Kad odrasteš i kad se prve ostavinske rasprave počnu događati, skužiš nešto...kao da ti netko skine ružičaste naočale i odjednom iste ljude vidiš u drugom svjetlu.
Toliko puta sam prisustvovala ružnim događajima, u kojima se ljudi doslovno zamrze zbog diobe imovine. Uvik postoji netko tko misli da zaslužuje više, netko tko bi drugog bez razmišljanja ostavio bez ičega, i netko tko to šutke radi ljubavi dopusti. Scenarij isti, uloge iste...rasplet isti.
I nakon 500 godina, svih smartphonea, makeovera i silnih tehnol.napredaka...čovjek u niskim strastima isti kao i prije sveg tog. Sve se mijenja samo ljudska pohlepa ostaje ista. I više tetka ne poznaje nećakinju, ujak sestru, stric bratovu djecu, sestra brata. Strašno? -Samo onima koji su ih s ljubavlju gledali. Ovima drugima....ma kakvi! Još su uvrijedjeni i povrijedjeni. Nestanu. Nestane sva njihova ljubav, dobrota...sve. I ti si uvjetovan...ako ih hoćeš u svom životu, ako ti treba njihova prisutnost i topla riječ, moraš pogaziti sve svoje. Odreći se bilo kakvih prava. I udovoljiti im.
I urade to ljudi. Ali više ništa nije isto. Nemaš više ružičaste naočale. Pamtiš bol. Oprostiš ali džabe. Ne zaboraviš. Ne vjeruješ im. Nemaš povjerenja. I onda ih pošalješ k vragu!
Skužiš da ti je život bolji bez tih ljudi, i da ti njihovo licemjerstvo ne treba.
Patiš opet s vremena na vrijeme, na datume, blagdane, uspomene ali ideš dalje. Ideš dalje i usput shvatiš da ti život daje bolje ljude.
Krv nije voda, ali nije presudno da sa svima s kojima je dijeliš nužno po cijenu vlastite patnje, zadržavaš te veze u svakodnevnici. Imaš pravo birati ljude s kojima ćeš dijeliti život.
Imaš pravo na izbor. Koji god da je...stoj iza njega...ali srcem... Da pare su bitne! Ali na kraju, odeš bez ičega...na kraju, imaš uz sebe samo one koje si volio i koji te vole. Nosiš ih u srcu tamo negdi gdje čovjek nakon svega ode.
Ni pare, ni kuće, ni odijelo...ništa...na kraju samo oči govore...i traže ljubav i voljene...
Nema komentara:
Objavi komentar