Danas sam razmišljala i dolazim do zaključka da smo mi ovdje na Balkanu malo emotivno neću reći glupi, već neosvješteni. Negdi tamo vani, dok se prikazivao Beverly Hills a mi smo bili klinci, tamo negdje su neki drugi klinci naveliko razglabali o svojim osjećajima i osjećanjima...baratali veelikim terminima opisujući kako su i šta misle...danas dok gledaš Sulejmana skužiš da su i Turci bili čak i u to doba, u kontaktu sa sobom samima...jedino nekako mi, čini se ovdje, imamo problem sa ne izražavanjem samo, već i prepoznavanjem emocija i cijenjenjem sebe i vlastitog života. Do čega je? Do okolnosti u kojima smo odrastali? Naših roditelja? Nastavnika?
Jučer sam pričala sa frendicom i kaže ona meni kako danas djeca imaju tolika prava na svoja prava da se njoj sve više čini da je njeno djetinjstvo izvorom trauma ipo. Počela sam se smijati. Ali nije li svima ovdje zaista tako? Danas kad slušaš djecu skužiš da su mnogo slobodnija nego djeca prije i ne samo slobodnija već i jasnija sama sebi, svjesnija toga tko su ali i šta osijećaju. Tko je u naše doba pričao o tome kako je, tko te osim roditelja ikada pitao kako se osijećaš, a nije baš ni da su oni toliko upirali s tim, pitala me.
Zašto je u našem narodu sve normalno osim osjećaja za sebe onog istinskog, pravog?
Zašto se kod nas osjećaji liječe alkoholom, tučnjavama, lijekovima? Zašto se kod nas učilo kako potisnuti i nepokazati ih, a u isto vrijeme smo obožavali gledati Beverly Hills i pratiti njihove živote? Jesu li oni bili ono što mi potajno jesmo ali to nismo imali uvjete živjeti. Jesmo li samo mi u EX YU toliko sjebana nacija da smo zbog silnih ratova totalno kao pojedinci emotivno postali stranci sami sebi, neprepoznatljivi si ako nema nekog globalnog razloga da nas poveže i da nam smisao? Jesu li nas ta ratovanja i stalna borba za preživjeti toliko ustvari unazadila ne samo u tehn.smislu već ovako kao ljude? Jesmo li izgubili pojedinca i prije nego što smo ga osvijestili da postoji? Zašto je jednom prosječnom odraslom mladom čovjeku negdje vani sasvim normalno da mu je dijete gej, da mu ćerka i sin sa 10 godina imaju simpatije ili čak i 'dečke' i 'cure' i o tome se doma priča, a u našim krajevima otac će se kćeri odreći ako slučajno ostane van braka trudna i sa 18, majka se sina odreći ako nadje djevojku druge nacionalnosti?
Zašto se kod nas odrastanje za roditelje smatra traumom, udaja i ženidba kao smrću, i izaziva salve suza kod majki i očeva a tamo je sasvim normalna spoznaja da dijete mora živjeti svoj život. Zašto se ovdje djeca smatraju roditeljskim vlasništvom a tamo pojedincima za sebe? Zašto su tamo negdje ljudi svjesniji bijesa, tuge, stresa i kako si pomoći a kod nas rintaš dok se ne razboliš i crkneš, da da baš tako, da crkneš ne umreš? Zašto kod nas umirovljenici po cile dane sjede u ambulantama, voze se tramvajima ili nemaju šta jesti dok tamo negdi uživaju uz more, na putovanjima sa svojim partnerima? Ne kažem za sve, samo za one bolje stvari, zašto su tamo negdje ljudi naučeni da više cijene sebe i da sebe bolje od samog početka života upoznaju nego ovdje kod nas? Zašto se mi ovdje prema sebi samima ponašamo kao da smo bezvrijedni dok tamo negdi u isto vrijeme ljudi osluškuju sebe i imaju sve mogućnosti, podrške i potpore da žive i mijenjaju svoj život?
Činjenica je da smo mi ovdje dosta temperamentni ljudi, da volimo muziku, da se volimo veseliti, da volimo guštati, piti kave i lijepo se oblačiti. Činjenica je. Ali isto tako je činjenica da smo totalni idioti kad su u pitanju brojne predrasude i predosude. Kod nas se sve osudjuje. Kod nas ništa nije normalno dok negdi još nije pokazano da se smije. Kod nas se mora kako su radili naši preci a njih već dvjesto godina nema kao ni njihovih uvjeta života, ali se mora zadržati tradicija. Slažem se al tradicija dobroga ne primitivnoga.
Obožavam povremeno baciti pogled na neki od stranih rialitija i meni dragih serija i to ne samo zato što me namijavaju već zato što baš tamo vidim neke stvari koje i mi prolazimo, jer svi smo mi samo ljudi ali na normalniji način proživljeno i pokazano...volim tu slobodu. Nikad ne čuješ...ma nemoj da te netko vidi ili to je sramota, ili šta plačeš, nemoj bit papučar, ne vrti se sve oko toga šta će reći ljudi. Ustvari, u normalnim, čuješ puno toga što te ni u školi ni doma neće naučiti jer sramota je o tome pričati. Zamisli seksualnost. Ne daj Bože da se priča slobodno o spolnosti, seksu, kontracepciji.
Ne daj Bože da djeca skuže da imaju izbor i da ne moraju kao njihovi preci. Šta bi bilo s nama? Nestali bi kao nacija? Zameo bi nas vjetar? Maaa daaaj.
Ne mogu garantirati da ćemo mi kao roditelji biti bolji, pametniji ali jedno vidim...baš zbog toga u čemu smo mi bili ograničeni, bit ćemo prema svojoj djeci otvoreniji. Mnogi medju nama već jesu. I drago mi je to vidjeti. Kad se djeci dopušta da budu ono što jesu, kad ih se potiče u onom pozitivnom smjeru za koji pokazuju afinitete...kad ih se uči kako da brinu o sebi, da drže do sebe i na koncu, da budu zdravija, nova generacija ljudi...ne samo tamo negdje, što je predivno, već i ovdje...TU NA BRDOVITOM BALKANU...
Nema komentara:
Objavi komentar