Lipi moji, svima vam od srca želim sretan i blagoslovljen Božić! Ljubite se, volite se i pomozite onima kojima možete pomoći da i njima bude sretan. Ljubim vas sve! Vaša Brigita

To što si je polazište svih tvojih puteva

Neki ljudi su 'rođeni' da vole, drugi da ih se voli...
Svašta se može naučiti ali neke stvari su čisto takve kakve jesu. Priroda. I tek kad znaš svoju, znaš i na čemu raditi i čemu se diviti. To što si, je polazište svih tvojih puteva.

Svima vama od srca

Hvala vam lipi moji, većini sam jednom grupnom porukom već zahvalila a hvala i svima onima koje ne poznajem. Veliki pozdrav čitateljima u SAD-u i Francuskoj. U Francuskoj bi uskoro u jednom časopisu trebala krenuti moja kolumna...sve ćete znati na vrijeme. Kao u Sex&City eh šta ti je život. Šaaalim seee. Ja sam ipak vaša Brigita a s&c je neponovljiva 'legenda'. Hvala svima lipi moji još jednom(vas domaće ne tribam ni spominjati, znate već) i uskoro ću po vašim željama proširiti prethodnu temu. Nadam se da je malo onih koji je prolaze i nadam se da ćete pronaći hrabrost i smjer za izaći iz svega i započeti svoj lipi život...ma kao te naše četiri cure u našoj seriji...i još bolji! Ljubim vas sve!

Šta kad uđete u obitelj u kojoj je normalno zlostavljati ženu?

Iako je prošlo par dana od obilježavanja Medjunarodnog dana protiv nasilja nad ženama, ne nisam zaboravila na vas drage moje i vas dobri moji koji ste protiv svake vrste zlostavljanja. Ta tema je živa svaki dan ne samo toga dana, tako da nikada nije ni kasno ni rano za nju. To je jako široko područje ali danas ću se zadržati na točno odredjenoj skupini bračnih partnera i njih kao pojedinaca.

  Ne, nije istina da su dobri dečki isključivo mirni, tihi i povučeni. Isto kao i kod ekstrovertiranih, i medju njima postoje oni koji imaju probleme.
Slaganje sa svima i izbegavanje rasprava je češće znak potrebe da ih svi vole i prihvate i da se nikome ne zamjere, zbog vlastitih pozadinskih problema, od toga da su dobri, šta god to dobri ustvari u ovom kontekstu značilo. Upravo o takvima ću danas pisati.  O onima koji su prema svima iznimno ljubazni i na prvu su svima na raspolaganju često su živa noćna mora privatno u vlastitim ljubavnim odnosima. Mjesto gdje najčešće pucaju su njihove veze. Tu pokazuju najviše 'najgoreg' od sebe. I često, baš često su upravo oni ti koji vrše psihičko nasilje. Vjerojatno su ga sami ili gledali ili doživjeli u svojoj obitelji. Ali kako objasniti odraslom čovjeku, kojeg roditelji nisu 'objektivno' (za njegovo dobro) odgajali već im je i njegov odgoj bio još jedno mjesto borbi koje su oni medjusobno vodili, da zlostavljanje nije ok kad on iako prema vani taj stav pokazuje i strogo ga osudjuje, upravo to isto radi svojoj supruzi i jedino što ima za reći...nije to to, da sam ja nju udario...joj gdje bi ona bila, samo sam je stisnuo...? Ili, ja nju volim i ne bi mogao živjeti bez nje a onda je doma ponižava i krivi za sve što u njihovom životu krene po zlu? Tisuću je primjera. Gotovo svaki zlostavljač kaže za sebe da to nije dok ga ne uhvate na djelu, gotovo svaki krivi partnericu za vlastito agresivno ponašanje pa često ona bude kriva jer ju je izlomio ili izvrijedjao. Svaki zlostavljač će umanjivati svoj čin i djelovanje, imajući u vidu usporedbu sebe sa onima koje on smatra zlostavljačima.
Isto kao žrtva. Većina njih će svoju poziciju negirati, sebe uvjeravati da se to baš to njoj ne dogadja i kad se usporedi s onom žrtvom koja je pretučena sama će se povući i reći da to što se njoj dogodilo nije ništa. Dok ne čuje zakon i stručnu osobu koja će joj pokazati da je upravo ona ta. Na tren poražavajuče, ponižavajuće, ali suočavanje sa istinom, kad god ju se pokušava izignorirati, je takvo.  Vratimo se na suživot sa takvima.
Kako odraslom čovjeku objasniti da se djevojka ne smije vrijedjati, omalovažavati i tući ako ga sam otac uči da je to u redu 'kad za to ima dobar razlog' (nisam često čula da je majka ta koja ga tako savjetuje). A koji je to dobar razlog za psihički i fizički zlostavljati partnericu? Često samo iznošenje mišljenja suprotnog od onoga koje dotični želi čuti. 
Ako ga otac uči da je u redu maltretirati je, ucjenjivati, izbacivati iz kuće, uništavati joj stvari, dapače, ako ga sam na to nagovara, kako njemu objasniti da to nije u redu ako sam to ili ne shvaća ili ne želi shvatiti a radi upravo to?
Ako je odrastao gledajući kako mu otac zlostavlja majku, kolika je šansa ako ne poradi na tome prije ulaska u svoje odnose, da će ga partnerica uspjeti 'naučiti' razlikovati zlostavljanje od recimo normalnog ponašanja, i da on neće postati zlostavljač? Otkud uopće partnericama ta mogućnost? Nemaju je. Sve je na njemu. Sve i da ga ona pokušava uvjeriti ili razuvjeriti, na koncu bi ipak ispalo da je subjektivna jer je upravo ona ta nad kojom se to dogadja.
Nekad su bila druga vremena. Sve se zataškavalo. Nije se to branilo, dapače, dogadjalo se, ali se prikrivalo. Žene se uvjerilo da su same krive što je on takav ili jednostavno da tako mora biti.
Danas se malo toga takvoga uspije sakriti.
Danas ma koliko bilo različitih privatnih mišljenja, ljudi ne odobravaju takvo ponašanje i sami drugi muškarci su izričito osjetljivi na tu temu i snažno se zaštitnički ponašaju prema zlostavljanoj ženi kad saznaju šta joj se dešava. 
Takvi primjerci danas teško bivaju prihvaćeni u društvu, dapače, svi pa i njihovi najmiliji se distanciraju od istih  kad naslute da bi ih se moglo povezati s time. 
Ali, kažu kako odreagirati kad si u takvoj priči? Kako nekome objasniti da loše ponašanje nije dobro? Kako nekoga prosvjetliti? Nikako. Šalim se malo, iako tema nije za to, ali iskustva pokazuju da ljudi koji su doživjeli zlostavljanje bilo na vlastitoj koži bilo gledajući ga na nekome, ako ne srede sebe nakon toga, postaju žrtve tog iskustva i u nemalom broju slučajeva, u situacijama koje su prevelik izazov za njihovo znanje i iskustvo, pokazuju naznake istog zostavljačkog nasilja. 
Šta uraditi kad se radi o patološkoj ljubomori? Kad partner ne dopušta partnerici čak ni slobodno kretanje, kad se ona boji izaći iz kuće bez njega jer kad on vidi da je to učinila kazni je bilo verbalnim i psihičkim mučenjem, ispitivanjima, propitivanjima, razbijanjem i kidanjem njezinih stvari ili čak izbacivanjem iz doma? Šta učiniti kad zbog ljubomore ne smije biti u kontaktu ni sa kim?
Šta učiniti onda kad se desi prvi udarac, on kaže oprosti a njegov otac to opravda ...znam ja svog sina, ne bi on udario da nije imao razlog?!  I još i otac i familija nalete na tu istu ženu prijeteći joj.
Šta učiniti kad patološki ljubomorna osoba toliko ne može kontrolirati svoje emocije pa počne partnericu mučiti gledanjem, očijukanjem i varanjem nje sa svima ne bi li je kaznila zato što je poželjna? I kako to promijeniti ako vam je uopće stalo kad njegov otac kaže..pa normalno da ćeš je varati, nemoj joj pokazivati da ti je stalo, moraš imati nešto sa strane? A u isto vrijeme ako bi ona to napravila, ne treba ni razmišljati kako bi postupili.
Kad sumiramo, da ne odemo u negativnosti, šta učiniti onda kad partner sve to radi, vi ga molite i upozoravate da to ne čini a on se oglušuje i još više i još gore nastavlja uz potporu njegove familije? Šta kad ste ušli u obitelj koja je poznata po tome?
Šta onda kad njegovo ponašanje loše utječe na vaš život a ako ga prijavite, istina će se saznati? 
Šta ako je vama stalo da si on ne uništava život i spremni ste na miru izaći iz toga a on ne želi suradjivati i ne ostavlja vam izbora? Treba li se u toj mjeri toliko žrtvovati da sami nastradate? Ili njega trebate prepustiti institucijama i zakonu da se pobrinu za to? Šta kad su u pitanju financijski neovisni partneri ili djeca? Kome se oni mogu obratiti za pomoć za odlazak od zlostavljača? Lako je postaviti situaciju..idi. Ali zlostavljane žene često nemaju kuda i od čega. Jer su ih zlostavljači namjerno doveli ili održali u toj situaciji?
Jako nezgodno za savjetovanje pogotovo univerzalno. Ipak, bez obzira na širinu teme, postoji jedna najbitnija stvar u cijeloj priči. Izaći živ i zdrav iz toga. Lako za sudove, lako za odštete...otići! Ok, upozori, ok razgovaraj ali odi!
Odraslom čovjeku kojem je normalno nazvati majku i suprugu kurvama, to će ostati sasvim normalno.
Vi nit možete nit morate svoj život živjeti kao hodajući po jajima da se netko ne bi dislocira iz prividne ravnoteže i puknio na vas. On prije svega ima problem. I bez obzira na vašu potencijalnu ljubav, on taj problem mora riješiti. Osoba koju otac potiče na takvo ponašanje a koja ga sluša, je osoba koja taj problem treba riješavati sa svojim ocem.
Ok, da postoje sredine u kojima je to još normalno ali mi ne pričamo o pripizdnama već civilizaciji. A doći će vrijeme kad će i tamo ljudi početi više brinuti o sebi i svom životu. Ne ravnamo se sa pećinskim ljudima kad se oblačimo zar ne, pa što bi i sa primitivcima u ovome mnogo važnijem? Bitnije od davanja na važnosti takvim sredinama po tome i njihovim predstavnicima je poraditi na tome da se to ni tamo ne dogadja!
Osoba koja zna da lošim ponašanjem vama šteti a ne želi svoje ponašanje promijeniti ne zaslužuje da je vi štitite. Od njega samog ga ne možete zaštititi. Ako u svom ponašanju ne vidi problem, nemojte ga siliti...odite.
Postoje različite vrste zlostavljanja ali jedno je isto svima...to je ponavljano loše ponašanje od u ovom slučaju partnera, po vas bilo psihički, bilo fizički...kojim on vama nanosi bol bilo psihičku bilo fizičku a da pritom ne želi ili ne može sam to ponašanje promijeniti. 
To su često ljudi koji su svjesni toga šta rade i vraćamo se na početak priče, ljudi koji su često divni svakoj ženi. Osim svojoj. To su u civiliziranim sredinama oni ljudi za koje ćete se iznenaditi kad čujete šta su radili. Ostat ćete u šoku govoreći...ne mogu povjerovati. To su najčešće oni ljudi za koje ne biste mogli povjerovati da bi povisili glas a kamoli mrava zgazili. To su oni za koje se često kaže...a on je dobar. Ne mora biti na prvo vidljivo i u civiliziranim krugovima najčešće nije. I sad ću se zadržati na njima.
  Bilo kako bilo, zlostavljanje se ne treba i ne smije trpiti. Sama osoba ne može ništa prividno ali može ono najbitinije, odlučiti prestati trpiti loše i otići.  Obratiti se nekome na koga će se moći u svemu osloniti i vrlo bitno, ako ne može bez službenih osoba i ne treba!
Potražite osobu od povjerenja, prijavite zlostavljača i završite s tim. Jedna mudra osoba je rekla, ne možeš promijeniti budalu ali ga možeš ostaviti i naći dobrog čovjeka. Ne slušaj i ne vjeruj kad te počne uvjeravati da je ta mala modrica na ruci ništa i da te je on zaista htio udariti da bi te skašio. Ne vjeruj kad kaže da si za sve ti kriva. Pa ne očekuješ valjda da će sam reći da je kriv. I ne vjeruj u suze bez pokrića. Ne, ne ulazi u osvete. Najbolja osveta je biti sretna poslije toga.
Ja osobno znam da medju mojim prijateljima nema ovakvih ljudi, i znam da su muški danas u moje vrijeme za svaku pohvalu. Znam da moji muški to osudjuju. Znam da i oni koji su to doživjeli u svojoj prvoj obitelji, taj problem jesu osvijestili i riješavaju ga. Ali svi mi znamo i one druge. Da, baš te. I zato...ljudi pamet u glavu i mislite na sebe! Jedan je život. Rješavajte vlastite probleme ma kakvi bili da bi vam život bio što bolji. Jer niti biti agresor nit žrtva ne bi trebala biti poanta življenja. Roditelji, koliko je u vašoj moći dobro odgajajte vašu djecu i ne savjetujte im da rade tudjoj ono što vi vašoj ne bi poželjeli. Svi su nečija djeca i svi zaslužuju lijep život i jedno civilizirano ponašanje. 
Ljubin vas

U kojoj je mjeri trpljenje lošeg u braku vrlina?

Ovih dana dosta razmišljam o tome. Mi smo generacija učena trpljenju. Generacija kojoj se odmalena govori da je trpljenje najveća kvaliteta koju čovjek posjeduje. Skromnost u njoj točnije. I da će na kraju tog našeg trpljenja doći nagrada u obliku nečijeg pokajanja ili promjene ponašanja prema nama na bolje. Hm. Ima li to zaista istinsku dobrotu u sebi ili je ta ideologija tek tu da nas drži poslušnima u nečem što iako nam ne valja, i da opstane porad društvenog poretka? Neću ulaziti u pitanja crkve niti države. Prenaivno bi to bilo. Čovjek kad mijenja najviše može učiniti na razini na kojoj on funkcionira, a to je u njegovom životu. Svijet je takav kakav jeste, takvog smo ga zatekli ali svoj život možemo i pak i moramo dobro živjeti. Time i on postaje bolji, uvjetno rečeno. Bit življenja je biti voljen, voljeti, biti sretan, usrećiti druge ili nešto treće? Šta god vam vaš svjetonazor nalaže kao odgovor, sasvim je svejedno ako je uporište u dobru. Dobru koje ne škodi i ne šteti nikome. I pri tome ne mislimo na nečiji sebični ego koji hoće da je po njegovom već višem, uzvišenijem dobru u našem djelovanju. Ma koliko pri tom razočarali druge pa i najmilije, ako pratimo svoj životni put, tek tada živimo ispravno. Jer ovdje smo prije svega radi našeg životnog puta koji živeći ne odredjuje samim tim količinu ljubavi prema drugima. Točnije, poslušnost i ljubav nisu jedna te ista stvar. A manipulacija s takvim emocijama je jedna druga tema o kojoj ćemo uskoro. Roditelji vas uče da je u redu nešto pretrpiti. Treba li pretrpiti porad odnosa kakav on god bio poniženje, omalovažavanje, varanje, fizičko i emotivno nasilje? Šta sve treba trpiti porad partnerskog i to ljubavnog odnosa? Koliko ste puta čuli kako se neka žena molila godinama da joj se muž promijeni. Dok je ona trpila udarce, izbivanja njegova od doma, zlostavljanje, varanje i ko zna šta, on je uživao u nekoj kavani da bi se nakon nekog vremena desilo čudo, on se promijenio. Nije uopće bitno da li se zaista promijenio u duši, da li mu je ponestalo novaca za takav život ili je onemoćao, bit je ima li to trpljenje svrhu? Svi ćemo reći ima ako je ona to sama zaključila. I tako i jeste. Ali ja se ipak pitam, jesmo li krivo učeni i naučeni? Je li ta žena krivo naučena šta je bit života? Jesu li joj 'servirana' pogrešna pravila? S druge strane, imamo muškarca koji je homoseksualac ali je u braku sa ženom i umjesto da se rastane i bude to što jeste on ostaje u tom prividnom braku iako sebe tu ne daje kako treba. Ista stvar je i sa onim koji sa ženom ostaje a voli neku drugu i potajno se vidjaju ali svoju suprugu, zakonsku ne ostavlja. Ima li to trpljenje dobru svrhu? Uče li nas ispravnim trpljenjima? I postoje li ispravna uopće ako je pozadina loše ponašanje nekoga prema nama ili prikrivanje istine? Može li tako nešto biti ispravno u nečem što se zove ljubav i brak? 
Društvo smo u kojem tek sad većina i običnih ljudi dolazi do raznih informacija putem interneta o različitim kulturama življenja. Tek danas, kad je skoro svima nadohvat ruke vidjeti i naučiti drukčije od našeg, ljudi zapravo imaju izbor. Možda ne u svojoj sredini ali svakako preseljenjem u drugu. Ljudi danas ne prežu od toga. Osjetili su kako je taj kolač ukusan i svi ga žele probati. Kažu, stvari su se promijenile. Promijenile su se okolnosti i informacije koje dolaze do ljudi. Čak i bakice i dekice fejsaju, zar to nije cool? Kažu da su mladje generacije nemoralne, da im je sve na pladnju pa više ne znaju šta hoće. Može i to biti dijelom istina ali više ipak od svega je da su ljudi postali manje poslušni svojoj okolini. Više se čovjek ne prilagodjava njoj već je mijenja tako da odlazi u neku njemu prikladniju i tamo živi svoj životni stil. Danas gotovo za svakoga postoji neko mjesto na ovoj planeti gdje može biti ono što jeste i živjeti kako hoće. Ili bar pronalazi ljude s kojima dijeli interese i stvara svoj mali svijet ne obazirući se na to šta će itko reći. Dapače! Danas se može gotovo sve. A to ne paše onima koji na to nisu navikli ili onima koji tako gube svoju moć. Moć kontrole. Brak je svakako institucija koju vrijedi poštivati ali u nekim okolnostima je izgledalo kao da se i on pokušava na silu zadržati makar netko u njemu trpio i zlostavljanje. Čak ni ono nije bilo razlogom da se taj isti razvrgne a da ne pričamo o razlozima...više to nije to. Ostajalo se pod svaku cijenu. Djeca su gledala nasilje, oni su bili oboje nesretni ili je netko iskorištavao svoju poziciju ali se trpilo. Trpljenje se podržavalo. Na kraju bi na osudu čak i vlastite obitelji naišla ona osoba koja bi to prekinula i izašla, a ne onaj koji se vršio nasilje. Apsurd? Da. Ali još to vidjamo tamo gdje internet služi samo za download pornića. Stvari su jasne, trpi se ono šta se u toj fazi društvenog poretka 'mora' trpiti. Ali danas, zašto danas učiti to isto vlastitu djecu? Prošla su ta vremena. Ne mora više biti nužno neprilagodjenih, nedoraslih, čudnih, preslobodnih i presramežljivih, sada kada je svijet na dlanu svi mogu naći svoj kutak mira. Ipak, još se često čuje kako se sloboda izbora osudjuje. Kaže se da se institucija braka više ne poštuje. Možda. Ali možda je baš suprotno. Možda će doći vrijeme kada će se brakovi sklapati većinom iz pravih i ispravnih razloga, recimo ljubavi. Možda će brak tada nešto značiti kada su ljudi na neki način ravnopravni i svojom slobodnom voljom odluče ući u njega i ostati u njemu jer se vole, jer im je lijepo skupa, jer se podupiru i potiču jedno drugo na bolje, na više.
Možda je pravi brak ne prisilno zadržavanje partnera u njemu, već sloboda odlučivanja s pravom predomišljanja. Možda će brak biti zaista prava institucija kad iz njega izadju prisile, zlostavljanja, ugnjetavanja, ovisnički odnosi. Možda tek dolazi vrijeme pravih brakova, i to baš sada kada više nitko ne mora trpiti nešto što ne želi i ne osjeća da treba. Jer brak bi to trebao i biti, zar ne? Možda žena s početka priče jeste hvale vrijedan primjer žrtve ali traži li itko zaista od nas takvu vrst žrtvovanja? Ima li to smisla? I želi li itko svjesno svoj život tako proživjeti ako ima i potporu da smije, da može i da nije pogrešno da živi drukčije i bolje. Jedno je trpjeti zato što je to tvoja odluka jer voliš. A sasvim je drugo trpiti jer su te tako naučili, jer misliš da je to jedino ispravno i dobro i jer ne da ne možeš već i ne smiješ drukčije. Sljedeći put ćemo 'pričati' o 'dok nas smrt ne rastavi'...o braku za cijeli život.

Moji čitatelji

Moji čitatelji su mladi (mladi u duši), dečki i cure, muškarci i žene, potpuno slobodni ili bar na putu da to postanu, od velikog broja predrasuda i osuda koje su rodjenjem i okolnostima nasljedili. Ljudi koji imaju razvijenu samosvijest i svoj život poimaju na višoj razini od 'jesti i piti'. To su sve mahom ostvareni ljudi. 

Ostvarene poslovne cure.
Ostvarene i samosvjesne majke. 

Ostvareni muškarci.
Uspješni.
Znatiželjni i u stalnim koracima kojima pomjeraju granice svog dobrog življenja. 

Ljudi koji jasno i glasno iznose svoja mišljenja a pritom nemaju potrebu nikoga vrijedjati.
Jasni i 'oblikovani' ljudi sa dozom staromodnog kavalirastva. Ljudi koji znaju šta je moral a šta farsa za publiku. Ljudi koji vole publiku ali rade za svoj gušt.
E sad, medju svima njima nadje se i pokoja dušica koja prolazi neke sasvim drukčije pričice. Osoba koja živi probleme 'starih' uvjerenja i stavova. Osoba koja za današnji pojam sveprisutne slobode trpi previše i treba vjetar u ledja da stvari posloži kako želi. I upravo radi njih volim pisati teme u kojima se oni mogu pronaći. Teme koje su malo 'rustikalnije i teže' ali i dalje sveprisutne oko nas.
Ja možda jesam okružena jer tako biram, sa meni sličnima, i mi možda jesmo cool i moderni ali imam oko sebe i ovakve, dobre ljude pritisnute lošim okolnostima. I radi njih posegnem u te teme. Teme teškog života. Srcem. S vjerom da čovjek može mijenjati svoj život. Ja čvrsto stojim iza toga i vjerujem u to. Nije uvijek lako ali tako je to zar ne? Ono što je- prihvati objeručke, ono što nije, potrudi se. Ipak se malo moramo i potruditi ako nešto jako silno želimo. Ponekad. A za dobar život to se isplati, zar ne?
Ljubim vas sve, i vas moje moderne i vas moje manje moderne. Život je ipak jedna velika igra. I gladi i zabave. Nije uvijek sunce...o neee...ali dodje zar ne? U igri je super što možete mijenjati uloge i samu igru. Tako je i u ovoj životnoj. Vjerujte. Ništa nije zastalno. Sve je podložno promjeni. Tako i to što vas sada muči, ono što želite i ne želite.
Uživajte lipi moji i volite se!

Je li istina...iz kakve obitelji dolaziš takvu i stvoriš?

(Iz moje skore knjige, vaša Brigita)

  Utjecaj roditelja na djecu je neosporan. Roditelji cijeloga života utiču na vlastitu djecu a najviše u periodu dok njihova djeca žive s njima i još su nesamostalna. U tom periodu im nesvjesno kroz svoje ponašanje i atmosferu koja vlada u obitelji, usađuju stavove i obrasce ponašanja. Kad se osamostale i kad počnu živjeti svoj život, tad po njihovom ljubavnom odnosu, te karijeri, možete vidjeti iz kakve obitelji su došli i kakvi su odnosi tamo vladali. Ono što ćete moći isto uočiti, jeste kako im je prije svega majka živjela u toj obitelji. 

Muškarci čija je majka radila a pritom mislim, bila financijski i karijerno ispunjena, kasnije ostvaruju skladnije odnose sa svojim partnerkama te imaju stabilnije bračne živote i više uspjeha postižu u karijeri. 

Muškarci čija je majka bila zlostavljana i kao osoba nije bila zadovoljna, već se osjećala neostvarenom kroz druge aspekte funkcioniranja osim toga da je majka i supruga, kasnije teže uspostavljaju odnos sa partnerkom a kad i uđu u neki odnos on je najčešće nestabilan i podložan raznim problematikama najčešće onima koje je gledao dok je bio mali. 

  Zašto su majke te koje toliko utiču načinom svog življenja na sinov život sutra? 

Sin iz odnosa sa majkom uči o odnosu sa ženama i to ponajviše iz odnosa njegovog oca prema njoj te načinu na koji je majka 'uzvraćala'. Način na koji se majka izborila ili ne za ostala prava osim da je majka, često odredi ponašanje, reakcije i probleme njega sa ženama sutra. 

Muškarac koji dolazi iz obitelji u kojoj je majka prije svega bila doma, nesretna ili zanemarivana, bez obzira što možda i stekne više obrazovanje sa svojim djevojkama ima one probleme koji su rezultat pitanja koja su u njemu nastala dok je gledao majku da trpi nešto loše. Iako je školovan, u njemu ostaje borba naučenog i novog, i često u odnosima, iako je svjestan da je normalno da žena ima svoju karijeru, prava, te je često kao mali govorio da nikada ne bi bio prema svojoj djevojci kao otac prema majci, ponavlja neke greške ne zato što odobrava ponašanje svoga oca i ne samo zato što možda ne zna drugačije, već zato što ti problemi i unutarnje borbe moraju izaći kad tad na svjetlo dana iz njega ne bi li to riješio sam sa sobom. Pravi period za to je najčešće njegova veza jer se tu osjeća dovoljno sigurno, a u isto vrijeme kao i da forsira određenu problematiku ne bi li riješio ono što ga muči. Tim labilnostima često narušava odnos jer obično svjesno ni ne zna ni šta konkretno treba mijenjati. Daleko od toga da je to pravilo, ali... Taj muškarac treba podršku i vrijeme da razriješi taj unutarnji konflikt i posloži stvari unutar i izvan sebe. Često to traje cijeli život. Iz toga proizilazi da takvi muškarci teže grade stabilne odnose za razliku od onih koji su živjeli u obitelji u kojoj je majka bila zadovoljna i vlastitim ostvarenjem mimo majčinstva i uloge supruge. 

Diretno ili indiretno, očevi su ti koji su svojim ponašanjem prema supruzi 'uništili' ili potakli na uspjeh svoga sina. U ovome uopće nije bitna vjernost očeva niti majki već sad pričamo isključivo o tome je li majka bila zadovoljna svojim životom i karijerno ravnopravna ili je ovisila o mužu i ta ovisnost je dirigirala pravila ponašanja a na koncu i cijeli njihov brak.

Djevojke majki koje nisu bile ostvarene na tom polju, sklonije su trpljenju ili idu u drugu krajnost i odluče tako ne živjeti. Često osjećaju veliku brigu za svoju budućnost kao i njihove majke i stalno žive u istoj strepnji. Češće pristaju na trpljenje lošeg ponašanja partnera i teže odlaze od njih jer su naučene ostati. Te iste djevojke osjećaju veliku nesigurnost kad žive drukčije od majki jer misle da rade nešto pogrešno pa često osjećaju i grižnju savjesti ako rade i nisu sa djecom te misle da su lošije majke i baš i zbog toga dopuste novi vid lošeg ponašanja partnera jer im to dođe kao 'zaslužena' kazna. A one čije su majke bile ostvarene (bitna je razlika da li je samo radila od jutra do sutra ili bila zadovoljna te imala podršku muža u svemu tome a u isto vrijeme je i on bio uspješan. Mislim na ovo drugo.) obično rjeđe imaju problem sa ostvarenjem vlastite karijere i češće su duže bez partnera jer traže nekoga poput svoga oca i obično su kući manje nego one prve i zbog toga nemaju grižnju savjesti. Često im je karijera prioritet. Češće se razvode i to ne doživljavaju kao vlastiti neuspjeh.  Nije pravilo ali princip se ponavlja... 

Oni dečki koji su imali majku koja je ostvarena obično kroz cijeli život ostaju u bliskim odnosima sa svojom prvom obitelji, s lakoćom zasnuju vlastitu i između svih njih postoji sklad i toplina a u najgorem slučaju kulturno ponašanje.

S druge strane, oni čija se majka nije uspjela izboriti i za taj dio vlastitog života, često sa svojom familijom kao i sa partnerima imaju problem u komunikaciji i uspostavljanju i održavanju dobrih odnosa  jer u konačnici imaju problem sa tom istom majkom koja kasnije pokušava vlastiti neuspjeh kompenzirati pravom odlučivanja u sinovom životu 'jer ona zna najbolje šta je za njega dobro' i ako joj on to ne dopusti, najčešće dolazi do svadja. U biti, nerijetko su svi u stalnim svadjama.

   U konačnici, ako ljudi dolaze iz obitelji koje su skladne i gdje je vladala ljubav i nadasve poštovanje medju roditeljima i djecom, oni će takve obitelji i zasnovati. 

A ako dolaze iz problematičnih obitelji, te iste probleme će često, nažalost morati rješavati sa novom obitelji jer u većini slučajeva problem samo prenose i nerijetko tim istim uništavaju novu obitelj a umjesto podršku od prvobitne obitelji će dobijati stalno nove razloge za rasprave. Nesređeni odnosi i problemi koji leže u pozadini tih priča ostaju problemom dokle god se ne riješe. 

Podstanari bez para

Po tko zna koji put, i danas sam čula kako banka izbacuje jednu obitelj na ulicu...neplaćeni kredit i to je to. Svako malo isto. Naježiš se kad vidiš hrpu nekome bitnih stvari na gomili kao smeće, ljudi se tresu ne znaju kud će...
A šta je sa privatnim stanovima, stanovima koje iznajmljuju obični ljudi? Šta kad obični ljudi počnu glumiti banke i bez milosti izbacuju ljude na ulicu?
  Kad imaš stan, i iznajmljuješ ga, velika je odgovornost i rizik na tebi. Koga ćeš primiti u stan, hoće li ti iskidati stvari, hoće li ga uništiti, hoće li plaćati račune ili ti nabiti dugove...nije ni to lako. Ali sada ću stvari analizirati s one druge strane. Žao mi je tih ljudi.
Ovo što se događa svakodnevno od strane banaka i ovršitelja u njihovo ime kad zbog neplaćenih rata kredita ljude doslovno deložiraju...ništa više nije trauma od one koju si neki privatni iznajmljivači daju za pravo raditi ljudima koji su podstanari u njihovim stanovima. Šta kad se desi da ljudi u podstanarskom stanu ostanu bez para, bez primanja, bolesni ili ostavljeni i nemaju od čega platiti stanarinu a nemaju kud ni sami a kamoli sa svojim stvarima? Šta se tad događa? Tko štiti prava tih ljudi? To je kao ok jer ispadne...podstanar je, siromašan je očigledno pa Bože moj, može ga se i ponižavati, maltretirati...užas!
Danas za biti podstanar moraš imati više para mjesečno od onih koji su u svome stanu. Biti podstanar je skupa kategorija življenja. Nekada ljudi valjda nemaju izbora, nekada su pak mladi i tek na početku samostalnog života...nebitno je sad to...
Ne pričamo o onim podstanarima koji uništavaju tuđe stanove već o sasvim dobrim ljudima koji jednostavno ostanu bez novaca. Nije stanodavčeva briga kako će on dalje ali koliko ste bili svjedokom toga da si taj isti stanodavac daje za pravo da maltretira te jadne ljude, da ih ucjenjuje i prijeti im?
Nedavno sam čula jednog čovjeka koji je slovio za relativno kulturnog gospodina a pretvorio se u zvijer kad mu podstanari nisu platili stan. Ne znam sve detalje, ali radilo se o mladoj obitelji koja je ostala bez posla a samim tim i bez izvora prihoda i iako su imali najbolje namjere nisu lako nalazili posao...što je u današnje vrijeme uobičajeno, mnogima jednako dobitku na lotu i to one 7!
Koliko znam, par mjeseci nisu mogli platiti stanarinu ali su plaćali režije i u dogovoru s njima da će kako se momak ipak zaposlio, od kredita vratiti dug, jer je plaća bila valjda mala i tek dostatna za hranu...a kredit je trebalo počekati dok se ne ostvare uvjeti za njega. Prekomplicirano zar ne, ali ne bira čovjek uvijek sve i kako. Međutim, valjda su se vlasnici stana predomislili i nakon što je obitelj platila zadnje režije i ostala bez kune, oni su ih izbacili na ulicu. Užasna situacija! Pa gdje će ta obitelj? Otišli su kod prijatelja ali tu nije kraj agonije. Tu ustvari počinje priča koja me nagnala na pisanje ove teme.
Vlasnici su momku dolazili na posao s nekim likom prijetiti da će ga naći i da se neće dobro provesti ako mu ne plati, supruzi koja ne radi su isto prijetili preko njega. Čak su unajmili nekoga da je prati a na to mi se digla kosa na glavi, kako meni tako i svima kojima sam ovo ispričala...joj kako je moj drugar rekao...ufff, drži me da ga ne uhvatim (smijeh), prijetiti ženi jooj!
Kad su im saznali prijatelji, naravno, umalo je izbio skandal jer ja sam se nabrijala od same pomisli na tako nešto, kako ne bi njihovi bliski...nitko na to ne ostaje hladnokrvan, ipak oni su pokušali smiriti strasti i prijavili su ih za početak advokatu(vjerojatno i policiji) i agenciji koja im je iznajmila stan. Pokušali su ljudski sklopiti dogovor i ugovor.
Kad su izašli iz stana iako su istjerani, ostali pri tome da će im platiti kad budu mogli ali su vlasnici počeli sa prijetnjama i sad je pitanje kako će to kad su se umiješali brojni ljudi sa strane završiti. Nadam se ljudski. Suludo! Da, svega ima.
Čula sam i da su vlasnici stana znali prodati stan u kojem su podstanari i doslovno u roku par dana izbaciti podstanare van. Bez pripreme i najave! Samo van. I još bi tražili da im se plate režije do kraja mjeseca pri odlasku! Sorry, pa iako si izbačen zar nisi čuo za must have te situacije...nemoj sad razmišljati gdje ćeš, nemoj razbijati glavu tražeći novi stan sa normalnim vlasnicima, lokaciji koja ti paše...hello, prvo razmisli šta trebaš učiniti za ove koji izbacuju...to je bonton pri izbacivanju. Ti neupućeni! (smijeh)
Čula sam i za podstanare koji su se sa svim gore navedenim sličnima vlasnicima gadno obračunali. Stradavale su obitelji. Nezgodna je to situacija.  I nimalo smiješna bez daljnjeg.
Ljudi valjda idu na povjerenje. Ali nitko ne zna šta će se desiti. Život piše svoje priče. Ljudi ostaju bez izvora prihoda, to se događa stalno. Ali šta tad?
Čula sam za brojne studente koji su ostajali bez roditelja i stvari su im završavale u smeću sa prijetnjama.
Čula sam za ljude kojima su uspomene bacane, dokumenti, garderoba...jer kao da u tom trenu kad ne plate, sve u tom stanu postaje vlasništvo vlasnika stana, čak i najintimnije stvari od podstanara, i on sebi daje za pravo raditi šta god hoće.
Znala sam i da su osvete podstanara padale zbog toga. Čuje se svašta...
Na svu sreću, znam i za one dobre slučajeve kad se ljudi nađu, ljudski dogovore i ljudski nastave bilo s razlazom bilo ostankom ali budu ljudi.
Znam za ljude koji su išli na uštrb sebe, oprostili dug i razumjeli. 
Znam za one koji su čak i duže čekali da se ljudi snađu jer su im bili dragi i koliko znam i danas žive kod njih. Znam i za one koji su čekali godinama novce i da su im ovi, kad su bili u mogućnosti iako nakon dosta vremena vratili, iako su se vlasnici stana već bili pomirili s tim da neće. Ali jesu. I to zato što su bili ljudi i jedni i drugi. 
Prijetnje silovanjem, fizičkim nasiljem, slanje prijetećih poruka i slično...
...banke ne uzimaju baš i ljudski život sebi u ruke doslovno kad istjeruju zar ne? A već je to što rade nehumano.
Šta onda sa ovima koji misle da to mogu zbog činjenice da imaju stan koji iznajmljuju? Jedno je izbaciti ljude van. Ok, imaš pravo, tvoj stan. Ali prijetiti? Zlostavljati? 
Teško da se na te prijetnje ne uzvraća. Uvijek se uzvrati, zar ne? I stradavaju oni koji uopće nisu krivi. Nitko ne bi trebao.
Je li to sve potrebno? Nezgodno je reći šta učiniti, ali jedno je ipak potrebno. Biti čovjek. Ne samo zato što i tvoja obitelj sutra može nastradati, i ne samo zato što ne znaš ni šta tebe sutra čeka, već zato što je to jednostavno ljudski. 
Čovjek koji nema pare ne može ih izmisliti, neće mu ih zlatna koka snesti niti ima izbora. Jednostavno nema para. Da li mu zbog toga treba prijetiti, lišavati ga dostojanstva i glumiti barabu? Šta ako on postane baraba ili ima barabu koja će ga obraniti...gdje je tu kraj?
Ako netko nema novce a dobar ti je čovjek bio do tad...zar nije ljudski ga razumjeti, sačekati? Dogovoriti se? Mislim, može svatko kako hoće ali mora snositi odgovornost za to što čini. Ako naudi, mora bit spreman da će mu se kad tad vratiti. Ako istjera, teško da će mu ovaj više imati želju platiti...svašta čovjek može ...
   ...Ali ljudi...svima se može desiti ono što misle da nikad neće. Triba bit čovjek. 
Nekom drugom prilikom ćemo o pravima vlasnika...ovima je sada teže, zar ne? Razumit ćete.

Moderna ljubavnica

  Došla su neka nova vremena, kažu starije generacije. Vremena lišena svih inhibicija. Vremena slobode čovjeka na privatni život kakav on hoće. Došla su nova vremena a s njima i moderne cure i moderni dečki. Moderne ljubavnice i moderni ljubavnici. A šta kad se susretne 'staro' i 'novo'? 

Moderna ljubavnica ne traži svo vrijeme dotičnog. Moderna ljubavnica ne želi ni brak ni djecu s njim. Ona za to nema vremena. Moderna ljubavnica zna kako kad stvari postanu preozbiljne, natjerati dotičnog da se udalji. Moderna ljubavnica zna kad i kako dobiti prekid. Ona zna kada otići. Ona zna zašto je tu i do kada. 

Da li je došlo vrijeme kad sve više žena više ne žele muža tj muškarca 24 sata na dan već samo po potrebi onoliko koliko im treba? 

   Nekada su se ljudi ženili s idejom da će u braku biti do kraja života. I bili su često, koliko sretnom koliko ne, to je sad upitno, ali brak se održavao pod svaku cijenu. 

Danas cure vole svoju slobodu, vole od muškarca dobiti šta im treba... često su to pare, nekretnine, pokretnine ali i ljubav i nježnost, pažnja i strast...ali naglasak je PO SVOJIM UVJETIMA. I ma koliko muškarac bio star ili patrijahalno odgojen, njemu to laska i on pristaje na to, jer i on želi biti dio tog modernog života. To je mnogima prilika za 'drugu mladost'.

Ma koliko mislili da smo još uvijek više obiteljsko društvo, činjenica je da je sve više žena i muškaraca koji traže i pristaju na ovakve odnose. 

Svijet se 'smanjio', sve je nadohvat ruke i kao da se ljudi boje da će im ponestati vremena za uživati u svemu šta žele, pa ulažu odnose u igru. Brak. Riskiraju i kockaju se upravo s njim.

Udaju se, žene, razvode i opet ispočetka kao na pokretnoj traci...bez pardona i predugog razmišljanja između. Samo da ne zastanu i ne propuste nešto što moderni svijet nudi. Zbog braka.

Pa muškarci sa svojih 6oak i više ostavljaju svoje žene s kojima su dočekali unučad i trčećim korakom traže klinke od 18 da bi im pokazali da se znaju koristiti smartphoneima a usput plaćajući djevojci sve šta treba...a žene od 60 i koju, trče u teretanu i idu na plastične operacije da bi mlađahnom dečku od 25 pokazale kako im guza dobro izgleda. Svijet je kažu, pošašavio. 

Sad kad su Tibet i Instanbul nadohvat ruke, nitko ne želi provesti 365 dana na jednom mjestu. I ne samo to...kuhanje mužu i djeci svaki dan...zaboravite...rađanje u 20-oj zaboravite... ženidba u 22-oj zaboravite... danas je vrijeme predragocjeno i sve se manje troši na jednu te istu, doživotnu stvar. 

Da, ima onih koji još vjeruju u ono...'do kraja života' ...ima još onih cura koje se ljubomorno drže svoga dragog braneći ga od svakojake napasti koja dolazi iz modernog društva...ima i onih frajera koji se trude svu konkurenciju držati podalje od svoje drage...ali koliko će to u današnje vrijeme zaista i potrajati? Tko prvi popušta? Onaj koji čuva ili onaj koji je u igri? 

Zbog svega toga, kada se zna da žena ima jednaka prava na isto ponašanje kao muškarac...žene više ne žele biti nečije 24 sata dnevno svaki dan. I ne žele biti samo sa jednim. I ne brine ih više je li im novi dečko zauzet ili oženjen, dapače, ne brine ih ni da li one imaju novog uz starog. Sve je dopušteno. Brak. Ne više. A toliko je onih koji su debelo zagazili svojim godinama u zrelost i iako su oženjeni takva im ponuda i titula paše. Problem se desi onda kad se on zaljubi. I hoće se razvesti. I hoće s njom djecu. 

Više nije ona ta tipična ljubavnica, koja hoće da se on razvede da bi ga imala cijeli dan i noć za sebe...hej, pa ona ima svoj raspored u koji se on ne uklapa svaki dan. 

Sad je on taj koji zbog nje to hoće ali ona neće. 

Pametna moderna ljubavnica, koja čak i ne smatra da time čini nešto loše...jer zna da nije prijetnja braku dotičnom, niti da je prva ni posljednja mu izvan braka, točno zna i kako ga ohladiti.  I ide dalje. Bez grižnje savjesti. Nema vremena za to. 

Još je više onih koji hoće skuhano i oprano pa održavaju jedan tradicionalan brak ali rado ulaze u nove uloge. Nebitno da li postaju sponzori, 'učitelji', savjetnici, prijatelji ili nešto drugo...pristaju na bilo koju ulogu koja ih uključuje da ne prođe bez njih.  I naizgled im više pašu te moderne ljubavnice. Hvale se u društvu kako su moderni, hvale se time šta su za nju učinili...ali sve je više onih koji se trude zadržati je. Pa se podmlađuju. Pariraju njezinim vršnjacima, trude biti sve što njoj treba. Odjednom se razumiju u psihologiju i potrebe jedne moderne priče. 

Stavljaju one ozbiljne cool cvike, nevažno što  njima služe za čitanje ali cvike, šalovi, torbice...sve je tu...i muke jednog puberteta. Kremice, teretana. 

Žena, djeca, unučad...sve je na mjestu ali ona nova mladost živi za sebe. Ne priznaju poraz. Ni godine. Ni razlike. Sve mogu. 

A one...jasno kažu da nisu tu da slušaju njegove probleme, i oni ušute. Da nisu tu da bi prespavali jer ona se mora naspavati jer ujutro ima sastanak. I oni odu. Tu su kad god joj zatreba i nestanu kad god joj ne treba. I oni pristaju na to. 

A one ne ulažu previše emocija u to. Ostaju rezervirane, hladne...proračunate. Jer točno znaju dokle i zašto. One su maštarija koja izađe iz časopisa i nestane kad treba postati potpuno stvarna. Daju šta hoće, uzmu šta im treba i idu dalje. A oni ostaju u svom životu, podmlađeni ili osramoćeni...kako koji...uz ispriku, javit ću ti se, pusa. I to je to. Brak očuvan. Svi sretni i zadovoljni. Ne one nisu tu da mu peru, čiste, glačaju i kuhaju. One nisu tu da mu dodaju aspirine i viagre. One nisu tu da vide njega stvarnog već njega kakav njima treba. Nisu to sve odreda ni cure sa 20, ni cure sa 30. To su žene svih generacija koje točno znaju šta hoće i kako to dobiti. Muškarca imaju kad trebaju a uopće ih ni ne zanima ne samo da li je zauzet nego ni kakav je van njihovog odnosa. Ne zanima ih njegova stvarnost mimo nje. To su žene koje žive kao muškarci. Oslobođene svake osude i nametnutih očekivanja za potlačene od društva. 

Više ne moraju ništa na silu i ništa drugačije nego muški. Ne moraju biti vjerne, ne moraju biti monogamne niti kriti da to nisu, ne moraju rađati i ne moraju biti u braku da bi dijete imale. Ne moraju biti cijeli dan doma. Dapače, ne moraju ništa šta ne žele one same. To su žene kao i sve ostale, sa samo malo više prkosa i ponosa spram starih pravila. Slabe na ljubav i sva čudesa kao i muškarci ali ne žive samo za to. Prežive i bez toga. One gledaju svoju karijeru. Svoja putovanja. Svoje prijatelje i svoje izlaske. One su kao muškarci. Slobodne. I kako društvo ne osuđuje muškaraca koji vara ili ima takav život ona i sebi daje to pravo izbora. Da živi sve što i oni. 

   Ali je i dalje predivna i prekrasna, poželjna i šarmantna...jer je žena.

Lesi se vraća kući

Treba li varati? "Ne. Ako je dobar. Da, ako je loš prema tebi." Ili?

Da, lakše je prekinuti odnos, lakše je reći, pa čuj razgovarajte, pokušajte riješiti problem...sve je to super ali postoje situacije kada 'više riječi ne pomažu a tu ste gdje ste. Pred zidom.
Situacije u kojima jednostavno netko ignorira vašu vrijednost, vašu riječ, igra se sa vašim strpljenjem i manipulira njime.
Postoje trenuci kad ste tu gdje jeste i ne možete u minuti prekinuti i otići.
Postoje trenuci kad ne možete više riječju doprijeti do nekoga.
Postoje trenuci kad više ne možete trpiti hladnoću, loše ponašanje i opet iznova prolaziti lekcije kako doprijeti do njega da bi bio bolji prema vama. Postoje trenuci kad joj je jednostavno dosta. '
I to su ti trenuci kad žena vara. Samo klizne u nečije naručje, podleti pod nečiji osmijeh i dopusti nekome da je opet učini ženom. To su trenuci kad žena vraća svoju moć u vezu, a još važnije u život.
U velikom broju slučajeva, kad žena prevari, žena i prekine.
Nema tu 'Lesi se vraća kući'. Žene se obično ne vraćaju nakon prevare. Ne njemu. Jer većinom baš ta prevara im otvori oči koje su zatvorile trpeći loše. Muški...a muški češće jesu Lesi. Kad skuže da sve to treba ispočetka zavoditi, osvajati i plaćati ako nije vrijedno truda...nakon nekog vremena odu natrag svojoj ženi. Ne svi ali većina.
Žene ne. Žena kad prevari žena je prevarila iz inata. Inata koji se rodio iz bola. I zato što je htjela. I točno je znala da će to napraviti. Ustvari, i njega je upozoravala. Mjesecima ga molila da se promijeni. Tražila da bude bolji. Neumorno ponavljala jedno te isto. I na kraju, kad je shvatila da se ništa promijeniti neće s njegove strane odlučila je ona učiniti promjenu. Sve pričaju istu priču.
I grizla se vjerojatno. I osjećala loše. Ali onaj osmijeh ispod usana ni sama od sebe nije mogla sakriti. On ju je odavao. Odavao je da je napokon svoja. Netko drugi ju je oživio. Netko drugi ju je učinio opet sebi lijepom. Netko drugi joj je dao osmijeh na lice na koji je uz prvog zaboravila. Netko drugi ju je podsjetio na život i ona je počela živjeti. Nakon boljeg seksa i nakon boljeg prijatelja u novome, žena se ne vraća starom. Ako se i vrati...postaje kučka. Možda će vas prevariti sa najbližim prijateljem, kolegom...sa svakim kog ne volite...žena koja svjesno vara..svjesno i bira...a bira da vas povrijedi. Onako kako vi nju zanemarujete. 
Da, ima i onih koje prešute da se išta dogodilo i ostanu živjeti s mužem kriveći se cijeloga života. Da, ima i takvih. Ali, više je onih koje drugi muškarac preporodi i one su opet one. One stare samoj sebi. A žena koja se sebi ne sviđa pored muškarca s kojim je, je žena koju je on već skoro izgubio...
Žene vole da su posebne. Vole da ih se tretira lijepo. Vole znati da su voljene. Vole osjetiti podršku i prijateljstvo. Žene vole seks...svaka doduše na svoj način i u svojoj mjeri ali žene vole seks...seks iz ljubavi...žene vole voljeti i biti voljene.
Žene od muškaraca svašta traže ali jedno je zajedničko svima. Poštovanje. Kad ga nema tamo gdje je, kad tad pristane na ono izvan tog odnosa. Jer ženi to treba. Ljubav i poštivanje.
A kad joj to da drugi muškarac u pravom trenutku onda je ona spremna vratiti se kući. Ipak možda jesu Lesi al se one vraćaju sebi samoj. Možda ne ostanu sa onim s kojim su varale ali odu. Odu iz lošeg u bolje. Vrate se sebi. A kad vrate sebe tad mogu sve. Iznova voljeti i biti voljene.
   Žene varaju, da. Ali žene i vole. Vole do besvijesti. Trpe još i više. Zašto? Tko bi ih znao...ali trpe.  
Vole kao da su samo za to stvorene.
Samo ih treba znati voljeti. A to nije tako teško...samo je slušaj i budi uz nju. Budi joj prijatelj iznad sveg. I ne zanemaruj nježnost... ne zanemaruj pažnju...ne zanemaruj iznenađenja. I ne zanemaruj seks. I njoj je bitan. ...nemojte zanemarivati ono što je vašoj važno. Nemojte iznad svega zanemarivati nju. I nikada nemojte oglušiti na njezin glas i njezine riječi. Jer dopustit će nekome tko uživa u njezinom glasu i onome tko je uživa slušati..ono što ste vi počeli uzimati zdravo za gotovo. Ma koliko da ste dugo u vezi ili braku, 10, 30, 50 godina...nikada je nemojte zanemariti. Vidi i ona druge muške...vjerujte mi. Oooo da. Vidi ona i njihove prepone i njihova ramena... Budite dobri prema svojoj dragoj.
Nema veze ni koliko ćete biti zajedno, bitno je da je to vrijeme lijepo ispunjeno. Ai nikada baš nikada nemojte pomisliti...neće otići...ne može to ona, ili nema kud. Mogli biste se iznenaditi kad biste čuli koliko je možda puta već i odlazila... žene 'najbolje' lažu, znate to. Znate kako ona treća čuva vašu tajnu? E tako je i vaša možda negdi baš ta treća. Ne možete znati. Možete vjerovati. Kao i ona vama.
A ako ne lažu, prešućuju savršeno kad hoće. A znate koliko boli kad čujete...prevarila sam te.
   Žene varaju da. Nekad iz gluposti. Nekad iz bola. Ali nikada bez razloga. 

Tanka je granica u umjetnosti između inspiracije i kopiranja

Ja vam kao umjetnik uopće nisam ljubomorna. Ustvari, takva sam i kao osoba. Često me ljudi pitaju  za mišljenje o svemu i svačemu pa tako i šta mislim o onima koji kopiraju, da li mi smeta kad vidim da me netko kopira? 
Samo se nasmijem...pa kopira me zar ne?
Tanka je granica u umjetnosti između inspiracije i kopiranja. Jako tanka. I samo je pravi umjetnik zna osjetiti i vješto žonglirati po njoj a da je nikada ne prelazi. 
Ne manipulacijom, ne prefriganošću već praćenjem sebe.
Sujete među umjetnicima ima jako puno, kao i u svim drugim životnim pozivima i profesijama. Ali istina je da ovdje zna biti baš jako izražena.
Nesigurni ljudi i kao umjetnici, nesigurnost prikrivaju.
Nekada omalovažavaju nečiji rad, nekada ga pokušavaju banalizirati ili umanjiti mu svojim riječima vrijednost.
Iskreno, oduvijek sam umjetnik i uopće se time ne zamaram. Ne zamaram se razmišljanjima da li se nekome sviđa kako radim, niti imam potrebu svima se svidjeti.
Kad si umjetnik laska ti kompliment ali onaj osjećaj kad stvaraš i finaliziraš to...taj osjećaj je nagrada. Umjetnička ekstaza.
Sve ostalo poslije toga je ljudski faktor i lijepo je to, ali te to ne vodi u stvaranju.
Jer ako te vodi misao da zadovoljiš nekoga onda je to posao a ne umjetnost. 
Ja ne stvaram po narudžbama onako klasicno. Niti se povodim za onim šta će više koštati pa to radim.
Kad umjetnik stvara...to nema veze s ljudskim odobravanjem, lovorikama, niti parama.
Ja zaista imam problem odrediti vrijednost slike koju naslikam i prodajem. Ne zato što ne znam njezinu vrijednost već naprotiv, zato što znam. Neprocjenjiva je. Zato mi je uvijek dobro imati nekoga financijskog menadžera koji se bavi cijenama. Inače bi sve poklonila jer sam slaba na prijatelje, na drage mi ljude i na one koji nemaju pare a htjeli bi nešto kupiti. I već znate koliko često to i napravim. Iz ljubavi.
Kako reagirati kad znaš da te netko kopira, prepisuje tvoja djela sa promijenjenom riječju ili dvije? Onako kako osjećaš. Ako ti je bitno, tuži, bilo koji advokat će to prihvatiti jer su odštete jako visoke.
Cijenim rad svojih kolega i uopće se ne bavim time da li je on dobar ili ne ( dobro, osim na kavama ;-))) niti da li se ta osoba treba zvati umjetnikom ili ne. Izlanem i ja ali iskreno...to je svačija stvar osobno. Na kraju, njega te stvari predstavljaju ne mene.
Volim se družiti sa onima koje cijenim ili smatram dobrim ljudima. Volim kad potaknem i kolegu na bolje, na više, na napredak. Volim kad ga svojim stvaranjem inspiriram na njegovo. I on mene. Lipo je to. Ja se bavim onima koji razumiju šta sad pišem, onima koji znaju svoju vrijednost i vrijednost svake naše minute uložene u ono šta stvaramo...Umjetnost je život. Prodaja je posao. I to je to. Ovo pišem jer mi se jedan dragi kolega jako iznervirao jer ga kolega nije ispoštivao.
Želim mu pružiti podršku, i njemu i svim umjetnicima. Nastavite raditi šta radite. Nastavite stvarati svoje. Netko može kopirati ali znate šta ne može...ono poslije toga...kužite...ne može nastaviti vašu priču. Jer nema vaše ruke, nema vaše ideje i nema vaše srce. Zato naprid! 

One se ne seksaju. Kakano. (one i dan danas nose pojas nevinosti i iz njega progovara glas razuma!)

(slobodno me citirajte)

  Neki dan sam u prolazu čula hvale vrijednu...govori žena ženi  "..nemoj s njim on je oženjen. Nije to lijepo." Ova se još zacrvenila, bilo joj valjda neugodno.. I sad da stavim točku, možda bi rečenica imala smisla. Ali dolazi drugi dio.
Ova savjetovana odlazi pokunjena od stola, dolazi neki stariji muškarac i ova gospođa počne nabrajati komplimente njemu, te kako je kulturan, te kako je dobar, ta njegova žena je sretnica, ta onaj njen neće ništa od toga za nju uraditi...
...i to je ok ali, dolazi treći dio...
...nakon dvi minute samo što mu se nije uvukla među prepone i to doslovno, objašnjavajući kako je njezinom mužu doktor savjetovao pregled...prostata...
da bi u to došla treća ženska osoba, očigledno njegova žena, na šta ona doživljava potpunu transormaciju, u kulturnu prijateljicu. I TO NJEZINU!!!  Hm .. odakle da počnem? Bila sam stol do stola, u malom kafiću.
 
  Svi mi imamo svoje osobine. Nekima se ponosimo više, nekima manje...ljudi smo...
Ali ima ljudi koji su prosto savršeni. Mislim...savršeni od ćudoređa. 
...kad oni počnu, misliš da su hodajuće čudo.
To su one ženice koje su nevine ušle u brak i cijeli taj isti nikada nisu 'zadigle suknju' za drugog niti ga pogledale. Ne daj Bože! Ju kako se usuđuješ i pitati, to je grijeh! Tvoj! Naravno.
Jer kako tako nešto možeš i pomisliti. One možda jesu tako 'čudesne' i nisu nikada, ali znaju za cijelo selo koje jesu. I kad. I gdje. I s kim! Taj ćudoredni hodajući fenomen... zna sve. Radio mileve. Sve šta valja i šta ne valja.
One i dan danas nose pojas nevinosti i iz njega progovara glas razuma. 
Ne smiješ ovo. Ne smiješ ono. Prekratko...ne... preprozirno...ne.... prezategnuto...ne.... u kafić...neeee....crveno donje rublje...juuuu neeee...crveni lak na noktima, crni?! ...križaju se. Nije od vjere ali možda je zarazno pa da ne postanu grešne. Ne dao Bog takvoga zla. Njima. 
A onda..paf...naiđeš ovako i vidiš...al one to iz brige.
Ona se ustvari brinula za njegovo zdravlje pa ga je preventivno išla ispipati. Bolje kad mu žena nije tu, ono, da mu ne bude neugodno. Ipak mu je žena. 
Pitaš se Bože, samo onako kad pogledaš površno unatrag, i to u bližu prošlost, a tko je snimao i tko je gledao sve one filmove koje i mi danas gledamo? O 'šumici' ćeš više naučiti iz starih jugo filmova nego iz današnjih porno časopisa. A grudi... Bože to po filmovima leti na sve strane. I ne samo po filmovima...pogledaj ih i danas ali to se ne smije spominjati. Grijeh je ako se spominje. Nije grijeh ako se ne kaže. Mi mladi imamo prljavu maštu, šta nam sve padne na pamet! 
Jedina istina u svemu tome, ajmo sad biti ozbiljni, je da su djecu donosile rode a kad su rode imale puno posla, po koje bi se našlo i u kupusu.
Jer one to nisu radile. Mislim skidale se, ne daj Bože spavale sa muškarcem. Neee.
One će sve odreda u raj. To je zato što idu u crkvu svaki dan i imaju pravo suditi svakome. Jer one znaju. One se ne seksaju ( mislim da je i ova riječ malo previše vulgarna, smislit ću neku prikladniju ;-))
One su imale tog jednog muža. Ali sve je to bilo ufino, jedan dva puta...hop dijete iskoči. Mimo toga neee. Kakano.
One ne varaju. Kako bi moj prijatelj rekao...Iju! One ne gledaju. Neeee... to su skrušene žene našeg doba. I ja ih obožavam. Jer da nije njih, sve današnje cure ne bi znale koliko su ustvari dobre. Ali stvarno ih obožavam. Nasmiju me. Dođe mi da ih zagrlim. One su ustvari naši spomenici kulture i moralni stupovi društva. Tko zna gdje bi ovaj svijet išao bez njih...

Ženska ljubomora

(Iz moje skore knjige i kolumne, vaša Brigita)

Malo ćemo iskarikirati...
   'Žene su kao kvočke, kokodaču na veliko i na malo kad god im se ukaže prilika a ta prilika je odlazak frizeru, u dućan, na tržnicu, na posao...kad god i gdje god. Žene stalno nešto zanovijetaju, prigovaraju, stalno imaju i traže razloge za biti bijesne i nesretne. Ne zato što to hoće, jednostavno su takve. Sjesti i kao žena u 'krivo žensko društvo' ...bolje je politi se hladnom vodom. Kad to počne ogovarati, prigovarati, nalaziti mane svemu i svačemu...u pet minuti više ne znaš je l joj prijateljica prijateljica ili neprijatelj? Iz tog razgovora izađeš sa teškom migrenom, pune glave dojmova i preispitivanja, tražeći 'žrtvu' za vlastiti detoks jer sa tolikom količinom zbunjujućih i oprečnih informacija ne možeš se sam nositi. 
Muška druženja...misle o seksu, pričaju o seksu, seksaju se. A u prosjeku stvarnost izgleda ovako...pivo...nogomet...nogomet...tenis...piva...hokej...nogomet...žuri se kući na ručak. Nema tu ničeg seksualnog. Nema tu obično ni nekog prevelikog tračanja...u prosjeku laganini. Bez stresa.
Prepucavanja žena...koja ima bolju torbu. Je li joj kaput iz Zare ili XYZ? Je li joj frizura postojana ili je izrast od dva centa? Cipele? Je li uspješnija u poslu i ima li muža koji je više tetoši njego ovu njezin? OOO...i da, ima li ljubavnika ili je čestita ženka.
Muška prepucavanja... stanu u dvije riječi, auti i cure.  Cure. Muškarac se neće hvaliti novim šjuzama, ni novom jaketom ali hoće novim autom i novom ribom. On će ako treba prodati sve svoje cipele osim jednog para i to samo iz jednog razloga, da ima šta obuti, za curu na kojoj će mu zaviditi svi drugari. I auto...ako nije nov nek je bar u nečem posebniji. Nabrijan.
Ženski kraj dana...srela sam danas 'kvočku 556' i znaš kako mi se pohvalila da su ona i muž bili na vikendu. Mi nismo već sto godina...
Muški kraj dana...tv i večera. Spavanje. Seks ako može ako ne i ovako je umoran. '
   Jesu li muškarci i žene toliko različiti, vječito pitanje.  Da žene toliko ne 'kokodaču' bi li nastala tišina u kojoj bi muškarci 'prokokodakali' a ovako niti ne moraju jer žene to čine i za njih? Ili muški jednostavno ne primjećuju iste stvari kao one?
Gledaju li drukčijim pogledom na stvari i svijet oko sebe ili su te razlike napravile okolnosti i poreci u povijesti?
Natječu li se žene ustvari cijeloga života sa drugim ženama na kraju i sa svojim muškarcima? I zašto to? Vodi li ta međusobna konkurentnost uspjehu ili samo frustriranosti?
Sve smo malo iskarikirali...ali, zašto su žene toliko sklone međusobnoj zavisti i mržnji naspram drugih žena, za razliku od muškaraca prema drugim muškarcima? Je li povijest žene naučila da se stalno moraju boriti a muškarce da se mogu opustiti?  Je li u pozadini sigurnost i samopouzdanje koje društvo kao takvo daje svakom spolu ponaosob? Ili je stvar genetike? 
Zašto je žena ženi češće neprijatelj nego prijatelj? Je li u pozadini ljubomora porad muškaraca ili para? Zašto se i danas vodi ta borba? Zašto muškarci ne skaču na svakog muškarca u prolazu iako se njihove borbe baš vode oko žena. Stalno.
Zašto su žene nesigurnija bića od muškaraca? Zato što im je povijest oduzela pravo na sigurnost i ukidala im prava kao drugorazrednim bićima ili zato što su žene 'jednostavno takve'? I radi li se o zaista o nesigurnosti u pozadini ili o 'vlasti'?
Često se čuje kako se kaže da je ovo muški svijet ali zašto onda žene ne uče nešto od muškog roda za vlastito bolje?
Zašto nikada nisu u potpunosti zadovoljne same sa sobom i sigurnost traže u spuštanju one druge? Je li ih na to navodi muškarac? Ili one same? U čemu je problem? Uopće nije bitno da se spolovi drže skupa, ta nismo srednji vijek. Već, zar svima život ponaosob ne bi bio bolji kad bi se bavili sobom i unapređenjem sebe a ne drugima? Zašto se žene stalno moraju dokazivati sebi i drugima a muškarci iako su svjesni sebe i drugih, ne dopuštaju i to uspješno, da ih to zarobi?
Ne volim globalizirati ali sad jesam da pojednostavim stvari. Muškarci su jako nesigurni kad su žene u pitanju. A žene onda to sve nekako kasnije preokrenu kao da sad one moraju njega zadržati. Je l taj položaj ženama 'u krvi' ili je društvo to koje tu nesigurnost potiče?
Zar nije prestrašan takav način života kad se svo vrijeme natječete sa svima oko sebe, strahujete za svoju poziciju čak i u privatnom životu...ne iscrpljuje li to previše? I zašto to i danas kad su žene neovisne? Je li to samo usađeni strah? I muškarci mogu biti zamijenjeni zar ne? I njih žene ostavljaju zbog starijeg i mlađjeg, zar ne? Više djeca nisu 'potrebna' (ovo je pod velikim navodnicima jer se misli na onu staru da će joj dijete osigurati položaj u obitelji) da se odnos započne ili zadrži, pa čemu onda sve to? 
Zašto žene često same nemaju vlastite ciljeve već te bez cilja imaju cilj onda kad požele tuđi? Zašto muškarci češće grade svoj a žene 'prisvajaju' tuđi život? Žene uglavnom uleću u tuđe veze, zar ne? Žene uglavnom kupuju odjeću kakvu ima ona kojoj zavide.
Žene pažnju tuđeg muža hoće za svoju? Muškarci to rjeđe rade na takav način. Zna se desiti da ukradu curu prijatelju ali rjeđe nego žena prijateljici ne dečka, već muža. I zašto onda opet na koncu nisu sretne? Zašto je i taj 'ukradeni' imao veću vrijednost dok je bio od one prve a kada dođe u njene ruke to više nije to?
Zar to ne zamori? Ne imati vlastite ciljeve, vlastite teme i vlastiti život? Ako stalno pričas o tuđem  a činjenica je da žene to znaju raditi satima i satima, i gradiš svoj na račun takmičenja s drugim ženama, kad ostvaruješ svoje snove? Uspije li žena i spoznati u toj situaciji koji su? 
  Žene su mnogo preopterećene. I neka od tih preopterećenja si same zadaju.
Ne sve. Ali veliki dio. Nije ovo pravilo ali je pojava. Šire rasprostranjena među ženskim rodom. Čemu ta opsesija drugim ženama? Potreba da ih se blati, ponižava, spušta, ismijava? Od kud tolika količina sujete i nesigurnosti? Je li to samo način da se žena 'štiti'?
Zar ne bi bile sretnije da se bave svojim napretkom, svojim frizurama i svojim muževima? Zar ne bi bile sretnije da imaju svoj originalan život a ne kopiju i ostatke nečijeg?
Zašto si žene to rade? Zar ne bi trebalo da im vlastita neovisnost pomaže da se opuste i prepuste? Svom životu. Svojim temama. Svojim željama. I svojim muškarcima. Jednom ili desetinama njih, njihov izbor. Znaju li one uopće da ga imaju? 
I da ne moraju ništa više od muškaraca strepiti?

Idealna slika...

(Iz moje skore knjige, i za kolumnu, vaša Brigita)

Svakome od nas se s vremena na vrijeme dogodi da privučemo ili se za nas 'zakače' ljudi čijeg se ponašanja kasnije sramimo. 

Ljudi koji na početku možda jesu a možda i nisu pokazivali taj dio sebe.

Bilo da ste ga ignorirali, uvjeravali sebe da to nije važno ili da ste pomislili da je sklono promjeni. Bilo da ste mislili da će se promjena dogoditi zbog vas ili zbog te osobe... uvukli ste se u priču.
I onda ste vremenom počeli živjeti nečije 'mane' kao vaše. Da bi ste na koncu shvatili da to ne želite ili ne možete više tako. 

Onaj osjećaj...kad znate da ste na sebe preuzeli odgovornost za nečije ponašanje. 

I sebe krivite ako ne ispadne dobro. I od sebe očekujete nemoguće. I vi se osjećate loše zbog svega. 

Ona situacija kad radite za drugog njegov dio priče jer bi se sramili da se vidi kakve stvari zaista jesu.  

U početku se 'brinete da se ne sazna kakva je osoba' jer stalno nalazite opravdanja za nju i dajete joj vrijeme da stvari ispravi. Kasnije, izmoreni, više ne brinete zbog nje, već zbog sebe ( iako je možda od početka u pozadini i bila vaša zamišljena slika nečega koja se nije ostvarila), jer nekako putem sebe poistovjetite s njezinim ponašanjem ili problemom ali uviđate da ne možete tako više nastaviti. I da ne trebate. 

Lažete da je netko bolji nego što je. Da se postupa drukčije nego što zapravo je. Pa pričate u njegovo ime. I radite u njegovo ime.  Ustvari cijelo vrijeme lažete za tu osobu, ne bi li sve izgledalo bolje nego što je. I lažete u svoje ime, da bi život izgledao bolji nego šta je, i onakav kakav želite ili zaslužujete. 

A onda shvatite da je sve velika laž i da takav odnos ili život ne želite. I ne možete. 
Ma koliko voljeli da je netko ili nešto bolje nego što je, treba pogledati istinu kakva je. 

Nije to vaš neuspjeh. 

Vi niste ta osoba niti taj odnos. Ni ta situacija. 

Vi ste vi. Nemojte se truditi da drugi u ičijim očima budu ono što vi želite ili mislite da je bolje. U redu je nekome pomagati, ali ne govorimo sad o tome.

Distancirajte se i shvatite da vi ne odgovarate za njegove postupke. Niste vi ti koji ga trebate popravljati, niti činiti svojim trudom, savršenim. 

Vi brinite o sebi i svom životu. 

Ta osoba je čovjek za sebe i svoj ugled gradi svojim ponašanjem. 

Nemojte uljepšavati, 

nemojte prikrivati i nemojte raditi ničiji dio. 

Vi budite vi i neka drugi budu ono što jesu.  Ništa od toga nije vaša sramota.

Vi ćete se rasteretiti i ni ne slutite koliko olakšanje osjetiti kad to skinete sa vlastitih leđa. 

Samo budite vi. Hoće li se netko osramotiti...to je njegova stvar. Hoće li nekome tko vam je bitan pasti u očima...to je njegov (njihov) problem. Sve se to da riješiti.

Hoće li zbog toga prestati biti vama ono što se trudite? Da. 

I to će vas osloboditi.
Ne morate sve na svijetu popraviti. Niti uistinu možete...
Ostavite nešto i drugima.
Nekada je dovoljno samo lipo proživjeti dan. 

Nisu sve brige vaše brige niti je svaki problem tu da biste ga vi riješavali.
VOLITE SEBE. Cijenite svoje vrijeme. Odbacite potrebu za uljepšavanjem i opravdavanjem postupaka ili karaktera drugoga. Ne, nije to sebično. Naprotiv! To je odraz ljubavi prema sebi i toj drugoj osobi. Vi ćete se riješiti pritiska a ta osoba ako i ima problem, onda će joj istina bez uljepšavanja pomoći da se suoči s njim.
Ako se volite, dopustite si tuđa nesavršenstva i odvezivanje vas od toga.
Vaše odgovornosti jer ona nije vaša. 
Vi odgovarate za sebe i sebi ste 'dužni' dati lijep život ne život temeljen na lažima.
ONAJ KOJI TREBA, TAJ ĆE BEZ ULJEPŠAVANJA BITI ONO ČIME ĆETE SE PONOSITI. I ON VAMA, I VI NJEMU.

Ostale...pustite.....nije to toliko loše za vas. Ustvari, nije uopće! Vjerujte! 

Idealno u toj priči je samo vaša slika koju ste stvorili...a ako ste mogli stvoriti lijepu sliku, sasvim sigurno možete stvoriti i lijepu stvarnost!

Puno je razloga za sreću...

Uz sve crnjake kojima smo svakodnevno obasipani, uz sve probleme svakodnevnice...povremeno se treba podsjetiti na lijepe stvari u svom životu. Svaki dan! Ali povremeno baš onako detaljno. Radi nas. I radi toga da ne zaboravimo koliko je život lijep. Problemi brzo progutaju...zato si moraš svaki dan odvojiti vrijeme da se podsjetiš na sve ono lijepo izvan njih. Problemi odlaze i dolaze...to tako ide...ali treba duh održati vedrim, lice i dušu nasmijanima...

Postoje stvari za koje si sigurno beskrajno zahvalan. Koje su to? Uzmi na papir i zapiši. Podsjeti se svaki puta kad ti je teško. Dodaji nove. Ne znaš koje su to? Koje se simpatije sjetiš i osmijeh ti krene?  Koje uspomene kojom se ponosiš? Stvari koje si učinio jučer, danas? Omiljene majice? Frizure? I najbitnije...kojih ljudi? Znaš ono ljeto...kad si bio baš super? I onog zagrljaja one zime? Znaš onog puta kad si trčao po kiši? I onog pogleda...da, da..tog...

Puno je razloga za sreću...samo im treba osloboditi put da ih vidiš. 

S vremena na vrijeme, podsjeti se koliko je tvoj život lijep...svakodnevno nabolje 

knjiga u ruci...

Ima li veza cijenu?

(Iz moje skore knjige i za kolumnu, vaša Brigita)

  'Imaš 150 kn za tjedan dana, rasporedi to kako znaš, ja više nemam!To nam je sve! Šta si trošila, jesmo li imali 200 kn prošli tjedan, kako su tako brzo nestali? Sve što se donese nije dosta, sve potrošiš na neke gluposti! Šta sad plačeš, kriva si i trpi.' Ostala sam šokirana. Mislim, u današnje vrijeme?! I to mlad čovjek. Navelo me na razmišljanje...zloupotrebljava li u vezi moć onaj koji ima pare? Kako žive oni koji ne rade uz nekoga tko radi i kad je to kronična situacija? Kako to podnose oni koji ovise financijski o nekome?
 Svi smo mi financijski povremeno u inferiornijoj poziciji nasparm partnera i povremeno u superiornijoj. Ali je li normalno da taj netko tko je u očigledno boljoj poziciji maltretira i zlostavlja onog drugog? Zašto je to ljudima ok? Kako smo to odgajani da nam je trpljenje potlačenosti postalo normalno porad čega? Zašto generacije i generacije nisu učene o vlastitoj vrijednosti i moći koju imaju da sami brinu o sebi ili da nadju boljeg partnera? Zašto su oni koji tlače sebi takvi ok, kakvi su to ljudi njih odgajali kad im je u redu nekoga maltretirati?! 
Koliko god se pokušala oduprijeti dojmu, nisam mogla, pitala sam se zašto je takav prema njoj? Ako su skupa za pretpostaviti je da se valjda na neki način vole, a ako je voli kako se može tako ponašati prema njoj? I zašto ona to trpi, zašto ona sebe ne voli više nego što je on voli?  Hej, 200 kn na tjedan?! U našoj državi?! Oni će 'umrijet od gladi'... nije mi se parilo da su sa sela pa imaju osiguranu hranu, dapače, oboje su bili prilično 'gradjanski nastrojeni', bar su tako djelovali, kao da su se tek vjenčali i dapače, ona mi je djelovala 'pametnije' od njega. Pitala sam se, zašto to trpi? Čime je ucjenjuje? Zar nema izbora, zar nema nikoga da joj pomogne? Zašto se ne zaposli bilo gdje, zašto se ne 'skine' za neki časopis i zaradi pare, 'ma bolje i to' nego da trpi nekoga da je ponižava. Kakav je on to čovjek kad se tako dere na nju i iskorištava situaciju koja ju je dovela do toga?!  Ne znam njihov odgovor...ali u busu svašta čuješ...
Čuješ život. U svim oblicima.
   Financijska samostalnost. Nevezano da li se radi o muškarcu ili ženi, oboma isto znači. To što se naviklo da muškarac radi i zaradjuje za obitelj te je financijski uzdržava očigledno nije usrećilo baš svaku ženu koja je to trpila. Jer na žalost, nisu svi muškarci 'dobri', očigledno negdje ima i takvih koji to zloupotrebljavaju, šta god već... To je opet neka druga problematika. Ali zašto danas kad je normalno sve i svašta, zašto nije uobičajeno učiti djecu na vrijeme o tome? ZAŠTO SE PRIHVAĆAJU TRENDOVI A ZANEMARUJU TEMELJI?
Zašto je nekome moralnije trpiti zlostavljanje nego se skinuti gol za naslovnicu i tako zaraditi? Zašto je taj potlačeniji naučen da je bolji čovjek ako trpi nečije iživljavanje a gori ako konobari (ovo pišem onako kako u narodu vole reći) ili pleše na šipki, pa bar je to danas cool. 
Zašto je moralnije biti 'čestita žena' koja pati umjesto sponzoruša da ne kažem neko drugo ime za to, jer nebitno je. Zašto je moral tu uvjetovan? I je li to pravi moral?
Danas je jako puno cura i momaka koji svojim tijelom zaradjuju za život, nije bitno da li ja to opravdavam ili ne, sad je bitno da razmislimo da li je bolje živjeti tako ili slušati svaki dan ono s početka priče a ima i goreg, zar ne?
Zašto se majkama utuvljava grižnja savjesti kad nisu s djecom i zaradjuju a očevima ne? Zašto su pravila dvostruka?
I zašto su ŽENE TE KOJE UPRAVO I OSUDJUJU TU PROMJENU?! PROMJENU ŽIVOTA U RAVNOPRAVNO POŠTIVANJE. Jer ja baš nisam čula od svojih muških vršnjaka da osudjuju tako nešto ali od žena...žene osudjuju sve. Zašto? Koji apsurd. Zašto žene osudjuju one koje koriste tijelo da bi zaradile? I to na njihovim muževima? Zar misle da su čestitije PREMA SEBI OD TIH kojima sude? Da, prema sebi.  
Zašto dečko koji se oženi sa imućnijom curom biva često tretiran kao njezin radnik a ne muž?
Zašto novci upravljaju odnosom u vezi? I zašto se to trpi? Da li bi ijedan od vas roditelja, nas mladih danas, svom djetetu savjetovao budi žigolo i sponzoruša ako treba al ne daj na sebe ili trpi i pati tako se mora?! Zar bi svome djetetu itko poželio patnju?!
Da, vraćamo se na obrazovanje ali ne pričamo ni o tome, to se podrazumijeva, već o svijesti o tome koja su naša životna prava. Nisam navikla da muškarac tuče ženu, niti žena njega, da se zbog ičeg pa ni zbog para medjusobno ponižavaju.
  Novci su svakako vrlo bitni u životu ali i stav koji imaš prema njima. Moraš znati šta je dobro a šta loše u svemu pa i tome spram sebe i drugih. Moraš znati šta 'trebaš' raditi i trpiti a najvažnije od svega je za znati da trpiti ništa ne moraš!
Nemam ništa protiv toga da jedan partner radi, drugi ne ako je u njihovom odnosu sve ok. Svatko ima pravo izbora a u životu i ovako dodje period kad netko radi netko ne zbog hiljadu i jednog razloga. Ali zar onda nastupa zlostavljanje?! S kim si ti to onda u odnosu, ako će se taj kad nastupe takvi dani tako loše ponašati prema tebi? Tu nije problem u parama, kužite? Trpiti loše ponašanje cure, dečka, žene, muža radi ičega pa i novca? Dopustiti nekome da te ponižava, da te ucjenjuje i da te uči kako živjeti? Hello, pa ovo je 21 stoljeće! 
Taj netko tko te ponižava, taj netko ti ne treba. Taj netko ne zaslužuje nikakva opravdavanja. Nema ih! Jednostavno je takav a to ti ne treba ako cijeniš svoj život. Jer novci su samo izgovor za takve ljude. Oni su u sebi takvi, loše posloženi i novci su im samo sredstvo kojim pokazuju kakav odnos žele. Često ta ista inferiornost spram njih njima služi samo da bi te imali. Takvi su u tolikoj manjini zašto bi pristajala/o tako nešto trpiti danas? Zato što će ti susjeda reći da si zlatan ili zlatna, ma daj, bolje budi svoj/a, ponosan, sit i zadovoljan...to zlatan i dobar na račun trpljenja ugnjetavanja batali! Nadji onoga koji prije svega voli tebe. Onaj koji te voli neće te ponižavati već će ti pomoći da i ti uspiješ steći tu financijsku sigurnost ako ste u startu neravnopravni, a ako je tako stalno onda to ne bi smjelo biti ustrojeno tako da se netko osjeća loše zbog toga niti da ga to uvjetuje kako se ponašati, jer 'mora'.
Taj netko te neće držati u inferiornosti niti će je stvarati, već će bez obzira na sve razmirice i situacije koje vas zadese, imati u vidu kako svoju, tako i tvoju sreću. Ne zato što je divan i krasan već zato što je to sasvim prirodno. Kako je prirodno od drugoga, pogotovo svog izabranika očekivati dobro, tako je prirodno i prema sebi se odnositi lijepo, znati da ti to zaslužuješ. Ako ne voliš sam sebe neće te ni drugi voljeti. Isto je i sa poštivanjem. Ako ti sam pristaješ na loše ponašanje prema tebi...zašto bi tebe netko tretirao i volio bolje i više od tebe samog?! Ne ide to tako. 
Nemoj pristajati na manje, ma kako da su ti majka i otac živjeli, ma šta god da selo priča, tvoje pravo na lijep život je tvoje!
Jer sa 200 kn preživjeti tjedan...i još trpiti takve grube riječi...

SVI SVETI

   Blagdani, vaši datumi...ovi dani pred Svi Svete...svi su nekog izgubili, zar ne? I ti dani baš za inat bole više nego ostali...fale...sve podsjeća na njih i na to da ih ovdje više nema...i čini vam se kao da sva ta pompa oko obiteljskih blagdana samo pogoršava već postojeću tugu a zar ne bi baš tad trebalo biti veselo i vedro...čini se kao da svi nekako lakše to podnose od vas...svi se smiju, šopingiraju ili nekako to ne pokazuju...a radi se upravo o tome...ne pokazuju...
  Kako godine idu, svi izgube nekog..i sve je više onih koji odlaze...kako se radjaju nova djeca tako 'stara' napuštaju ovaj svijet...sve je to već odavnina poznat tijek...tako je bilo prije nas tako će biti i poslije nas...ali kako se nositi s time, kao prebroditi gubitak...kako naučiti živjeti s time baš u te blagdanske dane?
Ljudi na smrt dok im netko blizak ne umre gledaju na potpuno drugačiji način od onih kojima se to desilo. Smrt mijenja čovjeka. Mijenja njegov pogled na život i poimanje života...mijenja sve...  i samo onaj tko je to doživio, razumije. Svi mi vodimo različite živote ali najvažnije stvari u njemu su nam iste. Rodjenja, rastave, gubici, smrt...ma koliko da ste siromašni, ma koliko da ste bogati, ma koliko da ste fensi ili manje fensi...smrt vas pogadja isto. Ona uglavnom zatekne čovjeka makar sve i ranije upućivalo na to da će se desiti...zatekne...šokira...i mijenja...
Važno je o tome pričati sa svojom djecom, sa svojim roditeljima...prijateljima...to ne bi smjela biti tabu tema iako je svi najradije izbjegavamo koliko možemo. Ona je sastavni dio života. To što ćete pričati o njoj neće umanjiti boli i tugu kasnije ali važno je znati na to gledati usudit ću se reći zdravo. Na dobar način. Vjera je u tome najbitnija. Čovjeku je bitno ostaviti nadu...nadu da život poslije ovoga života postoji. A vjera to pruža. Svatko od nas će jednoga dana umrijeti...i ostaviti iza sebe one koji ga vole a prije toga će i nas napustiti oni koje mi volimo i oni nas...teško je to pojmiti. Pojmiti da životu dodje kraj...da toga nekoga više nema...ipak, Bog je dao da umremo i dao je kako da se nosimo s time...samo moramo vjerovati...vjerovati srcem... nije važno da l će netko reći da je to samo utjeha, nije ustvari ništa od toga bitno...bitno je da vi nadjete dobar način nositi se s time. Vaš način. Vjerujte mi, svi kad im je najteže od Boga traže spas...ljudski je to. Bol će biti tu...uspomene bole. Nekada ćete se rasplakati na njih, nekada nasmijati, nekada tražiti smisao svega, nekada ga znati...sve se to mijenja...kako dodju bolji tako i gori,pa opet bolji dani...sve je to život.
Svi mi imamo neki svoj 'zadatak' u ovom životu...i svi se trudimo najbolje što možemo...to je jedino bitno...truditi se...da l je život kratak ili dug...zavisi kako kad...kužite...ali vjerujem da svatko od nas ima svoj rok na ovom svijetu i to je jednostavno tako, nazovite to sudbinom ili čime god već, ali to je tako...rodiš se i umreš...kad...onda kad te Bog Pozove k sebi. Tako i ljudi oko tebe. A kako to preživjeti? Kao i sve drugo...jednostavno...truditi se...moliti...vjerovati...plakati...raditi ono što vam pomaže da 'izbacite emocije', da preživite. Nemojte potiskivati...to nikada nije dobro a nemojte ni potonuti...ni to ne valja. Shvatite da je to što vas boli i što vam fali normalno i da niste sami...tako je svakome tko je nekoga izgubio. S vremenom, naučit ćete živjeti s time, naći ćete 'objašnjenje za život' koje ce vam pomoći da idete dalje, preokupirat će vas neke nove stvari u vašem životu i moći ćete na to gledati 'zdravo'. Kad netko ode ne možete ga vratiti...ne možete učiniti ništa da se to promijeni...morate prihvatiti stvarnost. Svima je ista. I morate nastaviti sa svojim životom i tom boli u vama...morate žvjeti dalje i truditi se biti dobro. Biti sretni. Jer i ta bi vam osoba to poželjela. Da ste dobro. Morate biti. I možete! Nitko vas ne može pripremiti da ne boli. Uvijek boli iznova. To je normalno. Zar je za očekivati da ne boli i da nije teško? Mora biti. Ali morate dalje. Uspomene će uvijek biti tu. I kad vas zateknu, i kad vas rastuže...znajte...tu su za vaše dobro...tu su da vas podsjete i nešto nauče...i kad vas nasmiju...opet su tu za vas. One su vaše. A vaše je da živite i stvarate nove...ma koliko teško bilo, ma koliko bolilo...ustanite, sredite se, i proživite vaš dan. Jer tako je najbolje. Jednoga dana...jednoga dana tamo negdje gdje samo Bog zna, tamo negdje ćete se sastati sa onima koji su otišli prije vas. A do tada...znajte...imate vaše Andjele čuvare...
One stvari koje svi prolazimo u životu, one najsretnije i one najtužije..za njih vrijede najjednostavnija pravila. Za sve ostalo da se filozofirati. Za ovo...za ovo je najbolje da znate da netko gore zna odgovor na sve pa i na to...a ako ima odgovor na to ima i utjehu za vas...snažni ste...možete vi to...sutra je novi dan...i zasjat ce sunce...proživite ga i za osobu koje nema...ona bi to voljela...
a blagdan k'o blagdan...proći će...šteta samo da izgubite trenutak koji sad imate sa ljudima koji su tu i koji vas vole...volite se, ljubite se...to je ipak najbitnije od svega...a kad sve prodje ostaju uspomene i lipe i manje lipe...al takav je i život...i sretan i tužan...sve je to na koncu vaše...
...tako mora biti... 

Roditeljska ucjena za ljubav

(iz moje skore knjige)
  Šta kad vas roditelj ucjenjuje za ljubav ako ga ne poslušate?  Vidjela sam mnoge nesretne mlade pa čak i stare ljude koji cijeli život pate jer od roditelja nisu dobili blagoslov ili bar slaganje u vezi njihovih odluka pa su ih se roditelji jednostavno ‘odrekli’ a oni svoj život žive u stalnom preispitivanju jesu li pogriješili, nesigurnosti, lelujaju od bijesa do tuge, da bi s vremenom s grižnjom savjesti ili ogorčenosti i nemogućnosti prihvaćanja situacije, uništili svoj život i često obitelj koju zasnuju. 
Kako to ipak ide kod nas na Balkanu, to je bila najgora kazna za ‘neposlušno dijete’. odreći ga se javno, da svi znaju, ‘preko novina’. Užas! Za nasmijat se od muke, ništa drugo. Kažu da se s godinama teže mijenjaju stavovi i šta učiniti da nešto promijenite ako ste u zrelim godinama? 
Pomiriti se s tim. Oprostiti sebi i njima.
Pokušati šire razmišljati o životu i shvatiti da vas zbog toga nisu nevoljeli već da su se ponašali u skladu sa onim što su znali u skladu sa svime oko sebe i vi za to niste krivi. 
Voljeli su vas jedino kako su znali, tako. 
Stvari nisu tako jednostavne, i ne ide to tek tako. To je istina ali život je prekratak da se pozivate na to i jadikujete. Možete, ali gubite svoje vrijeme i život.

U svakom slučaju, koliko god godina imali, imate dva izbora,  ili ćete se izdići iznad toga i shvatiti da to ponašanje nema veze s vama, niti je odraz vaše dobrote ili ne, već dio problema koji vaš roditelj tko od zna kad vuče za sobom ( To morate razdvojiti od kriterija kojima vrednujete sebe) i nastaviti po svom jer znate da na to imate pravo ili ćete se pokunjiti i uraditi po njihovom. 
U svakom slučaju, izbor je vaš, kao i odgovornost koji god način da odaberete. Mislim da nema krivog, u svakom ćete naučiti ono što morate. Jedino je šteta ne samo vremena koje je prošlo, ok, šta je bilo bilo je, idemo dalje, već je šteta vremena koje dolazi i današnjeg dana ako ćete ga uništiti kriveći sebe ili njih. 

  Znači, poslušnost i poštivanje (u odrasloj dobi) nisu sinonimi. Imate pravo na svoje odluke i svoj život.

...Ako vas mnogo boli to što su bili takvi kakvi jesu, zalječite se sami, dajte sebi ono što vam oni nisu dali. Ne im se svetiti ne sebe uništavati već stvoriti život kakav želite. Vaš raj, vašu oazu...kužite? 

Roditelji su kao vi, samo ljudi, sa toliko godina koliko su imali i imaju, radili su najbolje što su znali ili jedino što su znali, i možda rade i danas, i stavite točku na to. Oprostite i otpustite. Ok, možda će potrajati dok ne ‘stanete na vlastite noge’ po tom pitanju i stvari ne posložite kako želite ali polako, vremena ima, cijeli život je pred vama bilo da imate 20 ili 60, vaš život je pred vama, toliko vremena koliko je ali vaše je...i mjesto gdje vi možete mijenjati stvari. Već s time što ste nešto spoznali učinili ste puno. 
Voljeti nekoga je jedno. Poštivati ga, drugo. A živjeti svoj život po svojim pravilima je nešto treće. Svatko ima pravo na to. Prihvatite ljude kakvi jesu i okolnosti kakve su bile. Ne sudite ni sebi ni njima. I probajte se smijati, smijati svemu pa i onome što vas boli. Kad se jednom nasmijete svojoj boli, ona više neće imati moć nad vama. Tako je i sa problemima, nesuglasicama. One možda ostanu takve kakve jesu ali bitno je da se vaš pogled na to promijeni  na bolje za vas! 

Roditelji kao posebna kategorija kojoj 'sudimo' prestrogo ili?

( Iz moje skore knjige, vaša Brigita )
  Ako nećemo preemotivno započeti onda ćemo reći da je roditelj netko tko te napravi i rodi, donese na ovaj svijet, odgaja i brine o tebi i tvojim potrebama dok sam ne budeš u mogućnosti, dok ne odrasteš, i sazriš dovoljno da kreneš u samostalni život. Roditelj ostaje roditelj do kraja života, ali zašto na te iste roditelje gledamo tako kako gledamo, 'sudimo' im strogo i mislimo da su krivi za sve? Kad i jesu, a tu su da nas zaj.. jer na čemu bi mi ostatak života radili (smijeh), zašto se od toga teško ljudi oporavljaju, distanciraju? Jasan nam je odgovor ali ajmo dalje... 

...kad skužiš godine u kojima su te imali i možda ti nanijeli neku traumu, a pričamo o ovim svagdašnjim, skužite li da su oni tad možda bili vaših godina sad ili malo mladji? Šta se može očekivati od nekoga tko vas dobije sa 20? Da li to isto očekujete od sebe? Ako i jeste, bravo! Ali jeste li uradili sve ispravno ili učite u koracima? 

Za nas moderne koji kasnije ulazimo u brakove i kasnije u odnosu na njih imamo vlastitu djecu, zamisliti sebe sa 20 sa nekim klincem, helloooo a u isto vrijeme očekujemo da su oni sa svojih 20, 30 kad si ti bio klinac bili 'tate mate' za život i eksperti za odgoj.  Nećemo ih sad lišiti odgovornosti za sve što su nad djecom pogriješili (smijeh), dakako da ostajemo na svojoj strani ali ajmo vidjeti bi li nam život bio lakši kad bi u njima prestali tražiti odgovornost za nas, kad bi ih prestali kriviti za sve ili očekivali da su nešto što nisu? Roditelja treba poštivati. To je po meni osnovno pravilo dobrog odgoja i samoodgoja. O tome koliko će tko voljeti svoga roditelja, preintimni je dio vašeg života da bi se tu postavljala nasumična i globalna pravila. Svatko za sebe zna kako mu je bilo s njima, kakvi su bili prema njemu..i to je na kraju krajeva, vaše potpuno pravo na slobodu osjećaja. Niste loši ako nosite bijes ili tugu zbog njihovog lošeg ponašanja prema vama. Isto tako niste loši ako odete i živite svoj život, suprotstavite se nečijim željama za vas porad vaših...imate pravo na svoje osjećaje i izbor, ali za vaše dobro, dobro je raščistit s tim i u globalu shvatiti roditeljstvo na ovaj novi, moderniji, slobodoumniji način koji vam može pomoći u svladavanju trauma koje nosite iz djetinjstva. Zašto o tome pričamo kad se to podrazumijeva? Zato što nažalost još ima puno ovakvih loših primjera oko nas. 

'Nisu bili dovoljno doma, nisu obraćali pažnju na mene, nisu me podupirali, nisu imali razumijevanja, nikada nisu pričali sa mnom o tome i sad se osjećam zakinuto.' Najveći broj djece roditeljima zamjera upravo to...manjak ljubavi koju su osjetili i pažnje koju su im davali (odnosno nisu). 

Postoje situacije kad dijete na sebe preuzima emocije jednog, najčešće povrijedjenog roditelja pa se prema agresivnom ponaša onako kako i povrijedjeni ili pak zaštitnički prema potlačenom ali o tome ćemo u drugoj temi.

Znači, roditelji su bili neki mladi ljudi, klinci ( samo primjer ), u svakom slučaju dvoje ljudi koji su u odredjenom trenutku začeli i dobili vas. Djetinjstvo vam je bilo takvo kakvo je, jer su oni bili takvi kakvi su bili a bili su takvi kakvi jesu zbog njihove priče prije vas. Kužite? Ne, ne trebate sada potiskivati vlastite emocije ili se osjećati krivima zato što se osjećate kako se osjećate. Dapače! Samo, ajmo sad o tome kako se izdići iznad toga i osloboditi se onoga što vas sputava da budete slobodni i “svoji” ljudi. Znači, ukratko RADILI SU NAJBOLJE ŠTO SU ZNALI. Roditelji nisu neka nadljudska vrsta. Nisu bolji od drugih ljudi zato što su VAŠI RODITELJI VEĆ ILI JESU ILI NISU ZATO ŠTO SU TAKVI KAO LJUDI, SVAKI ZA SEBE. Oni su takvi kakvi jesu zbog života i okolnosti kakve su ih pratile i okruživale. Nisu imali internet (smijeh), nisu o seksu i mnogočemu drugome slobodno pričali sa svojim roditeljima kao mi, mnogi i danas žive u tabuima, izvori informacija su bili takvi kakvi jesu...kužite..i sad ćete reći a zašto su vas onda pravili kad nisu bili sposobni da urade sve kako treba? E na to pitanje nema odgovora koji bi ublažio vašu patnju niti povukao to šta je bilo. Tu ste zato što trebate tu biti. Rodjeni ste zato što ste trebali biti rodjeni. I dobili ste svoj život na dar. Onog trena kad shvatite da je to vaš život i da unatoč utjecaju roditelja ili nekog drugog na njega, to je i dalje samo vaš život...tad ćete biti slobodni da preradite emocije koje su zaostale, naučite živjeti s njima i činjenicama, jer prošlost ne možete promijeniti, i krenete dalje onako kako VI hoćete. Krivili ih ili ne to neće promijeniti ono što je bilo, samo će vam progutati prvo sadašnjost a sutra i cijeli život. Kao i u svemu, možete se držati prošlosti i biti joj rob ili izbaciti emocije na dobar način i pustiti sve...radi sebe, da bi stvorili sadašnjost i budućnost kakvu želite!

Vratimo se još na roditelje da bi bolje shvatili bit. Znači, poštivanje roditelja je potrebno ali treba znati razliku izmedju poštivanja i poslušnosti. Nismo tako daleko od prošlosti u kojoj se jasno znalo da se roditelj mora slušati i to šutke. Nema tu hoćeš nećeš- moraš. Roditelji su u životima svoje djece imali glavnu ulogu u odlučivanju dok su živi a i onda kad ih više nije bilo to što su usadili toj djeci u karakter nastavilo je živjeti u jima i njihovim životima i poslije njih. Nastajale su generacije i generacije nesretno izgubljene djece koja su bila ovisna o roditeljima do kraja života, zagubljena u tom životu bez prava da razmišljaju a kamoli djeluju drukčije od toga što im se nametnulo. I sad zamislite da je baš takav život imao vaš roditelj a putem nije naučio bolje? 

Kakvi god da jesu, oni su isto što i vi, ljudi. U odredjenoj dobi roditelj postaje prijatelj, i to na neki način, ravnopravni u životu. Tako bi to trebalo biti. I da vas je tako odgojio da i sami to shvaćate. Da je vaše odrastanje i osamostaljivanje išlo bez ičije drame, bilo njihove bilo vaše, da su vas podupirali u vašim željama bez obzira jesu li ‘tako zamislili vaš život’. 

A šta ako nije tako?  Ni jednom svadjom, ni jednom raspravom, ničim ne možete mijenjati njihov mentalni sklop na silu. Takvi su kakvi su. Zapamtite, oni su vaši roditelji, ne vaši vlasnici. Čak i ako su vas učili da ste vi njihovi i da je njihova riječ ‘zadnja’ i da nemate nikakva prava ako oni ne dopuste, čak i tad u odredjenoj dobi Vi morate shvatiti razliku izmedju ispravnog i neispravnog ma koliko bili u pitanju ljudi koje volite najviše na svijetu.  Da su to gluposti i rudimentarni ostaci svijesti koja je vladala nekada. Zašto, kako, to nas se sad ne tiče. Radimo na tome da čovjek prevazidje problem, ne udubi se u njega. 

Roditelj  je netko tko vas je donio na ovaj svijet i ma koliko se zbog vas žrtvovao vi imate pravo na vaš izbor ma koliko da se njemu to ne svidja. Jer to je vaš život. Šta kad vas roditelj ucjenjuje za ljubav ako ga ne poslušate?  Vidjela sam mnoge nesretne mlade pa čak i stare ljude koji cijeli život pate jer od roditelja nisu dobili blagoslov ili bar slaganje u vezi njihovih odluka pa su ih se roditelji jednostavno ‘odrekli’. Kako to ipak ide kod nas na Balkanu, to je bila najgora kazna za ‘neposlušno dijete’. odreći ga se javno, da svi znaju, ‘preko novina’. Užas! Za nasmijat se od muke, ništa drugo. 

Ipak, shvatite, nisu vas zbog toga manje voljeli, ponašali su se u skladu sa svime oko sebe, vi za to niste krivi. Voljeli su vas jedino kako su znali, tako.

U svakom slučaju, imate dva izbora,  ili ćete se izdići iznad toga i shvatiti da to ponašanje nema veze s vama, niti je odraz vaše dobrote ili ne, već dio  problema koji vaš roditelj tko od zna kad vuče za sobom, to morate razdvojiti od kriterija kojima vrednujete sebe, i ili ćete nastaviti po svom jer znate da na to imate pravo ili ćete se pokunjiti i uraditi po njihovom. U svakom slučaju, izbor je vaš, kao i odgovornost i koji god način da odaberete. Mislim da nema krivog, u svakom ćete naučiti ono što morate. 

Znači, poslušnost i poštivanje (u odrasloj dobi) nisu sinonimi. 

...Ako vas mnogo boli to što su bili takvi kakvi jesu, zalječite se sami, dajte sebi ono što vam oni nisu dali. Ne im se svetiti ne sebe uništavati već stvoriti život kakav želite. Vaš raj, vašu oazu...kužite? 

Roditelji su kao vi, samo ljudi, sa toliko godina koliko su imali i imaju, radili su najbolje što su znali ili jedino što su znali, tako rade i danas i stavite točku na to. Oprostite i otpustite. Ok, možda će potrajati dok ne ‘stanete na vlastite noge’ i stvari ne posložite kako želite ali polako, Vremena ima, cijeli život je pred vama bilo da imate 20 ili 60, vaš život je pred vama, toliko vremena koliko je ali vaše je...i mjesto gdje vi možete mijenjati stvari.

Roditelj bez obzira što ima pravo kao i svaki čovjek postupati kako hoće, nije u pravu ako želi upravljati vašim životom, ucjenjivati vas, zakidati za ljubav...ali sve da i tako postupi, vi morate imati zdravi pogled na odnos i postupiti ispravno. Možda niste dobili savršeno dobre roditelje, možda nisu postupali ili ne postupaju savršeno dobro ili onako kako bi vi bili sretniji ali VI kao odrasle osobe morate raditi na svom životu ne otporu ili ulagivanju ikome pa ni njima, jer u suprotnom, nemaju problem vaši roditelji već vi. Vi morate shvatiti šta od svog života želite, vi morate znati šta je ispravno a šta ne i raditi u skladu s tim. Na kraju, vi se morate radi vašeg dobra pomiriti s time, da nitko nije savršen pa ni roditelj i da ma kakve god on mane imao iz vaše perspektive, postoji trenutak kad se više ne biste trebali 'vaditi' na to. A to je upravo taj kad to shvatite. Vaš život je vaš. Oni su svoj živili i žive kako su htjeli, željeli ili mogli. Ma koliko da ih volite, suludo je svojim nadoknadjivati njima ono što oni nisu u svom napravili. To vam ne bi trebao biti cilj niti smisao. Niti ćete na taj način zaista išta ispraviti. Vi ste samostalna bića koja će isto tako sutra odgajati svoje dijete ako već niste, i radije mislite na to da budete roditelj kakav treba biti njemu (ili dobar čovjek sebi) nego da patite zbog nečega na što niste mogli utjecati. Roditelj prije svega treba biti roditelj. Netko tko svoje dijete voli reći ćemo, najviše na svijetu jer to njihova djeca vole čuti, netko tko je tu kad zatreba i netko tko daje bezuvjetno ljubav. Vi budite takvi roditelji! A sa svojima radite onako kako možete. Zagrljaj i poljubac ne traže nikakva objašnjenja niti razloge. Vi budite čovjek a sve što niste dobili, dajte onome tko će vas zvati mama ili tata (i samome sebi, svojim voljenim osobama). Ali bez pretjerivanja, ok? Da ne bi i oni sutra ispravljali vas. A i ovako hoće...tako je oduvijek, zar ne? 

Nemoj se izvinjavati...

Nemoj se izvinjavati zato što si pametan. Nježan. Strpljiv. Veseo. Zafrkant. Šutljiv. Glasan. Zamišljen. Otvoren.
Nemoj se izvinjavati zato što voliš glasno. Tiho. Strasno. Suptilno.
Nemoj se izvinjavati zato što voliš house, narodnjake, rock...
Nemoj se izvinjavati zato što si mršav. Deblji. Nizak. Visok.
   ...nemoj se izvinjavati ili osjećati loše zato što si to što jesi jer to što jesi, to je najveći 'miraz' koji posjeduješ.  

Jer sa tim srcem voliš i patiš. Sa tim očima gledaš i plačeš. Sa tim usnama se smiješ i vičeš...

....sve si to ti. JEDAN I JEDINI, NEPONOVLJIVI UNIKAT. 

Voli se jer to zaslužuješ baš takav kakav jesi!

Ljubin vas sve, baš takve kakvi jeste! 

'Plejboj i fejs'

Cure i dečki su napokon u nečem ravnopravni. Sad i 'obični' imaju mogućnost svoje slike retuširati tako da se  njihovi partneri ne mogu odlučiti tko je ljepši...nepoznata ljepotica na nekoj naslovnici časopisa ili njihova cura na svojoj na fejsu. Sad je fejs postao ravnopravan plejboju. I sad dečki imaju ozbiljan problem. Više drugi muški ne kupuju časopise da bi se dirali na 'nepoznate poznate'.  Sad upale fejs i instagram i to čine na vašu (retuširanu ili ne).  
E to ti se zove RAVNOPRAVNOST I KARMA (isto vrijedi i za dečke i za cure, ali mooorate priznati preeesmiješnooo)