Sve što je bilo...

Sve što je bilo, Bog zna zašto je baš tako moralo biti. Postoji dio života u kojem hodaš kao muha bez glave kroz njega nesvjestan svojih moći i odgovornosti. Samo si dijete ili kao dijete i tvoja sreća ovisi o drugima, ponajprije roditeljima. (Djetinjstvo je predivnan period života ali ne pričamo sad o tome.) Oni ispunjavaju tvoje želje, brinu o tebi kad se razboliš, tješe te i kupuju ti. Onda dodje onaj dio života u kojem odrasteš, dobiješ novi pogled na život. Nekome se to dogodi ranije nekome kasnije ali svima se desi kad tad. I tad skužiš svašta. Spoznaš svoje odgovornosti spram sebe. Spoznaš moć i sposobnost koju posjeduješ da nešto učiniš i mijenjaš. Nije samo stvar plaćanja računa ni kupovine odjeće. Već i mogućnosti odluka koje možeš donijeti o promjeni...promjeni svega. Spoznaja da sve možeš kako hoćeš i da ništa ne moraš kako si do sad ako nije dobro za tebe. To je ono duhovno odrastanje koje nema nužno vezu sa fizičkim. Nekada godine psihičkog tupila traju unatoč tome što je tjelesna zrelost nastupila odavno. Ali taj trenutak odrastanja...to je trenutak najveće slobode i najvećeg straha. Tu počinje vjera u sebe i vlastiti život. Borba sa samim sobom koja te podiže, osnažuje, potiče...borba koja traje cijeli život....a svrha joj je da na kraju znaš da si bio voljen i da si volio...da znaš da ti je život bio ispunjen i vodjen ljubavlju. Ljubavlju prema sebi, ljubavlju prema drugima i ljubavlju prema životu. Jer iz ljubavi izvire i sve ono drugo čime ćeš se ponositi i biti zadovoljan. Čovjek vodjen ljubavlju donosi ispravne odluke i na kraju pobjedjuje sve. Sve nevolje, sve nedaće, sve probleme...i samoga sebe...