Blagdani, vaši datumi...ovi dani pred Svi Svete...svi su nekog izgubili, zar ne? I ti dani baš za inat bole više nego ostali...fale...sve podsjeća na njih i na to da ih ovdje više nema...i čini vam se kao da sva ta pompa oko obiteljskih blagdana samo pogoršava već postojeću tugu a zar ne bi baš tad trebalo biti veselo i vedro...čini se kao da svi nekako lakše to podnose od vas...svi se smiju, šopingiraju ili nekako to ne pokazuju...a radi se upravo o tome...ne pokazuju...
Kako godine idu, svi izgube nekog..i sve je više onih koji odlaze...kako se radjaju nova djeca tako 'stara' napuštaju ovaj svijet...sve je to već odavnina poznat tijek...tako je bilo prije nas tako će biti i poslije nas...ali kako se nositi s time, kao prebroditi gubitak...kako naučiti živjeti s time baš u te blagdanske dane?
Ljudi na smrt dok im netko blizak ne umre gledaju na potpuno drugačiji način od onih kojima se to desilo. Smrt mijenja čovjeka. Mijenja njegov pogled na život i poimanje života...mijenja sve... i samo onaj tko je to doživio, razumije. Svi mi vodimo različite živote ali najvažnije stvari u njemu su nam iste. Rodjenja, rastave, gubici, smrt...ma koliko da ste siromašni, ma koliko da ste bogati, ma koliko da ste fensi ili manje fensi...smrt vas pogadja isto. Ona uglavnom zatekne čovjeka makar sve i ranije upućivalo na to da će se desiti...zatekne...šokira...i mijenja...
Važno je o tome pričati sa svojom djecom, sa svojim roditeljima...prijateljima...to ne bi smjela biti tabu tema iako je svi najradije izbjegavamo koliko možemo. Ona je sastavni dio života. To što ćete pričati o njoj neće umanjiti boli i tugu kasnije ali važno je znati na to gledati usudit ću se reći zdravo. Na dobar način. Vjera je u tome najbitnija. Čovjeku je bitno ostaviti nadu...nadu da život poslije ovoga života postoji. A vjera to pruža. Svatko od nas će jednoga dana umrijeti...i ostaviti iza sebe one koji ga vole a prije toga će i nas napustiti oni koje mi volimo i oni nas...teško je to pojmiti. Pojmiti da životu dodje kraj...da toga nekoga više nema...ipak, Bog je dao da umremo i dao je kako da se nosimo s time...samo moramo vjerovati...vjerovati srcem... nije važno da l će netko reći da je to samo utjeha, nije ustvari ništa od toga bitno...bitno je da vi nadjete dobar način nositi se s time. Vaš način. Vjerujte mi, svi kad im je najteže od Boga traže spas...ljudski je to. Bol će biti tu...uspomene bole. Nekada ćete se rasplakati na njih, nekada nasmijati, nekada tražiti smisao svega, nekada ga znati...sve se to mijenja...kako dodju bolji tako i gori,pa opet bolji dani...sve je to život.
Svi mi imamo neki svoj 'zadatak' u ovom životu...i svi se trudimo najbolje što možemo...to je jedino bitno...truditi se...da l je život kratak ili dug...zavisi kako kad...kužite...ali vjerujem da svatko od nas ima svoj rok na ovom svijetu i to je jednostavno tako, nazovite to sudbinom ili čime god već, ali to je tako...rodiš se i umreš...kad...onda kad te Bog Pozove k sebi. Tako i ljudi oko tebe. A kako to preživjeti? Kao i sve drugo...jednostavno...truditi se...moliti...vjerovati...plakati...raditi ono što vam pomaže da 'izbacite emocije', da preživite. Nemojte potiskivati...to nikada nije dobro a nemojte ni potonuti...ni to ne valja. Shvatite da je to što vas boli i što vam fali normalno i da niste sami...tako je svakome tko je nekoga izgubio. S vremenom, naučit ćete živjeti s time, naći ćete 'objašnjenje za život' koje ce vam pomoći da idete dalje, preokupirat će vas neke nove stvari u vašem životu i moći ćete na to gledati 'zdravo'. Kad netko ode ne možete ga vratiti...ne možete učiniti ništa da se to promijeni...morate prihvatiti stvarnost. Svima je ista. I morate nastaviti sa svojim životom i tom boli u vama...morate žvjeti dalje i truditi se biti dobro. Biti sretni. Jer i ta bi vam osoba to poželjela. Da ste dobro. Morate biti. I možete! Nitko vas ne može pripremiti da ne boli. Uvijek boli iznova. To je normalno. Zar je za očekivati da ne boli i da nije teško? Mora biti. Ali morate dalje. Uspomene će uvijek biti tu. I kad vas zateknu, i kad vas rastuže...znajte...tu su za vaše dobro...tu su da vas podsjete i nešto nauče...i kad vas nasmiju...opet su tu za vas. One su vaše. A vaše je da živite i stvarate nove...ma koliko teško bilo, ma koliko bolilo...ustanite, sredite se, i proživite vaš dan. Jer tako je najbolje. Jednoga dana...jednoga dana tamo negdje gdje samo Bog zna, tamo negdje ćete se sastati sa onima koji su otišli prije vas. A do tada...znajte...imate vaše Andjele čuvare...
One stvari koje svi prolazimo u životu, one najsretnije i one najtužije..za njih vrijede najjednostavnija pravila. Za sve ostalo da se filozofirati. Za ovo...za ovo je najbolje da znate da netko gore zna odgovor na sve pa i na to...a ako ima odgovor na to ima i utjehu za vas...snažni ste...možete vi to...sutra je novi dan...i zasjat ce sunce...proživite ga i za osobu koje nema...ona bi to voljela...
a blagdan k'o blagdan...proći će...šteta samo da izgubite trenutak koji sad imate sa ljudima koji su tu i koji vas vole...volite se, ljubite se...to je ipak najbitnije od svega...a kad sve prodje ostaju uspomene i lipe i manje lipe...al takav je i život...i sretan i tužan...sve je to na koncu vaše...
...tako mora biti...
Kako godine idu, svi izgube nekog..i sve je više onih koji odlaze...kako se radjaju nova djeca tako 'stara' napuštaju ovaj svijet...sve je to već odavnina poznat tijek...tako je bilo prije nas tako će biti i poslije nas...ali kako se nositi s time, kao prebroditi gubitak...kako naučiti živjeti s time baš u te blagdanske dane?
Ljudi na smrt dok im netko blizak ne umre gledaju na potpuno drugačiji način od onih kojima se to desilo. Smrt mijenja čovjeka. Mijenja njegov pogled na život i poimanje života...mijenja sve... i samo onaj tko je to doživio, razumije. Svi mi vodimo različite živote ali najvažnije stvari u njemu su nam iste. Rodjenja, rastave, gubici, smrt...ma koliko da ste siromašni, ma koliko da ste bogati, ma koliko da ste fensi ili manje fensi...smrt vas pogadja isto. Ona uglavnom zatekne čovjeka makar sve i ranije upućivalo na to da će se desiti...zatekne...šokira...i mijenja...
Važno je o tome pričati sa svojom djecom, sa svojim roditeljima...prijateljima...to ne bi smjela biti tabu tema iako je svi najradije izbjegavamo koliko možemo. Ona je sastavni dio života. To što ćete pričati o njoj neće umanjiti boli i tugu kasnije ali važno je znati na to gledati usudit ću se reći zdravo. Na dobar način. Vjera je u tome najbitnija. Čovjeku je bitno ostaviti nadu...nadu da život poslije ovoga života postoji. A vjera to pruža. Svatko od nas će jednoga dana umrijeti...i ostaviti iza sebe one koji ga vole a prije toga će i nas napustiti oni koje mi volimo i oni nas...teško je to pojmiti. Pojmiti da životu dodje kraj...da toga nekoga više nema...ipak, Bog je dao da umremo i dao je kako da se nosimo s time...samo moramo vjerovati...vjerovati srcem... nije važno da l će netko reći da je to samo utjeha, nije ustvari ništa od toga bitno...bitno je da vi nadjete dobar način nositi se s time. Vaš način. Vjerujte mi, svi kad im je najteže od Boga traže spas...ljudski je to. Bol će biti tu...uspomene bole. Nekada ćete se rasplakati na njih, nekada nasmijati, nekada tražiti smisao svega, nekada ga znati...sve se to mijenja...kako dodju bolji tako i gori,pa opet bolji dani...sve je to život.
Svi mi imamo neki svoj 'zadatak' u ovom životu...i svi se trudimo najbolje što možemo...to je jedino bitno...truditi se...da l je život kratak ili dug...zavisi kako kad...kužite...ali vjerujem da svatko od nas ima svoj rok na ovom svijetu i to je jednostavno tako, nazovite to sudbinom ili čime god već, ali to je tako...rodiš se i umreš...kad...onda kad te Bog Pozove k sebi. Tako i ljudi oko tebe. A kako to preživjeti? Kao i sve drugo...jednostavno...truditi se...moliti...vjerovati...plakati...raditi ono što vam pomaže da 'izbacite emocije', da preživite. Nemojte potiskivati...to nikada nije dobro a nemojte ni potonuti...ni to ne valja. Shvatite da je to što vas boli i što vam fali normalno i da niste sami...tako je svakome tko je nekoga izgubio. S vremenom, naučit ćete živjeti s time, naći ćete 'objašnjenje za život' koje ce vam pomoći da idete dalje, preokupirat će vas neke nove stvari u vašem životu i moći ćete na to gledati 'zdravo'. Kad netko ode ne možete ga vratiti...ne možete učiniti ništa da se to promijeni...morate prihvatiti stvarnost. Svima je ista. I morate nastaviti sa svojim životom i tom boli u vama...morate žvjeti dalje i truditi se biti dobro. Biti sretni. Jer i ta bi vam osoba to poželjela. Da ste dobro. Morate biti. I možete! Nitko vas ne može pripremiti da ne boli. Uvijek boli iznova. To je normalno. Zar je za očekivati da ne boli i da nije teško? Mora biti. Ali morate dalje. Uspomene će uvijek biti tu. I kad vas zateknu, i kad vas rastuže...znajte...tu su za vaše dobro...tu su da vas podsjete i nešto nauče...i kad vas nasmiju...opet su tu za vas. One su vaše. A vaše je da živite i stvarate nove...ma koliko teško bilo, ma koliko bolilo...ustanite, sredite se, i proživite vaš dan. Jer tako je najbolje. Jednoga dana...jednoga dana tamo negdje gdje samo Bog zna, tamo negdje ćete se sastati sa onima koji su otišli prije vas. A do tada...znajte...imate vaše Andjele čuvare...
One stvari koje svi prolazimo u životu, one najsretnije i one najtužije..za njih vrijede najjednostavnija pravila. Za sve ostalo da se filozofirati. Za ovo...za ovo je najbolje da znate da netko gore zna odgovor na sve pa i na to...a ako ima odgovor na to ima i utjehu za vas...snažni ste...možete vi to...sutra je novi dan...i zasjat ce sunce...proživite ga i za osobu koje nema...ona bi to voljela...
a blagdan k'o blagdan...proći će...šteta samo da izgubite trenutak koji sad imate sa ljudima koji su tu i koji vas vole...volite se, ljubite se...to je ipak najbitnije od svega...a kad sve prodje ostaju uspomene i lipe i manje lipe...al takav je i život...i sretan i tužan...sve je to na koncu vaše...
...tako mora biti...
Izvrsna sezona za sve vas, osjećam se opet tako blagoslovljeno u braku nakon što je doktor Alaba vratio mog supruga koji se odvojio od mene na dobra 3 puta. Am Dubravka Gradiški po imenu iz Izraela. Iako imam usta po cijelom tijelu, neće biti dovoljno zahvaliti liječniku Alabi na pomoći u mom životu. Suprug se odvojio od mene tri mjeseca i bolovao je i bolovao bez njega. Dakle, svugdje sam tražio pomoć, ali ništa nije uspjelo dok nisam mislio na doktora Alabu kojeg sam kontaktirao putem interneta. Objasnila sam mu svoju situaciju i obećao je da će mi se suprug javiti u roku od 24 do 48 sati koliko moje srce i dalje kuca za njega. Vjerovala sam u njega i on mi je pripremio čaroliju i suprug me nazvao točno kad je rekao doktor Alaba. Molio je i rekao da mu se trebam vratiti i sad opet živimo sretno zadnjih 9 mjeseci. Svi koji čitaju moj članak koji treba pomoć trebaju ga kontaktirati ... E-adresa: dralaba3000@gmail.com
OdgovoriIzbriši