt, već je samo pokazao da i on to može. Ništa više. A tko danas ima vremena nekome pokazivati šta može ili ne može. Danas je vrijeme tu da bi se radilo ono što vas čini sretnima! 
Čovjek je sretniji kad gradi svoj život na ostvarenju svojih želja. Pariranje nekome je samo bacanje svoga vremena i života u vjetar! 
SVATKO U SVOME ŽIVOTU IMA DOSTA TOGA NA ČEMU MU DRUGI MOGU ZAVIDJETI. 
BIT JE DA SVI IMAJU NEŠTO LIJEPO I DRAGOCJENO U SVOM ŽIVOTU NA ŠTA SE TREBAJU SKONCENTRIRATI. JER TO ČINI NJIHOV ŽIVOT I NJIHOVU SREĆU. 
Od toga se raste. Od zavisti se, ne kaže se u narodu uludo, čovjek samo grize. A to nije in!

...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

VJERNOST...ZAPISANA U GENIMA ILI TEK STVAR NAUČENOG I VLASTITOG ODABIRA? (USKOOOOROOOO)

Pišete mi često kako želite da pišem o vjernosti u vezama i braku stoga evo uskoro i nešto iz knjige na tu temu!

MODERNI LJUBAVNIK

(Znam da volite moje 'Moderne ljubavnice' čitati evo joj para teme pa da imamo i moderne ljubavnike, Iz moje skore knjige, Vaša Brigita) 

 Seks, seks, seks...Danas seks nije toliko nedostupan da se na njega sve troši iako se oko njega moglo bi se reći sve vrti. Ali ljudi više ulažu u to da sami budu seksi nego da isključivo seks plaćaju. 
Danas će 'sponzor' učiniti svoju 'sponzorušu' popularnom ali i on želi biti na takvome glasu. I to je ok, zar ne mislite tako? Nekada su muškarci toliko bili 'željni svega' ili su se voljeli praviti djecom pored svojih žena i prkositi im da im je sve sa strane bilo zanimljivije od nje pa su uletali ko muhe bez glave u sve i svašta i često nakon avantura dolazili kući praznih džepova sa teškom dotučenošću, pokunjeni. Koliko li je samo muškaraca bankrotiralo radi nekih 'kafanskih pjevačica' i ne samo njih (bez namjere uvrede ikoga!).
Danas muškarac drži do sebe. On se neće propiti zbog ljubavnice. Neće bankrotirati. Dapače! Samo će više raditi da može pokriti i ženu i nju. 
Baš zato što drži do sebe, on će i svojoj ženi priuštiti lijep život. Da, ne šalim se. I vjerujte mi to cijenim. Neću ulaziti sad u temu varanja i moraliziranja ali ako žena pored njega lijepo živi, zdrava je, dotjerana, ima sve...i njegovu ljubav i pažnju...to se cijeni više od onih starih primjera, kad su muževi bili svakoj dobri osim svojoj ženi. Od muškarca koji je loš i grub prema svojoj ženi 'se bježi kao od kuge'! .....
Danas muškarac ne gubi ugled radi žene. Nee. Danas muškarac brine o svom ugledu i o sebi samome. Isto vrijedi i za žene sa ljubavnicima. Naravno, pričamo o osviještenima na tom nivou.
Nekada se zbog malo uživanja sa strane gubilo sve, od novca do ugleda...danas, ako se dvoje nađe u toj temi na istoj razini, više ne pati nitko. Bar se takav dojam želi ostaviti. Jer danas pate samo oni koji na to ne gledaju upravo tako. Njima je potreban netko vjeran i odan kao što su i oni sami. Ovi prvi...shvaćaju igru i pametno ulažu u sve igrače. Ponajprije sebe. To je današnjica, svidjelo se nekome ili ne. Danas ne želiš ni histeričnog muža nit histeričnog ljubavnika. 
Danas prije svega želiš lijep život i onu/one osobe sa kojima ga možeš imati. Ostalo je nebitno. Danas su na dobroj cijeni, dobri muževi i dobri ljubavnici. 
(nastavak u knjizi)
... ljubi Vas Vaša Brigita!

STRONG QUEEN I DRAMA KING

 (Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

  Ooooooo daaa... Kažu da su žene stvorene da budu lijepe a muškarci snažni. Sintagma 'ne drži vodu' po svim kriterijima današnjih pozitivnih definicija ali nećemo cjepidlačiti, kompliment je ženi da je lijepa a muškarcu da je snažan. Bez obzira na ono što nije vidljivo u toj rečenici, ono što je, treba gledati kao kompliment. Nije svaka pohvala ako nije puna svih ispunjenih stavki, nepohvala ili uvreda. Dapače! Zato, kad je idući put čujete, nemojte se uvrijediti, držite se onoga lijepoga što ste u njoj čuli. Jer žena u cijeloj svojoj prirodi jeste lijepa a muškarac snažan.
E sad, kad smo sredili da to shvatite kao kompliment možemo početi sa kritikama. Šalim se. Ali možemo. 
Nekada je ženama bio kompliment čuti da su lijepe i ne samo da im je bio kompliment nego i dovoljan kompliment. Žena je voljela slušati o svojoj ljepoti, putenosti, nježnosti, strasti, o tome kako on ne može bez nje, njezinih usana, njezinog tijela i nježnog glasa a muškarac je volio čuti kako se ona osjeća sigurno pored njega, kako voli njegove snažne mišiće i kako se potukao radi nje....sve do jednog trenutka...dok žena nije ustala i glasno povikala-JA TI NISAM SAMO LUTKICA DEČKO, JA TI IMAM I MOZAK! ZAR TI MISLIŠ DA ME MOŽEŠ IMATI KAD GOD HOĆEŠ I DA TI SLUŽIM SAMO ZA SEKS I JOŠ MISLIŠ DA ĆEŠ GA DOBITI A OKREĆEŠ GLAVU DOK TI OVO PRIČAM! A MUŠKARAC JE REKAO, AKO JE TAKO, ZABORAVI NA MOJE MIŠIĆE, I ONU PAŠTAŠUTU! ŽELIM I JA BITI LIJEP I NJEGOVAN. GDJE JE TA KREMA ZA LICE I ZA RUKE?! DOSTA SAM SJEKAO DRVA, MORAM BRINUTI O SVOJIM RUKAMA. Tog trena se sve promijenilo! Cijela nova povijest je započela. Nova epoha. 

I ništa više nije isto. Priča se, mit kaže, da svijetom još hoda pokoji muškarac koji žali za ženama koje su samo lutkice. Za poslušnima. Za nježnima. Za onima koje tijelo daju unedogled bez da išta traže i pričaju tek ono što on želi čuti. Legenda kaže da su viđeni negdje ali im se polako gubi trag jer su preumorni od potrage. 
Legenda kaže da postoje i one žene koje još tragaju za snažnim, macho muškarcima koji lupaju šakom o stol. 
Legenda kaže. Ali joj stvarnost ne vjeruje i ne ispunjava želju. Taj muškarac i ta žena se više ni u legendi ne viđaju zajedno. Nee, nee...

Ali, kad bi postojala mogućnost, da se muškarci odreknu svog današnjeg načina života, krema i kremica, šminke, fensi odjeće, brige o zdravoj prehrani i vježbanju radi sebe i svog tijela, te da se vrate na higijenu bez tih kremica i da jedu pancetu i masnu hranu stalno, te da su tjedan dana dana u istoj majici, mislite da bi pristali? Metaforično rečeno, ali bi li pristali, šta mislite?
Mislite da bi današnji muškarac pristao da se oženi s nekom koju su mu namijenili roditelji i da uz sve što danas može, sebe žrtvuje porad želja roditelja za komadom zemlje više od strane dotične koja mu se ne sviđa? Do kad i koliko dugo? Mislite da bi pristao da radi od jutra do mraka nešto što ne želi do kraja života da bi prehranio obitelj? Mislite da bi se odrekao fejsa i tvitanja? Instagrama?
MISLITE LI DA BI DANAŠNJI MUŠKARCI MIJENJALI SVOJ NAČIN ŽIVOTA ZA NAČIN ŽIVOTA NJIHOVIH DJEDOVA ALI NE U NJIHOVO DOBA, VEĆ U OVO SADAŠNJE?
Mislite da bi bili sretni usred ovog modernog vremena takvi? 
Mislite da bi današnji muškarci odbacili vlastitu brigu o sebi i svom ugledu, međusobno uvažavanje sa partnerom i vratili se, umjesto toga, na fizičke obračune sa njim? Mislite da moderni muškarac želi svoj život provesti u zatvoru jer je udario ženu umjesto lijepo živjeti sa njom ili se razvesti od nje?
  Mislite da bi se žene odrekle toga da su i lijepe i pametne i uspješne da bi po cijele dane kuhale svom muškarcu ručkove i večere?
Bi li se moderna žena odrekla fejsa, tvitera i instagrama?
Bi li dopustila da joj današnju slobodu zamjeni njezina poslušnost u 'zatvoru od veze'? Mislite da bi se žena danas odrekla karijere i svih wellness tretmana da bi prala suđe i robu na ruke? ....
Nee.
Puno je lijepih stvari donijela današnjica samo se mnogo ljudi nalazi u rascjepu prošlih i sadašnjih obrazaca i ne znaju kako se uklopiti  u sve ovo. Neki  parovi koji su se jučer 'savršeno' slagali, u ovo novo vrijeme imaju probleme jer jedan voli čari modernoga, dok im se drugi opire.
Svi krive nekako modernu tehnologiju. Neosporno je da se sve može iskoristiti ovako ili onako. To je tako u svemu. 'Neke žabe brže uskoče u vodu, neke sporije ali žabe uskoče u vodu.' Je li tako i sa ljudima? Kužite metaforu. 

NIJE STVAR TEHNOLOGIJE, NEGO JE ČINI MI SE, JUČER SVE HVALJENO I IDEALIZIRANO ŠTO SE NIJE ZNALO DO KRAJA KAKVO ZAISTA JE. 

 Čovjek je imao samo djelomičan uvid u svog ljubavnog partnera, i u svoje roditelje, obitelj, prijatelje, kolege, poznanike...dok u nešto nije imao uvid uopće. Vjerovao je na riječ. 
ČOVJEK PRIJE MODERNE TEHNOLOGIJE NIJE BIO POŠTENIJI, USUDIM SE REĆI. NITI ODANIJI. NITI BOLJI. BIO JE SAMO   N E O T K R I V E N I J I. 

Sve što je želio zatajiti, čak je i mogao. Sve što je bilo očima daleko, vjerovalo se na riječ. Danas je oku sve vidljivo. Ama baš sve. O nekome znate čak i ono što ne želite znati. 
  Poznajem ljude koji se toliko opiru svemu, cijeloj sadašnjoj slici i prilici društva da bi najradije da se zatvore u svoje okružje daleko od svih modernih čudesa, i tamo na miru odžive svoj život. Poznajem i one koji u svemu danas uživaju. Svi smo različiti. 
Puno problema danas, mana, nesavršenosti...kako god ih nazvali...ali puno tih kritičnih, do svega nedavno nevidljivih i neobznanjenih stvari iz čovjekovog života, danas je vidljivo na svjetlu dana. Ilitiga, modernih čudesa. I zato neki odnosi lakše pucaju, brže se zamjenjuju. Ne zato što čovjek ima veći izbor (sjetite se žabe iz sredine priče; ako si žaba, žaba si (smijeh)), već zato što manje ostaje skriveno od očiju i ušiju, manje toga ostaje prepušteno vjerovanju u savršenstvo i idilu.

Ja mislim da su ljudi danas općenito vjerniji nego što su prije par desetljeća bili. Zato što se danas ljudi spajaju svojevoljno i iz vlastitih, svatko za sebe interesa ili ljubavi. I tu priču stvarnost drži dok je koristi ili ljubavi. Ljudi danas ozbiljnije shvaćaju kratkoću svog života i vrijednost svoga vremena i sve manje daju da im drugi nameću svoje želje i pritiske. Ljudi danas ozbiljnije shvaćaju i više cijene svoj trud i ulog koji daju u nešto. 
Malo ćete danas vidjeti žena i muškaraca, koji se svjesno udaju i žene a da pritom nešto od toga ne dobijaju dobro zauzvrat i da baš zbog toga to nešto ne cijene i čuvaju.
Zato danas nije in oženiti se i udati tek radi reda i imati djecu jer se od vas to očekuje.
Danas znaš da je monogamija svojevrsna žrtva i ako je daješ onda želiš da se ona cijeni u suprotnom ideš dalje.
Sve i da se sklapaju brakovi radi reda, oni ne ostaju skriveni od svega današnjeg i jako brzo pucaju jer ...život je kratak i ne želiš ga baciti. Nemaš vremena ni para financirati pet žena (ili muškaraca) pored svoje obitelji, sa strane. Neee. Koliko može, muško i žensko zna, i toliko si priušti. Jer postoje i drugi prioriteti.
Danas seks nije toliko nedostupan da se na njega sve troši iako se oko njega moglo bi se reći sve vrti. Ali ljudi više ulažu u to da sami budu seksi nego da isključivo seks plaćaju. 
Danas će 'sponzor' učiniti svoju 'sponzorušu' popularnom ali i on želi biti na takvome glasu.
Uz to, i baš zato, svatko zna da postoji i kozmetika. Odjeća. Tehnologija. Putovanja. Nekretnine. Pokretnine.

  Iako ćete čuti da su ljudi nekada mogli sačuvati svoj brak do kraja života, do duboke starosti, i mislili ste da iza toga stoji velika ljubav koje danas više nema...vjerujete li zaista u to? 
Brakovi su se sačuvali ok ima tu i onih koji jesu zbog ljubavi, ali budimo realni, velik dio zato što ih je društvo primoravalo na to, bili su znak urednog života i prestiža, kulture i dobrog odgoja, te zbog manjka informacija partnera o partneru te velike poslušnosti jedne strane drugoj. Danas, kada odbacite prisilu društva, dodate informacije i odstranite prisilnu poslušnost...šta dobijete? SLOBODU IZBORA. I to je to. 

Danas kad sve imaš na pladnju, znaš i očekuješ uzvrat za vlastito odricanje od istog radi nekog odnosa. I ako se oba partnera ne trude, odnos puca. I kažu ljudi, to je loše. Ma možda i nije. Bolje dvoje sretnih nego dvoje nesretnih.

Lijepo je imati sigurnost u partneru, braku, obitelji ali danas nema više te sigurnosti, bar ne zauvijek. Danas vrijeme i okolnosti čovjeka uče kako se osloniti na sebe samog, kako da sigurnost nađe u sebi. I danas ćete zato vidjeti zaista ili jako nesretne parove ili jako sretne parove, nema onih trećih koji su sredina jer se eto mora. Danas se to ne mora. Danas je naglasak na pojedincu. I društvo se kroji prema njemu sve više i više.

  Moderna tehnologija nije kriva za razočarenja u nekoga. Istina je samo više na suncu, ništa drugo. A istinu čovjek često ne voli čuti, zar ne? Lakše je vjerovati da je nešto dobro i mučiti se, nego uvjeriti se da nije i promijeniti život naglavačke. A možda to naglavačke nije naopako. Možda je život u laži naglavačke. 

  U svakom slučaju, bilo kako bilo, neki ljudi su dosta nostalgični za tim vremenom, vremenom u kojem se 'glava mogla zabiti u pijesak'. Ljudi su nostalgični za onom sigurnošću koja je iz toga proizlazila. Ljudi su možda malo i umorni od stalne strke i borbe. Ali to samo znači da se svijest ljudi mijenja te da se mora mijenjati i način života. 
  Danas, ma koliko tražili ženu koja sluša i radi šta vi hoćete, ženu koja vam cvrkuće i ne suprotstavlja vam se...nije da ne možete naći...međutim...neće vam dati ono što je vaša baka vašem djedu. Jer danas se tuga i nezadovoljstvo ne kriju. I na kraju ćete vi biti odgovorni i osuđeni zato što ste je tjerali na takav život i učinili takvom. Isto tako, danas nećete naći a dobiti zadovoljnog muškarca u nekome tko će biti zapušten, zanemaren od sebe samog radi vas i djece. Ne ide to danas više tako. Taj dio se ne ukapa u današnju slagalicu društva. I bolje je, vjerujte mi. Danas zaista možete birati biti sretni. Zašto biste onda birali biti nesretni i nezadovoljni?
Nije sadašnjost i ovo moderno doba loše, samo su i 'manje dobre osobine' čovjeka i starog kova društva i poretka izašle vani. Vrijeme je promjena. Čovjeka. Obitelji. Društva.

VOLITE SE I LJUBITE! 

...sve Vas ljubi Vaša Brigita!

  

Metro, beta, homo, neandero...daaa...muškarci

(Jedna smišna kolumna, vaša Brigita)
 
   Lipi moji, jeste li skužili nešto jako zanimljivo u zadnjih nekoliko godina? U zadnje vrijeme odnekuda izviru velike količine nekih posebnih podtipova muškog roda zvanih metroseksualci, betaseksualci, ala krapinski čovjek neanderoseksualci (ovaj zadnji sam ja izmislila ali moram nekako doprinjeti razvoju novih podtipova meni dragog spola)? Ozbiljno.
Smijem se i ja, ali zaista, otvorim novine i svako malo me iznenadi neki novi pojam koji objašnjava kako se radi o nekom novom tipu muškaraca, a ruku na srce, ti isti tipovi koji ga predstavljaju imaju dobrih skoro 70-ak godina i onda se pitam, a gdje su bili do sada, hibernirali u pećini?
Otkuda toliko novih podvrsta muškog roda? I zašto je za ženski izmišljen samo jedan i to sponze, mislim sponzoruše. Nije fer. Al baš nije. Šta bi sa ravnopravnošću?

  I sad kad krenemo malo opisivati naše drage podvrste i podtipove, ispadne da je muški rod ustvari jedna komplicirana i kompleksna spolna skupina u kojoj se nalazi poveći broj podgrupa. Mogu samo zaključiti da nas nisu u školi dobro i ispravno naučili (smijeh). Osjećamo se zakinuto za to znanje. Zašto se krila istina? Da ljudi znaju to, vjerojatno bi postojali priručnici za rad sa svakim. A ovako, imaš pred sobom muškarca ka od stijene odvaljenog i očekuješ ćevape i pivu, i da bačvu podigne jednom rukom a u njemu se možda krije neki gurmanopralinoseksualac koji jede samo praline i plače kad gleda dodjelu Grammy-ja. Mislim, kako znati? Brinu se i pitaju žene po cijelome svijetu. 
Jedni se vole šminkati, drugi oblačiti kao žene, treći vole mirisati ali ono baš mirisati, jedni po cile dane vježbaju i bildaju svoje mišice, treći ga tesaju do samog savršenstva, četvrti opet po cile dane pokazuju svoje emocije( to su emošnseksualci ) pa onda oni koji ne briju na seks, pa oni koji malo briju, te oni koji non stop briju na njega. A onda oni koji ga među njima konzumiraju te oni koji ga ne konzumiraju.
E sad, ima i onih koji vole pivu i samo pivu, to su pivaseksualci, njima ne triba ništa osim pive...vole piti pivo, mirisati po njemu...pa onih koji ne vole pivu već vole koktele...ufff
...i tak...gdje smo ono stali? E da, znači, muškarci su skupina ljudi koje karakterizira...šta više ono?!  MOŽE IMATI PENIS ALI SE OSJEĆA KAO ŽENA.  MOŽE GA NEIMATI ALI SE OSJEĆA KAO MUŠKARAC. ZNAČI...PENIS NIJE PRESUDAN. (šala) 
Amo dalje..... može imati razvijeno tijelo ali kad otvori usta izađe neki nježni glasić...znači NI GLAS NIJE PRESUDAN A BOME NI TILO.
  
I ONDA NA KONCU da sumiramo, MOŽE SE GLASATI KAO MUŠKARAC, IZGLEDATI KAO MUŠKARAC I OSJEĆATI KAO MUŠKARAC ALI OSTAJE PITANJE...KAKAV JE ON ZAPRAVO MUŠKARAC MUŠKARAC?
Da li brine malo o svom izgledu ili puno? Da li pazi na kalorije malo, puno ili uopće ne? I kakav je sa ženama...nježan, grub, on je zaštitnik, ili traži zaštitu? On nosi vrećice iz dućana ili cura nosi vrećice? Ajme meni majko mila, osićan se ka Arijana Čulina u najboljin tekstovima. 
A najgore mi je kad čujem one ARHAIČNE LJUDE IZ NAFTALINA KOJI KAŽU...PRAVI MUŠKARAC NE PLAČE. PRAVI MUŠKARAC NE BRINE O SVOM IZGLEDU.
PRAVI MUŠKARAC ZNA KO JE GLAVNI U KUĆI. PRAVI MUŠKARAC NE DOPUŠTA DA MU ŽENA NAREĐUJE. PRAVI MUŠKARAC ZNA KADA LUPITI ŠAKOM O STOL. Lele...

  Postoji žena i postoji muškarac (i hermafroditi ali opet, sve je svedeno na ova dva spola).
I muškarci su samo ljudi kao i žene. Svaki je za sebe takav kakav jeste.
Mišićav, manje mišićav. Emotivan, manje emotivan. Drži do sebe na ovaj ili onaj način, više ili manje. 
Društvo je to koje je i te naše muškarce primoravalo da budu ono što se od njih tražilo i očekivalo a ne ono što oni možda u jesu. 
Sad se isto to društvo ne sluša ili su se pravila promijenila ali za posljedicu čovjek ima slobodu biti ono što jeste.
Muškarcima nije samo mjesto u nekim borbama a ženama u kuhinji. 
Muškarci nisu samo agresivni a žene rađajući strojevi. 
I muškarcima je itekako teško. Teško je udovoljiti svima oko sebe i samome sebi. I među muškima ima 'slabašnih' koji nemaju u sebi urođeni ili bar razvijeni gen za zaštitu žena, djece ili barem slabijih od sebe. On je taj slabiji kojem treba zaštita. Zato je njegova draga (ili dragi)  'jača' strana priče (šala). I ma koliko to bilo u našim krajevima kao još novo a nije, i ma koliko bilo neprirodno, a nije...to je tako.
Kužite šta hoću reći? Nisu se danas počeli rađati takvi muškarci. ODGOJ JESTE DRUGAČIJI NEGO PRIJE 100 GODINA, OKOLNOSTI ŽIVLJENJA ISTO ALI TO SU I DALJE MUŠKARCI. SAMO IM ŽIVOT DANAS DOPUŠTA DA BUDU ŠTO JESU ILI ŽELE BITI A ŠTO IM PRIJE DRUŠTVO I NJIHOVE OBITELJI NISU DOPUŠTALE. 
Zašto se muškarac ne bi mazao kremicama i oblačio po zadnoj modi? Što?
Pa nema dva života pa će u drugome raditi šta on želi a u ovome šta drugi od njega očekuju. Ima pravo brinuti o sebi. A nekome se to može sviđati, nekome ne.
Bit će svatko sa onim tko mu paše, bilo u društvu bilo u vezi, zar ne?
Kažu, više ne žure u brakove. Pa što bi. Ne žure ni cure. Imaju pravo guštati slobodni, mijenjati veze, biti sa jednom ili sto...mogu kako hoće.
Kažu, nema više onih macho tipova čiji se testosteron osjeti na kilometar...ma imaa....pogledajte dobro oko sebe.
Kažu...ajme vjerni su. Pa šta, imaju pravo svoju energiju crpiti iz stabilne obitelji koju stvore i ostvariti druge ambicije koje žele.
Kažu, plačljiv je...a jeb...čovjek je, ima emocije... Gej je... pa čuj, voli muške, u čem je problem?
Zar pornići ne serviraju na neki način oduvijek homoseksualizam i homoseksualnost? Što bi ona bila prihvatljiva samo u ženskom obliku? 
Moram malo ali shvaćate?
Nije bitno šta kome sa strane paše, bitno je da čovjeku osobno odgovara njegov život.

 
  Mogu se nazivati metro, beta, gama i delta ali nisu to novonastali podtipovi muškaraca. To su samo brojne potisnute osobine jednih te istih koje su sad isplivale na površinu i slobodno žive pa djeluje da ih ima toliko različitih. Ali oduvijek ih je i bilo... Oduvijek su muškarci takvi. Različiti sami među sobom. Kao i žene.  Samo što to neki nisu smjeli pokazivati a neki nisu htjeli. A neki su takvi jer ih je društvo takvima oblikovalo. Kao i ženski rod. 
  
  Bilo kako bilo,  jedno se može zaključiti . . . nije danas lako biti muško! Ljubin vas!!

  ...Vaša Brigita!

Ptici je suđen let

(Iz moje skore knjige, vaša Brigita) 

Bila je preponosna za njega. Prezaigrana. Pretvrdoglava. Premoderna. Preživahna. Pretemperamentna. Preduhovita. Svega je tu bilo za njega 'pre'. Jednostavno...nije bila za njega. Niti on za nju. Njoj je trebao netko s kim će raširiti svoja krila i letjeti u visine a njemu netko s kim će moći gledati kako drugi lete. Jednostavno...nisu bili jedno za drugo. 
Ona na pozornici svaki dan. On u publici. Ona na sceni. On u pozadini. 
...I možda bi sve i funkcioniralo, našlo svoj balans, da mu nisu zasmetala svjetla pod kojima je ona i pokušao joj odrezati krila.
***...Ptici je prirodno da leti. Hoda ona po zemlji ali u njenoj prirodi je let. A kad pticu držiš u kavezu i učiš je životu bez leta...sve i da te posluša, to nije to. To više nije ona. Tu više nije sretna. A sa tugom i sjetom u očima, nitko nikoga zadržao nije i dobio sreću i ljubav od njega.
Čovjek teži sreći a ptica slobodi.
Ptica neće zaboraviti letjeti. Nee... Samo će brže i jače poletjeti i pobjeći kad iz kaveza izađe. Kad se prepusti nekome tko voli njezin let i krila. Nekome tko joj se divi zbog njezinih visina. Raduje. Potiče.
***Pticama je suđen let. Ako to ne znaš ili ne možeš podnijeti, radije ih gledaj i divi im se iz daljine. I to je bolje umjesto da se boriš protiv prirode.
Priroda uvijek pobjeđuje! Tako je bilo i tako je. Oduvijek. .
...vaša Brigita heart emoticon

Gore od traume

(Iz moje skore knjige, vaša Brigita)

  Gore od traumatičnog događaja je samo život u njemu nakon njega!
Svi ste nekada doživjeli nešto jako, jako loše po vas, bolno, teško. Nešto zbog čega vam zastane sva radost kad se istog prisjetite. Nešto što biste radije da se nije desilo. Nešto što biste najradije zaboravili da možete. Nešto što biste izbrisali iz svog života.
Postoje događaji koji nanose veliku bol čovjeku. Izazivaju veliku patnju. Nekad je događaj akutan, kratak i šokatan a nekada kroničan, traje duže. I jedni i drugi ostavljaju trajne ožiljke. 
Kažu vrijeme liječi rane, ali ja kažem da, ali ostaju ožiljci a ožiljci bole na promjenu vremena. Ta promjena vremena može biti tek neki maleni podsjetnik koji probudi u vama stare osjećaje, slike...i kao da ste opet u tome, na samom početku, kao da se maknuli dalje od svega toga bolnoga niste.
Prisjećanja i podsjetnici su neminovni. To je prirodno. Duša i tijelo sve pamte bili vi toga svjesni ili ne. I sve to negdje ostaje pohranjeno u vama i s vremena na vrijeme oživi. Međutim, gore i lošije po vas i vaš napredak u životu je ostanak u toj traumi. Gore od svega je kada čovjek nastavi živjeti i nakon nemilog događaja u njemu, 'zakopa se' i ne može dalje. To nitko ne voli i ne želi. Život je tijek...bar u našim očima. Život je napredak. Život su koraci na vašem putu i sam put. Putovanje. Na nekoj se stanici zadržite kraće na nekoj dulje ali bitno je nastaviti koračati. 

 Važno je znati prepoznati da ste ostali robom nekog događaja. Jako je važno to osvijestiti. A onda je važno osloboditi se toga. A to se postiže RADOM NA SEBI i svom životu. 
Pozitivnom. Samo će vas to osloboditi lažnog napretka i otvoriti vam vrata novog, boljeg te dati snagu da zaista krenete dalje. Nikome osim samome sebi ne škodite toliko, kad ste robom loših ili bolnih stvari koje su se desile. Ako pogledate oko sebe, možda ćete vidjeti da su čak i sudionici toga otišli iz te situacije i da ste samo vi još u njoj. I to vas može rastužiti, razbjesniti...ali ništa ama baš ništa vrijeme neće vratiti. Morate izaći iz toga. Promijeniti vaše gledanje na tu situaciju. Nadići je. 
Da, ostat će podsjetnici ali i oni su manje bolni od konstantne boli koju nosite u sebi.
...Imajte to u vidu. (nastavak u knjizi)
Ljubi vas vaša Brigita!

Emancipacija i depilacija...ljubav na prvi pogled ili možda...drugi?

  (Iz moje skore knjige, ljubi Vas sve Vaša Brigita!)

   Pitate se o čemu ću sad pisati i vjerujem da neki od Vas točno znaju na što ciljam.
Daa...depilacija. Mislim, hoću reći, eeemaanciiipaciijaaa. Daa. (Da mi ovaj prvi naslov nije jako dobro 'legao' kad sam ga izmislila vjerojatno bih posegla za ovim drugim a to je 'Dlake su krive za sve!')
  Ovih dana, po ne znam više koji put, čujem 'poziv' ženama (dakako simbolični), da nebrijanjem pazuha (i nogu možebiti) pokažu i dokažu kako su emancipirane ilitiga, ravnopravne muškarcima.
I ne mogu da se otmem dojmu, pobogu, kakve veze moje depiliranje ima sa time?!
Zar su depilaciju izmislili muškarci koji su htjeli da im žene ljepše izgledaju? Ili žene koje su htjele biti privlačnije muškarcima, pa tome uprkos mi danas protestiramo?! I sve i da jeste tako bez obzira što je danas to nešto što je žena prigrlila kao nešto dobro za sebe, to isto mora odbaciti zato što je to izmislio suprotni spol ili su motivi bili 'pogrešni'?
I onda se pitam, zar je samo dlakava žena ravnopravna muškarcu i pustimo sad simboliku i simbolične geste, šta zapravo znači ta naša ravnopravnost jer da zaključim, puštanjem dlaka djevojke i žene protestiraju protiv toga da su sebi lijepe. Pardon, drugima?!
Žele biti dlakave da bi simbolično pokazale i dokazale da nisu ničiji seksualni objekti i lutkice?! Da...dlakavi pazusi i noge svake žene će to zasigurno, čak i simbolično, pokazati i dokazati. Sve se nekako vrti oko tih dlaka.
   
  Znači dame moje, mora se znati da je svaka uspješna majka, liječnica, odvjetnica, pjevačica, konobarica, predsjednica, zapravo ispod odijela jedna dlakava žena jer DLAKE SU KRIVE ZA SVE! Daa, šta se čudite...dobro ste čuli, dlake... U dlakama se kriju sva pitanja i odgovori. 
Da biste bile ravnopravne i jednakopravne sa muškim rodom, Vi žene morate biti usput i dlakave. (smijeh!)
Prvo i osnovno pravilo ženske borbe za ravnopravnost je progurati nedepilaciju pod must have!! 
A to znači da je svaka djevojka i odrasla žena koja se depilira dala svoju moć muškarcima. Znači, vratiti dlake i pustiti ih da slobodno rastu po vašem tijelu. Nije važno šta Vi kao žena mislite o tome, važno je ne činiti ništa što bi se moglo protumačiti kao 'to radim da se svidim nekom muškarcu'. 
  *Raditi nešto takvo znači slabost. Stop svim slabostima žena. I onda dolazimo na stavku dva a to je da je jaka, emancipirana žena hladna kučka koja ne posjeduje srce a ako ga i posjeduje ne smije pokazati da ono kuca. Znači, emocije u stranu! Emocije...kakane.
Jer da ne zaboravimo, emancipacija ne dozvoljava slabosti a slabost je sve ono što vas stavlja u kategoriju 'čovjek' a jake žene nisu ljudi, to su roboti.
Jaka emancipirana žena, osim što mora biti dlakava, bilo bi poželjno da ne koristi ni dezodorans protiv znojenja. Daa, dobro ste čule! (smijeh) jer jaka, emancipirana žena se s radošću vraća svojim precima. ALI NE BILO KOJIM. NEEE. VRAĆA SE SVOJIM PEĆINSKIM PRECIMA. Da da! Moja dlakava pra, pra... prabaka je vjerojatno sva prštala od emancipacije i ravnopravnosti sa muškarcima. Znači...pećinsko doba. Emancipirano znači...povratak prirodi jer sve novo, moderno, ustvari vas čini robom slabosti, muškaraca, žena...čega god već...
  *Emancipirana i jaka žena mora pod svaku cijenu i pokazati kako sve ama baš sve može sama.
Ona ima desetke dobrih vibratora (jer važno je dokazati da može bez muškarca!).
Ona ima prijateljice kojima plače (muškarcu partneru ne smije!).
Ona kad je boli popije na desetke tableta protiv bolova ne bi li sakrila pred kolegama i partnerom da je samo čovjek. Ona može i mora trpjeti, puzati i moći sve!
Emocije...šta je to?! Ona pije sve preparate koje može da bi pokazala da ih nema a ako ih i ima one su svakako u spektru 'muških'. I ne bilo kojih muških nego onih također iz pećinskog doba, onih koji javno smrde, podriguju i naravno...dlakavi su! Da se razumijemo, Vi muškarci ni pod razno ne smijete šišati niti depilirati pazuha i slično jer to nije dobro...to je ženskasto....kažem vam, dlake su krive za sve! (smijeh)
 *Da se vratimo na žene, emancipirana, jaka žena ide ka tome da rađa tamo negdje daleko u prirodi gdje civilizacija kročila nogom nije kao što su to činile njezine pra pra pra, čučećim 'korakom', u prvu riječicu se oprati i hop cup sutra na posao! S pivom u ruci. Ili viskijem. Kao pravo muško.
  Ustvari, kad bolje razmislim, PORUKA KOJA SE ŠALJE JE DA BIT RAVNOPRAVNOSTI NIJE POŠTIVANJE RAZLIKA MEĐU SPOLOVIMA. VEĆ BRISANJE SPOLNIH RAZLIKA I PRETVARANJE OBA SPOLA U JEDAN...MUŠKI, ŽENSKI...KOJI ONO VEĆ? Robot mutantski? GMO? 
Biti emancipirana znači biti jaka a jaka znači ne pokazivati ljudske slabosti. 
*Žene se bore za to da muškarcima pokažu i dokažu da sve ono što jeste u njihovoj prirodi žene kao žene ustvari nije pa menstruacija ne boli, porod ne boli, trudnoća ne mijenja...žene ustvari žele pokazati da mogu biti muškarci. Jer oni nemaju menstruaciju i trudnoću. Znači...bez obzira što je vi kao žene imate, ako želite biti ravnopravne morate biti muškarci. Znači...imaš ali ne pokazuj. 
   Mislim stvarno? Dokle to? I kakve to pobogu veze ima sa ičim? Tko je prvi započeo tu igru emancipacija jednako biti muško, protiv muškog?! Čemu? Zašto? Okej, želiš voziti bager, traktor i kamion....okej...pa vozi. Imaš pravo na to. Želiš jednako biti plaćena za šefovski posao koji ima tvoj kolega muškarac...okej imaš pravo na to i boriti se za to. Ali pobogu zar stvarno misliš da ćeš to postići ako nekome za inat želiš biti šta ono... da se vratimo na početak priče...dlakava?! Ok ako TI želiš biti dlakava. Ali ne promoviraj to pod must have uspješna i jaka žena. Ravnopravna.
Zar žena treba odbaciti sve ono zbog čega se ona sama osjeća (da osjeća!) bolje ili ljepše samo zato da bi dokazala da šta?! Šta time na silu dokazuje? Samo da je postala rob nečeg drugog. A upravo je to ono što ne želimo. Upravo je to ono protiv čega se žene i muškarci bore. Ropstvo na bilo kojoj razni i ugnjetavanje. To je emancipacija, zar ne? Zašto bi putem žena morala izgubiti svoju ženstvenost (šta god da ona smatra svojom ženstvenošću)? Ljudskost? 
  ZAR NE BI TREBALO DA JE BIT TO DA SVI IMAJU JEDNAKA PRAVA NA SVE U OVOM ŽIVOTU, OD PRIVATNOG DO POSLOVNOG? 
  ZAR BIT RAVNOPRAVNOSTI NIJE JEDNAKO PRAVO NA SLOBODU IZBORA I REALIZACIJU ISTIH? 
  Zar bit nije upravo POŠTIVANJE RAZLIKA NE SAMO MEĐU SPOLOVIMA VEĆ MNOGO ŠIRE, MEĐU LJUDIMA? 
Svi smo različiti po karakteru. Svi različito reagiramo na možda slične ako ne iste situacije čak i da pripadamo istom spolu.
Bit ravnopravnosti je poštivanje razlika. 
Bit ravnopravnosti je da svi imaju ista prava i slobodu izbora. I ono što podvlačim, NE SAMO SLOBODU NA PRAVO IZBORA VEĆ SLOBODU I PRAVO NA REALIZACIJU ISTIH!!
I kako su se tu sad uplele ženske dlakave noge i pazusi?! Zar žene moraju smrditi da bi bile ravnopravna muškarcima...koliko znam ni muškarci ne smrde, dapače! (smijeh). Nešto sasvim drugo je ženino pravo da smrdi. A iskreno se nadam da emancipacija spolova ne znači negiranje higijene uz dužno poštovanje svim našim pećinskim precima i tadašnjim uvjetima života.
  Sasvim je jasno da je u pozadini još uvijek strah. Strah žena koje su neravnopravnost i ugnjetavanje osjetile na svojoj koži od strane određenih bilo muškaraca bilo žena koji su iste podržavali ili stvarali. Sasvim je jasno da se radi o traumama. I sve je to razumljivo. Ali...bit je izaći iz toga a ne ostati u tome zarobljen ili pak život provesti u prkosu sebi na štetu. Bit svega je sloboda. Jednako pravo. Depilacija treba biti izbor ne žig. Žene kao ni muškarce ne treba žigosati.
I svaka čast na simboličnim gestama, ali zar nije vrijeme da ih nadiđemo? Zar nije vrijeme da se čine prava dobra dijela kao korak naprijed a koja mijenjaju svijest pojedinaca i samo društvo? Zar nije vrijeme da se bavimo višim i boljim djelima od same simbolike?
Dečki su prihvatili novo doba. Dapače, mnogi od njih ga stvaraju. Novo doba je došlo. Došla su sa njime i nova pravila. Neke nove djevojke i žene ih žive. Da, ima još onih koji nisu ali depilacija i nedepilacija u takvim sredinama ne bi smjela ostati jedini učinjen korak ka emancipaciji i promjeni. Pogotovo ne simbolična. Ona sama po sebi mora donijeti bit. Srž. Ona mora potaknuti ljude na promjenu. Ona mora podići svijest društva na viši nivo. Ona mora ženu osloboditi ropstva a ne je uvesti u novo. I muškarce. 
I znate šta, mislim da je vrijeme da više ne sudimo po dlakama. Iako su dlake krive za sve! (smijeh)
   ...Vaša Brigita

Kako nastaviti život nakon oluje?

(Iz moje skore knjige, Vaša Brigita)

  Svi mi smo u životu doživjeli situacije koje su nas kako se kaže, 'izule iz cipela'. Nitko nije lišen toga ma koliko mu život izgledao ili djelovao savršen. Savršenstvo u takvom obliku kao (kronična) konstantna pojava ne postoji. Postoji nešto što ćemo mi nazvati savršenim za nas. Idealnim. Ali sve što jesmo i sve što imamo podložno je promjeni i raznim utjecajima tako da se konstanta tog savršenog dobrog života ma koliko željeli ne može održati na duže. Život je let i život je pad. Život je često spoj dva ekstrema ma kako ih ljudi voljeli nazivati, sa periodima oporavka ili uživanja između njih. Nitko, ama baš nitko nije pošteđen toga. 'Udarci' mogu biti jači ili slabiji kako kome, ali svak ih doživljava. Stalno. Ne postoji osoba koja vodi savršeno dobar život (ako savršeno smatramo život bez bola, tuge, gubitaka, patnje, razočaranja). Vama će možda taj njezin život izgledati savršen ali vjerujte, ta će osoba već naći jer ima, razloge za nabrojati zašto on to nije. Ma kako vam se bezazlenim činili njezini problemi ili situacije koje je muče, toj osobi oni nisu ni bezazleni ni mali. I ta osoba ima noći u kojima razmišlja kako dalje, nemir zbog stvari koje jesu ili nisu, tjeskobu, suze. Svi smo samo ljudi, ne zaboravite. A zašto je to tako, na to pitanje danas možemo dati tisuće odgovora. Ma šta tisuće, bezbroj!
Nekada, kad se svijet činio tako velik i djelovao je tako tajanstveno,  neka su vjerovanja bila rezervirana samo za točno određenu regiju ili religiju. Danas, kad je sve postalo bliže i razni izvori novog znanja su vam na raspolaganju, danas možete vjerovati u šta god mislite ili osjećate da trebate. 
Sloboda je došla iz otvorene škrinje znanja. 
Imate izbor. Jedino što 'morate' je imati hrabrosti za promjenu. Za odbacivanje starih uvjerenja i vjerovanja i spremnost za prigrliti nova. 
...Netko bi rekao da je najteže starijima ali čini se da je najteže baš ljudima u zreloj dobi, od 30-e(20) do 70-e (80). Mlađi od 30 (20)za drugo još 'ne znaju' a stariji od 70 (80) ili biraju ili su u već stvorenim im okolnostima. Naravno da ovo nije univerzalno. Sve zavisi od pojedinca do pojedinca ali recimo to tako.
...Koliko ste se spremni mijenjati? Promijeniti? Postoji li mjesto na zemlji gdje još možete sačuvati staro koje vama paše bez doticaja novog ili bar straha da ne promijeni to isto?
Postoje ljudi koji lakše prihvaćaju promjene i oni koji ih prihvaćaju teže. Međutim, ni jedni ni drugi ne vole one koje su teške, bolne, mimo vaše kontrole. A nitko ih ne može izbjeći ma gdje se sakrio! To su one velike životne prekretnice. Događaji koji se jednostavno po zakonu života, prirode, svemira, čega god, dogode. Gubitci, bolesti, smrt, raskidi, prirodne razorne nepogode...sve to često bude mimo ljudske volje i kontrole, želje. I sve su to te jake životne oluje nakon kojih više ništa nije isto.
Jeste li nekada izgubili sve? Sve materijalno? Jeste li nekada izgubili nekoga? Jeste li nekada bili ostavljeni skoro od svih? I kako ste to preživjeli? Borili ste se, zar ne? U život vam je došao netko nov tko vam je pomogao?Pronašli ste snagu u sebi za koju niste ni znali da je posjedujete? Promijenili ste mjesto života i ljude oko vas? Promijenili ste sebe?
...Svatko vodi svoju bitku, vjerujte mi. Samo možda ne pred vašim očima.
I ma koliko lipo uredili svoj život, on nije lišen nove promjene, nove oluje.
Ljudi se često pitaju kako da opet krenu ispočetka? Kako da znaju da neće biti opet isto? Kako da nađu snagu da se opet bore?
Nema garancije. Postoji samo vjera i ulaganje u dobro sutra. Materijalno je bitno da se ne lažemo, ali ono što će vas održati, je snaga volje. Samo ulaganjem u svoju sadašnjost i svoju radost danas, možete sebe ojačati. Ulaganjem u sebe i ono što vam je važno.
Stalno se iznova dizati, ma koliko vas udaralo, obrisati prašinu, dignuti glavu i nastaviti dalje. Sve i da ste sami, život će vam poslati ljude, sve i da ste bez ičega, život će vam poslati spas. Ali morate ga prihvatiti. Čak i ako nije vaš zamišljeni, spas morate prihvatiti i ići naprijed. Novo, drukčije, ne znači manje dobro, lošije. To samo znači drukčije. A drugačije često odbacujemo jer to nije ono što smo zamislili. Možda i nije ali vas možda odvede upravo tamo gdje želite biti! 
Život je lijep ali vas nekada šibaju nepogode i nekada se nižu jedna za drugom. Nekada ljudi ostaju dugo zarobljeni u starim tragedijama, vuku traume sa sobom iz kojih ne mogu tek tako izaći. Ponekad ljudi kraće a ponekad duže ostaju zarobljeni u onome što se desilo. A bit je upravo naučiti još dok ste mali, ako vas i nisu, vi možete svoju djecu, kako se što prije znati izvući iz onoga što se desilo i što je prošlo. kako znati da se takve stvari u životu događaju, kako su prirodne, i kako se naučiti nositi sa njima.
  Biti pametan ne znači samo znati naučiti školsko gradivo, dobiti dobru ocjenu. Biti pametan znači znati se nositi sa životom i snaći se u njemu.
Učiti djecu samostalnosti je jako bitno. Ne ih vezati za sebe kao da život mimo vas i vašeg odnosa ne postoji, već naprotiv, kako ste im vi uvijek tu kao ljubav i potpora ali da je sasvim prirodno i zdravo da se razvijaju i van svega toga što čin vaš odnos i njih kao vašu djecu. Djecu treba učiti kako da vjeruju u sebe. Kako da povrate samopouzdanje nakon loše ocjene, pada razreda, bilo koga 'društvenog neuspjeha'. Na kraju ti 'društveni neuspjesi' nisu ni bitni. Nisu čak ni neuspjesi. Važnije od svega je da dijete bude sobom zadovoljno i svojim životom.
Da zna šta su njegove želje i da ima vašu ljubav i potporu da ih ostvari. Da shvati svoj smisao, svoj put, nikako da ne ostvaruje vaše želje i neispunjene ambicije! Dijete treba naučiti, poticati ga da se zna snaći u životu pa će se tako lakše sutra i nositi sa svime što život nosi.
Ako vas to nisu znali naučiti vaši roditelji, naučite to sami sebe! Jer morate. Jednostavno, morate! To zdrav život od vas očekuje i traži.
Zasucite rukave i učite se.
    Oluje dolaze i prolaze, i ma koliki nered ili pustoš za sobom ostavile bit je kakvi vi izlazite iz njih. Nekada ćete izaći i proći bolje nekada gore, ali izaći i nastaviti svoj život je bit! 
...Sve Vas ljubi Vaša Brigita!

Intima u vezi

  ( odlomak iz moje skore knjige o muško-ženskim odnosima, vaša Brigita)

  Jeste li ikada tražili ili slušali savjete drugih u vezi vašeg odnosa?
Volite li sami donositi odluke vezane za vaš partnerski odnos ili ipak tražite treće mišljenje? Kažu 'kad sto baba radi jedan ručak, taj ručak ništa ne valja', slažete li se?
Jesu li veze danas intimnije nego prije ili baš naprotiv? Jesu li društvene mreže donijele javnost u intimu ili se ipak samo obznanilo ono što je takvo kakvo inače i je?
Ljudi vole naći krivca za mnoge stvari u svom i tuđem životu kad krene 'mimo špage'. I tad svi budu krivi a najmanje oni koji možda jesu najviše odgovorni, i pitam se, je li veza intimna i stvar tih dvoje ljudi samo dok valja ili? I da li ljudi daju drugima pravo u uplit tek onda kad se nalaze u problemu ili kad žele izlaz? Čuva li se intima toliko dugo koliko je lijepo u vezi? Kada je damo drugima, jesmo li 'bespomoćni' ili smo srcem već negdje drugdje? 
 Veze se mogu ostvarivati na puno načina, realizirati onako kako tom paru paše, međutim, po jednome se sve veze mogu podijeliti u dvije (tri ako uzmemo u obzir one u sredini) grupe.
U prvu spadaju 'veze sa pravom javnosti' a u drugu 'veze bez prava javnosti'. Hoću reći, postoje ljudi koji više čuvaju svoju intimu od onih koji javno proživljavaju svaku svoju ili partnerovu emociju i situaciju u vezi. Obično su to i dvije kategorije ljudi, oni koji su introvertirani kad je u pitanju dijeljenje i pokazivanje emocija i bitnim im stvari u životu drugima do onih ekstrovertiranih, koji sve što jesu i što doživljavaju dijele sa drugima ( to nužno nema veze sa introvertiranošću i ekstrovertiranošću osobe kao osobe!). Često se ljudi po toj osobini i grupiraju u ljubavne parove. Postoje oni parovi o kojima gotovo da ne znate ništa (osim možda na kraju veze) do onih o kojima znate više nego o vama samima. I nema to nikakve veze za društvenim mrežama. Ljudi jednostavno više ili manje dijele svoj život i intimu kako sa bližnjima tako sa strancima. Nekim ljudima je njihov ljubavni odnos samo njihov, za njih je to njihovo osobno bogatstvo i vole ga sačuvati od znatiželjnih dok postoje drugi, koji ljubavnu vezu javno prepričavaju svojoj okolini. Ima li doza ljubavi imalo veze sa time ili se radi isključivo o karakteru osobe svake za sebe?
Sve najgore iz veze i o bivšem partneru sazna se na početku novog odnosa. Novi partner obično zna svo prljavo rublje svog partnera i njegovog bivšeg. Nije to apsolutna istina niti prava slika o vezi koja je završila, ali ljudi imaju potrebu novom partneru često 'oblatit' starog i svaliti krivnju na njega ali ponekad se radi i o potrebi osobe koja je izašla iz veze da kaže sve što joj je na duši. U svakom slučaju, intima se prenosi, otvara. Ljudi obično ne ulaze u priče okoline o sebi samima, ali kaže se da svi oko vas imaju svoje mišljenje o vama i iznenadili biste se kad bi ta mišljenja čuli. Tako je i o vezama. Svi oko vas imaju neko mišljenje o vašoj vezi (ili braku) i ono se temelji ili na pretpostavkama tih ljudi o vama (onome što su čuli o vama, vidjeli), onome što zaista znaju...ali jedno ostaje neosporno, pravu istinu o ljubavnoj vezi znaju samo oni koji su u njoj.

NITKO BAŠ NE VOLI DANAS U KOJEM MU JE BILO LJEPŠE I BOLJE JUČER

  (odlomak iz nove, nadolazeće knjige, vaša Brigita)

   Nekada davno... nekada davno, kažu oni koji se sjećaju, i to sjećanje prenose s koljena na koljeno, sve je bilo drugačije...ama baš sve. I legenda kaže da se svaka generacija, svaki čovjek, kad tad nađe u onom trenutku svog življenja kada žali za prošlim vremenima. Kad tad osjeti nostalgiju i kad tad poželi da se vrati nešto što je prošlo. Taj trenutak je trenutak pauze između dvije različite evolucijske faze, faze promjena, trenutka između starog i novog. Hod u mjestu, rekli bi, ali nije. To je trenutak sabiranja i sleganja dojmova. Trenutak analize i stjecanja stavova i mišljenja. Skupljanja snage za dalje. Sumiranje zaključaka o nečem što je bilo da bi spremnije prihvatili, i slobodnije, ono što jeste, i što tek treba biti. 
 Ono čemu su ljudi još skloni je idealiziranje nečega što je prošlo ili nečega što nemaju (više). Nije samo susjedova trava zelenija. I vaša je u prošlosti. 
Onog trena kad vas sadašnjost ne zadovoljava i osjećate razočaranje, tad ste najviše skloni veličati nešto što je prošlo ili što ste izgubili. To je svakom čovjeku znano. I svaki čovjek 'padne' na tom testu stvarnosti. Jednostavno, to je tako.
Netko idealiziranje zadrži u mašti i kad prođe faza nostalgije i slabosti, vrati se u svoju sadašnjost. Netko pokušava oživjeti prošla vremena, a netko pokušava spojiti jučer sa danas i naći ravnotežu.
U svakom slučaju, bilo kako bilo, svi nešto nauče iz toga. Nekome to služi kao način punjenja energije, nekome kao ispušni ventil.  Netko lakše živi sa spoznajom da se prošlost vratiti ne može a netko teže. 
 Žaljenje za nečim je također svim ljudima svojstvena osobina. Netko žali za propuštenim prilikama (bar ih tako naziva), netko za učinjenim postupcima, netko za lijepim vremenima... a netko samo traži nešto za šta bi se u prošlosti uhvatio jer smatra da u sadašnjosti nema za šta.
 Samom čovjeku, kao i ostatku svega što postoji, svojstvena je PROMJENA. Sviđalo se nekome to ili ne, sve se mijenja. Možda nešto naizgled manje, nešto više, ali sve se mijenja. 
Mijenja se i sam čovjek.
SVE I DA SJEDI I NE RADI NAIZGLED NIŠTA, ČOVJEK ĆE SE PROMIJENITI A I STVARI OKO NJEGA. Ma koliko se opirali promjenama, treba upravo imati taj opis u vidu. Promjene se događaju. Svijet ide naprijed i čovjek sa njime, ili obrnuto...ali sve se mijenja. JEDINO ŠTO ČOVJEK MOŽE ZAISTA UČINITI ZA SVOJE DOBRO I U VLASTITU KORIST, TO JE, SPRIJATELJITI SE SA PROMJENOM KOJA SE DOGAĐA. Da, sprijateljiti. Prihvatiti je. Nekada pratiti njezin tempo, nekada dodati svoj, ali ići u korak s njom je najbolje. 
Teško je u svakoj promjeni 'vidjeti prijatelja' ali jedino tako iskreno možeš dobro dalje. U suprotnom vučeš žaljenje, bijes, krivnju.
    
  Neke stvari jednostavno MORAŠ PRIHVATITI. I KAD IH PRIHVATIŠ GLEDATI IH KAO   POČETNU TOČKU NOVOG DIJELA PUTA. 

  Sam početak nečega možda ne možeš uvijek birati. Postoje one kako ljudi vole reći, sudbinske stvari koje se dese 'mimo tvoje volje'. I često i znaju izazvati mišljenje i emocije baš kao da i jesu protiv tvoje volje, sve ono što teže podnosiš. 
Ali bez obzira na sve, samo jedno zaista možeš ako želiš ići dobro naprijed, PRIHVATITI DOGAĐAJ KAO POČETAK. I na njega, e tu možeš dodati svoj potpis, raditi svoje korake.  

Razumijete? Ma koliko nešto ne mogli promijeniti, nešto nakon toga što jeste u vašim rukama, možete, a to je upravo to, prihvatiti šta se desilo, vašim tempom, ali pazite da ne izgubite previše vremena, i nastaviti koračati usporedo sa prihvaćanjem, svojim koracima. Tad vi odlučujete.
Npr.recimo da se nađete spletom životnih okolnosti u nekoj novoj sredini, poslu koji niste baš željeli, vezi, čemu god...taj događaj koji se odigrao jer je 'morao' ili je 'viša sila' prihvatite kao početnu točku od koje krećete vašim koracima i učinite najbolje šta možete da koračate lijepo, zadovoljni sobom.
To je kao da dobijete novi zadatak. Prihvatite ga kao izazov, ne problem, i riješavajte ga kao što biste izazov ne problem. Vidjet ćete, na kraju, ma koliko početak bio težak ili loš po vas, ako budete dodavali svoje korake od starta, kad se nakon nekog vremena okrenete unatrag, vidjet ćete puno lijepih stvari koje ste sami napravili ili doživjeli upravo zato što ste koračali tako kako ste odlučili. Bit ćete ponosni. Uvijek će ostati tuga, bijes, sve ono što i jeste izazvala prvobitna situacija, ali osjećaji s vremenom popuštanju, gradi se nova slika i pogled na proživljeno a bit je dodati svakodnevno što više lijepih stvari za miraz u sutra.  Ne, nije lako, teško je ali...to je dobra opcija zar ne, ono što slijedi.
  Da se vratimo na početak priče, nitko baš ne voli promjene, I NITKO BAŠ NE VOLI DANAS U KOJEM MU JE BILO LJEPŠE I BOLJE  JUČER.  Ali ta nostalgija i to sjećanje na prošle dane vas uči. Uči vas i podsjeća da danas možete puno toga.
Možda se prošlost ne može vratiti ali kad uspomene pohranite u vama posebnu 'mentalnu ladicu', u koju možete zaviriti kad god želite, lijepo je otvoriti se novome u danas. Jer to novo danas stvara uspomene sutra a šteta je da baš to danas i sutra provedete samo za žaljenjem za onim tamo nekim danima. Stvorite si lijepu sadašnjost sa onime s čime danas raspolažete, ni manje ni više već sa time što danas imate i vidjet ćete, dan za danom, ta promjena će vam zaista postati prijatelj.
...ljubi Vas Vaša Brigita! Uživate u danu i životu!

Balkanske svekrve (odlomak iz istoimene, nadolazeće knjige)

  ...Jednom davno, iza sedam gora, živjela jedna zločesta žena. Zvali su je Svekrva. Svi su je se bojali jer su čuli strrrraaaašnee priče o njoj. Jedna je čak bila da je 'popala' sve svoje nevjeste. Bježali su od nje. Kad je prolazila sklanjali su se, skrivali pogled jer nitko nije želio doći u sukob s njom.
...Nitko nije znao kakva je ona zapravo ni kakvu to tajnu krije njezin život. Nitko se nije ni usudio saznati... A ona je zapravo bila samo željna ljubavi. Ljubavi koju nikada dobila nije. Dok je bila mlada, povrijedili su je jako i ona se sebi zaklela da će svoju bol okajati i osvetiti i zato je postala zla, zatvorena i hladna za sve, pogotovo one koje su joj htjele 'ukrasti' ono najsvetije i najmilije što je imala...njezine sinove...
***(odlomak iz kolumne i nove knjige, ljubi Vas Vaša B.)
..no hard feelings **

Balkanske svekrve (odlomak iz istoimene, nadolazeće knjige)

(odlomak iz nove knjige, Vaša Brigita)

Znate zašto su svekrve još na lošem glasu? 
U tim davnim vremenima, bilo je normalno onima koji su tako odgojeni, fizičkim obračunom izvući 'pravdu' ili istim kažnjavati neposluh (upitno je bilo šta je gdje neposluh, ali to se određivalo spram mjesta i običaja, svukud ponaosob i nisu svi bili tako odgajani, dapače ali oni koji jesu, nisu bili osuđivani od društva niti institucija za to, to je bilo 'dopušteno'. Mi bismo rekli, siva zona. Ili je to danas tako? grin emoticon (malo šale nije na odmet da nije sve surovo kao tema.))
U svakom slučaju, kad se djevojka udavala, ona je uz prezime dobijala i novu majku i oca, muževe roditelje je oslovljavala sa mama i tata i unaprijed je još u svojoj kući bila pripremljena da sluša nove roditelje. Sad će neki reći...idila. Za imati kućnog ljubimca(ironija)...Eh. Ali nije. Ne samo zbog 'slušati ili neslušati' već zamislite danas da Vi odete u neku obitelj, i da ste samo kao komad namještaja koji se premjestio na neko drugo, novo mjesto i vaše mišljenje, stav i osjećaji budu potpuno nebitni, da morate slušati nečija pravila ma koliko se vi možda ne slagali sa njima, i tako sve dok vam ne umru svekar i svekrva, jer tek tad možete biti glavni u svom životu po unaprijed istkanoj šabloni, a vi ste tad već u zrelim godinama i nekome ste postali recimo svekrva. Sasvim je vidljivo da niste imali mladost i zrelost kakvu ste možda željeli da ste je baš srcem birali, godine i godine vaše borbe za bar neki utjecaj u vašoj obitelji, i onda paf taj trenutak u kojem se mora slušati vaša riječ. Kakva ste vi osoba mogli postati? Ako ste bili neposlušni, vjerojatno vam život u takvoj sredini, ako ste ga uopće mogli sačuvati, nije bio lak, i usput ste vjerojatno i sami postali beštija da biste preživjeli, a ako ste bili mirni i poslušni, vjerojatno ste 'otišli sa zdravljem'. I onda se oženi vaš sin, i vi takva, puna frustracija, neispunjenih želja, otpora, bijesa, ogorčenosti...kakva svekrva možete biti? Kakva uopće znate i možete?
...Ono čega sam se htjela dotaći u ovoj temi je fizičko kažnjavanje. U ta vremena, neposluh se i fizički kažnjavao. Nije to bila samo relacija muž-supruga. Dapače, i otac ćerka, sin, rodbina...ČAK SU SE I DJECA U ŠKOLI KAŽNJAVALA BATINAMA. 
Mi ćemo se zadržati ovog puta na svekrva, njen sin i njegova žena. Nije se to viđalo u toplim obiteljima, da se razumijemo ali o njima sad i ne pričamo. U svakom slučaju, SIN JE MORAO BIRATI IZMEĐU MAJKE I SVOJE SUPRUGE. UVIJEK SE RADILO O TOME ČIJU ĆE RIJEČ POSLUŠATI I SPROVESTI U DJELO. Sin se tretirao kao moram to reći, budala koja ne može sama misliti i donijeti odluku, pa to mora majka (ili supruga) učiniti za njega. I ustvari, budimo iskreni, nikoga nije zanimalo njegovo mišljenje, znalo se šta se mora i treba, samo je bila stvar koga će poslušati, majku ili suprugu. A normalno je da i ta žena s kojom se oženio ima mišljenje, i gle čuda, nekako su se ta mišljenja svekrve i snahe gotovo uvijek razilazila a mamino je ipak bilo mamino. A i razumljivo, mama je mama ali 'TE' MAME SU UPRAVO TAJ ODNOS I TU SINOVU PRIVRŽENOST KORISTILE KAO DOKAZ SVOJE MOĆI I SREDSTVOM MANIPULACIJE SPRAM DRUGE ŽENE, NJEGOVE SUPRUGE. Iako se radilo o stvarima vezanim možda isključivo za njihov brak, sinova majka je uvijek i o svemu imala mišljenje i naravno da ga je izrekla, toplo ili grubo ali uvijek je to kod sina izazivalo konfuziju, i pitanje koga poslušati? 
Bilo je onih svekrva, koje su snahu doživljavale kao novo dijete u kući kojem će šefovati, preodgajati ga (jer logično da njena majka ništa dobro napravila nije) i poslušnost se od tog novog djeteta tražila i podrazumijevala, ali su se prema tom istom ponašale kao maćehe. One su imale pravo nevoljeti ga kao dijete koje su rodile. Pa naravno. A neposluh se kažnjavao. Batinama. MAJKA JE BILA SUD A SIN IZVRŠITELJ KAZNE. Ako majka kaže da se snaha nedolično ponašala, sin udari svoju ženu, ako majka kaže da je snaha kurva, sin gotovo pa ubije svoju ženu, ako se suprotstavila i posvađala sa njegovom majkom, ocem, sin udari svoju ženu. Ako je učinila bilo šta što Velika Majka zvana Svekrva nije odobrila, od njezinog sina biva kažnjena i batinama. TO ŠTO JOJ SIN TUČE SUPRUGU RADI NEPOSLUHA, NJEGOVOJ MAJCI JE BILO NA PONOS I SLUŽILO KAO DOKAZ NJEZINOM JADNOM SRCU DA JE ONA I DALJE JEDINA ŽENA U NJEGOVOM ŽIVOTU KOJU ON NAJVIŠE VOLI ALI I JOŠ NEŠTO, DOKAZ DA JE ONA GLAVNA ŽENA U TOJ KUĆI I ZATO SU ZA SNAHU BILE IDEALNE ONE KOJE NISU IMALE PROBLEM SA TIME DA NE IZNOSE SVOJE MIŠLJENJE, NAPROTIV, DA ŽIVE GOTOVO KAO DA GA I NEMAJU I BUDU POSLUŠNE NJEGOVOJ MAJCI. TAKVE JE MAJKA UVIJEK DOVODILA SVOME SINU. U SLUČAJU DA JE SIN SAM ODABRAO DRUKČIJU, A ČIM JE SAM BIRAO JESTE, ZAPOČELA BI BORBA! Borba za prevlast nad sinom tj mužem! 
I znalo se, udariti majku je oduvijek grijeh, što i jeste, da se razumijemo. Ali udariti ženu...paaaa zavisi koliko je bila bezobrazna, glasna, loša, divlja, mirna, neposlušna, vjerna ili nevjerna... (sin je to učenje samo prisvojio još kao mali, on nije bio kriv za njega,i iako je možda bilo u suprotnosti sa njegovim osobnim mišljenjem ako se nije odlučio za život sa pravilima u skladu sa svojom prirodom i načelima, znao mu je pribjegavati kao riješenju kad god sa ženom nije mogao 'izaći na kraj'.
Znate šta je dobra stvar? Što su vremena sa tim običajima u prošlosti ostala. I ŠTO SE ZNA DA JE UDARITI JEDNU ILI DRUGU ISTA STVAR. MOŽDA NE PO NEČIJEM SRCU ALI PO PRAVDI, DA!! Ne valja! Dobra stvar je što se zna da je i žena, to divno prpošno biće, biće s mozgom. I što svoja usta, ne samo za oralni seks i izgovaranje lijepih riječi svome dragom, zna, može i smije koristiti i za druge vrste (verbalnog) izražavanja. POSLUŠNOST NIJE ODRAZ NITI DOKAZ LJUBAVI, ZAPAMTITE! 
Dobra stvar je što su muškarci shvatili da nikoga ne moraju ili pak mogu slušati, da je to stvar njihovog odabira, da su i oni sa majkom ili bez, divna, samostalna bića i da isto tako s druge strane, poslušati ili složiti se sa nekim drugim osim majkom nije zločin niti izdaja majke a kamoli manjak ljubavi prema njoj, niti da se ljubav prema majci dokazuje fizičkim nasiljem nad svojom suprugom ili nepoštivanjem supruzine riječi i onoga šta joj je važno.
Dobra stvar je što su i svekrve shvatile da nisu dobile ničije dijete da mu budu maćeha, niti da ga odgajaju i preodgajaju (uz dužno poštovanje onima koje jesu) te da su one kao žene puno više od majke i svekrve. I one su živa bića sa svojim željama i potrebama mimo ovih velikih uloga, prvenstveno prve (koja vuče drugu). 
DOBRA STVAR JE ŠTO DANAS SA UDAJOM NE DOLAZE KRIZA I GUBITAK IDENTITETA, VEĆ OTKRIVANJE, RAST I SAMOPOTVRĐIVANJE ISTOG.
Vi i dalje možete zadržati svoje roditelje za roditelje, svoje prezime za prezime, a sve i da sve zamijenite (šala), najvažnija u cijeloj toj priči je vaša i njegova ljubav. A sa svojom svekrvom možete lijepo otići na kavu i ispričati se kao sa prijateljicom.
To je divna stvar današnjice. Ili? 
...ljubi Vas Vaša Brigita heart emoticon heart emoticon