četvrtak, 27. srpnja 2017.

'Brak je 'mrak' ili?' nova knjiga uskoro!

(Odlomak iz nove knjige o BRAKU I ODGOJU, ljubi Vas Vaša Brigita!)



...Svaki čovjek u najmlađoj dobi uči od svojih roditelja.
U odrasloj dobi ima priliku 'ILI BITI KAO NJEGOVI RODITELJI ILI BITI ONO ŠTO ON ŽELI', no je li to tako jednostavno?
Naravno da nije, a čime bi se kao odrasla osoba čovjek i bavio, da mu djetinjstvo i roditelji ne zadaju malo zadataka za odraslu dob? (smijeh)

... Ono što je u odrasloj dobi bitno jeste da 'dijete' odnosno uloga njega kao djeteta, ima priliku ili nastaviti biti ono što je kao dijete naučio i usvojio ili svjesno odlučiti biti ono što želi.
Na koji način?
Šta god da je negativno roditelj učinio, dijete da bi prevazišlo dječje ponašanje u odrasloj dobi mora proći i fazu identifikacije sa roditeljem (fazu poistovjećivanja) kako bi na neki način opravdalo roditeljsko ponašanje (pa više manje svaki čovjek prođe i fazu u kojoj oponaša roditelja/roditelje baš u onome što mu je smetalo kad je bio mali kod istog/istih, ne bi li lakše emotivno razriješio konflikte unutar njega vezane uz taj problem).

Faza oponašanja ili poistovjećivanja sa negativnim obrascem ponašanja roditelja kod svakog čovjeka traje različito, kod nekoga kraće kod nekoga duže, ali većina ljudi u jednom trenutku svjesno ili manje svjesno, počinje raditi na tome, ne bi li bili ono što žele biti jer poistovjećivanje sa onim što im je izazivalo bol u djetinjstvu ili bilo kakve frustrirajuće emocije, nije nešto s čime ni 'dijete u odraslome čovjeku' niti odrasli čovjek (recimo to tako kao spoj iste osobe, naravno) ne žele međutim, neki ljudi razviju obrambene mehanizme toliko jake da se naviknu na to, često sebi ili drugima na štetu, dok se neki uhvate u koštac sa rješavanjem konflikata te svjesno i donose odluke na račun spoznaje šta im je oponašajuće ponašanje a šta je ono što oni uistinu žele i odabirući način, odabiru i ono što žele biti odnosno što jesu.

Zašto se poistovjećivanje sa negativnom slikom događa uopće?
Dijete je opće je poznato, jako vezano za roditelje (osobe s kojima je odmalena) i gaji prema njima bezuvjetno povjerenje da ono što roditelji čine jeste ispravno, u početku kao jedino ispravno.
Dijete od roditelja očekuje ljubav i dobro ponašanje. Međutim, naravno i roditelji su samo ljudi koji su taj ciklus odrastanja prošli i prolaze u svojim uvjetima i vremenu, i ma koliko ih dijete gledalo savršenima kroz povjerenje spram njih, i roditeljima 'izađu' u roditeljstvu njihovi problemi s kojima se suočavaju (to je prirodni ciklus svih nas), pa se podrazumijeva da se u djetinjstvu, s jedne strane djeteta, i u roditeljstvu s druge strane roditelja, odvija i obostrana životna škola. Za svakoga njegova. 

Dijete je ipak čovjek u formiranju i prihvaća sve obrasce u toj dobi. Neke odmah odbacuje, dok se sa nekima suočava tek u kasnijoj životnoj dobi, i ili ih nastavlja oponašati tad već kao vlastiti obrazac ponašanja, ili razgraničava šta je oponašanje koje mu škodi ili ne, a šta on želi biti, i donosi odluke i usklađuje svoje ponašanje sa svojim željama i stvara nove, za njega poželjnije obrasce koje usvaja i integrira u svoju ličnost.

U svakom slučaju, većina ljudi svjesno doživi trenutak spoznaje da se ponaša kao njegovi roditelji i ili mu se to svidi ili ne, te shodno tome, regulira nastavak svog funkcioniranja.


Poistovjećivanje sa negativnim obrascima ponašanja (za po njega ili njemu bliske ljude) događa se iz potrebe da se roditelj opravda. I u toj želji, dijete pretjerano štiti i roditelja i sebe, oponašajući ga, ne bi li i sebe zaštitio od nove boli, odnosno stare, koja će u većoj mjeri izaći na vidjelo, kad se čovjek suoči sa 'problemom iz prošlosti' jer iako ga i oponašanje boli, na tu bol je navikao. S druge strane, dijete može negirati 'negativni' obrazac ponašanja, opet ne bi li zaštitio roditelja i samoga sebe, pretjeranim idealiziranjem istoga ili pak odbijanjem razgovora o istom sa velikom količinom bijesa ili tuge.

Bilo kako bilo, oponašanje roditelja čak i u onim negativnim obrascima ponašanja je prirodna pojava i ona traje onoliko dugo dok čovjek NE OSVIJESTI DA TO RADI I SVJESNO ODLUČI PROMIJENITI SVOJE PONAŠANJE, NE BI LI BIO KAKAV ON ŽELI I STVARAO I VODIO ŽIVOT ISTO TAKO, KAKAV ON ŽELI.

Istinski uspjeh, nazovimo to tako, je postignut onda kad nema nikakvih zamjerki (...) i kad odrasli čovjek može koliko toliko trezveno i objektivno, shvatiti svoje roditelje (koliko to može), riješiti emotivni teret iz svega toga na najbezbolniji način (iz ljubavi, kroz ljubav, ka ljubavi) i biti ono što on želi, bez da (pretjerano) opravdava ili biva ''osuđivački nastrojen'' spram istih.

Zrelost se očituje upravo u trenutku odluke izbora ponašanja koji čovjeka čini slobodnim od bilo kakvih neriješenih konflikata koji ga kao odraslu osobu stvaraju žrtvom nerješenosti istih i za posljedicu loše kvalitete života.

I roditelji su samo ljudi, ne savršena bića (u kontekstu bezgrešnosti) i ta spoznaja čovjeka oslobađa potrebe da ih ili opravdava ili ''kažnjava'' i čovjeku daje tu istu slobodu da bude ono što on želi, počev od svog ponašanja (kao rezultata naravno kognitivnih spoznaja i na račun emotivnih doživljaja!). Jer objektivno, u svojoj odrasloj dobi, tako i treba biti. Nježan prema sebi i dobar prema sebi, a za čovjekovo dobro je ne vući ono što ga muči ili boli, već riješiti i preboljeti te živjeti dalje, sretan i zadovoljan. 


Ostatak u knjizi o BRAKU.
Ljubi Vas Vaša Brigita!  




Iz knjige 'Mudrost Ljubavi i Mudrost Života'





Nema komentara:

Objavi komentar